Zarobljen u tunelu sopstvenog sljepila

Naslovna fotografija: Letrasextraordinarias.blogspot.ba

Tunel Ernesta Sabata je knjiga koju vjerovatno nikad sama ne bih izabrala da pročitam iz više razloga koji su uglavnom beznačajni te im neću ustupiti mjesto u ovom tekstu. Neizmjerno mi je drago što sam pročitala ovaj obimom neveliki, a svim drugim aspektima (pogotovo izborom teme i dubinom pristupa) vrlo značajan roman. Posebno zahvaljujem Jani iz našeg čitalačkog D kluba koja ga je i zadala kao lektiru. Takođe, važno je naglasiti da me je upravo Sabatov Tunel podstakao da više vremena posvetim latin(sk)oameričkoj književnosti.

Huan Pablo Kastel je proslavljeni slikar koji nam već u prvoj rečenici otkriva da je ubica Marije Iribarne. Kao i većina velikih umjetnika Kastel klizi na granici između genijalnosti i ludila. Sujetni osobenjak koji ne trpi društvene trivijalnosti i licemjerje buržuja ima svoje mušice. Iako mizantrop, usamljen i neshvaćen čezne za ljubavlju i pažnjom. Na jednoj svojoj izložbi ugleda Mariju koja jedina zaneseno posmatra presudni detalj na njegovoj slici, kojem drugi ne pripisuju nikakav značaj. I to je taj prelomni trenutak, ta spoznaja da postoji neko ko je u stanju da, otkrivajući taj skriveni prozor, proviri u samu našu dušu. Kastel kaže da je ona jedina osoba koja ga je mogla razumijeti i to shvata samo na osnovu tih nekoliko minuta dok ju je posmatrao.

I ne znam da li sam ikad i u jednom ljubavnom romanu pročitala ljepši i dublji i smisleniji početak ljubavi. Taj trenutak kad nekog ugledate prvi put i shvatite da ste ga oduvijek poznavali i u stanju ste da proniknete u neistražene metafizičke prostore nade jer ste sigurni da su vaše duše oduvijek predodređene jedna drugoj. Taj momenat kad znate da volite baš sve što taj neko jeste, jer je sve ono što ste vi sami i sve ono što ste oduvijek željeli da budete.

Međutim, Kastelova hirovitost, njegov prezir društvenih normi i opšteprihvaćenih pravila ponašanja, njegova impulsivnost i pretjerana analitičnost i konačno njegovo nepovjerenje brzo će pomračiti svu ljepotu i uzvišenost prvobitne očaranosti i odvesti ga u sam ponor zločina iz strasti. Žao mi je što nam Sabato nije dodatno nahranio dušu dopustivši nam da malo duže uživamo u izvanrednoj poeziji rijetke i nesvakidašnje ljubavi od čije potrage niko ne odustaje uprkos saznanju da ju je tako teško doživjeti.

project2 118
Foto: Christianmaidana.blogspot.ba

Kastel previše razmišlja i postavlja puno pitanja, njegova opsesivna priroda koja je godinama bezuspješno tumarala bespućima brzo biva nagrižena sa svih strana ne jednim crvom sumnje nego cijelim leglom najsmrtonosnijih otrovnica, njegove emocije prema Mariji divljaju, te postaje i svjesno i namjerno okrutan. Začauren u tunel sopstvene percepcije stvarnosti, nesposoban da stvari sagleda racionalno i da se izbori sa unutrašnjim demonima, brzo srlja u propast potpune agonije, paranoje i samouništenja. Ljubav i potreba za prihvatanjem i razumijevanjem ustupaju mjesto ludilu i zlu. Mračne slutnje ga potpuno opsjedaju, bori se sa osjećajem krivice, surovošću i gnušanjem prema Mariji koja za njega više nije ništa bolja od drugih, kako ih on naziva, smrdljivih smiješnih čudovišta. Sav nagomilani i potisnuti gnjev isplivava u vidu najstrašnije strasti.

Sabatov roman dostojevskovske atmosfere i dimenzija postavlja brojna pitanja. Najočiglednija su svakako ona iz sfere bazične ljudske potrebe da se poveže sa drugim čovjekom, ali i pitanja mogućnosti istinske komunikacije sa drugom osobom. Da li mi zaista čitav život provodimo zarobljeni u sopstvenim tunelima koji se tek povremeno dodirnu ili osvijetle stvarajući tako samo privid onog što doživljavamo kao bliskost i iskreni ljudski kontakt? Zatim, tu je uznemirujuće pitanje emotivnog bezdana koji ne poznaje granice dok ne pomuti razum do te mjere da dopusti zlu da izbije na površinu.

Iako mnogo nepovezana sa prethodnim dijelom teksta, posebno komična i vrijedna pomena je scena u pošti koja ukazuje na sav besmisao beskonačnog i nepotrebnog administriranja kojim su opterećena javna preduzeća koja su, poslujući ispod kapaciteta, po pravila neefikasna i jedino što proizvode su gubici. Prosto nisam mogla odoliti da ovo ne spomenem, jer je opis kišonovski.

Možda griješim, ali čini mi se da je Sabatov Tunel nepravedno zapostavljen i da mu se ne posvećuje dovoljno pažnje. Jedino što sam sa sigurnošću shvatila nakon čitanja ovog genijalnog djela je da smo prepuni zabluda o čovjeku. Tunel je spoj Raskoljnikova, Kamijevog Stranca, Šekspirovog Magbeta, poezije Matije Bećkovića, ali i Džejmsa Blanta (obavezno poslušati njegovu pjesmu You’re beautiful nakon ili tokom čitanja). Nemojte mi zamjeriti na ovom poređenju, pišem krajnje subjektivno, kao prosječan čitalac.

A to je bilo kao da smo oboje živeli u paralelnim prolazima ili tunelima ne znajući da idemo jedno pored drugog, kao slične duše u slično vreme, da se nađemo na kraju ovih prolaza pred jednom scenom koju sam ja naslikao kao šifru namenjenu samo njoj, kao tajno nagoveštenje da sam ja već bio tu ida su se prolazi konačno sjedinili i da je došao čas susreta.

Čas susreta je došao! Ali, da li su se prolazi stvarno sjedinili i naše duše spojile? Kakve li moje glupe iluzije u svemu tome? Ne, prolazi su i dalje bili paralelni kao i ranije, mada je zid koji ih je rastavljao bio kao neki stakleni zid, a ja sam mogao videti Mariju kao neku ćutljivu figuru koju nisam mogao dotaći… Ne, čak ni taj zid nije uvek bio takav: pokatkad je opet bio od crnog kamena, i ja nisam znao šta se događa s njegove druge strane šta je bilo sa njom u tim anonimnim intervalima kakvi su se čudni događaji dešavali; i čak sam mislio da se njeno lice u tim trenucima menjalo, i da ga je neka podrugljiva grimasa deformisala, i da je možda bilo izmenjenih osmeha sa drugim, i da je cela priča o prolazima bila jedna moja smešna izmišljotina ili uverenje, i da je, u svakom slučaju, bio samo jedan tunel, mračan i usamljen: moj tunel, tunel u kome je proteklo moje detinjstvo, moja mladost, ceo moj život. A na jednom od onih prozirnih delova kamenog zida video sam tu devojku i naivno sam verovao da je išla drugim tunelom, paralelnim sa mojim, kad je u stvari pripadala širokom svetu, svetu bez granica, onih koji ne žive u tunelima; a možda se iz ljubopitstva približila jednom od mojih čudnih prozora i ugledala prizor moje beznadežne usamljenosti, ili ju je zainteresovao nemi jezik, šifra moje slike. A onda, dok sam ja još uvek išao dalje kroz svoj prolaz, ona je napolju živela svojim normalnim životom, burnim životom kojim su živeli oni ljudi koji žive napolju, onim čudnim i besmislenim životom u kome je bilo plesova i svečanosti, radosti i frivolnosti. A pokatkad se dešavalo, kad sam ja prolazio pored nekog od mojih prozora, da je ona stajala čekajući me nemo i čežnjivo (zašto čekajući me? i zašto nemo i čežnjivo?); ali se pokatkad dešavalo da ona ne dođe na vreme ili zaboravi to ubogo zatvoreno biće, a onda sam je ja s licem čvrsto priljubljenim uz stakleni zid gledao izdaleka kako se smeši ili bezbrižno pleše, ili je nisam, što je bilo još gore, uopšte video, i zamišljao sam je na nepristupačnim ili glupim mestima. I onda sam osećao da je moja sudbina bila beskrajno još usamljenija no što sam to mogao i zamisliti.

Advertisements

One dolaze

Naslovna fotografija: Flickr.com

Na današnji dan rođen je autor ovih divnih stihova.

elles viennent

autres et pareilles

avec chacune c’est autre et c’est pareil

avec chacune l’absence d’amour est autre

avec chacune l’absence d’amour est pareille

Zvuk stvari koje padaju

Naslovna fotografija: Diegocadena.com

Baš sam slabo čitala latinoameričku književnost, toliko slabo da me je sramota priznati, ali ću svejedno na osnovu toga što sam dosad pročitala iznijeti jedno krajnje površno viđenje, a to je pomalo zastrašujuća sličnost temperamenata pisaca s tih podneblja. Postoji nešto zajedničko u njihovom stilu pisanja, poetici, bogatstvu izraza i opipljivosti emocije,.. Vrlo slikoviti opisi vjerno dočaravaju atmosferu, boje i mirise zemlje o kojoj, iskreno, vrlo malo znam, ali čitajući o La Doradi, mogla sam udahnuti prašinu sa njenih dolina, osjetiti dašak vjetra na licu, uživati u presijavanju sunca na površini rijeke Magdalene i osjetiti vrelinu na svojim ramenima. Ipak, i pored plastičnih i živih, te povremeno vrlo potresnih opisa i mnogih pitanja koja su me zaokupila, nedostajalo mi je ovdje nekih odgovara, bolje povezanosti priče i strukture koja je radnju odvela u krajnje neočekivanom pravcu.

Saznala sam mnogo toga o Pablu Eskobaru iz vremena prije nego što mu je kokain postao glavni izvor bogatstva, ali o samoj Kolumbiji ne više od uobičajenog nasumičnog puškaranja i nasilja među sitnim prestupnicima preko kartela, korumpiranosti vojske i samog državnog vrha, pa sve do obračuna velikih zvjerki i niza veleubistava. U svemu tome, običan čovjek često podlegne mogućnosti brze i lake zarade nakon čega isto tako brzo biva skrajnut na samu marginu gdje vodi jedan „neproživljen život, život koji ti iscuri kroz prste, život tvoj i koji ti trpiš, a u isto vreme tuđe vlasništvo, vlasništvo onih koji ga ne trpe.“ Mnogi drugi ne vjeruju u slučajnosti, već u neumitnost sudbine. Opterećeni bremenom prošlosti jer smatraju da ih grijesi predaka bitno određuju pokušavaju otkriti duboko skrivane tajne i razloge zbog kojih su im životi tako čvrsto isprepleteni.

Odrastanje dolazi s pogubnom iluzijom kontrole, a možda i zavisi od nje. Želim da kažem da je taj privid o vladanju sopstvenim životom ono što nam omogućava da se osetimo odraslima, jer odraslo doba povezujemo s nezavisnošću, suverenim pravom da odredimo šta će nam se sledeće desiti. Oslobađanje od te iluzije dođe pre ili kasnije, ali uvek dođe, ne izostane sa sastanka, nikad to ne učini. Kad dođe, primamo ga bez prevelikog iznenađenja, jer nikoga ko je dovoljno poživeo ne može da iznenadi što su mu život oblikovali udaljeni događaji, tuđa volja, uz malo ili nimalo učešća sopstvenih odluka. Ti dugotrajni procesi koji će se na kraju obiti o naš život – nekad da ga nužno poguraju, nekad da naše najblistavije planove rasprše u komade – obično su skriveni kao podzemni vodeni tokovi, kao brižljiva pomeranja tektonskih slojeva, a kad najzad izbije zemljotres, pribegavamo rečima koje smo naučili da koristimo da bi nas smirile, nesreća, slučajnost, nekad sudbina. Trenutno jedan niz okolnosti, nesrećnih grešaka ili srećnih odluka, čije me posledice čekaju odmah iza ugla; i makar to znao, makar posedovao neprijatnu izvesnost da se te stvari odvijaju i da će me pogoditi, nema načina da ih previdim. Boriti se s njihovim dejstvom sve je što mogu da učinim: da popravim štetu, da izvučem najveću korist iz dobiti. Znamo to, dobro to znamo; a opet uvek nas pomalo užasne kad nam neko otkrije taj niz koji nas je pretvorio u ono što smo, uvek nas zbuni kad utvrdimo, kad nam neko drugi podari to otkriće, kako malu ili nikakvu kontrolu imamo nad svojim iskustvom.

Glavne mane ovog romana su što likovi nisu dovoljno razrađeni, prvenstveno sam pripovijedač, Antonio Jamara koji sve vrijeme ostaje maglovit i nezadovoljan, čovjek bez karaktera prema kojem ne možemo razviti empatiju niti bilo kakve emocije. Zatim tu su neke nelogičnosti u koje je teško povjerovati i sad će uslijediti malo otkrivanja radnje, zbog čega želim da upozorim sve one koji knjigu još nisu pročitali, a planiraju. Naime, budući da je ovo prva junska lektira našeg čitalačkog D kluba, moram sebi zapisati ključne utiske kako ih dotad ne bih zaboravila. Jasno je da nema većeg motivatora od ljubavi, baš kao i činjenice da ista ta ljubav uglavnom zamagljuje našu moć rasuđivanja, ali svejedno je veliki paradoks da recimo jedan volonter Mirovnih snaga, neko ko je svoj život posvetio dobročinstvu i pomoći unesrećenima, neko ko želi da izgradi novu budućnost na zdravim temeljima ni u jednom trenutku izabraniku svog srca ne postavi pitanje zašto zarađuje krijumčarenjem marihuane, kad planira prestati ili uostalom, jednostavno odbije da uživa u blagodetima tako zarađenog novca. Da li je želja za lagodnim životom iskonska ljudska potreba, a licemjerje i pohlepa vrijednosti koje se mogu kupiti?

30020622_10155692144588090_1370603875_n
Foto: Lični album

Drugo važno pitanje koje mi ne da mira je ono vječito: da li cilj opravdava sredstvo? Da li opravdati mito u dobre svrhe? Konkretno, u samom romanu, Rikardo podmićuje odgovorne za ubrzanje kampanje za vakcinisanje protiv dječje paralize. Elejn se, naravno, ne buni, jer djeca su važna. Koliko košta jedno dobro djelo, jedan plemeniti cilj? Kako bismo mogli doći do jednog takvog cjenovnika naših uvaženih političara?

I za kraj još nekoliko usputnih zabilježaka: stalno upućivanje na zvuk stvari koje padaju i uopšte različite zvukove koji proizvode mnogi predmeti mi je, na momente, bilo pretjerano, ali s razlogom. Da nije bilo tog neprestanog naglašavanja možda scena zapisa crne kutije ne bi bila toliko snažna i upečatljiva i prilično potresna. Takođe, brojne paralele između „sudbina“ različitih likova, bilo da su u pitanju samo muški članovi iste porodice ili politički moćnici i „nasumične slučajnosti“ poput onog obilaska Hacijende Napulj, susreta sa nilskim konjem i mnoge druge su očigledno trebale da ukažu na neku smislenu vezu. Međutim, ta veza je izostala. Nema jasne cjeline, nema odgovora na pitanja koja se postavljaju pred čitaoca. Možda u tome i jeste sva suština: da se ništa na ovom svijetu ne dešava bez razloga, ali i da sve te „slučajnosti“ ili „sudbonosni susreti“ nemaju nužno neku svrhu. Osim što će obogatiti naše životno iskustvo prije će iznjedriti nova pitanja, nego što će nam dati konkretne odgovore. Ali, može li čovjek da ne razmišlja o smrti i da ne traži odgovore?

„Mystery Blogger Award“ upitnik

Tananana! Tagovana sam u jednom zanimljivom upitniku od strane Živim obilje knjiga, o kojoj sam upravo saznala štošta novo, ali i shvatila da uopšte ne znam kako se ona zove (?!) zbog čega me je sad baš blam. Generalno, čini mi se da ona pomalo i želi da ostane tajanstvena, tačnije, da nije neko ko mnogo otkriva svoj privatni život što izuzetno poštujem i cijenim pogotovo zbog toga što meni to nikad ne ide od ruke (i kad svim silama nastojim da neke stvari prećutim). Elem, vrlo sam počastvovana što me je nominovala, jer je time nedvosmisleno pokazala zainteresovanost za moju ličnost, a drago mi je i zbog toga što se i ja sad mogu osjećati kao dio jedne posebne zajednice ljudi. Ranije sam, čitajući slične upitnike, potajno priželjkivala upravo ovo i to je, mogu slobodno reći, i jedan od razloga zbog kojih sam i počela pisati svoj blog, da se, za promjenu, više okružim istomišljenicima, ljudima sličnih interesovanja i afiniteta, a opet toliko različitim međusobno i drugačijim od mene, a od kojih svakodnevno mogu učiti i rasti, jer priznajem da mi je to u posljednje vrijeme mnogo nedostajalo. Živim obilje definitivno spada u ovu grupu. I još jednom veliko hvala!

Sad prelazim na pravila igra koja se moraju postaviti i ispoštovati:

  1. Podijeli logo Mystery nagrade (u naslovu posta) i pravilnik.
  2. Budi ljubazna i zahvali onome ko te je nominovao.
  3. Reci svojim čitaocima tri stvari o sebi.
  4. Odgovori na postavljena pitanja.
  5. Iznenadi i nominuj 10 do 20 drugih blogera i obavijesti ih o tome.
  6. Postavi im pet pitanja. Nije nužno biti ozbiljan i ne postoje glupa pitanja.
  7. I za kraj, malo samoreklame – podijeli link do svog najboljeg posta/postova.

Logo sam postavila kao naslovnu sliku, vjerujem da je to to. Zahvalila sam se, sad mogu otkriti nešto o sebi.

Mnogo volim da putujem i u mladosti sam dosta putovala. Trenutno me neke stvari malo ometaju u toj mojoj ljubavi, ali ona nije zaboravljena i biće nastavljena. Jako loše procjenjujem ljude, ali ono što mogu vrlo brzo o nekom zapaziti, na osnovu svega nekoliko rečenica je da li je ta osoba putovala ili ne. Sigurna sam da ste svi upoznali neke ljude koji iz prve pogode koji ste znak u horoskopu, a stoje sa vama nepun minut, da ste čuli za promućurne inspektore koji recimo na graničnom prelazu samo posmatrajući grupu putnika brzo i lako uoče prestupnika i njima slične. Elem, nije da se baš mogu porediti s njima, niti je ovo nekakva super moć, to je više kao neka moja igrica koju volim da igram kad upoznam nekoga. Naravno, sama i isključivo za sebe. Ono što sam, zapravo, htjela podijeliti s vama (ja i moje digresije) je da sam tako, putujući imala svakojakih doživljaja i anegdota, ali najznačajnija je činjenica da sam ušla u Holandiju i Švedsku bez vize. Da, da. Nekad sam bila mlada i buntovna.

flag & car
Foto: Lični album

Druga stvar o meni je da mnogo volim fudbal uprkos činjenici u šta se on danas pretvorio. Skupljala sam novac da idem na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričku Republiku. Nažalost, to se nije desilo. Po osnivanju prvog ženskog fudbalskog kluba u mom gradu, počela sam i da ga treniram. Moje treniranje je čisti dokaz da čovjek, ako nešto iskreno voli i želi, može to i da nauči/savlada (ako je u pitanju vještina) bez obzira na godine. Fudbal često koristim kao metaforu za mnoge životne situacije. Zbog nezgodne povrede koljena koju sam zadobila kasnije, trenirajući nanbudo, a koja se često i pod najmanjim naporom obnavlja, danas više nisam ni približno fizički aktivna kao nekad. Možete me svakodnevno vidjeti u šetnji sa klincima, u druženju sa prirodom i povremeno na biciklu.

Mislila sam da će ovo ići lakše. Zapela sam kod treće stvari. Pokušaću sad preći na druge tačke, pa ću se na ovu vratiti kasnije, kad smislim šta ću.

Slijede odgovori na meni postavljena pitanja.

Koja ti je ekskurzija ostala u najboljoj uspomeni?

Pretpostavljam da se ovdje misli na školsku ekskurziju. Nisam išla na onu po završetku osnovne škole, jer moji nisu imali para, tako da mi je ostala ona iz četvrtog razreda. Bili smo još mali, nevini, razgirani, bez ikakvih briga i pameti. Možda je mom sjećanju na ovaj, zapravo, jednodnevni izlet, najviše doprinijela činjenica da smo poslije dobili video kasetu koju smo dugo, godinama poslije, zajedno gledali i komentarisali. Prije dvije godine, nas dvadesetak koji smo išli zajedno u razred se okupilo, na inicijativu Gorana koji je odmah po izbijanju rata izbjegao i došao u Banju Luku iz Amerike prvi put nakon 22 godine. Treba li napomenuti da smo se čak i tad, smijući se na sav glas i iz sveg srca, prisjetili upravo ovog izleta. Hit ekskurzije je bila Željka koja se, maksuz za tu priliku, pojavila sa minivalom na glavi.

Da li je postojao (ili i danas postoji) neki hobi koji podrazumeva sakupljanje nečega?

Svašta sam skupljala, od igračaka i barbika koje mi je tata kao maloj donosio po povratku sa svakog službenog puta, preko salveta koje su skupljale gotove sve djevojčice u naselju (ovu vrlo skromnu kolekciju sam sačuvala svojim kćerkama, jer sam kao mala počela od nule i uvijek bila ljubomorna na prijateljice koje bi naslijedile po nekoliko kutija od mame, starije sestre ili tetke, iako znam da moje curice to, vjerovatno, nikad neće skupljati), preko bedževa i znački, do kamenčića i zemlje sa svakog putovanja,.. Danas skupljam samo prašinu na knjigama.

Koji ti je omiljen rođak/rođaka ili bar komšija u čijoj ti je kući uvek prijatno?

Uvijek mi je lijepo kod mog brata Ilije. Inače, on je oduvijek posebna osoba u mom životu, rijetko svestrana i ambiciozna u najpozitivnijem značenju te riječi i definitivno najpozitivnija osoba koju poznajem. On je melem za svaku ranu, doza smijeha i energije koja te prosto preplavi i ispuni, on je čista inspiracija i najbolja terapija. Bojana, njegova žena i on su nevjerovatni domaćini, uvijek galantni i nasmijani i što je najvažnije neumorni. Divim se njihovoj želji da ugošćuju i onoj spontanosti i prirodnosti kojom vas osvajaju. Nemoguće je opisati atmosferu koja vlada u njihovom domu, ali znam da se svaki put osjećam prijatno i da se kući vraćam širokog osmijeha i punog srca.

Zamisli da nema nikakvih ograničenja – tvoj kompletan meni iz snova bio bi …?

Ijao. Ja sam stvarno velika poguzija što se i vidi na mojoj liniji, preciznije mojim konturama pande. Imam baš momački apetit, uživam u hrani i volim gotovo sve, posebno slatkiše. Ali sad, moja jedina želja je da mi neko drugi pripremi obrok, pa bio to samo krompir s piletinom uz zelenu salatu. Ali, ako baš mogu da biram, počela bih s nekom finom mesnom čorbom, nastavila sa krompirom ispod sača i rolovanom teletinom, pa prešla malo na lazanje i onda lagano uz cordon bleu, a na kraju bih se, kao svaki pošten sladokusac, uništila slatkišima među kojima bi bili obavezni krem brule, belgijske vafle sa jagodama i čokoladom, tiramisu s malinama, čokoladni sufle i naravno, kafa. Je li se ovo pitanje uopšte odnosilo na gastronomiju? Upravo sam izgladnila.

334_5362628d3d4fa
Foto: Sortedfood.com

Volim da mislim da granice ne postoje i zato ispuniću sebi želju i upoznaću …?

Ja stvarno vjerujem da granice ne postoje i vjerujem u onu teoriju o šest stepeni razdvajanja. Trenutno nemam neku želju da nekog upoznam. Imala sam želju da upoznam Selindžera, ali kad sam otputovala u Njujork 2008. godine dok je on još bio živ, opčinjena fascinantnošću tog grada i želje da ga što više istražim i upijem, potpuno sam zaboravila na Selindžera. Ranije sam imala želju, vjerovali ili ne, da upoznam 50 Cent-a, ali valjda mi je bilo dovoljno što mi je na koncertu u Beogradu poslao poljubac. Meni i svim drugim djevojkama u publici. Sad više imam želju da upoznam neke ljude koje sam otkrila putem društvenih mreža, ali to se uglavnom i dešava.

Moja pitanja:

Kad ste se posljednji put osjećali staro i zbog čega?

Koju destinaciju želite posjetiti i zašto?

Kad ste posljednji put uradili nešto (po) prvi put i kako ste se tad osjećali?

Kako punite baterije, odnosno obnavljate vašu životnu energiju?

Imate li neki neostvaren san kojeg se još niste odrekli?

Jedno bonus pitanje, za moje čitaoce i za sve one koji imaju iskustva i odgovore. Imate li neki brz, provjeren roditeljski savjet, kao neko uputstvo za upotrebu (tinejdžera, zaljubljene školarke, svojeglavog trogodišnjaka koji neće da jede, kako podnijeti odlazak na ekskurziju, šta odgovoriti na pitanje šta je felacio, kako naučiti dijete da uvuče potkošulju u gaće), anything?

E sad, ja sam još uvijek relativno nova u svemu ovome i ne znam ni sama koga sve tagovati, jer pretpostavljam, a i uvjerila sam se da većina koje pratim, a koje bih tagovala već jeste (Prerazmišljavanje, Totally Random & Co., Živim obilje knjiga, All about my shelf), a da je iskusnijim blogerima (DespoticaCyber Bosanka, CaraDara, LOVILY, Puella Sole) koje poznajem ovo, možda, već dosadilo. Svejedno bih voljela čuti odgovore svih navedenih, ali i svih onih koji će ovo pročitati, bili blogeri ili ne. Štaviše, najviše bih se obradovala odgovorima mojih redovnih čitalaca. A od blogera, svakako, nominujem Milku, čije tople i slikovite priče ozbiljne umjetničke vrijednosti mi redovno ispreturaju dušu i njenu VELIKU Sitničarnicu, zatim moju dragu Dušicu, čije ime potpuno odgovara njenoj nježnoj duši i emotivnom pisanju (Little Soul) i još jednog sanjara i romantičara Ivanu čiji tekstovi takođe odišu ljubavlju (The Stuff Dreams Are Made Of). Naravno, voljela bih da čujem i Borisa, vrlo zanimljivog i uspješnog mladog čovjeka, autora inspirativnih putopisa koje možete čitati na njegovom blogu Hodoljub i našeg već afirmisanog i nagrađivanog pisca, Berislava Blagojevića, kojeg imam čast da poznajem, a koji ima rijetko plemenitu dušu, onu koja se danas jedva sreće.

I sjetila sam se treće stvari o sebi, a koju sigurno ne znate. Jedno vrijeme sam išla u teretanu u kojoj je svojevremeno trenirao Žan Klod Van Dam.

Naravno, potpuno sam zaboravila na ovu posljednju stavku, a to je da podijelim link do svojih najboljih postova. Stvarno ne znam koji su najbolji, o tome odlučuju čitaoci, baš kao što ne znam zašto je recimo tekst Pet najčitanijih knjiga u 2017. godini zabilježio skoro 2.500 pregleda. Ja bih sad recimo izdvojila neke meni drage i jedan koji nijednom nije posjećen, a to su Knjiga ili film – pitanje je sad, Šostaković protiv (šuma) vremena i Mirisi sjećanja.

Stoner – jedan zaboravljeni život

Naslovna fotografija: Timeshighereducation.com

Nakon što ga je Branka koja ima vrlo sličan čitalački ukus mom predložila, odmah sam sve druge knjige stavila po strani. Već nakon prvih nekoliko stranica mi je bilo savršeno jasno da će mi se svidjeti i da je u pitanju roman baš za moju dušu. Stoner je, prije svega, nježna i topla ljudska priča o jednom malom, svakodnevnom, prosječnom životu običnog čovjeka od njegovog djetinjstva do posljednjih dana na zemlji. Naizgled ni po čemu posebna.

Stonera upoznajemo još kao dječaka ruku ogrubjelih od teškog rada na porodičnom imanju. Uvodni opisi težačkog života nesumnjivo nagovještavaju da će Stoner izrasti u ozbiljnog mladića, naviknutog na rad, spremnog da istrpi apsolutno sve što mu život donese. Iako se nikad nisu žalili na svoju sudbinu, roditelji odlučuju da Stoner upiše poljoprivredni fakultet ne bi li njegovo znanje omekšalo otvrdlu zemlju i olakšalo njihovu svakodnevnu borbu s njenim nepredvidivim ćudima. U zamjenu za smještaj i hranu, mukotrpnim fizičkim radom, Stoner pomaže rođacima u najrazličitijim poslovima. Kao student, Stoner je tih i povučen, jedan od mnogih. Smjerno radeći i učeći, ne ističe se ni po čemu sve do jednog trenutka epifanije kada otkriva ljubav prema knjigama i književnosti. Ubrzo napušta studij poljoprivrede i svoj život posvećuje gramatici, bogatstvu jezika, čaroliji književnosti, nauci i akademskoj karijeri.

Pratićemo i Stonerovu očaranost Edit, djevojkom u koju se iskreno zaljubio i koju je uskoro i oženio, a koja će mu čitav život prebacivati kako zbog njega nikad nije posjetila Evropu i kako je uz njega protraćila život. Iako je već nakon medenog mjeseca shvatio da će taj brak biti sve umjesto srećan, Stoner stoički podnosi hladnu Edit i njena malodušna negodovanja, njene pakosne napade, njenu nesposobnost da se brine o njihovoj kćerki, svakodnevne otrovne scene koje mu priređuje. Tako tipično nezadovoljna i destruktivna žena svim silama će nastojati da ga potpuno marginalizuje i iz njegovog života udalji i kćerku Grejs, s kojom je razvio onu toliko posebnu i zdravu, obostrano dragocjenu privrženost. S druge strane, njegov život na univerzitetu zagorčava talentovani kolega Lomaks, izuzetan i iskompleksiran učenjak koji će ga proganjati svojim čas prikrivenim čas otvorenim animozitetom i pokvarenim spletkama doslovno do (Stonerovog) odlaska u penziju.

stoner_painting
Foto: Spiked-online.com

Ovo je toliko nepretenciozna priča o ljubavi, prijateljstvu, predanosti radu, moralnim načelima, životu, čovjeku. Uz sve to, pisana je toliko pitko i lijepo, vrlo preciznim i čistim jezikom da nemate potrebu za predahom. Ovo je knjiga lišena velike i uzbudljive radnje. Njen protagonista je smiren i sve podnosi tiho, bez pompe i drame, kao životnu neminovnost i konačnost. Iako često ravnodušan i bez želje da se upušta u konflikt na zlonamjerne ispade odgovara ili lucidno i duhovito ili nikako. Ovo je priča koja će vam ugrijati srce. I u tome je njena veličina.

Zanimljivost koja se veže uz ovaj roman je da, iako objavljen 1965. godine, tek nedavno biva prepoznat od strane čitalaca. Ovdje bi se dalo raspravljati o tome zašto u Americi nije naišao na isti ili makar sličan prijem kao među evropskim čitaocima i zašto svoju istinsku popularnost doživljava tek u novom milenijumu. Stekla sam utisak da su ga Vilijamsovi sugrađani uglavnom opisivali kao mali, tužan i depresivan roman. Iako ne možemo reći da je sama priča fascinantna, nikad je ne bih opisala kao prozaičnu i pesimističnu. Mene je ova priča dotakla, plakala sam na kraju, ali mi je dala i  nadu. Nadu da i naizgled beznačajan i mali život ne mora biti promašen i neproživljen. Knjiga za dušu, nevjerovatna u svojoj ljudskosti.

Kraj nama poznatog sveta

Naslovna fotografija: Abc7news.com

Ovaj Lu je najluđi do sada. Najzanimljivije kod njega je što zadržava isti ton i kad je jednostavno duhovit i kad je mrtav ozbiljan i kad je sarkastičan i kad nas parodijom spušta na zemlju ili preciznije kao da nas uhvati za kosu i lupa našom glavom o zid, ma ne znam, nisam pametna, skroz me raspametio. Tek sad, kad se Dopler vratio kući meni stvarno dođe da pokupim porodicu i da odemo svi zajedno da živimo u šumu kao Captain Fantastic (umalo ne napisah America). Dotad je to bila samo kao slatka ideja u glavi za koju znaš da se nikad neće ostvariti, ali sad je to sasvim druga priča.

Inače, kod Lua je potpuno nejasna linija između normalnog i nenormalnog da se često osjećam nedorasla njegovom mozganju, ali svejedno me je tek ovim dijelom baš osvojio. Čudan i potpuno nekonvencionalan buntovnik protiv savremenog sistema vrijednosti, licemjerja modernog društva, konzumerizma i otuđenosti od samog sebe i suštine samog bića, Doplerovo mentalno rastrojstvo klizi u obe krajnosti, od psihijatrijskog slučaja do potpunog genija. Tako jednostavno ogoljuje stvari do njihove srži, smijući nam se u lice. Istovremeno i groteskan i tragičan, antijunak koji vam se uvuče pod kožu i o kojem neprestano razmišljate jer vam pojednostavljeno predstavi stvari onakvim kakve stvarno jesu i opali vam takvu šamarčinu da se otrijeznite u sekundi. Neću mnogo pisati o knjizi jer je već savršeno predstavljena sižeom samog izdavača. U svakom slučaju, drago mi je što sam ga pročitala iako mi prva dva dijela baš i nisu ulijevala mnogo povjerenja. Ovo je sad već sasvim ozbiljna priča, pisana pitko, a i stvarno se brzo i lako čita, ali vam nikako nije svejedno. Nevjerovatno je koliko vas osvijesti. Lu piše o mnogim zabrinjavajućim pojavama koje prijete kraju civilizacije i ma koliko nekad klimali glavom u znak odobravanja, činjenica je da ćete naići na nešto što i sami radite, a da toga do tog momenta nećete biti svjesni. Zapanjujuće je koliko vam „izburgija“ po mozgu dovodeći u pitanje mnoge vaše stavove i ponašanje.

Sigurna sam da ću danima biti u atmosferi ove briljantne male knjiižice i da neću moći tek tako uzeti neko novo štivo. A Lua definitivno nastavljam čitati dalje.

29547411_10155646495108090_2113258917_n
Foto: Lični album

U Volvo kamionima ovaj ekscentrični Norvežanin je i blesaviji nego u prvom dijelu ove kratke i nadasve zanimljive trilogije. Opuštajući i simpatični sadržaj dodatno je obogaćen totalno uvrnutim opaskama samog pisca koji se, tako reći, i sam pojavljuje kao jedan od učesnika opisanih događaja, taman i samo kao pripovjedač.

Inače, Doplera sam kupila prošle godine dan pred odlazak na godišnji odmor na tradicionalnom ljetnjem malom uličnom sajmu i to na nagovor jednog vrlo šarmantnog starijeg knjižara koji mi je rekao da je u pitanju vrlo zabavno i smiješno djelo koje vraća čovjeka iz depresije nakon čega sam ga, naravno, morala pitati da li izgledam depresivno. Uglavnom, pročitala sam Doplera na moru, nije mi bio loš, ali ni toliko groteskan kao što sam, na osnovu njegove vrlo energične preporuke, očekivala. Od filma bi se, pak, mogla napraviti odlična komedija, jer ima upravo takvog materijala. Ali, da popravlja raspoloženje, pa sad, nisam baš bila sigurna da je tako.

Tad sam na svom goodreads profilu napisala i sljedeće: Uglavnom, solidna razbibriga za sve nas koji baš i ne volimo ljude, koji preferiramo usamljenost i često razmišljamo da dignemo ruke od svega, posebno savremenog načina života i odemo da živimo u šumu. Dobra, ali ne i iscrpna i ozbiljna kritika modernog društva. Scena sa provalnikom već viđena, sad se pokušavam sjetiti gdje sam to ranije čitala, ali mi ne ide, pa ako neko zna, nek pomaže. Mnogo toga je ostalo da visi u vazduhu, tj. nedorečenog, što je takođe moglo uticati na moj pomalo mlak doživljaj.

Ako se neko kojim slučajem pitao, Dopler je (kao što je sad na osnovu velikog slova jasno) vlastita imenica, tačnije prezime glavnog junaka, a ne ultrazvučna dijagnostika krvnih sudova, mada (pre)ispituje naše (sisteme) vrijednosti i međusobne odnose.

20170818_233921
Foto: Lični album

Iako ne volim stvari da ostavljam nedovršene, poslije Doplera nisam namjeravala da nastavim sa čitanjem nastavaka i sad mi je drago što me je CaraDara zamolila da joj ih iznajmim iz biblioteke nakon čega sam ih i ja pročitala. Dakle, treći dio je ubjedljivo najbizarniji i najkvalitetniji, ali ne bi imalo smisla čitati ga bez prethodna dva. Sva tri su potpuno drugačija od onog na šta sam dosad nailazila u književnosti, originalna, krajnje neočekivane radnje. Budite spremni na apsolutno sve.

Praznik poezije

Naslovna fotografija: Privatni album

Danas je, kao što znate i nadam se već negdje u gradu ispijate kafu koju ćete platiti vašim omiljenim stihovima, Svjetski dan poezije. Nažalost, ja sam pjesnički uglavnom nepismena. Mene je poezija dotukla još u srednjoj školi kad smo morali analizirati svaki stih. Uvijek sam smatrala da se poezija prvenstveno osjeća, ne nužno i analizira. Inače, prvu peticu iz pismenog u srednjoj školi sam dobila tek u drugom polugodištu trećeg razreda i to na temu srpske ljubavne poezije, a ko dobije 5 iz pismenog, bio je glavna faca. Prvo se tvom radu divi profesor, pa onda izađeš pred tablu i pročitaš rad pred razredom, onda profesor proziva druge đake da podijele svoje utiske o tvom radu, nakon toga ti se odmah, onako svečano, zaključi 5 i ne moraš više dolaziti na časove srpskog (kojih je bilo i do pet sedmično) do kraja nastave. Ma, milina jedna.

Nego, vratimo se temi. Ja sam uvijek pristalica jednostavne rime koju razumijem. Što manje simbolizma i skrivenih značenja. Daj mi Ćopića, Rakića, Desanku, Miku, Vaska Popu,.. Ali, da sama uzmem čitati poeziju, biram Bećkovića, najvećeg živućeg srpskog pjesnika svih vremena. Sa njim je sve počelo i sve završilo. Tako da, logično, i danas biram njega. Bećkovića mi je tako divno, nenametljivo i doživljeno predstavio moj brat Ilija na čemu sam mu, između ostalog, veoma zahvalna. On recituje Bećkovićeve stihove ako ne i bolje od samog pjesnika.

Inače, sutra u NUB RS održaće se Po(v)ezivanje: otvoreni mikrofon, mi smo bili prošle godine i oduševili se. Tad sam otkrila talentovanog, vrlo inspirativnog i zanimljivog Milana Rakulja, našeg mladog pjesnika i novinara. Dođite, sigurna sam da će biti opušteno i prijatno kao prošle godine i da će vam nakon toga biti toplije oko srca. A iskoristiću ovu priliku da najavim i promociju potresnog romana „Bio sam samo broj“ Roberta Rikardija koja će se održati večeras u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“ sa početkom u 19:00 časova. Izdavačka kuća „Imprimatur“ jeste mlada, ali organizuje vrlo fine promocije, a vjerujem da je i knjiga značajna.

A sad, jedan jedini.

Neponovljivi.

Bog, kralj, otac!

Uživajte.

Kad dođeš u bilo koji grad

Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Gde sam i ja došao
Doći ćeš putem kojim si morao doći
Koji pre tebe nije postojao
Nego se s tobom rodio
Da ideš svojim putem
I sretneš onu koju moraš sresti
Na putu kojim moraš ići
Koja je bila tvoj život
I pre nego što si je sreo
I znao da postoji
I ona i grad u koji si došao.

Kad dođeš u bilo koji grad
Odakle bilo
Iz Veljeg Dubokog ili Kolašina
Ili niotkud sasvim svejedno
Kad odeš od svoje kuće
Bilo kuda
Samo da što pre odeš
I dođeš u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Kad god da dođeš
Doći ćeš vrlo kasno
Jer se dugo putuje
Dok dođe u tvoj život
I tu se zauvek zaustavi
Ona koja je prema tebi krenula
Iz velike daljine
Odnekud iz Ruskog Jerusalima
Sa Kavkaza iz Pjatigorska
U kome nikad nije bila
I zvala se kako se zvala
Recimo Vera Pavladoljska
I izgledala kako je izgledala
Kako više niko na svetu ne izgleda.

Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Jer gradovi su uvek daleko
I u njih se dolazi iz daljine
A svako putovanje se oduži
Jer svi misle jedino o povratku
Mada povratka nema
A ko god odluči da putuje
Mora krenuti jednog dana
A kad god krene
Krenuće u ono doba
U koje uvek neko kreće od kuće
Obično u nedelju
Kad si i ti krenuo
A kad god je nedelja
Najčešće si u nekom drugom gradu
A u kojem god budeš
Recimo u Valjevu
Biće to jedini grad
U kome si oduvek bio
A čim si čuo njeno ime
I pre nego što si je sreo
Oduvek si je znao
I voleo već vekovima.

Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Doći ćeš korakom koji dvostruko odjekuje
Tvojim i batom još nekoga
Ko s tobom putuje
I glas mu ide po vetru
I dan neobičan za to doba godine
Da ni sam nećeš biti siguran
Ni koji je to grad
Ni koje su tvoji koraci
Samo ćeš poznati onaj glas
Koji ne ide po vetru
Nego se javlja u tebi
U dan neobičan za to doba godine
Kad nije ni bilo vreme da budeš u Valjevu
U koje si došao kao neznanac
Ne znajući nikoga
Ni grad ni Veru Pavladoljsku
Ni da se zavole najviše
Oni što se znaju najmanje.

Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Svet će postati uspomena na nju
I neće biti ni jednog mesta na zemlji
Gde te neće sačekivati
Ni ogledala u kojem je nećeš videti
Ni plave kose koja nije njena
Ni oblaka bez njenog svilenog osmeha
Zapamtio je prostor
Gora i voda
Onakvu kakvu si je prvi put video
U bilo kojem gradu
Recimo u Valjevu
U Karađorđevoj ulici
Između Pošte i Suda
I evo nailazi ono doba godine
Ili tvoga života
Kad su sve žene ona
I nose njenu glavu
Ali ni jedna celu
A ona živi nepoznata među ljudima
Odmara se od tebe i svoga imena
Ali ma gde živela i ma ko bila
Znaćeš da je to ona
I da ne može biti niko drugi
Jer nikog drugog na tvome svetu nema.

Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Okružiće te deca kao svakoga pridošlicu
I u celom gradu nećeš poznavati nikoga
Jer su svi otišli
I s tim bi se nekako pomirio
Ali niko se ne vraća
Sve je gotovo a još nikoga nema
Niti ima čvrstih obećanja
Da ćemo se ponovo sresti
I to je ono što najviše zabrinjava
Pa ipak čovek nije manje nego voda
Pa voda ne umire
Niti je smrt nešto
Što se na svetu događa prvi put
I da živimo hiljade godina
Prošle bi kao jedna
Jer godine su tu da dođu i odu
Ali sve što je njino
Nije Vera Pavladoljska
Koja ti je dala što ni sama nije imala
I uvek bila pomalo u oblacima
I u njih se konačno preselila
Ali dok iko ikom čita ovu pesmu
Ona se rađa sve svilenijeg osmeha
I nema ništa sa grobljem i smrću.

Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Sve će ti biti odnekud poznato
Kao poljubac već davan nekome
U grad ko zna koji
Kad dođeš ko zna kad
I ko zna otkud
Iz Veljeg Dubokog ili niotkud
Sasvim svejedno
Sve će biti isto kao da nisi dolazio
I da uopšte ne postojiš
Jer proviđenje ne žuri
I ništa ne zaboravlja
I ne fali mu ni mašte ni ideja
Da sve poveže i ispuni
Kao što je pisano
Samo ti ne bi bio isti
I ništa ne bi bilo kao što jeste
Da je moglo biti kao što nije
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedan dolazak
I samo jedan susret
I svaki je prvi i jedini
I nikad pre ni posle nije se dogodio
I svi gradovi su jedan
Delovi jednog jedinoga grada
Grada nad gradovima
Grada koji si ti
Prema kome svi idu
Da se sretnu sa sobom
Dobro je što si došao
Da se u to uveriš
Baš u Valjevu
I sretneš Veru Pavladoljsku
A čim si je video
Oduvek si je voleo
I unapred oplakivao rastanak
Koji se zbio
Pre nego što si je sreo
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedna žena
I jedan jedini dan
I jedna pesma nad pesmama
I jedna jedina reč
I jedan grad u kome si je čuo
I jedna usta koja su je rekla
A po svemu kako su je izgovorila
Znao si da je izgovaraju prvi put
I da možeš mirno sklopiti oči
Jer si već umro i već vaskrsnuo
I ponovilo se ono što nikad nije bilo.

Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Gde sam i ja došao
Doći ćeš putem kojim si morao doći
Koji pre tebe nije postojao
Nego se s tobom rodio
Da ideš svojim putem
I sretneš onu koju moraš sresti
Na putu kojim moraš ići
Koja je bila tvoj život
I pre nego što si je sreo
I znao da postoji
I ona i grad u koji si došao.

Matija Bećković