Žene u književnosti

Naslovna fotografija: BBC.co.uk

Sigurna sam da svi već znate za naš mali čitalački kružok koji se okuplja svakog drugog četvrtka u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske, gdje promišljamo o odabranim knjigama, piscima, piću koje najbolje ide uz određeni žanr, životu uopšte i koječemu još. Elem, u posljednje vrijeme su neke članice uočile kako slabo čitamo djela koja su napisale žene. Stoga, bez bitnijeg uvoda i pametovanja, bez ikakve namjere da ovaj tekst dobije prefiks feministički, samo i isključivo iz najprostije činjenice da smo zapostavili razgovor o književnicama, pjesnikinjama, ženama umjetnicama, ženskim junakinjama u književnim djelima i tome slično, odlučila sam da sastavim listu ženskih stvaraoca i njihovih naslova koji zaslužuju pažnju čitalaca.

Takođe, da olakšam sebi posao, a i da vam predstavim neke meni drage žene koje su na ovaj ili onaj način duboko u književnosti, bilo da čitaju intenzivno i kvalitetno, bilo da se ozbiljno bave pisanjem ili promocijom književnosti, uključila sam i prijedloge svih sestara po knjizi koje su se odazvale ovom pozivu. Dakle, pred vama su knjige koje su napisale žene, a koje žene predlažu ne nužno, ali recimo prvenstveno ženama. Prema tome, žene ženama o ženama (u književnosti).

 

LUIZA MEJ ALKOT, MALE ŽENE

Moram priznati da sam se, pri samoj pomisli na autore ženskog roda, ogrešila o Džejn Ostin i sestre Bronte, jer mi one nisu bile prva asocijacija na ženu pisca, premda sam sa uživanjem čitala Džejn, a Emiline „Orkanske visove“ svrstala u sam vrh najdražih naslova ikada pročitanih. Prvo čega sam se setila bile su teme koje su danas u fokusu ženskog pera – nasilje nad ženama, omalovažavanje „slabijeg“ pola, te sama emancipacija žene. Naravno, prava žena i sloboda izbora bila su i ostaju aktuelna tema, koja zahteva da joj se pristupi sa nepokoljebljivim stavom i čvrstim uverenjima, te snagom volje, jer borba, hteli mi to ili ne, traje vekovima unazad. Naravno, način na koji se danas iznose stavovi i brane prava žena nije revolucionaran koliko rasterećen svih stega protokola i normi koje je društvo nekada zagovaralo. Žena ima slobodu da bude Meri Vulstenkraft ili pak Simon de Bovoar, mogućnost da svojim mislima pruži pravo glasa bez ustručavanja, te poruši barijere koje se u pojedinim delovima sveta još uvek tvrdoglavo održavaju na životu.

wmagazine
Foto: Wmagazine.com

Takvom intenzitetu iznošenja mišljenja, putem pera i hartije, kontrast je naslov na koji želim da skrenem pažnju – „Male žene“, autorke Luize Mej Alkot. Dočaravajući samim uvodom prijatnu, porodičnu atmosferu, autorka nas vodi kroz dogodovštine porodice Marč, pružajući nam na uvid četiri karaktera sestara Meg, Džo, Bet i Ejmi, te priliku da u jednom ili više njih prepoznamo deo sopstvene ličnosti. Lepim, toplim, stilom pripovedanja ističe polaznu tačku i srž priče – porodicu, te da očuvanju njenog sklada treba težiti uprkos nedaćama koje život, neminovno, nosi. Naposletku, roman Alkotove je tu da nas podseti kako je na početku puta svaka od nas bila mala žena sa idealima i ciljevima za čiju realizaciju sada ima punu slobodu.

Katarina Pavlović

Je jedna fina, nježna duša koja vodi jedan prelijep blog po imenu Totally Random & Co.

 

ŠARLOT BRONTE, DŽEJN EJR

Prva pomisao na knjigu, koju bi apsolutna svaka žena (i ne samo žena) trebala pročitati je definitivno Šarlotina, Džejn Ejr. Kada mi je Vanja dala ovaj zadatak, odmah sam joj rekla koja će to knjiga biti, i da mi je potrebno samo malo vremena da kažem ljudima zašto. Njen odgovor je to najbolje kratko i jasno objasnio: „Zato što je sjajna“! Ta knjiga je mnogo više od nekog ljubića, kako će je klasifikovati oni koji knjigu nisu pročitali ili su je čitali površno. Govori o borbi žene, sa društvom, okruženjem, samom sobom i lošim kartama koje joj je život dodijelio. Govori i o ljubavi, ali ne na onaj sladunjav i otrcan način. Nije knjiga o svili, i ne miriše na lavandu, ali je toliko topla, da tih 400 stranica, u koje je obično pakuju, čitaš sa lakoćom i želiš još. Uzimajući u obzir period u kojem je živjela i stvarala Šarlot Bronte, ovo je zaista vanvremenski klasik i zaslužuje sve pohvale.

Jelena Despot

Žena je koju sam upoznala preko njenih tekstova, a koja me po mnogo čemu podsjeća na mene pogotovo dok sam bila njenih godina. Iako živimo u istom gradu, još uvijek se nismo srele, ali redovno prebacimo koju putem fejsbuka. Jelena baš pozitivno utiče na mene tako što me neprestano podstiče da pišem, nevjerovatno je koliko je taj njen uticaj snažan! Osim što piše sjajne tekstove za Lola magazin i odlične priče, Jelena vodi i jedan vrlo intiman blog koji plijeni toplinom.

 

TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ, SATOVI U MAJČINOJ SOBI

Prvi put, bilo je to poput trčanja kroz „Šumu Striborovu“ sopstvenih tjeskoba, strahova i očekivanja koji grebu krv i otkidaju misao dok ne ostane samo lutka; bježanje od svega onog što je žena, jer želim drugo (ili makar drugačije) i mislim da znam kojim putem. Tokom kasnijih čitanja dala sam vremena svakoj rečenici da se rastvori ispred mene i istinski sam uživala u nizu slanih pjesničkih slika koje su mi se odmotavale pred očima.

Ne znam da li sam nekada neko štivo shvatila ovako lično, od prve do posljednje stranice; da li sam kad bila sasvim unutar sebe, a nekim tuđim očima. Ono, u isto vrijeme, uzburkava i smiruje, preispituje i definiše odnose i uloge koje su nam dodijeljene od onog trenutka kada majka priroda i majka od krvi i mesa stvore čudo, do onoga kada se prihvatamo testamentarnog pomirenja sa sobom, nadajući se da će kćerka biti i više svoja i pomirena sa majkom i bolja, jer tako jedino življenje ima smisla.

Reći da je ovo jedan uistinu ženski roman ne bi bila potpuna istina. Taman kada sam došla u napast da ga preporučim svakoj ženi, shvatila sam da je – možda više od svega – potrebno da ga čitaju oni koji su „samo“ od njenog tijela nastali, i nisu prestali da mu dolaze.

Ono nudi tako mnogo slobode da se saznaje i uči o sebi, o ženi, o porodici. Ženski je jer govori o onome što se ćuti tamo gdje se ionako ne govori previše – osjećanja nadolaze i povlače se kao plima i oseka i na trenutke razbijaju sve ono što smo mislili da je uklesano u kamenu. Ovaj roman ne ostavlja mogućnost da se nešto podrazumijeva ili očekuje. Ako i niste dobar plivač, znate da zažmirite, prstima zatvorite nos i zaronite. Unutra.

Milka Kolundžić

Je pobjednica ovogodišnjeg konkursa portala Mondo.ba pod nazivom „Priče iz komšiluka“ zahvaljujući kojem će kao nagradu dobiti štampanje svog prvenca u izdanju Imprimatura! Tananana! Milku poznajem još iz prošlog života kao vječito nasmijanu, nenametljivu i predobru osobu. Vjerovatno mi stoga nećete vjerovati kad kažem da je njeno pisanje genijalno, ali uvijek se možete uvjeriti sami. Evo, ovdje.

tanja-stupar-trifunovic
Foto: Bljesak.info

Preporučila bih moju prijateljicu Tanju Stupar Trifunović, ženu koju volim da slušam, gledam i čitam. Njena poezija je brutalna i iskrena, bez kompromisa govori o životu bez lažnosti, bez suvišnih riječi. Pored poezije Tanja je sjajan romanopisac, pa bih ovom prilikom preporučila njen roman prvenac Satovi u majčinoj sobi, koja je predivna knjiga. Žao mi je što nemam više vremena za pisanje, uživam sa svojom kćerkom, znam da bi Tanja voljela da više ludujem sa njom, nego da pišem o njenoj knjizi. Čitajte Tanju, a ako imate sreće i upoznajte ju.

Maja Isović Dobrijević

Maja je novinarka magazina BUKA, magistar sociologije, aktivistkinja. Prije svega, ona je predana majka koja svoja roditeljska iskustva nesebično dijeli sa drugim majkama pišući korisne tekstove iz širokog spektra tema koje može obuhvatiti samo majčinstvo. Maja trči polumaraton i odličan je primjer samodiscipline na djelu, pogotovo kad je u pitanju skidanje kilograma i vraćanje u top formu. Obožava serije.

 

BARBARA KINGSOLVER, BIBLIJA OTROVNE MASLINE

Ja nisam osoba koja može dati preporuku za knjigu, zato što oduvijek bolujem od čitalačke amnezije, skoro uopšte se ne sjećam radnje niti likova, tek maglovito, ali savršeno se sjećam samo svog osjećaja. A to kako se neko osjećao dok je nešto čitao, nijednom ozbiljnom čitaocu, nije dovoljna preporuka za bilo kakvo štivo. Svjesna toga, mogu pokušati samo sa jednom „statističkom“ preporukom. U posljednjih 15 godina, moje TOP LISTE su se stalno mijenjale, pa samim tim i liste preporuka za druge. Jedina knjiga koja nikada nije izašla iz top tri jeste ova. I nikada neće. Još jedna preporuka odnosi se na činjenicu da je to tada (prije 15ak godina) bila prva knjiga koju sam pročitala a da je napisana na način da je svako poglavlje naslovljeno imenom jedne od četiriju kćerki, ili imenom njihove majke Orleane, i predstavlja perspektivu istih događaja ali iz ugla svake od njih. I to je osjećaj kojeg se sjećam, da sam kroz način na koji je napisano svako poglavlje ispod imena Orleana, Lea, Ruta Mej, Rahela ili Ada, upoznala svaku kao da mi je rođena sestra ili moje drago dijete i radovala sam se svakom poglavlju manje ili više zavisno od imena koje nosi, imala ljubimice među njima… da me boljelo sve što se desilo kao mi je svaka od njih rođena sestra ili moje drago dijete, da sam plakala kao da desilo meni. I da je to najstrašnija prva rečenica od svih prvih rečenica koje sam pročitala ikada u životu: „Zamislite propast toliko čudnu da mora da se nije ni desila“.

Bojana Mutić

Stvarno nemam ideju kako predstaviti ovu ženu a da to bude na nivou i onako kako to ona zaslužuje. Bojana je modna blogerka, kreatorka najživlje i najobojenije fb stranice Moda i Tako To, vaš šoping asistent, djevojka za sve kad je u pitanju moda u najširem značenju te riječi. Bojana je neiscrpan izvor kreativnosti, elegancije i glamura, njena pozitivna energija je zarazna, njen osmijeh neodoljiv. Ona je neumorni perfekcionista koji izgara dajući se maksimalno svemu čega se prihvati. Mislim da nisam upoznala osobu koja je više zaljubljena u život od nje i kojoj apsolutno ništa nije teško. Čista inspiracija!

san_rosetta_poisonwood1
Foto: Bradshawfoundation.com

 

MIRJANA BOBIĆ MOJSILOVIĆ, TVOJ ANĐEO ČUVAR

Pisala je o dnevnim događajima i to u štampi, a „likove“ vješto prebacila u i u književna djela. Piše najčešće o ženama, današnjih generacija, njihovim izazovima, strahovima, ali najviše borbama, posebno borbama za ljubav u savremenom svijetu. Zbog takve tematike, bar neku od njenih knjiga bi trebala da pročita svaka žena. Piše jednostavnim, novinarskimm stilom, s velikom dozom ličnog doživljaja i emocije. Preporučujem njen roman iz 2016. godine „Tvoj anđeo čuvar“ i to za nauk svim ženama da su upravo one najvažnije osobe u svojim životima.

Mariana Šarčević

Zauzima posebno mjesto u mom životu jer je istinski odan prijatelj kakvih je danas sve manje. Moj oslonac, moje utočište, duša od povjerenja s kojom sam prošla svašta. Neiskvarena, uvijek vedrog duha i razoružavajućeg osmijeha, puna zdravog humora i toplih ljudskih priča. Odlična u svemu što radi. Njen zagrljaj liječi.  Žena od koje vas nikad neće zaboliti glava.

 

SIMON DE BOVOAR, USPOMENE LIJEPO VASPITANE DJEVOJKE

Ovo je knjiga o odrastanju jedne djevojčice i sazrijevanju jedne mlade žene. Autobiografska priča koja obuhvata prvih 20 godina života Simone de Beauvoir. Meni posebno draga knjiga (prva koju sam pročitala od SdB i to tako što sam je slučajno našla polovnu u nekoj knjižari za pola eura i rekla sebi hajde zašto da ne). Mislim da bi je trebalo pokloniti svakoj (fino vaspitanoj) djevojčici da nauči da se svojim radom, usavršavanjem i mozgom može oteti iz stereotipnih okvira koje nameće društvo.

Slađana Nina Perković

Dođe mi samo da napišem Parižanka i stavim tačku, pa ko shvati, shvati. Ali, nema smisla. Briljantan smisao za (crni) humor, melanholik, svjetski putnik, priroda i društvo. „Samoproklamovana glavna i odgovorna urednica sajta Priroda&Društvo (koja o sebi upravo piše u trećem licu jednine, iako nije Cezar)“ Ne možete ju ne voljeti. Budući da se i njena zbirka priča „Kuhanje“ našla na ovom spisku, neću joj davati ovdje više prostora, da ne bi još umislila kako je posebna.

jubeltar-artstation-com
Foto: Artstation.com

 

MARINA VUJČIĆ, MOGLA SAM TO BITI JA

Knjiga koja je veoma jednostavna, dopadljiva, životna… Ona u kojoj se mogu prepoznati različiti karakteri ljudi i prepoznati nešto svoje. Posebna u trenucima neinspirativnosti. Citiram „Najveći dio života vjerujem da čovjek jednostavno mora prestati postojati izvana da bi postojao iznutra“.

Svetlana Dušanić Gačić

Moja kuma, radna kolegica i moj dobar drug. Žena nepresušne energije i zavidnih sposobnosti i ambicija. Emotivno najsnažnija osoba koju sam ikad upoznala, stabilna i stamena. Neko kome baš ništa nije teško, visoke radne etike i samodiscipline. Borac. Njeno drugo ime i prezime je nezapamćena vrednoća!

 

HARPER LI, UBITI PTICU RUGALICU

Prva ženska autorica koja mi je pala na pamet bila je jedna i jedina Agatha Christie. Istina, sa svojih 26 godina ne bih u listu top 10 najboljih knjiga ikada pročitanih stavila njeno djelo, ali stoji činjenica da sam upravo uz nju i njenog veličanstvenog Poirota zavoljela čitanje, da je to autor čijih sam romana najviše pročitala, i da je ta žena veoma značajna u svijetu književnosti. Svi ljubitelji krimića će znati zašto.

To Kill a Mockingbird meme no words
Foto: Facingtoday.facinghistory.org

Ipak, kada bih preporučila jedno djelo, to bi bilo Pulicerom nagrađeno “Ubiti pticu rugalicu” iz 1960. godine, slavne Harper Lee. To je ujedno i jedini roman ove američke književnice, ako izuzmemo svojevrsni nastavak koji je zapravo prva verzija romana. “Ubiti pticu rugalicu” je i zabavan i poučan, i dirljiv i reprezentativan, i istorijski prikaz jednog doba, a tako vanvremenski. Govori o ravnopravnosti polova, rasnoj i klasnoj segregaciji, zločinu, moralu, životnom putu, karijeri i brojnim drugim važnim stvarima. Sve to na jedan veoma lagan i pitak način, divnim jezikom i kroz veoma zanimljivu priču. To je, zapravo, jedan od rijetkih romana za koje zaista često kažem “ovo moraš pročitati”.

Ljiljana Šipragić

Mi je jedno od najprijatnijih otkrića na društvenim mrežama. Osim što ima nadasve zanimljive sadržaje na jednom od najljepših blogova koji sam ikad vidjela, Lovily je puna iznenađenja. Oduševljavaju me njene fotografije, neprikosnovena estetika, svježina ideja i to što u svemu vidi ljepotu. Njen lifestyle blog je praznik za oči, ali i hrana za dušu.

 

ANĐELIJA LAZAREVIĆ, GOVOR STVARI

Moja preporuka je knjiga „Govor stvari” Anđelije Lazarević, iz više razloga. Prvi je to što je jedna od nepravedno zaboravljenih autorki ranog dvadesetog veka, u istorijama književnosti, tamo gde je ima, pomenuta samo kao ona kćerka Laze Lazarevića koja se interesovala za književnost. Drugi je što je super 🙂 Treći je što je dobar početni korak za upoznavanje njenih savremenica.

Anđelija Lazarević (1885—1926) slikala je i pisala prozu i poeziju, i u svoje vreme bila cenjena od strane danas poznatih kolega, npr. Miloša Crnjanskog (od kog sam i ja čula za nju — pominje je u pismima). Umrla je mlada, a većina njenih rukopisa stradala je tokom Prvog svetskog rata i u posleratnim godinama. Pozitivno je ocenjuje i Jovan Skerlić, ali to nije bilo dovoljno da njeno sačuvano delo uđe u školski ni redovni fakultetski kurikulum.
Srećom, dadoše nam sifražetkinje Zoricu Hadžić, koja je sabrala sve reči koje su za Anđelije Lazarević ostale, u jednu knjigu — „Govor stvari”, objavljenu 2011. godine.

Katarina Kostić

Je institucija. Tačka. Sve drugo što bih dodala je suvišno. Prerazmišljavanje bi bilo sasvim dovoljno. Ako već niste, obavezno posjetiti njen blog za knjigoložnike (mislim, ko može ovako da se izražava nego istinski erudita), a jednom kad ga posjetite, gotovi ste.

 

ANITA DAJAMANT, CRVENI ŠATOR

Ja bih odabrala knjigu Crveni šator Anite Dijamant, kao knjigu, koju svaka devojčica, devojka i žena mora pročitati. Da se razumemo, nije možda najbolje napisani roman na svetu, ali je nešto što je na mene, još kao mladu, ostavilo izuzetan utisak, jer sam, po prvi put, naišla na knjigu, koja na otvoreni način priča o ženi, ženinom telu, ciklusu, svemu onome što se i dan danas smatra nečim sramotnim i ne spominje se. Osim toga, u fokusu su žensko prijateljstvo i ljubav, posebna veza koja postoji između žena u jednoj porodici ili zajednici, prosto mislim da je u pitanju jedan roman, koji slavi žene, njihovu snagu, upornost i izdržljivost, ali i onu nežniju, romantičniju stranu.

Ivana Lješnjak Palančan

Ivanu isto znam „samo“ putem njenog bloga. A ako je tačna ona „napiši nešto da saznam kakav si“ onda je vjerovatno poznajem daleko bolje nego što mislim, a neću pogriješiti ako kažem da je Ivana jedna divna osoba. Dovoljno je reći da njen blog nosi jedan nevjerovatno romantičan naziv The Stuff Dreams Are Made Of pa da vam sve bude jasno. Uostalom, neko ko knjige i filmove naziva „little slices of heaven“ može biti samo nježna, umjetnička duša.

Budući da je Ivana ovo poslala bukvalno kad sam sjela da objavim tekst, dodaću ono što sam i sama napisala u svom predstavljanju ove knjige, jer mi je prosto to sad žao izbrisati, a vidjećete i zašto. Ova knjiga za mene ima posebno značenje i istinsku emotivnu vrijednost. Tačno pamtim kad sam je dobila i kad sam je čitala. Poklonila mi ju je moja cimerka Mirela iz Sarajeva nakon što se vratila u Brisel i to je, ako zanemarimo silne udžbenike, bila jedina knjiga „za dušu“ koju sam pročitala tokom svog života tamo. Poslije sam je posudila prijateljici i nikad je nisam dobila nazad. Kupila sam novu, ali to apsolutno nije to. Elem, riječ je o snažnoj i potresnoj priči o životu Dine, Jakovljeve kćerke i Josipove sestre. Obavezno žensko štivo pretočeno u dirljivu istorijsku dramu koja seže daleko u prošlost i otkriva sve tradicionalne stege žena, zaboravljeni svijet čudesnih rađanja, robova, zanatlija, kućnih bogova i sestrinskih tajni. Biblijska, vrlo ženska tema, veličanstvena u svojoj tragediji i ljepoti.

drama-uktv-couk
Foto: Drama.uktv.co.uk

 

MEDIHA ŠEHIDIĆ SELIMOVIĆ, BRODSKA CESTA BB

Za njenu knjigu sam davno rekla da je “čisti sevdah od knjige” – i dok piše o tužnim stvarima lijepo ti je čitati ih i obuzme te toplina. Mediha piše o svom životu, ali njen stil odiše bliskošću. Često koristi i humor, onaj koji u našim životima često služi da se ne udavimo u okolnostima i ne potonemo u nevoljama. Volim tu njenu knjigu jer iako priča o teškom životu, kroz nju daje nadu i pokazuje kako se opstaje u svim situacijama. Uostalom, jedan Abdulah Sidran je napisao i svoj osvrt na nju, a možete ga pročitati ovdje.

Hana Kazazović

Često sam razmišljala o tome gdje su nestale lijepe vijesti? Zašto se medijima uporno šire prvenstveno, gotovo isključivo, senzacionalističke priče koje ne mogu iznjedriti ništa dobro? I onda negdje u ovom virtuelnom prostoru naletim na Cyber Bosanku, ženu čija je životna mislija pronalaženje i promocija svega onog što je lijepo, dobro, plemenito, vrijedno pričanja, što nas nadahnjuje i pokreće,.. Žena koju je pisanje bloga na neki način oblikovalo, žena koja je zahvaljujući blogu dobila posao, prvi put letila avionom, osvajala nagrade,.. I svoja iskustva nesebično dijeli sa svima. Žena koja se ne stidi Bosne!

 

TREJSI ŠEVALIJE, DJEVOJKA SA BISERNOM MINĐUŠOM 

Da li ste znali, da samo posmatranjem jedne slike, možete napisati cijeli roman, udahnuti čitav život kako glavnom liku, tako i svim dešavanjima oko njega?

Trejsi Ševalije istovremeno koketira sa istorijskim činjenicama i svojom maštom. Ona je umjetnik, koja istovremeno iz slike stvara riječi i jednako zanimljivo riječi pretvara u slike. U stanju je da svakom detalju da značaj i smisao – njeni opisi savršeni, a priča zanimljiva i ubjedljiva.

p021ydgb
Foto: BBC.com

Likovi koje stvara Trejsi su autentični i inspirativni, ona vas vodi kroz cijelo jedno putovanje i slatko iščekivanje. U stanju je da udahne emociju tamo gdje je mi sami možda nikada ne bismo ni primijetili. Trejsi je neko ko veoma dobro zna kako da vas odvoji od stvarnosti i u potpunosti „uvuče“ u svoj svijet.

Da li upravo i mi, svojom maštom, svemu dajemo oblik – koji može, a i ne mora biti stvaran?

Dušica Stevanović

Dušicu poznajem stvarno dugo, ali jedina sintagma koja mi se pri pomenu njenog imena stalno vrzma po glavi nije moja. Naime, u nedavnoj prepisci Milka reče za nekog da ima „dušu mekšu od šećerne vune“. E, upravo takva je i Dušica. Jedna beskrajno nježna i emotivna duša, jedna prelijepa žena u svakom smislu te riječi, jedna svestrana osoba koja svuda stigne i koja zrači ljubav. Dušica u svemu nađe pozitivno, a njena vedra životna filozofija je zarazna. Uživajte u njenim stručnim analizama kao magistra ekonomije, toplim i ljudskim pričama, drugim lijepim osvrtima.

 

AGATA KRISTI, UBISTVO U ORIJENT EKSPRESU

Agata Kristi je najobjavljivanija autorka svih vremena. Jedino Biblija i Šekspir premašuju ukupni tiraž njenih djela. Ona je kraljica detektivskog romana, stvaralac legendarnog Herkula Poaroa. Njen najpoznatiji roman inspirisan je još poznatijim slučajem kidnapovanja. Mislim da je krajnje nepotrebno nju uopšte preporučivati, ona se valjda podrazumijeva, ali eto, nema smisla ne staviti ju na spisak. Dovoljan je samo jedan pogled na ovog harizmatičnog belgijskog detektiva da se zaljubite u njegove brkove i šarm. 😊

Poirot2
Foto: Wxxi.org

 

ALIS VOKER, BOJA PURPURA

Boja purpura Alis Voker je američki klasik ovjenčan Pulicerom i drugom najvažnijom američkom književnom nagradom „National Book Award“. Radnja ovog romana u pismima se najvećim dijelom odvija u ruralnoj Džordžiji i opisuje težak život crnkinja na samom početku XX vijeka. Sili odrasta u teškom siromaštvu, stalna je žrtva fizičkog nasilja i seksualnog zlostavljanja od strane očuha koji je odvaja od rođene djece. Ovo je snažna priča o sveukupnom položaju crnkinja na Jugu tadašnje Amerike koja kroz različite ženske likove otkriva sve posljedice njihovog niskog nivoa obrazovanja i socijalnog statusa, ali i temperamenta, te prihvatanja dodijeljenih im uloga i nedostatka samosvijesti. Ovo je priča o snazi ženske ljubavi, o ljekovitosti iskrenog ljudskog kontakta i razumijevanja, o osnaživanju žena i kao takva, nezaobilazna je i obavezna lektira.

 

BETI SMIT, JEDNO DRVO RASTE U BRUKLINU

Još uvijek ga nisam pročitala, a dobila sam ga na poklon od moje u svakom pogledu srodne duše, prijateljice Nataše, koja ga je, naravno, kupila baš u Bruklinu. I znam još samo Branku iz čitalačkog kluba, s kojom, od svih članova, najpribližnije dijelim čitalački ukus. Tako da, ako njih dvije kažu da je knjiga predivna, to vam je sasvim dovoljan razlog za preporuku. Ali, evo, za one kojima je potreban okvirni siže siromašni Nolanovi se bore za opstanak u Bruklinu pred početak Prvog svjetskog rata. Beti Smit se, osim siromaštva, u romanu dotiče i porodičnih problema poput alkoholizma, ljubavi kćerke prema ocu koju ne može da pomiri sa moralističkim osuđivanjem okoline koja u njemu vidi pijanca i muzikanta, borbe majke da pomiri nekadašnju romantičnu zanesenost mužem sa sadašnjim teškim životom u kojem joj povremeno djeluje da se samo ona bori, školovanja devojčica,.. Drvo koje raste u Bruklinu simboliše žilavost sirotinje.

 

ČIMAMANDA NGOZI ADIČI, PURPURNI HIBISKUS

Prošlo je sad već sasvim dovoljno vremena otkad sam pročitala ovu, usudiću se reći, savršenu knjigu. Utisci su se slegli, ali još uvijek nisam u stanju pisati o njoj razborito i racionalno zato što je ovo jedna od onih rijetkih knjiga koja me je potpuno obuzela i preplavila emocijama. Ovo je baš knjiga za moju dušu, knjiga koja u potpunosti odgovara mom senzibilitetu, između ostalog zato što je pisana iz perspektive djeteta i zato što tako vjerno i uvjerljivo dočarava dječji pogled na svijet, lišen racionalizacije, obojen nevinošću i iskrenim i snažnim emocijama. A ima li boljeg razloga od toga da pročitate ovu veličanstvenu knjigu pisanu jednim očaravajuće toplim jezikom? Jedna od onih knjiga koju ne želite da ispustite iz ruku, ali istovremeno ne želite da ikad završi. Uvijek se divim piscima koji posjeduju vještinu da vas osvoje na prvu, da vas duboku uvuku u svijet koji opisuju i da u potpunosti zaokupe vašu pažnju. Osim toga, oplemeniće vas saznanjem o životu u ozloglašenoj Nigeriji i bićete zahvalni zbog duha i mirisa Afrike koji će vas obgrliti. Uz sve to, sama Adiči je PRE-LIJE-PA!

chim-2
Foto: Glamafrica.com

Pošto završismo, očitali smo jutarnje molitve u dnevnoj sobi, nisku kratkih molitava prekidanih pesmama. Teta Ifeoma se pomolila za univerzitet, za predavače i administrativno osoblje, za Nigeriju i, na kraju, da nam dan koji počinje donese smeha i spokoja. Dok smo se krstili, pogledom potražih Jajino lice, da vidim je li i on kao ja zabezeknut što se teta Ifeoma i njena deca, od svega na ovom svetu, mole za smeh.

 

DONA TART, TAJNA ISTORIJA

Osim što joj je prije izdavanja donijela 450.000$ a zatim postala instant bestseler, „Tajna istorija“ je jedna vraški dobra knjiga, navodi se na stranici kulturkokoske.rs, odakle prenosimo i ostatak teksta: „Mada se najčešće klasifikuje kao misterija, ne postoji mnogo toga mističnog u radnji ove knjige: već u prvoj rečenici Tartova kaže da je Bani ubijen i nagovesti ko su ubice, među kojima se nalazi i narator. Ako odmah otkrivamo ko su, jedino pitanje koje ostaje je zašto ljudi onda nastavljaju da čitaju gromadu od 500 i kusur strana?

Objavimo odmah loše vesti: Tajna istorija je glomazna, u delovima razvučena i sadrži puno opisa. Uz to je pisana iz neslavnog prvog lica, a Ričard Papen igra dvojaku ulogu naratora i najdosadnijeg lika u ovom delu (a moguće i šire). No i pored svega šanse su da ćete, kada završite čitanje i sklopite korice, odmah guglovati: „Knjige koje liče na Tajnu istoriju”.

U centru priče se nalazi klika pametnih, bogatih i lepih studenata starogrčkog koji u slobodno vreme piju, igraju kriket, prave bahanalije za prizvanje Dionisa i slučajno ubiju nekog – dakle, svakodnevni ljudi koji se bave svakodnevnim aktivnostima. Dona se ne zamara trivijalnostima poput određivanja antagoniste: svi likovi su zloće, a ponajviše oni glavni. Ne očekujte da se sa njima poistovetite, a ako vam to i pođe od ruke, postoji šansa da nešto nije u redu sa vama. No, čak i uz sociopatske tendencije, Henri, Francis, Bani (koji iznenađujuće nije zec i muškog je roda), Kamila i Čarls su intrigantni, a ponekad im se omaši pa budu i dopadljivi.“

 

DŽEJN OSTIN, GORDOST I PREDRASUDE

Dovoljno je reći Mr. Darcy snažnim, seksepilnim britanskim akcentom i postaviti ovu fotografiju da poželite pročitati jedan od najljepših ljubavnih romana svih vremena.

colin-firth-as-darcy-pride-and-prejudice-bbc-1995
Foto: Theculturetrip.com

 

ELENA FERANTE, MOJA GENIJALNA PRIJATELJICA

Napuljska saga o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju je s razlogom vrlo brzo zaludila čitav svijet. Ferante piše samo njoj svojstvenom dinamikom i žestinom lako nas uvlačeći u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Osvaja nas autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam jedno veče, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije tog dana već pročitala.

Sviđa mi se to što je, na neki način, glavni junak ove priče sam Napulj, sviđa mi se na koji način teče radnja, sviđa mi se lakoća i jednostavnost kojom nas priča uvuče u svoje sivilo i mračne ćorsokake u koje sami nikad ne bismo zašli, a poslije čega nam ne bude žao što smo iskusili svu njihovu razornu moć, zatim što sama Ferante nije opterećena tuđim mišljenjem, što ne povlađuje čitaocima, što piše britko i neposredno, što racionalizaciju postupaka prepušta nama, što vjerno predstavlja svu složenost i nepredvidljivost ljudskog ponašanja,..

elena-ferrante-brilliant-bellissima-vogue-september-2018
Foto: Vogue.com

Ono što ovu knjigu, odnosno cjelokupnu tetralogiju, izdvaja od drugih je to što vas čas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo. Međutim, ono što je presudno istaći je to da, iako na momente na samoj granici jeftine sapunice, ova knjiga je sve samo ne plitka! Ferante neke vrlo ozbiljne teme sugestivno stavlja u prvi plan, namećući se kao odgovoran pripovijedač.

Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim!

 

EMILI BRONTE, ORKANSKI VISOVI

Ne znam da li je „Orkanske visove“ uopšte potrebno posebno predstavljati i preporučivati. Takođe, nisam sigurna ima li iko (od onih koji će čitati ovaj tekst) ko ih nije pročitao. Da li je dovoljno reći da je ovo jedna od najvećih ljubavnih priča ikad napisanih, klasik svjetske književnosti? Svojeglava Ketrin i osvetoljubivi Hitklif dvije su neponovljivo strastvene i nemilosrdne duše koje je stvorila Emili Bronte u svom jedinom romanu, remek-djelu engleske književnosti. Niko nije tako uvjerljivo predstavio ljubavnu vezu u svoj njenoj punoći, i strasti i mržnje, i tako vjerno dočarao svu dubinu i intenzitet neraskidive povezanosti ljubavlju prokletih i progonjenih duša.

mezzanine_127
Foto: Pbs.org

 

ERIKA DŽONG, STRAH OD LETENJA

„Strah od letenja“ se često predstavlja kao klasično djelo ženske književnosti, nekad revolucionaran roman o erotici, seksualnosti i slobodi žene. Kada se pojavio, 1973. godine u Sjedinjenim Državama, a kasnije i u drugim zemljama Zapada, šokirao je javnost, oduševio žene. „Lepo, lako, pametno i sa puno humora tridesetogodišnja Erika Džong je pripovedala o jednoj od večnih tema književnosti – ljubavi i seksu. Novo i šokantno je bilo što je o seksualnim avanturama pisala krajnje otvoreno, sočno, po mišljenju mnogih kritičara – drastično i to u prvom, ženskom licu.

Njena junakinja, Izadora Ving je ne samo njena vršnjakinja, već takođe Njujorčanka i Jevrejka, koja sa svojim suprugom psihijatrom boravi u Evropi. „Na letu za Beč kompanije Pan Am bilo je 117 psihoanalitičara. Najmanje šestorica njih su mi bili terapeuti, a za sedmog sam se udala“, počinje ispovest Izadora.

To su samo neki detalji koji ukazuju da je knjiga delom autobiografska, što je svakako doprinelo uverljivosti i popularnosti romana i autorke koju su hvalili i podržavali majstori erotske literature kao što su Džon Apdajk i Henri Miler. Erika Džong nam je ipak rekla: „Ja nisam sasvim kao Izadora. Broj muškaraca s kojima sam spavala je mali. A anonimni seks, spontana ševa, više je nešto za fantaziranje nego stvarnost.““ Preuzeto sa ovog linka.

 

IZABELA ALJENDE, KUĆA DUHOVA

„Kuću duhova“ sam pročitala dok sam ležala u bolnici nakon trećeg porođaja i bez obzira što sam u bolnici bila jedinim lijepim povodom, priznaćete da to baš i nije najbolje okruženje za čitanje knjige. Međutim, budući da je ovo vrlo značajna predstavnica latinoameričke književnosti koju porede s Markesom i njegovim kolosalnim djelom „Sto godina samoće“ zaslužuje dostojanstveno predstavljanje. A ko bi to mogao toplije i dirljivije uraditi do Milke Kolundžić, stoga, prepisujem iz njene virtuelne čitaonice sljedeće: Bila jednom porodica Severa i Nivee del Valje, a u njoj mnoštvo djece. Prekrasne žene u porodici posjedovale su određene super-moći, korištene uglavnom nesvjesno, naslijeđivane ženskom linijom, od kojih je čudesnija bila samo sposobnost kojom su ih prihvatale i nosile sa sobom kroz život. I sve to je jasno već na prvih nekoliko stranica ovog štiva.

the-house-of-the-spirits
Foto: Justwatch.com

Ono što slijedi jeste oslikavanje mnoštva neobičnih porodičnih portreta porodica del Valje, Trueba i Garsija, te njihovih izuzetnosti u različitim pričama i društvenim okolnostima. Kuću duhova autobiografskom čini i smještanje radnje u skoro pa feudalno južnoameričko društvo, u kome se različiti društveni slojevi bore za svoja prava i moć, koji su danas zemljoposjednički, sutra radnički, a zatim i najstrašnije tiranski, pa tako nije potrebno mnogo da bi se prepoznao milje vladavine generalâ hunte i diktature Pabla Eskobara.

„Ostala sam potpuno i najtužnije zaljubljena u Klaru.“ Ako to kaže Milka, nema nijednog razloga da joj ne vjerujete i da ne pročitate ovu izuzetnu knjigu.

 

TONI MORISON, THE BLUEST EYE

Ovo je moj prvi susret sa prvom crnkinjom dobitnicom Nobelove nagrade. Ovo je, takođe, prvi i jedini roman koji sam poželjela prevesti. Još uvijek nisam odustala od te ideje. Ovo je ujedno i prvi roman Toni Morison. I da, ovo je jedna od mojih omiljenih knjiga svih vremena. Osim što me Morison potpuno očarala bogatstvom stila i jezika neprolazne umjetničke vrijednosti i kvaliteta, podjednako me je osvojila pričom. Pričom, koja, između ostalog, obrađuje temu i pojam ljepote i posljedice standarda ljepote koji se nameću pojedincu, pogotovo ženi. Ipak, iza ovoga se krije čitav arsenal drugih, daleko važnijih, dubljih i ozbiljnijih tema. Ono što bi svakom trebalo biti dovoljno da poželi pročitati ovu knjigu je jedna jedina rečenica. Zamislite djevojčicu od 11 godina, crnkinju Pekolu koja ima jednu jedinu želju: plave oči.

Bluest-Eye-1200
Foto: Monicapaynedirector.com

 

VIRDŽINIJA VULF, KA SVJETIONIKU

Čitala sam je davno i samo se sjećam da mi je bila predivna i daleko bolja od Gospođe Dalovej. Skoro smo ju izabrali za čitanje u našem klubu knjige i svi su manje-više bili, najblaže rečeno, razočarani. Da, to je tok svijesti, da, veoma je teška za praćenje, da zahtijeva izuzetnu koncentraciju,.. Ako to nemate, ne uzimajte je u ruke.

Roman počinje opisom jednog običnog dana porodice Remzi i njihovih osmoro dece koji zajedno sa gostima borave u svom letnjikovcu na ostrvu Skaj, a preko puta letnjikovca nalazi se Svetionik koji planiraju da posete.  U realnom vremenu radnja prvog dela traje jedno popodne i veče, a kroz ceo prvi deo u fokusu je uglavnom gđa Remzi. Ona je žena filozofa, u romanu ima oko 50 godina i predstavlja zaštitinicu svih u porodici, a najviše muškaraca. Verujući da muškarci vladaju svetom i vode ratove („kontrolišu finansije“), ona smatra da je zadatak žena da budu osnovni oslonac i podrška svojim porodicama. Gđa Remzi u romanu predstavlja  snagu intuicije, njen emotivni život je kompleksan i ona je oslonac svima u porodici, a najviše svom mužu koji  je njena sušta suprotnost. G. Remzi u romanu predstavlja svet bez empatije (tzv. muški svet intelekta i razuma), koji je hladan i nesposoban da se poveže sa drugim svetovima. Da nema gđe Remzi on bi ostao zauvek izolovan od porodice. On u svojoj deci izaziva nelagodnost, uznemirenost, strah.“

Virdžinija Vulf je odlična u opisivanju nestabilnosti uma i onoga o čemu se ne razgovara, a o čemu se misli,.. „Ka svjetioniku“, još, govori o negativnom uticaju koje patrijarhalno društvo ima na slobodoumne žene i umjetnice – npr. Lili Brisko u romanu često razmišlja o negativnim komentarima koje sluša o svojim umjetničkim sposobnostima.

 

DŽORDŽ ELIOT, VODENICA NA FLOSI

„Vodenica na Flosi“ je najpoznatiji romana Džordž Eliot – najpopularnije autorke viktorijanske književnosti koja je svoja književna djela objavljivala pod muškim pseudonimom. To je činila ne samo jer je smatrala da će njen književni rad biti mnogo ozbiljnije shvatan ako bude prezentovan kao rad pisca, već i da bi sačuvala svoju privatnost – autorka je imala aferu sa oženjenim muškarcem.

p035v3f4
Foto: BBC.co.uk

Glavna junakinja romana je rastrzana između onoga što zaista želi i onoga što bi se od nje u određenim okolnostima očekivalo. Ona odbija da ide putem sopstvene sreće, ljubavi i intelektualnog razvoja. Umjesto toga neprestano ugađa drugima. Ovdje imamo izražen problem prenaglašene potrebe za tuđim prihvatanjem, odnosno sopstvenim neprihvatanjem, što u licemjernom i otuđenom društvu kakvo je je bilo Viktorijansko veoma utiče da osoba postane neostvarena i nesrećna.

 

MILANKA BLAGOJEVIĆ, MANDARINSKE PATKE

Iako je u pitanju debitantska zbirka priča u izdanju mlade izdavačke kuće, ništa u njoj nije početničko. Štaviše, potpuno je razoružavajuće. Milanka ima već prepoznatljiv stil koji je raskošan i lijep, zanimljiv i živopisan. „Mandarinske patke“ se bave univerzalnim i bezvremenskim pitanjima suštine i smisla našeg kratkog postojanja na ovoj planeti, našom vječitom potragom za srećom, porodičnim vrijednostima i uopšte međuljudskim odnosima, ali i onim samo našim, krajnje intimnim tajnama. Milanka je topla i blagonaklona prema svojim junacima koji su mahom duboko emotivni, njene metafore su raznovrsne, a njene velike spoznaje života koje pršte gotovo sa svake stranice su prosto zadivljujuće. Osim toga, njeno pisanje podsjeća na onu našu, sad već pomalo zaboravljenu, dobru staru ozbiljnu književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza.

 

SJU MONK KID, TAJNI ŽIVOT PČELA

Nevjerovatno je kako nekad uprkos želji da dođemo do kvalitetnih naslova, propustimo upravo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. S druge strane, divno je kad nekad bukvalno usput, spomenom nečega, doduše od strane pouzdane osobe čijem mišljenju bezrezervno vjerujete, otkrijete jedan pravi mali dragulj. Upravo takav je bio moj susret s ovom pitkom i izuzetno toplom pričom. „Tajni život pčela“ Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nevjerovatno nježna i moćna knjiga koju ćete čitati više puta!

MV5BMTMxMjQxODI1Ml5BMl5BanBnXkFtZTcwMjg1MDU5NA@@._V1_SY1000_CR0,0,1490,1000_AL_
Foto: IMDb.com

 

SLAĐANA NINA PERKOVIĆ, KUHANJE

„Kuhanje“ je jedna, kako to kaže njen izdavač Boris Maksimović, krajnje nesvakidašnja zbirka priča talentovane Banjalučanke i Parižanke, Slađane Nine Perković. Situacije u kojima se nalaze glavne junakinje su mahom životne, tim više nas potresaju njihove misli i ponašanja i nema jasne granice između fikcije i jave. Štaviše, sve nam se čini uobičajeno. Osim što piše o ženama koje poznajemo ili koje smo mi same, Slađanin stil je besprekoran, a njena sposobnost da od naizgled obične i gotovo beznačajne svakodnevice napravi vrlo zanimljiv scenario izaziva strahopoštovanje. Mene je posebno oborio njen specifičan smisao za crni humor u kojem sam istinski uživala. S druge strane, pronašla sam sebe u gotovo svakoj priči, u nekoj više, u nekoj manje, ali mogućnost poistovjećivanja vas često žestoko otrese o zid, te navede da preispitate sopstvenu letargiju u koju ste zapali, trpljenje i izostanak borbe sa samom sobom. Pomalo, pa i malo više mračan, svakako drugačiji jer nije za svačiji ukus, ali genijalan prvenac!

 

RUMENA BUŽAROVSKA, MOJ MUŽ

Svi znaju da mi se ova knjiga nimalo nije svidjela, što ne znači da je ne trebate pročitati. Naprotiv, radi se o jednoj ozbiljnoj hronici savremenog društva i njegovih vrijednosti, pogotovo krize u koju je zapala moderna porodica i složeni međusobni odnosi svih njenih članova, dodatno opterećeni i okovani dugogodišnjim predrasudama. Autorka piše jednostavno, lako gradeći priču, bez nepotrebnih digresija i potpuno lišeno suvišnih elemenata, ukrasa ili dodvoravanja čitaocima i bez poteškoća vas uvlači u sav taj mračni svijet koji opisuje. Glavni likovi su mahom žene i njihovi muževi, poneka majka, punica, ljubavnica, dijete,.. Međutim, ono što je zajedničko svima njima je da su mahom zajedljivi, isfrustrirani, nezadovoljni, ogorčeni, sujetni, infantilni, impotentni, okrivljuju druge za sopstvene loše odluke, puni negativnosti, takozvani ljudi muve.

open-7
Foto: 42magazin.rs

Nema u ovim pričama niti jedne prijatne emocije, niti jedne nježnosti i onoga što nas čini ljudima, ničega lijepog i dobrog, nikakvog tračka svjetlosti ili traga ljubavi, samo hladnoće, grča u želucu i anksioznosti. Ako i ima, izuzetak je mlaki pokušaj u priči „Subota, pet po podne“, takvim trenucima se ne da da isplivaju na površinu, bivaju namjerno sputani ili ismijani, ostaju neprimijećeni. Najzanimljivije u svemu je što, ako izuzmemo priču Lili (mada je to tek diskutabilno i posebna tema), niko od njih nema realan i ozbiljan problem osim onog sa samim sobom. Kako reče jedna pjesnikinja koju sam nedavno upoznala „Ljudi postaju obijesni i razmaženi. Uvijek im nešto fali.“ Zbog ovakvih ljudi u stvarnom životu zatvaramo se u neki svoj mikrokosmos gdje se pokušavamo okružiti pozitivnijom energijom i zaštiti se od njihovih dalekosežnih otrova. Od ovakve stvarnosti mi zapravo bježimo u svijet knjiga. I onda nas njen trulež zapuhne još jače, jer je tu ne očekujemo u tolikoj mjeri i tako intenzivno. U svakom slučaju, ova provokativna i surovo realistična knjiga vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim.

 

MJURIEL BARBERI, OTMJENOST JEŽA

Priča prati 54-godišnju udovicu Rene koja radi kao kućepaziteljka u luksuznoj, buržujskoj zgradi i koja se, zbog svog društvenog položaja, pretvara da je nešto što nije. U istoj zgradi živi i intelektualno nadarena djevojčica Paloma koja je sa svojih 12 godina već duboko nezadovoljna i razmišlja o samoubistvu. Uprkos svom niskom socijalnom porijeklu, Rene ima vrlo istančan ukus, vrsni je poznavalac umjetnosti, obožava kamelije, Tolstojevu Anu Karenjinu i autorske filmove, a posebno japansku kinematografiju. Paloma, pak, čita mange i pretače sopstvene misli u haiku. Dakle, jasno je da njih dvije, između ostalog, dijele strast prema japanskoj kulturi i samo je pitanje trenutka kada će se njihovi životi ispreplesti. Pored toga, obje su ogorčene i nesrećne bilo zbog nadmenosti bogataša, bilo zbog sopstvene otuđenosti i neprilagođenosti svijetu, te besmisla života kao takvog.

MV5BMTM0NzU1MjAwMl5BMl5BanBnXkFtZTcwNDEwMDg4NQ@@._V1_SY1000_SX1500_AL_
Foto: Featuredmovies.top

Neponovljivo topla, elitistička priča o onom iskonskom susretu među ljudima, o „svili prijateljstva“, o iskrenoj povezanosti i prepoznavanju, o mogućnosti jedne predivne romanse. Inteligentno, filozofski prefinjeno i duhovito štivo. Neočekivano fin spoj starog namćorastog Uvea i čudesne sudbine Amelije Pulen. Prava književna poslastica!

 

IDIT VORTON, DOBA NEVINOSTI

„Naši životi, tako puni osećanja, čežnji i egzotike, lepote i privlačnosti, koje nam priroda podaruje da bi se u potpunosti ostvarila, nisu ništa drugo nego veličanstveno „u međuvremenu“, čije najblistavije mogućnosti često moraju da se završe odricanjem. Ispod svoje mirne površine „Doba nevinosti“ „skriva ambis – ambis vremena i tragediju ljudskog postojanja“, ovako Džon Apdajk ocenjuje roman za koji je Idit Vorton, kao prva žena u istoriji književnosti, 1921. dobila Pulicerovu nagradu.

Romanopisac, autor kratkih priča, putopisac, dizajner, istraživač, Idit Vorton (1862-1937) tri puta je bila nominovana i za Nobelovu nagradu za književnost. Najčešća tema njenog književnog stvaralaštva bila je američka visoka klasa o kojoj je pisala kao insajder, jer joj je i sama pripadala, što nije umanjivalo njenu dramsku ironiju, humor, psihološku analizu i kritičnost kao pisca.

The-Age-of-Innocence-3
Foto: Cutprintfilm.com

„Doba nevinosti“, čiji je radni naslov bio „Stari Njujork“, takođe se bavi njujorškim društvom – društvenom elitom sa Menhetna. U ovom romanu Vortonova oživljava i lična sećanja na ovaj grad, insistirajući i na istorijskim detaljima, bogatom dekoru i kostimu. Time, ipak, ne opterećuje emotivnu i strastvenu priču koju plete u trouglu između glavnih junaka Elen Olenske, Njulanda Arčera i njegove supruge Mej. Apdajk u pogovoru knjige ovaj Pulicerom ovenčan roman poredi sa Tolstojevom „Anom Karenjinom“, ističući da „Doba nevinosti“ odiše „seksualnošću njegovih uglađenih, brižljivo odevenih protagonista, sa strašnim svetogrđem viktorijanske preljube“.“ Preuzeto odavde.

 

KEJT ŠOPEN, BUĐENJE

Budući da sam je baš, baš davno čitala, ali mi je ostala u lijepom pamćenju i imam želju da je ponovim, prepisaću vam zvanični siže. „Kada je objavljen 1899. godine, roman Buđenje okarakterisan je kao sramotno štivo koje narušava puritanske vrednosti američkog Juga s kraja XIX veka. Danas se smatra kanonskim delom ranog američkog feminizma i pretečom američkog modernističkog romana. Prateći sudbinu Edne Pontelije, kreolske madam Bovari, roman preispituje tradicionalna viđenja žene, materinstva i porodice. Uvodeći elemente romana o umetniku, Šopenova vešto problematizuje i pojam umetnice. Stilski bravurozne rečenice obogaćene opisima u koje je utkana lokalna boja Nju Orleansa, roman Kejt Šopen čine očaravajućom pripovesti o buđenju ženske svesti.“

 

MARGARET ATVUD, IZRANJANJE

Iako je daleko poznatija po svom distopijskom romanu „Sluškinjina priča“ čija ekranizovana serija je još više zainteresovala javnost za ovu autorku, pa i po romanu „Alijas Grejs“, moj prvi susret s ovom književnicom se odigrao davno uz „Izranjanje“.  Ovo je priča o talentovanoj umjetnici koja odlazi na udaljeno ostrvo, u sjeverni dio kanadske provincije Kvebek, ne bi li pronašla svog davno nestalog oca. Stigavši tamo sa svojim ljubavnikom i još jednim mladim bračnim parom, vrlo brzo se počinje osjećati zarobljena u izolovanom dijelu zemlje, gdje se brakovi raspadaju, nasilje i smrt samo što ne izbiju na površinu, a seks postaje katalizator za sve konfliktne situacije i opasne životne izbore. Ova potraga prerasta u potragu za samom sobom.

05d4df90ec18e7d1012ee8d564344b65
Foto: Pinterest.com

Izranjanje je djelo obavijeno napetošću, veoma kompleksno i sa isprepletanim mišljenjima, napisano sjajnom prozom, oštrom kao dijamantno sječivo. Ovo djelo predstavlja nepresušni rudnik ideja jednog izvanrednog pisca koji nam priča o savremenom životu i prirodi, porodicama i braku, kao i o ženi, rastrganoj, sastavljenoj iz sitnih fragmenata – ali koja na koncu ipak uspijeva postati jedinstvena i savršena cjelina.

 

MERI ŠELI, FRANKENŠTAJN

Kako sam i ovo pročitala prije hiljadu godina, kradem kratki prikaz: „Neprevaziđeni gotski roman autorke koja je nezasluženo ostala u senci svog mnogo poznatijeg muža Persija B. Šelija. To nije priča o čudovištu Frankenštajnu iz holivudskih filmova, već priča o jednom čoveku, dr Viktoru Frankenštajnu, briljantnom naučniku sa opsesijom da preuzme na sebe ulogu Boga i sam stvori živo biće. Roman prati stradanje nesrećne kreature koja se u početku trudi da bude nalik na pravog čoveka i traži ljubav i razumevanje. Ali, zbog njegove ružnoće i nakaznosti, svi beže od njega. On postaje strašno čudovište koje kreće da se sveti svom tvorcu… Ko je istinsko čudovište, neodgovorni tvorac ili njegova tvorevina, pitanje je koje Meri Šeli postavlja svakome od nas.“

 

SILVIJA PLAT, STAKLENO ZVONO

Nisam čitala jedini roman ove nekad izvanredne studentkinje i Fulbrajtove stipendistkinje koja je patila od duboke depresije sve do preranog samoubistva. Njena poezija je, uostalom kao i njen kratki život, prožeta zloslutnom atmosferom, duboka, pun bola i teška kao i njen tragični svršetak. Roman je lijepo i detaljno predstavljen ovdje, odakle kopiram odabrane dijelove:

„Bolno slikoviti roman sa ključem, u kome se žena bori sa svojim identitetom nametnutim društvenim očekivanjima, ključno je delo angloameričkog feminizma. Priča o njenom životu i vremenu ispričana je žestokom iskrenošću, i sa živim osećajem za detalj. To je sirova, uznemiravajuća knjiga sa bljescima genijalnosti, roman sa ključem koji je takođe i duga, izmučena fusnota autorkinoj bolnoj poeziji.

000p5ax2
Foto: Rushblogg.blogspot.com

Esencijalna tema Platove, izložena oštrim ritmom, jeste njena opsesija suprotnim polom. U početku oslobođena majčinog sputavajućeg nadzora, ona odlučuje da izgubi nevinost (koja joj je „visila o vratu kao mlinski kamen“) sa Konstantinom, prevodiocem ruskog u Ujedinjenim nacijama, ali je on suviše razuman da bi joj se prepustio. Zatim, pošto joj propada i drugi „sudar“, u kome je nazvana i droljom, ona baca odeću sa hotelskog krova i vraća se kući da proživi suicidalno leto i rastuću depresiju koju poredi sa gušenjem ispod „staklenog zvona“. Uopšteno gledajući, problem Ester jeste kako da kao žena razvije zrelu ličnost, i bude verna toj svojoj ličnosti a ne onome što društvene norme očekuju od nje. Ta lična potraga je ono zbog čega je ovo djelo začetnički tekst angloameričkog feminizma.“

 

SUZAN KOLINS, IGRE GLADI

Pogledala sam filmove i odmah poželjela da pročitam i knjige, ali ipak sam odlučila da dam šansu vremenu i da malo zaboravim radnju prije čitanja. Inače, ovo je jedna od onih knjiga, preciznije trilogija, na koju su se roditelji u Americi žalili zbog „seksualno eksplicitnog“ sadržaja koji je „neprikladan i nasilan“. Sama autorka je priznala da njene distopije nisu za sve i da je čula da su „ljudi zabrinuti zbog nasilja u knjigama“. „To nije bez razloga. One jesu nasilne. To je ratna trilogija“, rekla je Kolins. U novoj studiji, u kojoj se nalaze i drugi i treći nastavak, knjige se opisuju kao „anti etničke, anti porodične, okultne/satanističke, sa mnogo nasilja i neprikladnog rečnika“.

mjp2teaser
Foto: Thehungergames.movie

U suštini, meni je dovoljno saznanje da je ovo distopijski roman i odmah imam želju da ga pročitam. Ono što mene više brine je koliko smo mi blizu svijetu opisanom u knjizi. Koliko ljudi bi istinski uživalo da na televiziji gleda rijaliti ratovanje? Koliko smo uopšte daleko od toga?

 

DŽIN M. OEL, DJECA ZEMLJE

Planetarno popularna saga smještena u praistorijsko doba, izdavački fenomen, ciklus prodat u 45 miliona primjeraka učinio je autorku jednom od najbogatijih književnica na svijetu. Ovo je jedan od onih rijetkih serijala na koji se navučete lakše nego na drogu. Radnja je smještena u kameno doba, prije tridesetak hiljada godina, a pratimo priču o petogodišnjoj djevojčici Ejli, pripadnici kromanjonske rase, koju je spasilo i odgojilo neandertalsko pleme nakon što je u zemljotresu ostala siroče. Iako je Ejla intelektualno naprednija od neandertalaca, u gruboj sredini tek mora izboriti prava i položaj koji joj pripadaju. Autorka opčinjava pričom u koju je utkala svoje marljivo, dugogodišnje, vrlo predano i temeljno istraživanje do najsitnijih detalja koji prosto plijene. Posljednja joj nije bila neophodna, al ajd, niko joj nije mogao odoljeti jer priča je po mnogo čemu posebna i izvanredna.

 

PENELOPA FICDŽERALD, THE BOOKSHOP

Djelo Penelope Ficdžerald “The Bookshop” dugo već planiram pročitati, a ta želja će posebno ojačati nakon što sam pogledala predivni, za moj ukus dovoljno melanholični film snimljen po ovoj knjizi. Udovica Florens Grin otvara knjižaru u jednom učmalom primorskom gradu u Engleskoj. Međutim, ubrzo će se ispostaviti da ne dijele svi njenu ljubav prema čitanju. Nevjerovatno hladnoj okolini ona, naime, postaje trn u oku. Jedinu podršku nailazi u gospodinu Brundišu, povučenom osobenjaku koji dijeli njenu strast prema knjigama, a kojem prvom šalje nove i kontroverzne naslove poput Lolite i Farenhajta 451. Ljudima koji ne znaju uživati u usamljenosti i koji ne razumiju bijeg od ljudi u svijet knjiga, ovo bi moglo biti monotono i dosadno. Srećom, svi pratioci mojih pisanija su biblofili, te sam sigurna da ćete potražiti knjigu koja podsjeća na značaj očuvanja knjižara, izdavača, pisaca i brigu o čitaocima. Knjiga, koliko znam, nije dostupna na ovdašnjim jezicima, te uživajte u originalu.

independent
Foto: Independent.co.uk

 

FRANSOAZ SAGAN, DOBAR DAN, TUGO

Ovo sam čitala baš davno. Osim toga, već sam se malo umorila od prisjećanja i nisam ni slutila kakvog zalogaja sam se uhvatila počevši pisati ovaj tekst, pa ću se opet malo osloniti na pomoć svemoćnog gugla. Molim vas da mi ne zamjerite na tome. Većinu prikaza, kao što znate, pišem sama, a poštenije je nekad preuzeti kvalitetnije i svježije utiske, nego kopati po malom mozgu. Prepisujem odavde zbog naslova koji kaže da je ovo roman o lakomislenom ocu i kćeri koji je nagovijestio seksualnu revoluciju.

„Roman je priča o jednom ljetu u životu Cécile, sedamnaestogodšnje djevojke i njezina oca Raymonda, četrdesetogodišnjeg udovca i playboya. Cécile je bezbrižna djevojka i sve što želi su ležerni praznici u otmjenoj vili na moru, u blizini Cannesa, beskonačno ljenčarenje, izlasci, ljetna romansa. Njezin otac je u tome u potpunosti podržava, jer se njihove želje za lagodnim i bezbrižnim životom u potpunosti poklapaju.

Njihovu bezbrižnu rutinu i hedonistički način života prekida Anne, četrdesetogodišnja modna dizajnerica, koju je Raymond također pozvao na ljetovanje. Cécile uviđa da je Anne vrlo interesantna žena, otmjena, staložena, te da joj njezin otac najvjerojatnije neće moći odoljeti. Usprkos činjenici što se Cécile divi Anne, shvaća i to da će prisutnost Anne nepovratno promijeniti živote i odnos oca i kćeri: “To je mijenjalo naš cijeli život. Gubili smo slobodu. Zamislih tada naš život u troje, život naglo uravnotežen Anninom inteligencijom i profinjenošću, život na kojem sam joj zavidjela.“

bonjour-tristesse-1958-trailer-1920x1080
Foto: BFI.org.uk

Kao što bi se to očekivalo od opisa ljetne avanture, spisateljica ipak ne upada u zamku jeftinih ljubavnih romana, te nam ovu romansu ni u kom pogledu ne banalizira. Ona nam pripovijeda iz Cécileine vizure, vrlo duboko i pronicljivo, u skladu s godinama junakinje svoga romana, ali i tadašnjim vlastitim godinama i iskustvom, adekvatnom tom dobu. Kratak, lagan za čitanje, to je jedan od onih romana, koje možemo čitati neopterećeni, uživajući u radnji. Ukoliko poželimo malko angažirati sive stanice, ovdje ćemo pronaći sasvim dovoljno materijala. Ovo je interesantan roman, nipošto plitak ili neuvjerljiv i usprkos svojoj “starosti“ i dan danas aktualan.“

 

DŽENET FIČ, BIJELI OLEANDER

Vjerujem da su mnogi gledali ovaj upečatljivi film sa Mišel Fajfer, Rene Zelveger, Alison Loman i Robin Rajt i da su nakon filma poželjeli pročitati knjigu po kojem je snimljen. Ja jesam. Mislim, poželjela, ne pročitala. Stoga, prepisujem dio od All About My Shelf koja je to sasvim lijepo sročila:

„Beli oleander je iz mnogo razloga teška knjiga za čitanje. S jedne strane, sama tematika romana je mračna, realna i potresna, a s druge je stil pisanja jedan veliki, deskriptivni tok misli koji se menja u odnosu na ono što glavna junakinja proživljava. Ovaj roman govori o Astrid, kćeri prelepe, avangardne pesnikinje, koja prolazi kroz seriju hraniteljskih porodica nakon što njena majka ubija svog bivšeg dečka i odlazi na doživotnu robiju.

michelle_pfeiffer_white_oleander_001_Snapseed
Foto: Escapetv.com

Na samom početku ovog romana, Astrid ima svega jedanaest godina. Specifičan i nezdrav odnos koji ima sa majkom, Ingrid, manifestuje se opsesijom i divljenjem prema njoj, a način na koji pripoveda u ovom periodu je kitnjast i prepun metafora. Već u prvom poglavlju postaje jasno da je Ingrid centralna ličnost i ključni temelj Astridinog života, a da traženje sopstvenog identiteta predstavlja lajt motiv koji se proteže kroz celu knjigu.“

 

MARIJA JURIĆ ZAGORKA, GRIČKA VJEŠTICA

Sve čega se sjećam kad je u pitanju ova legendarna priča jeste izgled kompleta koji je posjedovala moja kuma Zorana i nezaboravnog druženja sa njom u tom periodu mog života. Onom kad nisi više djevojčica, a daleko si od žene i maštaš da imaš 24. I tačno se sjećam tišine i mirisa tog stana u Đure Đakovića, njenog klavira i pogleda na BSK-ov stadion. I da mi tada apsolutno ništa više od toga nije bilo potrebno.

 

PERL BAK, DOBRA ZEMLJA

Perl Bak sam opsesivno čitala kao dijete. Sjećam se da sam jednom, kad sam zaglavila u bolnici, za dan pročitala njene dvije prilično pozamašne knjige. Znam da je prva Amerikanka koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, a nije joj promakao ni Pulicer, a meni je to sasvim dovoljan razlog da je uvrstim na ovu listu iako se osim Velikog talasa ne sjećam radnje nijednog drugog njenog djela koje sam pročitala. Dobitnici Pulicera me, dosad, nikad nisu razočarali.

 

KLARISA PINKOLA ESTES, ŽENE KOJE TRČE S VUKOVIMA

„Za ovu knjigu koja sadrži više od pet stotina stranica kažu da je pravi leksikon ženske psihologije. Složit ću se, no nadodala bih kako je ova knjiga puno više od psihološkog leksikona, ona je iznimno vrijedan i detaljan uvid u žensku esenciju, otkriveno blago ženske psihe i intuicije. Krenuvši od uvoda pa sve do posljednje stranice, ova će vam knjiga u isto vrijeme pružiti ruku i topli dom, ali će vas i ogoliti te baciti natrag u divljinu. Na putovanju kroz knjigu susretat ćete se s nevjerojatnim arhetipskim pričama, mitovima kroz koje ćete ući u svijet Divlje Žene, La Lobe kako je naziva autorica. Knjigu je dakle napisala žena, poznata jungovska psihoanalitičarka Clarissa Pinkola Estés. S obzirom da sam i sama žena, i to veoma emotivna žena knjiga je u meni priznajem, probudila nevjerojatne osjećaje, uznemirila me, ali na dobar način, poljuljala i nahranila. Dok sam je čitala, činilo mi se da mi u isto vrijeme postavlja pitanja i daje odgovore. Pročitala sam toliko knjiga, no za ovu knjigu iskreno tvrdim da smo se uzajamno čitale. Ona je uvijek tu kraj mene. Kao majka koja me drži za ruku i koja tiho šapuće da će sve biti u redu. Mislim da je ova knjiga jedna od onih koja će vas promijeniti iz temelja, ali samo onda ako joj se potpuno otvorite i predate.“ Preuzeto od ingriddivkovic.

00027175
Foto: Thesoultamagotchi.wordpress.com

 

KENDAS BUŠNEL, SEKS I GRAD

Postoji li uopšte žena koja nije gledala čuvenu seriju „Seks i grad“? Makar i samo zbog glamurozne mode lijepih Njujorčanki. Kendas Bušnel krajnje odvažno razotkriva sve seksualne navike i ponašanja bogate i uspješne njujorške elite na jedan duhovit i pristupačan način. Osim burnog noćnog života, dizajnerskih cipela i elegantnih restorana postajemo svjedoci potrage za onim za čim svaki čovjek teži i od čega rijetko ko odustaje uprkos svim teškoćama.

seks-i-grad-sreca
Foto: Bljesak.info

 

HELEN FILDING, DNEVNIK BRIDŽIT DŽOUNS

Bridžit Džouns je moj guilty pleasure. Ona je meni urnebesno prekomična i preslatka! Nesigurna, opterećena kilažom, nepopravljivi romantik u potrazi sa savršenim muškarcem i u stalnom strahu da će završiti kao usjedjelica bez mačke i prijatelja, bliska i autentična. Plijeni svojom nespretnošću i time što ne bira riječi u situacijama u kojima bi to bilo poželjno, ali i svojom običnošću. Pročitala sam njen Dnevnik i nastavak Na ivici razuma, pogledala sva tri filma od kojih prva dva nebrojeno puta. Uopšte se ne stidim (priznati) što sam zaražena fenomenom zvanim Bridžit Džouns.

61498-aleni
Foto: Flavorwire.com

 

ARUNDATI ROJ, BOG MALIH STVARI

Još jedna koju nisam pročitala, shame on me. „Ova knjiga ne govori o fotografiji lotosa sa korica – ona govori o klasnoj stratifikaciji, o tragičinom životu porodice, o ljubavi i vaspitanju, ali najviše o ljubavi majke, lošim i dobrim izborima, kao i o ljubavi dva dvojajčana blizanca. Roman daje odgovor na pitanja koja mnogi žele da postave, ali retko ko sme – Koga treba voleti, i koliko? i Da li se život može promeniti za jedan dan? 

Priča se odvija u dva vremena – 1969. i 1993. godine, i pripovedanje je vrlo nelinearno, što može biti teško za praćenje. Glavni akteri su dvojajčani blizanci, brat i sestra Esta i Rahel, koji u trenutku kada priča započinje (davne 1969 godine) imaju 7 godina, i vrlo malo znaju o tome kako svet odraslih funkcioniše, i kakva je situacija u državi. Paralelna radnja se odvija 1993. godine, kada blizanci imaju po 31 godinu (kad nisu ”ni mladi, ni stari”), i kada se ponovo sreću posle 23 godine.

susan_licht_still_life_photography_08
Foto: 121clicks.com

Jezik i stil kojim Arundati Roj piše su više nego fantastični. Roj uspeva da na divan način oslika sve, do najsitnijih detalja, u pažljivo sklopljene rečenice. Delovi koji bi trebalo da su smešni – jesu. Tužni delovi su i više nego tužni, a u tome se ogleda savršenstvo pripovedanja. Bog Malih Stvari ne nosi džabe takav naziv – kroz ceo roman su male stvari više nego bitne, a to se oslikava u Rahelinom pokvarenom satu koji stalno pokazuje deset do dva, u Estinoj lokni, u mjuziklu Moje Pesme, Moji Snovi. Arundatine rečenice takođe kriju bitnost ”malih stvari” – njene duge rečenice praćene kratkim rečenicama nam tačno daju osećaj koji treba, a to je da nas baš te, male stvari, čine, i da bi bez njih bilo teže. Sam početak romana nas stavlja u taj mentalni sklop: ”Reka se povlači, a crne vrane čuče na sjajnim plodovima manga sred nepomičnih krošnji prašnozelene boje. Zru crvene banane.” Koliko bi manje interesantna sama misao bila da nema ove sitnice – zrelih crvenih banana?

Ovaj roman svakako vredi pročitati. Upoznavanje sa drugom kulturom, i sa nečim što mi nikada nismo iskusili. Sintaksični elementi i rečenice Arundati Roj je nešto što bi svako trebao da pročita, i oseti. Neka ovaj roman postane Vaša ”mala stvar”. Imate sve u jednom – savršeno pripovedanje, odličnu priču i vrlo teške teme koje ni dan danas nisu rešene do kraja.“ Preuzeto sa bukmarkića.

 

ELIZABET GASKEL, SJEVER I JUG

„Sjever i jug je roman koji pripada socijalnom realizmu, a autorica Elizabet Gaskel ga je napisala sa ciljem da skrene pažnju na težak položaj radnika u industrijskim pogonima tokom devetnaestog vijeka. Međutim, roman prati i ljubavnu priču Margaret Hejl, djevojke sa malog sela na jugu Engleske i Džona Tortona, industrijalca u gradiću Miltonu. Margaret se nakon godina provedenih sa tetkom i njenom ćerkom vraća ocu i majci u Helstoun, gotovo idilično mjesto gdje vrijeme provodi šetajući po prirodi, slikajući ili posjećujući stare i nemoćne stanovnike. Helstoun je najljepše mjesto na svjetu, a Margaret fino vaspitana ćerka sveštenika koja ocu pomaže u donošenju odluka i preuzima sve brige o kućanskim poslovima od hipohondrične majke.

Sve se mijenja za ovu porodicu kada, zbog očevih odluka, moraju da se presele u Milton. Na prvi pogled ovaj grad se čini kao jedna velika fabrika. Vazduh je prljav, kuće su trošne, a ljudi hodaju ulicama nesretnih lica, mršavog izgleda i slabo obučeni. Margaret koja je do tada uživala u komforu seoske kuće sa dvorištem, sada sa svog prozora posmatra zid druge kuće koja se naslanja na njenu. Margaret je i do tada bila veoma vrijedna i odgovorna ali prvi put u životu suočava se sa stvarnim životnim problemima kao što su glad i bolest, naučiće šta je štrajk i na kom principu funkcioniše kapitalizam. Roman suprotstavlja dva različita načina života, poglede na svijet, Milton na sjeveru i Helstoun na jugu, ali i govori o tome kako razlike mogu povezati ono što je nespojivo na prvi pogled. Eklektičan naslov daje nadu u pomirenje klasa čiji životi, iako zavise jedni od drugih, iskreno se mrze i međusobno se okrivljuju.“ Preuzeto sa čitajme.

 

MARGARET MIČEL, PROHUJALO S VIHOROM

„U ediciji „Klasici svetske književnosti“ izdavačka kuća Laguna nedavno je objavila kultni roman Margaret Mičel „Prohujalo s vihorom“ u novom integralnom prevodu bez cenzure, koja je pratila gotovo sva posleratna izdanja u Srbiji i nekadašnjoj Jugoslaviji. Novi prevod Laguninog dvotomnog izdanja potpisuje Dubravka Srećković Divković, koja za Danas kaže da je „pripovedanje Margaret Mičel bezmalo savršeno – u originalu knjiga teče tako zanosno i glatko da bi svojim ritmom primamila čitaoca čak i kad bi imala neku manje složenu priču“.

Prvi i jedini roman Margaret Mičel, po mnogima najveća saga o američkom Jugu i Američkom građanskom ratu – Vašington post tvrdi da je „neprevaziđen u celokupnoj američkoj književnosti“ kad je reč o ovoj temi, objavljen je 1936. i pre 80 godina ovenčan je Pulicerovom nagradom. Već u prvih šest meseci po objavljivanju dosegao je milionski tiraž, a posle snimanja istoimenog kultnog filma sa Vivijen Li i Klerkom Geblom u glavnim ulogama, „Prohujalo s vihorom“ je postalo, posle Biblije, najčitanija knjiga u SAD. Širom sveta ovaj roman, preveden na 30 jezika i Brajevu azbuku, do sada je prodat u 30 miliona primeraka.

MSDGOWI EC001
Foto: BBC.com

Amerikanci veoma znaju da poštuju svoju istoriju, ali da bi takva knjiga bila do te mere čitana i voljena, jednostavno mora da poseduje ozbiljnu dramu. I naravno, taj divni jezik koji će nositi čitaoca kroz svih hiljadu i više strana. Istovremeno mora biti dovoljno razumljiva, dovoljno „laka“. U tome je valjda najveći podvig Margaret Mičel – da takvu „masu“ istorijske sadržine pretoči u jedan tako pitak roman. S druge strane, ona se vešto igra prividima. Privid je da je ovo ljubavni roman, privid je da pred sobom imamo junake, privid je čitav taj san u koji je potonuo Jug. Čitalac može po svojoj volji odabrati šta želi da čita. Te mogućnosti da bira u kojoj će ravni pratiti roman, objašnjava i njegovu čitanost. Takve višestrane knjige uvek su nepogrešivo osvajale čitaoce zahvaljujući toj maloj „prevari“ kojom se služe svi veliki pisci. Da nije tog umeća „Rat i mir“ bi bio udžbenik istorije ili ratne strategije, „Čiča Gorio“ sociološki traktat, a „Madam Bovari“ ogled iz psihologije – napominje Dubravka Srećković Divković.“ Preuzeto sa danas.rs.

 

KOLEN MAKILO, PTICE UMIRU PJEVAJUĆI

„Ovaj pozamašan roman jedan je od najvećih svjetskih bestselera s jednom od najljepših ljubavnih priča našeg doba čija porodična saga se najvećim dijelom događa na Novom Zelandu i Australiji odakle je i sama književnica. Od trenutka kada je prvi put objavljen, roman “Ptice umiru pjevajući” svojevrstan je književni fenomen o kojem su svi pričali i imali mišljenje. U priči epskih proporcija isprepliću se sudbine nekoliko generacija likova više ili manje povezanih s porodicom Cleary koja je prisiljena preseliti se s Novog Zelanda u Australiju i krvavo zarađivati za život.

galiaorg
Foto: Galia.org

Međutim, istinska heroina je Meggie Cleary, čiji će put od nevine djevojčice do žene rastrgane između strasti i osjećaja odgovornosti najviše zaokupiti svakog čitaoca. Njene odluke i ženska hrabrost, za ono doba sigurno previše drska, a vrlo vjerovatno i previše napredna, ono su što pokreće jedan od najintrigantnijih književnih ljubavnih zapleta. Roman se bavi događajima koji se odigravaju više od pola vijeka prije vremena u kojem je napisan. U tom bi trenutku u istoriji ljubav djevojke prema katoličkom svešteniku bila potpuno nedopustiva i nezamisliva. Djevojka koja bi zavela jednoga od Božjih izabranika i sveštenik koji bi se prepustio iskušenju i zaboravio na svoje zavjete koje je položio pred Bogom? Nema tih riječi koje bi mogle opisati težinu njihovih grijeha u očima zajednice. No sve su velike ljubavi tragične, poput sudbine ptice koja najljepšu pjesmu plaća vlastitim životom. Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli.“ Prilagođeno prema tekstu sa najboljeknjige.

 

JELENA LENGOLD, BALTIMOR

Jelena Lengold, ekskluzivna autorka Arhipelaga, dobitnica je Evropske nagrade za književnost, što je sasvim dovoljan razlog da ju uvrstimo u ovu listu. Jesam se dvoumila, priznajem. Nisam ni ja cvjećka. Elem, Lengold piše o svima nama, o našim ličnim borbama i unutrašnjim previranjima, o potrebi za prihvatanjem i razumijevanjem, o strahu od samoće, o zamršenim odnosima između majke i kćerke, o životnim odlukama, o prolaznosti života, o povinovanju konformizmu, o osjećaju promašenosti,.. Toliko toga je ona upakovala u jedva 120 stranica romana „Baltimor“ opisujući neke svakidašnje scene iz života na vrlo slikovit i lijep način i sa mnogo mašte, budeći u nama nostalgiju i prijatne emocije. Istovremeno, nije nas poštedila različitih strijepnji i strahova svakog od nas i izvjesnih užasa kako sopstvenih misli, tako i strahota koje vrebaju iz našeg neposrednog okruženja.

Kada smo o knjizi razgovarali na sastanku našeg čitalačkog kluba, ubjedljivo najoriginalnija rečenica i momenat večeri je bio kada je Tatjana uzviknula: „Ovo sam ja, samo sa djetetom više i ljubavnikom manje.“ Naravno da ona nije baš uzviknula, ali morate priznati da bolje zvuči, a u mojoj glavi je, to izjavivši, definitivno poskočila. Nadasve zanimljivo i vrlo kompleksno, gotovo besprekorno štivo koje će vas navesti na razmišljanje i preispitivanje.

 

VARIS DIRIJE I KETLIN MILER, PUSTINJSKI CVIJET

Gledala sam film, knjigu nisam pročitala, ali moja mama se oduševila jer dotad nikad nije ni čula za obrezivanje žena, a kamoli pomislila da se to nekim djevojčicama u nekim nesrećnim dijelovima svijeta radi. Iskrena da budem, ja sam pokušala čitati, ali stil mi nikako nije odgovarao. Onda sam shvatila da ova knjiga nije ni napisana nužno zbog književne vrijednosti koliko zbog same priče i poruke koju nosi. Evo šta o njoj kaže S.M. sa tuzlarije.net:

Supermodel, spisateljica, glumica, aktivistica za ljudska prava, izaslanica UN-a, napisala je priču o svom životu. Nije to priča o djevojčici koja je sanjala da bude model i uspjela, nego o djevojčici koja je odrasla u Somaliji, kao nomad, spavala na otvorneom, čuvala stoku, danima tražila vodu, selila se od mjesta do mjesta. Život u Africi, odnosno filozofija života Afrikanaca svakako je zanimljiva ali ono o čemu Waris Dirie otvoreno progovara je obrezivanje žena. Izraz „obrezivanje žena“ nije nepoznat, o tome se čuje, nešto pročita ali malo ko se zaista zainteresuje da sazna šta tačno znači obrezivanje žena. U dijelovima svijeta u kojima se primijenjuje o tome se malo govori, obavi se i šuti, svaka obrezana žena teško o tome progovara, i što neće i što im stalno govore da se o tome šuti. Sama šutnja doprinijela je dugogodišnjem zadržavanju običaja koji nema uporište ni u jednoj religiji, kako se to često predstavlja.

80ce2db8a60e7d66012b48768fcb3c45
Foto: Pinterest.com

„Knjiga „Pustinjski cvijet“ jedna je od onih koje motivišu i snaži žene, budi nadu da izlaz iz mnogih nedaća postoji ako se potrudi i traži. Waris je kao djevojčica pobjegla od svoje kuće, bježala kroz pustinju, radila kao služavka, a na kraju je postala supermodel i izaslanica UN-a koja se bori za prava žena širom svijeta.“

 

MARGERIT JURSENAR, HADRIJANOVI MEMOARI

Napisala ju je žena, a jedna je od omiljenih knjiga muža u mene, otuda zaslužuje da se nađe na ovom spisku. Zašto mu je najomiljenija knjiga svih vremena, nisam sigurna, ali Ranko Trifković na sajtu Wannabe magazina kaže da je ovo veoma snažna i lijepa knjiga, da je upečatljiva koliko zbog sadržaja toliko i zbog stila i poruka. „Zaista inspirativno delo. Osetno je da su uložene velika ljubav i trud. Jedan starac se pred smrt priseća života kroz veoma ličnu ispovest. Međutim, taj isti starac je bio car i to niko drugi do car Hadrijan koji će u istoriji ostati zabeležen kao car-filozof, car-mirotvorac, jedan od „pet dobrih careva“ staroga Rima. U ovoj retkoj knjizi na poetski način se mešaju Hadrijanova istorijska uloga, plod magijskog obreda ulaska u Hadrijanov duh, duh koji govori o intimnom pogledu na život, te Margaretini stavovi i pogledi na savremeni svet koji je proistekao iz antičkog Rima (čak pre nego iz antičke Grčke).“ Cijeli prikaz možete pročitati ovdje.

 

MARGERIT DIRAS, LJUBAVNIK

„Ljubavnik“ važi za najčitaniji i najprevođeniji francuski roman. Sa tiražom od pet miliona primjeraka u Evropi i nezapamćenim uspjehom jedne evropske knjige u Americi, ovaj neobičan ispovijedni roman postao jedan od najvećih bestselera savremene svjetske književnosti. Da, dobro ste pogodili, dok se oslanjam na drugi izvor, ni sama nisam pročitala ovu knjigu i tražim dobre argumente i za sebe.

Picture 11.20
Foto: Sociology230racewheaton.blogspot.com

„Šta je doprinelo tako velikom uspehu romana koji je Dirasova napisala za nepuna tri meseca? To što su čitaoci poverovali da je priča o maloj beloj prostitutki i njenom mnogo starijem kineskom ljubavniku autobiografska i potpuno istinita? Ili, pak, zato, kako je rekao – samo nekoliko dana po objavljivanju „Ljubavnika“ – Danilo Kiš, što će svaki čitalac sigurno pomisliti da bi i on mogao napisati isti takav roman o svom životu? Margerit Diras nije volela kad su književni kritičari isticali da ona piše knjige da bi ispričala svoje životne priče. Odgovarala im je: „Priča o mom životu ne postoji. Ne pišem da bih pričala o sebi“. Međutim, njena priča o kineskom ljubavniku, koja će je učiniti poznatom u celom svetu, biće čitana kao njena lična ispovest. Ponesena uspehom i znajući savršeno dobro da je argumenat „istinita priča“ glavni razlog tako ogromnog uspeha njenog romana, najpre se stidljivo branila ponavljajući da je priča o četrnaestogodišnjoj devojčici koja se prostituiše da bi pomogla svojoj porodici fikcija, a ne autobiografsko delo.“

 

NAPOMENA AUTORKE !!! 

U ovom kiklopu od teksta, svaka žena će naći knjigu za sebe. I to ne jednu, nego najmanje tri! Ako ne nađe, onda nije žena, već muva. Znam da ih ima još na hiljade, ali, što bi rekao Dragan Jovanović u Crnom Gruji „Allah se uvalih“. Ne znam što mi je ovo uopšte trebalo. Prema tome, ako nađete bilo kakvu zamjerku ili samo pomislite nešto loše, ili poželite da mi kažete kako sam nekog zaboravila ili bilo šta negativno u vezi s ovim tekstom, zadržite to za sebe, za sva vremena.

Advertisements

Priče iz komšiluka

Naslovna i sve druge fotografije u tekstu: Vedran Ševčuk, Mondo.ba

Nedavno su objavljene nove „Priče iz komšiluka“ u izdanju izdavačke kuće „Imprimatur“ iz Banje Luke. Na ovogodišnji konkurs portala Mondo.ba – koji je, za razliku od prošlogodišnjeg namijenjenog isključivo autorima iz Bosne i Hercegovine, bio regionalnog karaktera – pristiglo je nešto više od 170 priča. Od toga su 42 uvrštene u zbirku. Ne bih vas pretjerano zamarala onim zvaničnim podacima o organizatorima, članovima žirija, nagradama, porijeklu učesnika,.. O tome možete naći sve neophodne informacije na nekom od sljedećih linkova: Mondo.ba, Nezavisne novine, Srpskainfo.com.

Ono što želim sa vama podijeliti su moje lične impresije, od kojih sam neke iznijela pred prisutnima na samoj promociji, ali od silnog uzbuđenja i vrućine u prepunoj sali misli možda nisu bile najkonciznije. Inače, za one koji ne znaju, moja priča „Redni broj 21“ je prošle godine uvrštena u istoimenu zbirku. Ako ovako nastavim, a planiram, osim ukoliko organizatori ne postave neku starosnu granicu za učesnike, a obećali su pred svima da neće (sad imamo i pisani trag o tome), za nekih desetak godina bih mogla objaviti i promovisati svoju samostalnu zbirku priča iz komšiluka. 😂

41124530_550846105349965_6089676284655304704_n

Ovogodišnja zbirka je daleko kvalitetnija od prošlogodišnje, što je i logično jer je okupila više stvaraoca sa šireg područja. Osim što su kvalitetnije, priče odišu nekom posebnom svježinom, i stila i obuhvaćenih tema, snažne su i tople, slojevite, ozbiljne i duhovite. Nisam neko ko gaji iluzije niti imam ozbiljne ambicije da se bavim pisanjem, nekad prosto imam tu simboličku potrebu da neke priče izbacim iz sebe i svjesna sam njihovih manjkavosti. Doduše, moja se našla posljednja na ovoj listi, pa nisam sigurna je li se tu provukla na jedvite jade, preko štele ili je tu zato što konac djelo krasi. 😂 Svejedno, bez imalo pretjerivanja mogu reći da sam izuzetno ponosna što se i moj „Stari sat“ našao u društvu ovako sjajnih i talentovanih autora za koje će se tek čuti. Štaviše, neki su u međuvremenu, između dva konkursa uspješno objavili svoje prvence i osvojili čitaoce. Konkretno mislim na Milanku Blagojević i njene Mandarinske patke koje sam vam baš nedavno predstavljala, te na jedinog muškog člana jedinog čitalačkog kluba iz Banje Luke, a vjerovatno i Bosne i Hercegovine, Stevu Grabovca čiji novi rukopis je u pripremi i uskoro će se naći pred ljubiteljima književnosti.

Lijepo je znati da postoje ljudi koji još uvijek brinu o budućnosti književnosti na ovim prostorima i što na ovakav način njeguju finu pisanu riječ i daju svestranu podršku neafirmisanim autorima. Tom prilikom želim da zahvalim Mondu na ukazanoj prilici i pohvalim ogroman napredak u organizaciji i realizaciji ovog projekta u odnosu na prošlu godinu, a prvenstveno izdavačkoj kući „Imprimatur“, Borisu Maksimoviću, njegovoj supruzi i cijelom timu koji svakodnevno rade odličan posao kad je u pitanju promocija domaćih snaga i to rade krajnje odgovorno, profesionalno, ozbiljno i šarmantno. Ne sumnjam da će tako i nastaviti.

41122983_550845465350029_4677306220992790528_n

I za sam kraj, dugujem izvinjenje svojoj prijateljici Milki, pobjednici ovogodišnjeg konkursa koju sam driblala da napiše nekoliko riječi za promociju, a koje na kraju nisam podijelila sa svima, te ću ih zato sad ovdje prepisati, zajedno sa mišljenjem članice žirija Aleksandre Savić o njenoj priči, a koja je, između ostalog, rekla da zaista voli priče o ženama, kao i priče koje pišu žene, ali i da u njima često nailazi na svakojaka pretjerivanja.

Kao da žene same po sebi nisu dovoljno veličanstvene u svojoj ljepoti, mudrosti i patnji, kao da bi trebalo nečim dodatnim potkupiti čitaoce. Pobjednička priča nije takva i zato mi se veoma dopala. ‘Sirena’ Milke Kolundžić autentična je, topla i surova priča istovremeno, napisana izvornim jezikom. U 800 karaktera našla se priča o teškom poslu, o novom vremenu, ženama sa sela koje žele obući radna odijela, o trpljenju, ćutanju, o ženi koju ne poštuje ni muž, ni majka, ni djeca, rekla je predsjednica Udruženja lektora Republike Srpske, naglasivši da jedva čeka izlazak prve samostalne zbirke priča prvonagrađene autorke Milke Kolundžić iz Kotora.

I ja nestrpljivo očekujem Milkinu prvu knjigu jer je njeno pisanje zaista genijalno, a u prepisci s Milkom, koju poznajem još iz prošlog života, stoji da joj je neizmjerno žao što (večeras) nije u društvu autora prekrasnih priča, koje je dan za danom, nakon proglašenja pobjednika konkursa ‘Priče iz komšiluka 2’, iščekivala i čitala na Mondo.ba portalu.

Sam konkurs je onoliko dobar koliko kvalitetnih priča okupi na jednom mjestu. A, kao neko ko voli, prije svega, da čita – usuđujem se da kažem da je ovaj odličan! „Sirena“ je moj prvi izlazak ‘u svijet’ i ‘na megdan’. Iako pišem odavno, trebalo je malo herca da se izađe van sopstvenih granica komfora. Čak i u ovim (sitnim) godinama. Hvala članovima žirija što su u njoj prepoznali vrijednost i tako dali ‘vjetar u leđa’ i mogućnost za ukoričenje i nekih drugih priča. Hvala i izdavačkoj kući Imprimatur i portalu Mondo.ba na prilici pruženoj mladim i ‘kratkopričašima’ sa stažom. Ne znam ko je zaslužan za naziv samog konkursa, ali – ‘Priče iz komšiluka“ ostavlja utisak pristupačnosti i topline, tako da se i ljudi koji nemaju apsolutno nikakvog ili vrlo malo iskustva sa pisanjem i konkursima osjećaju unaprijed osnaženo da pokušaju. A onda je sve moguće. Evo, vjerujte mi na riječ.

41104633_550845165350059_3419466658278801408_n

Još jedna zanimljivost sa same promocije je ta da su mnogi autori pročitali svoje priče pred svima. Ne mogu opisati svoje oduševljenje tom odlukom, jer dotad nikad ničemu sličnom nisam prisustvovala ne sluteći kako divno može biti slušati druge dok čitaju (svoje) priče. Iako sam ih sve sama ranije pročitala na Mondovom portalu, autori su im dali neki poseban, autentičan šmek, oživjevši svoje likove tačno tu pred nama zbog kojih smo na trenutak bili dio nekog sasvim drugog svijeta, onog toliko poznatog i dragog svijeta koji poznaje svaki opsesivni čitalac.

Ovu zbirku možete naručiti putem novog sajta „Imprimatura“, a sve priče su već objavljene na portalu Mondo.ba gdje će se uskoro pojaviti i objedinjene u pdf-u. Mogla bih sad izdvojiti svoje favorite, ali poslije interpretacija samih autora, više nisam sigurna koji su to, tj. plašim se da bih neku zaboravila, stoga, krenite lagano, redom.

Uspješne ekranizacije kvalitetnih naslova za kišne dane

Kad se zasitim čitanja, a dođu neočekivano hladni kišni dani, onda volim pogledati dobar film baziran na književnom djelu. Činjenica je da ne vrijedi polemisati oko toga šta je bolje. U pitanju su različite vrste umjetnosti i svaka nesumnjivo ima svoje prednosti. Uostalom, o tome sam detaljno već pisala ovdje. Podjednako sam uzbuđena pred svakom filmskom adaptacijom knjige koja mi se svidjela i pred svakim djelom koje poželim pročitati nakon njegove kvalitetne prezentacije na filmskom platnu. Predstavljam vam pet odabranih ostvarenja koja vas neće razočarati bez obzira za šta se odlučite. Pretpostavljam da ste ih, za razliku od mene, davno otkrili, ali nikad se ne zna. Ako, kojim slučajem, tražite neki film inspirisan životima pisaca, podsjetite se ove liste.

Dangerous Liaisons SL001
Foto: Eastman.org

Boja Purpura

Ubrzo nakon što je Laguna izdala Boju purpura u novom ruhu, obnovila je i zanimanje čitalaca za ovaj američki klasik Alis Voker ovjenčan Pulicerom i drugom najvažnijom američkom književnom nagradom „National Book Award“. Radnja ovog romana u pismima najvećim dijelom se odvija u ruralnoj Džordžiji i opisuje težak život crnkinja na samom početku XX vijeka. Sili odrasta u teškom siromaštvu, stalna je žrtva fizičkog nasilja i seksualnog zlostavljanja od strane očuha koji je odvaja od rođene djece. Već sa četrnaest godina udaje se za čovjeka koji je, takođe, tuče i maltretira, trpi uvrede od strane njegove djece koju podiže, njeguje i njegovu ljubavnicu koju dovodi u kuću i biva razdvojena od rođene sestre Neti koja je pobjegla od očuha, a koja će ubrzo otići u Afriku. Pomirena sa sudbinom, Sili postaje opčinjena nezavisnošću strastvene i prelijepe pjevačice Šug Ejveri koja predstavlja njenu slamku spasa i izvor snage, a prema kojoj razvija intimnu naklonost. Vrijedi napomenuti da ni druge Afroamerikanke nisu u mnogo zavidnijem položaju od Sili. Ratoborna Sofija koja uvijek kaže sve što misli i ne sputava sopstveno ponašanje će upravo zbog svoje „jezičine“ završiti u zatvoru i biti izložena najrazličitijim poniženjima.

colorpurple13
Foto: Film-actually.com

Film snimljen po ovoj veoma značajnoj knjizi režirao je Stiven Spilberg, a bio je nominovan za čak 11 Oskara. Zanimljivo je spomenuti i to da su Vupi Goldberg i Opra Vinfri debitovale u ovom vrlo nježnom i dirljivom filmu odradivši, zaista, sjajan posao. Štaviše, sam film je u meni izazvao daleko više emocija nego knjiga.

Svila

Svila italijanskog pisca Alesandra Barika je priča o francuskom trgovcu svile koji, usljed zaraze svilenih buba koja je zahvatila cijeli svijet, kreće na put u Japan u kojem je ova prodaja nezakonita. Bilo je to 1861. Flober je upravo pisao Salammbo, električno osvjetljenje je još uvijek bilo samo pretpostavka, a Abraham Linkoln, s druge strane okeana, vodio je jedan rat čiji kraj nikad neće dočekati. Ipak, sigurna sam da svojevrsni uvid u istorijski razvoj evropske industrije svile nije ono zbog čega nam je, nakon čitanja ovog neobičnog i izuzetnog štiva, toplo oko srca.

14silk-600
Foto: NYtimes.com

Ono što nas očarava je zapravo čežnja, zatim ona, svima nama dobro poznata, nostalgija za nečim što nikad nećeš proživjeti i, konačno, sama ljubav u njenom najpotpunijem obliku. Radnja se odvija polako, bez uzbuđenja i drame, a atmosfera je sve vrijeme prijatna i onda, na pretposljednjoj stranici, suze,.. Suze usljed spoznaje kako je ljubav veličanstvena i velikodušna. Nemate izgovor da ne nađete tih sat vremena koliko vam treba da pročitate nepunu 101 stranicu za osjećanje koje će vas držati. Ne znam osobu kojoj se nije svidjela ova nenametljiva knjiga.

df201ec6c1027d049f2efdb91af88350
Foto: Pinterest.com

Što se tiče njene ekranizacije, vrijedi istaći da se film svidio i mom mužu koji nije čitao knjigu i koji, naravno, preferira istorijske, ratne, akcione, džejmsbondovske i uopšte filmove s puno trke, lude vožnje i pucačine. Boje, predjeli i priroda su (vizuelno) očaravajući, a i sama atmosfera je vrlo vjerno prenesena. Čak ni Kira Najtli nije iritantna.

Tajni život pčela

Nevjerovatno je kako uprkos želji da dođete do nekih finih knjiga i filmova i uostalom tolikom napretku tehnologije da vas do takve informacije često dijeli samo klik mišem (naravno ukoliko znate pametno da se služite svim raspoloživim sredstvima), često propustimo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. S druge strane, divno je kad nekad bukvalno usput, spomenom nečega, doduše od strane pouzdane osobe čijem mišljenju bezrezervno vjerujete, otkrijete jedan pravi mali dragulj. Upravo takav je bio moj susret s ovom pitkom i izuzetno toplom pričom.

The-Secret-Life-of-Bees-Summary-Sample
Foto: Essayshark.com

Tajni život pčela Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nažalost, stekla sam utisak da je film nepravedno zapostavljen i podcijenjen, a stvarno nema posebnog razloga za to jer nije samo glumačka ekipa (Dakota Faning, Kvin Latifa, Dženifer Hadson, Ališa Kiz, Pol Betani) fantastična!

Opasne veze

Američka kostimirana drama iz 1988. godine je, mogli bismo reći, indirektna adaptacija francuskog epistolarnog romana iz XVIII vijeka Pjera Šoderloa de Lakloa. Scenario je više prilagođen pozorišnoj adaptaciji ovog književnog klasika. Reditelj Stiven Frirs je ovom dramom debitovao u Holivudu. Svejedno, film će pokupiti Oskare u tri kategorije: za najbolji adaptirani scenario, za najbolji kostim i za najbolju scenografiju. Samim tim, bespotrebno je da naglašavam kvalitete ova tri elementa filma. Ipak, Oskar je u to vrijeme još uvijek nešto značio.

maxresdefault
Foto: Youtube.com

Prefrigana i veoma uticajna plemkinja iz pariskog visokog društva, markiza de Martej moli svog nekadašnjeg ljubavnika, inače atraktivnog zavodnika lišenog emocija koji prosto obožava nametnute izazove tog tipa, da oduzme nevinost mladoj Sesil Volanž koja treba da se uda za markizinog bivšeg muža. Vikont, s druge strane, želi da se upusti u osvajanje prelijepe i pobožne madam de Turvel u koju će se kasnije iskreno, po prvi put u životu, i zaljubiti. Ako volite beskrupulozne aristokratske spletke i niz komičnih situacija, raskošnu kostimografiju i slojevite likove, ova elegantna drama zadovoljiće vaša čula. Fenomenalnu glumačku postavu čine nesvakidašnji Džon Malkovič, odlične Glen Klous, Mišel Fajfer i Uma Turman, te simpatični Kijanu Rivs.

(Florensina) Knjižara

Djelo Penelope Ficdžerald “The Bookshop” dugo već planiram pročitati, a ta želja će posebno ojačati sad nakon što sam pogledala ovaj predivni, za moj ukus dovoljno melanholični film. Udovica Florens Grin otvara knjižaru u jednom učmalom primorskom gradu u Engleskoj. Međutim, ubrzo će se ispostaviti da ne dijele svi njenu ljubav prema čitanju. Nevjerovatno hladnoj okolini ona, naime, postaje trn u oku. Jedinu podršku nailazi u gospodinu Brundišu, povučenom osobenjaku koji dijeli njenu strast prema knjigama, a kojem prvom šalje nove i kontroverzne naslove poput Lolite i Farenhajta 451. Ljudima koji ne znaju uživati u usamljenosti i koji ne razumiju bijeg od ljudi u svijet knjiga, ovo će biti monotono i dosadno.

636707493620078871-Mr.-Brundish-Bill-Nighy-reads-from-Florence-Green-s-Emily-Mortimer-selection---The-Bookshop---Courtesy-of-Greenwich-Entertainment
Foto: AZcentral.com

Ako ste, pak, bibliofil (a da niste ne biste se zatekli čitajući ovo), sigurna sam da ćete uživati u ovoj špansko-britansko-njemačkoj koprodukciji višestruko nagrađivane drame “Florensina knjižara” koja podsjeća na značaj očuvanja knjižara, izdavača, pisaca i brigu o čitaocima. Preporuka za sve koji koji vole razmišljati o međuljudskim odnosima uopšte, o ponašanju, komunikaciji, motivima, ljudskoj površnosti i namjernoj svireposti,.. Glavne uloge tumače Emili Mortimer, Patriša Klarkson i Bil Naj.

Mandarinske patke

Odavno već planiram da objavim na blogu svoje prve i kratke utiske o Milankinom prvencu, ali okolnosti nikako da se usklade. Uostalom, ko zna zašto je to dobro? Možda je baš sad pravo vrijeme iako sam ovu toplu zbirku pročitala još za vrijeme prvog književnog festivala u našem gradu „Imperativ festa“ kada me je sama autorka obradovala javivši mi da dođem po svoj primjerak, na potpisivanje i kratko druženje za štandom njenog izdavača, Imprimatura.

Prva zbirka priča Milanke Blagojević u izdanju ove mlade izdavačke kuće je zaista očaravajuća. Milanka ima uveliko izgrađen stil koji je raskošan i lijep, drži pažnju, zanimljiv je i živopisan. Njeno pisanje podsjeća na onu našu, sad već pomalo zaboravljenu, dobru staru ozbiljnu književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza.

„Mandarinske patke“ se bave univerzalnim i bezvremenskim pitanjima suštine i smisla našeg kratkog postojanja na ovoj planeti, našom vječitom potragom za srećom, porodičnim vrijednostima i uopšte međuljudskim odnosima, ali i onim samo našim, krajnje intimnim tajnama. Milanka je topla i blagonaklona prema svojim junacima koji su mahom duboko emotivni, njene metafore su raznovrsne, a njene velike spoznaje života koje pršte gotovo sa svake stranice su prosto zadivljujuće.

34190313_10216374387492838_4613532746990485504_n
U društvu sa Slađanom Ninom Perković, potpisnicom izvanrednog Kuhanja i Milankom Blagojević, autorkom divnih Mandarinskih patki na Imperativ festu. Samo da se zna: nekad sam im ja bila urednica. Ponosna na ekipu talentovanih mladih ljudi koji su stasavali u zrele autore praveći svoje prve književne korake u omladinskom časopisu.

Posebno interesantno je to što njene priče nemaju stvarnog dijaloga, uglavnom su to deskriptivni dijelovi sa premišljanjima protagonista datim u prvom licu, ali uprkos tom formalnom nedostatku dinamike, njene priče nisu anemične, one žive. Veoma nježna debitantska zbirka, priča ravnopravne snage, od kojih neke odišu samom poezijom. Moj favorit je Gvozdena zvečka koja mi je izmamila i suze.

Inače, moram istaći da sam još prošle godine pročitavši zbirku priča sa Mondovog konkursa „Priče iz komšiluka“ negdje prokomentarisala Milankinu priču pitajući se ko je autorka, rekavši da se radi o vrlo kvalitetnoj i talentovanoj književnici o kojoj će se tek čuti, ne znajući da je Boris već počeo pregovore o saradnji i ne sluteći da sam Milanku upoznala davno, nekad u prošlom životu. Drago mi je što se nisam prevarila.

Elem, ako ne vjerujete meni (a i zašto biste?), a stvarno nema razloga da mi ne vjerujete, prosudite sami. Na ovom linku možete pročitati meni najdražu iz zbirke, već spomenutu Gvozdenu zvečku, a nemojte propustiti i njenu ovogodišnju sa Mondovog konkursa koja će se naći u zbirci „Priče iz komšiluka 2“, nimalo naivnu, štaviše veoma tešku. Palenta govori o našoj svakodnevici koja nas ne štedi i sigurna sam da će vam se od ove životne priče stegnuti grlo.

Uživajte!

Stari sat

Naslovna fotografija: Wallpaperbetter.com

Već peti put čitam natpis na vratima hirurške sale broj dva i po ko zna koji put vadim telefon da vidim koliko je sati iako nije prošlo ni dvije minute od posljednje provjere. Mrzim tu naviku kojoj pribjegavam svaki put kad mi je dosadno ili kad sam nervozan. Besmisleno je više razbijati glavu zašto naručuju od sedam ujutru kad ne planiraju početi prije devet sati. U hodniku ispred operacione sale za male hirurške intervencije već nas je četvoro: punačka studentkinja koja pita koliko traje procedura jer ne želi da propusti jutarnja predavanja, poznanica zaposlena na državnoj televiziji koja nas uvjerava da je zahvat brz i bezbolan pokazujući nam mali ožiljak na dekolteu, mladić guste crne kovrdžave kose u pratnji majke koji ne uspostavlja kontakt očima ni sa kim od nas, i ja, pomalo umoran od pretjerane brige kako ću se uklopiti u Sloveniji, gdje počinjem raditi za dva mjeseca.

Obuzet mislima nisam registrovao kad se pored mene stvorio visok čovjek od sedamdesetak godina. Vidjevši nas kako poskakujemo s noge na nogu i cvokoćemo na hladnim plavkastim pločicama komunističke zaostavštine uveliko oronule bolnice nad kojom noću oblijeću vrane sablasno nagoviještavajući smrt kao u Hičkokovim filmovima, obratio nam se prvi put tihim glasom: Možda su nas namjerno pustili da ‘vol’ko čekamo, jer nemaju dovoljno anestezije, pa ‘oće da utrnemo.

Bio je obučen u vjerovatno najljepše odijelo koje je imao, tamnosivo, ispeglane košulje, crne kravate i besprijekorno sašivenog prsluka. Takva svečanost mogla je upućivati na to koliko cijeni instituciju u koju je došao i poziv ljekara. Postidio sam se svojih iznošenih patika. Savršen kroj njegovih pantalona otkrivao je tragove nekad snažne i korpulentne fizionomije. Dok je pričao pomalo otegnuto, oči su mu poskakivale i nije odustajao od namjere da nas zasmijava: Čet’ri puta sam ugrađivô stent, ali nikad nisam ‘vol’ko čekô.

Usporenim pokretima na koje sam već navikao, izvadio je iz džepa ručni sat. Oduvijek sam bio fasciniran tim starim satovima i uživao sam u pričama klinaca iz školskih klupa čiji đedovi su ih imali. Kupio sam ga dok sam radio u Austriji. Tamo sam čuvô novce jednoj bogatoj gospođi. Uvijek je imala nokte u boji i puno nakita po rukama. Mojoj ženi nije bilo drago što smo tu. Inače, ovi njemački sa lokomotivom su najbolji. Donio sam jedan i Gojku i Nedeljku, samo Urošu nisam.

Otegavši ‘u’ u posljednjem imenu, nastavio je kao da je pokušavao nečega da se sjeti iako je bilo jasno da odgovor ne zna. Ne znam što njemu nisam. Kô da sam predosjetio da mu je vrijeme isticalo. Kad sam se vratio, rak ga je živog izjeo, ništa nije ostalo od ‘nak’og čo’jeka.

Dok je govorio, ogrubjelim rukama bi milovao onaj sat, opet ga lagano otvarajući i potom nježno vraćajući zajedno sa već oksidiranim lancem u džep. Posmatrao sam njegov profil dostojan antičke biste i blagi, stalnoprisutni osmijeh kada je doktorica uvela onog kosatog mladića, glasno i pomalo grubo naglašavajući da je u pitanju njen pacijent.

Nego, rec’ ti meni ima li ovdje neki sajdžija da mi ga malo pogleda i podmaže. U Mrkonjiću sam pitô, ali veli da mi ne može završiti za dan. Ja ‘oću da mi ga popravi tu preda mnom. Svi oni kažu dođi sutra ili za dva-tri dana, onda ga otvore, povade sve one kvalitetne sitne dijelove i ubace neke koji ne valjaju, ma goni ih, ko da ne znam šta rade. Nisam lud da im ga ostavim.

Nije valjda da ne radi?

Kao da je shvatio tok mojih misli preduhitreno odgovori: Ma radi, ne brini se, nije moje vrijeme još došlo. Izgleda da mi je suđeno da ih sve nadživim. Najstariji brat mi je umro još kô dijete. Prekrili su ga nekim jorganom od konoplje ili je u toj prostoriji u kojoj je zaspô bila neprerađena konoplja koju su netom obrali, više se ne sjećam, i kad su vidjeli da se ne budi, s’vatili su da se nekako otrovô ili ugušio pod tim. Davno sam sa’ranio i ženu, ispratio još dva brata, a evo nedavno i drugu sestru.

Tada je iz sale izišla moja poznanica, ovog puta raščupana, blago zarumenjena i odsutnog pogleda. „Da znaš da me je boljelo!“, kivno je odmahnula rukom, poželjela nam sreću i otišla. Vratio sam se svom sagovorniku koji je ponovo poglêdao na sat i smežuranom staračkom kožom prelazio preko gravure na poklopcu.

A Uroš je znao druga Tita. Kô momci bi zajedno išli na more i ostajali danima bez prebijene pare. Pričô nam je kako su na Brionima znali ušićariti za sladoled, pa liz on, liz Tito. A kako je tek bio lijep i uvijek tačan, tačan kô sat! Predavô je fiziku u gimnaziji,..

„Može sljedeći!“, arogantno nas je prekinula doktorica rekavši saradnicima da pripreme pacijenta dok se ona vrati s odjela. Ušao sam, skinuo se i legao. Treska vrata najavila je njen dolazak. „Ja bih dosad osam pacijenata završila, a tek smo na četvrtom“, osorno je osula paljbu po nedužnim tehničarima optužujući ih za sporost dok mi je davala anesteziju, a samo sekund kasnije osjetio sam rez oštrog skalpela na leđima.

(Priča „Stari sat“ uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu „Priče iz komšiluka 2“ i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur).

Najbolji pokloni za mlade mame

Vjerovatno ste se više puta zapitali ko dizajnira odjeću za bebe i djecu kad se opredijeljuje za nekvalitetne materijale, za kojekakve džidža-midže koje beba može otkinuti i progutati, za univerzalne veličine (prvi put prilikom izlaska iz bolnice bodi koji smo pripremili našoj djevojčici nismo mogli navući preko glave, bio je preuzak), za podijelu garderobe po bojama/na djevojčice i dječake i kojekakve druge paradokse. O igračkama, crtićima, hrani za bebe da ne počinjemo. Činjenica je da proizvođači i prodavači često razmišljaju o profitu, lijepom dizajnu, pa i kvalitetu (ne možemo im to nužno osporiti), ali često izostaje konsultacija sa samim roditeljima o svrsishodnosti proizvoda, odnosno u idejnom rješenju očigledno ne učestvuju ljudi sa (roditeljskim) iskustvom. Uvijek se sjetim kad mi je mlada promoterka Violetinih proizvoda na Sajmu za djecu i porodicu ponudila higijenske uloške, a ja sva zaokružena i otečena, sa vidnim stomakom, u šestom-sedmom mjesecu trudnoće. Dakle, od svega, ona meni nudi uloške.

Nego, kod mene po običaju, prevelika i uglavnom nepotrebna uvertira. Iako ste pročitali već na hiljade tekstova o tome šta pokloniti tek porođenoj prijateljici, novoj majci, bebi za babine, kladim se da te tekstove nisu pisale majke ili da često sami u nedostatku ličnog iskustva, nemamo ideju šta je to što bi baš obradovalo dragu nam osobu, a pritom bilo i od koristi. Kako sam po prirodi pragmatična, odlučih da podijelim neka svoja zapažanja, ne samo kako biste bili originalni prilikom izbora poklona, nego da taj poklon ima zaista posebnu vrijednost. Naravno, polazim od pretpostavke da već imate određen budžet za tako nešto, koji, vidjećete, ne mora uvijek biti luksuzan. Naprotiv, najbolji pokloni su, zaista, i najjeftiniji.

4_Regeln_gesundes_Mittagessen
Foto: Vistano.com

Činjenica je da se danas sve više ljudi odlučuje da bebu daruje novcem, ali mnogi donose i druge poklone u vidu plišanih igračaka, garderobice za djecu, posteljine za krevetac, dekica, didaktičkih igračaka, kozmetike za bebe, raznoraznih zanimljivih i atraktivnih poklona i torti od pelena, cvijeća za majku, korpi sa voćem,.. Da se razumijemo, sve su to divni pokloni i znaci pažnje, svi su odabrani sa mnogo ljubavi, svi su nesumnjivo od srca i kao takvi će sigurno obradovati i majku i bebu (u skladu s njenim spoznajama). Međutim, neki, često i većina, neće naći svoju upotrebnu vrijednost, a evo samo nekih od razloga. Ne rađaju se sve bebe iste konstitucije, tako da dok vi dođete na babine kada beba bude imala recimo neka tri mjeseca, možda će već nositi veličinu za dijete od 6-9 mjeseci, odnosno, ukoliko niste o tome razmišljali, a vidjećemo da mnogi promaše, beba će taj poklon prerasti. S druge strane, svečane i skupe, visoko dizajnirane, izuzetno slatke i neodoljive haljinice/odijela za posebne prilike, beba će obući možda samo jednom ili, čak, nijednom. Što se tiče kozmetike za bebe i pored vaše najbolje namjere i najkvalitetnijeg izbora, možete doći kod bebe koja ima specifičnu kožu ili, nažalost, i probleme sa kožom, te će vaš poklon ostati zaturen u nekoj ladici do isteka roka ili proslijeđen nekom drugom. Slično važi i za hranu za bebe.

…Nisam mogao izostaviti ni tetku Liku ni ujaka Jakova jer bi se inače strašno uvrijedili, a ni Zieglerove koji su već poslali prekrasan dar: bijele pletene cipelice, isto takvu kapicu i najljepše hlačice na svijetu, plave poput neba. Posve slučajno su se istim darom iskazali i moja majka, tetka Lika, stric Jakov te brojni prijatelji i znanci. Čak i mljekar. Gotovo da čovjek požali što će dijete narasti jer bi inače imalo odjeće do kraja života. Jedno je ipak sigurno: ubuduće će svako novorođenče mojih prijatelja dobiti na dar slatki mali komplet odjeće…

Sve krupne stvari roditelji su uglavnom već pokupovali, tako da, jedino ukoliko niste dovoljno bliski da ste se već unaprijed dogovorili da ćete im vi pokloniti hranilicu za bebe, kišobran kolica, prve cipelice i slično, zaboravite i na ovo kako biste izbjegli dupliranje poklona (bolja opcija je eventualno, ukoliko ste u prilici, donijeti im poklon bon u specijalizovanoj radnji dječje opreme). Ne zaboravite da ne koriste sve bebe dude varalice, mnoge majke se danas, zbog drugačijih stavova ortopeda, neće odlučiti da bebu stavljaju u hodaljku, takozvani vrtić zauzima mnogo prostora u ionako već skučenim životnim prostorima, a nekoj djeci se neće svidjeti, tako da ne bacajte pare na slične, gabaritne stvari koje nisu neophodne. Ono s čim sigurno nećete pogriješiti je paket pelena. Da, upravo to, najobičniji paket pelena podrazumijevajući da ste se prethodno raspitali o vrsti i veličini koju beba koristi. Nedavno je prijatelj na fejsbuku napisao kako su supruga i on u posljednjih nekoliko godina uložili oko 20.000 maraka samo na pelene (inače su roditelji petoro divne djece). Ovo je čisto da steknete sliku koliko je „najobičniji“ paket pelena dragocijen i koristan poklon. Odlična investicija je i neka univerzalna neuništiva igračka poput lego kockica.

masaža
Foto: Portalmladi.com

Elem, krajnje je vrijeme da pređemo na suštinu ovog teksta. Što se tiče same majke, naravno da će se obradovati i cvijeću i kozmetici, pogotovo ako znate koju koristi i koja joj treba, omiljenoj čokoladi, vinu, voću,.. Međutim, sigurna sam da postoji cijeli niz drugih poklona zbog kojih će vam biti zahvalna do kraja života. Evo samo nekih ideja. Naravno, ne mislim obavezno i samo za poklon nakon porođaja, već za bilo koju drugu priliku. Ovo su ujedno ideje i za muževe koji povremeno odluče obradovati majku svoje djece nečim jedinstvenim.

Velika istina je da će većina majki posljednju paru potrošiti na svoju djecu, samim tim rijetko kad će sebi priuštiti nešto novo. To znači da će je obradovati apsolutno sve od nove šminke, bilo kojeg komada odjeće ili obuće, preko dobre torbe, do komada nakita, parfema pogotovo,.. Pun pogodak bi bio kvalitetan i udoban, pamučni donji veš. Poslije trudnoće i porođaja, svaka majka naprosto vapi za novim gaćama. I grudnjakom, što da ne (za ovaj poklon bolje je sačekati da prestane dojiti). Nećete pogriješiti ni sa poklon bonom za masažu, pedikir ili manikir, ulaznicom za bazen ili mjesečnom kartom za fitnes/teretanu (tek kada fizički bude spremna za to), kartom za pozorište ili koncert. Još bolje je ako vi sami unaprijed zakažete sve u dogovoru sa njom i lično je odvedete, kako ni ovo kojim ludim slučajem, jer mame su uglavnom nepredvidive i neuravnotežene, ne bi ostalo neiskorišćeno.

Ono što će je obradovati više od svega je, vjerujte mi na riječ, gotov ručak (imajući u vidu, naravno, da poznajete njene prehrambrene navike, ako je na posebnom režimu ishrane – posnom, vegetarijanskom, onom za dojilje). Sjećam se kad sam kao djevojka svojoj tek porođenoj kumi odnijela korpu punu citrusa i voća kojeg kao dojilja nije smjela konzumirati, a što sam ja saznala tek nekoliko mjeseci kasnije. Kakav neoprostiv danak neiskustvu. Slobodno učite na mom primjeru. S druge strane, za razliku od mene, kuma je uvijek trezvena. Nema tih milošti koje mogu parirati njenoj torti koju mi je napravila za slavu znajući koji je to obim posla uz malu djecu. Ako se, pak, sjetite (bilo sami ili pošaljete ženu) da joj sredi(te) stan, što kaže naš narod, osevapićete se i nećete morati ići u crkvu te godine. Nikad neću zaboraviti kad mi je došla kuma iz Amerike i u jednom trenutku, ustala i samoinicijativno uzela prati suđe, a muž govori: „Da li si ti uopšte normalna?! Došla ti kuma iz Amerike na svega nekoliko dana i ti ćeš ju to malo vremena što će provesti s tobom pustiti da ti pere suđe?!“ Sad zaplačem kad se sjetim koliko mi je taj njen gest značio.

rich-flourless-hazelnut-chocolate-cake (1)
Foto: Sbs.com.au

A ako želite da steknete njenu zahvalnost i divljenje do kraja života, ponudite joj svoje vrijeme. Izvedite bebu u šetnju na sat-dva tako da ona može da odspava, izdepilira obje noge i okupa se u miru i namaže cijelo tijelo kremom, da pospremi stan, popije kafu ili pivo, pogleda film, pročita knjigu ili prosto legne i bulji u plafon u tišini. Drugim riječima, dajte joj vrijeme za nju, bilo da ćete pripaziti bebu dok spava u stanu da ona može otići na bazen, prošetati, provozati se biciklom, otići u šoping, kod kozmetičara, frizera, u opštinu da ovjeri neke papire, šta god uostalom treba da obavi ili voli da radi. Najmanje je bitno kako će ona provesti taj sat. Za sam kraj, odaću vam tajnu. Neprevaziđeni i ujedno najljepši poklon, bez pretjerivanja, je dobra stara čašica razgovora!

P. S. Pročitavši tekst jedna prijateljica je dodala da i sama više pamti svu konkretnu pomoć u kući, ali da joj je najdraži poklon bio profesionalno fotografisanje, jer osim što su i ona i muž na tim fotkama lijepi, te slike im ostaju kao uspomena za čitav život. Eto, morala sam ovo uvrstiti jer je stvarno idealan poklon, pogotovo što ga mnogi roditelji, zbog niza prečih rashoda, neće sami sebi priuštiti. Inače, ovo me je podsjetilo na divan poklon mog brata Ilije i njegove porodice za moje vjenčanje kada nas je iznenadio tamburašima koji su ušli svirajući muževljevu i moju pjesmu, Besame mucho.

Razumije se samo po sebi da ni ja nisam pošao k ženi praznih ruku. U jednom trenutku, one strašne noći dok sam kršio ruke u bolničkoj čekaonici, svečano obećah sam sebi da ću, ako sve prođe dobro, kupiti ženi krzneni kaput. Ali ujutro, kad sam trijezno razmislio, prisjetio sam se da će uskoro ljeto, a bilo bi doista smiješno da moja žena usred ljetne vrućine trčkara u krznenom kaputu. Umjesto toga sam pošao k najskupljem draguljaru u gradu i izabrao prekrasnu ogrlicu od dijamanata. Rekoh sebi: »To je ono pravo«, sve dok nisam ugledao cijenu. E, pa za koga mene ta žena drži? Za Rockefellera? I to samo zato što je rodila dijete? Nije ni prva ni zadnja koja je rodila, a nećete mi valjda reći da sve rodilje dobivaju dijamante? Na koncu sam joj kupio prekrasan buket crvenih karanfila s bogatom šarenom vrpcom, i bananu za Rafija. A u znak priznanja za sve njene napore – obukao sam tamno odijelo. Neka zna da joj opraštam sve paklenske muke koje sam noćas prošao i da joj ništa ne zamjeram.

Puna života

Naslovna fotografija: Betterphoto.com

Moja očaranost Fanteom nije više nikom nepoznata i stoga sam vjerovatno pristrasna kada kažem da je on stvarno neprikosnoven majstor riječi. Ovaj predivni i duhoviti autobiografski roman koji se čita doslovno u dahu posvećen je njegovoj voljenoj supruzi Džojs, a prati period tokom slatkog iščekivanja njihovog prvog djeteta. Knjiga obiluje vjernim i simpatičnim opisima stanja žene tokom trudnoće kojima sam se smijala do suza.

Ipak, bilo mi je drago što spavam sam. Zaboravio sam ta zadovoljstva. Četiri godine smo svake noći ležali jedno pored drugog. Potčinio sam se, prihvatajući ritanja bez prigovora, spavajući poluotkriven preko hiljadu trista noći. U poslednje vreme, njeno stanje je učinilo još gorom. Nestao je svaki osećaj fer-pleja. Vratila se u primitivnost džungle, gde vlada borba za opstanak. Sada me namerno šutirala. U svako doba noći probudio bih se jer mi je izvukla jastuk ispod glave, ili je žvakala jabuku, ili me suptilno mučila mrvicama krekera na mojoj strani. Jela je kao puštena s lanca, dolazeći u krevet sa ogromnim sendvičima i bokalom mleka. Pila je neverovatne količine mleka. Sedela je naslonjena na jastuke – moj i njen – jedući i čitajući, uglavnom Džesela Arnolda: Odojče i dete u današnjoj kulturi. Džesela Arnolda: Prehrambene navike odojčadi: pedijatrijski pristup higijeni ranog života. Ili Džilbert Margaret: Biografija nerođenog.

Deset puta noću skakala je s kreveta i jurila u kupatilo, uinat bučno puštajući vodu u šolji, grgoljeći, perući zube, tuširajući se. Onda uskakanje natrag u krevet, da se ustoliči na mestu koje je postalo krčma gde se dobro jede, otečena boginja okružena jastucima. Kad bih se pokrenuo ili promrmljao nešto, nije obraćala pažnju.

Avaj, bilo mi je drago što spavam sam, da ležim u krevetu koji nije i delikatesna radnja, da širim ruke i noge,..

Osim što je omaž ljubavi njegovog života i ujedno njegovom vječnom podstreku za stvaranje, roman je i svojevrsa zahvalnost Fanteovom ocu, prostodušnom i ne pretjerano taktičnom zidaru, jednostavnom narodskom, naizgled hladnom čovjeku koji se namučio u životu i zna cijeniti svaku teško zarađenu paru. Tata je tipičan Italijan, vječiti stranac u Americi, toliko česta slika oca i uobičajenog tvrdog odnosa prema sinu, čovjek koji zna kako se prave sinovi i koji od svog sina očekuje nasljednika loze, koji ima onaj duboko ukorijenjeni roditeljski stav nepogrešivosti. I mama i Tata su puni bapskih priča i sujevjernih savjeta kojih se Fante, naravno, grozi. Međutim, nakon što mu je voljena propala kroz kuhinjski pod koji su izjeli termiti, u želji da uštedi koji dinar uoči dolaska bebe, Fante odlazi po oca, „najvećeg zidara u celoj Kaliforniji, najplemenitijeg građevinara koji postoji! On će to uraditi besplatno.“ Neponovljivo živopisan i zabavan lik, Tata je jedan od onih ljudi kakvog svako od nas poznaje bilo u užoj ili daljoj familiji ili u komšiluku. Iako naizgled bezazleno simpatičan, Tatin uticaj na Džojs nije nimalo naivan. Štaviše, uz pomoć adekvatne količine trudničkih hormona, prilično je dalekosežan, ali ne bih otkrivala više detalja same radnje kako vam ne bih pokvarila iznenađenje i Fanteov briljantni humor.

38683832_218422352168214_8063917934235353088_n
Foto: Lični album

Inače, ovdje ćete pronaći i jednu od smješnijih scena poslijeratne američke fikcije. Naime, nakon što je odlučila da se pridruži svetoj rimokatoličkoj crkvi, dotada nevjerna Džojs moli Fantea da se upozna sa ocem Džonom koga Fante opisuje ovako: Otac Džon Gondalfo nije bio ni najmanje sentimentalan. Bio je vojni kapelan marincima na južnom Pacifiku. Čekao me već više od sat vremena. Skinuo je sako zbog vrućine, i sedeo u beloj majici, crne malje na njegovim mišićavim grudima provirivale su kroz tkanje majice. Imao je ruke rvača i održavao je kondiciju udarajući lopticu o zid parohijske garaže. Bio je mlad sveštenik, imao je najviše četrdeset dve godine, tamnog sicilijanskog lica, slomljenog nosa i kratko potšišane kose. Izgledao je kao odbrambeni igrač ragbija iz Santa Klare. Čim sam ga video, shvatio sam da je, kao i ja, italijanskog porekla, i to je odmah stvorilo grubu familijarnost. Smrvio mi je prste, rukujući se. Međutim, taj dijalog koji slijedi između njih dvojice, način na koji otac Džon odgovara na Fanteova nepostavljena pitanja i dileme u vezi sa biblijskim učenjem, ta njegova logika i kompletna scena je zaista izvanredna.

Fante ponovo plijeni svojom jednostavnošću i savremenošću i sam je sebe tačno opisao piscem za potomstvo, njegov stil je svjež i razigran, a njegove teme opšteljudske i opštevremenske, i iako specifičnog senzibiliteta, ostaje prijemčiv za različite ukuse. Iako zaista lagana za čitanje i očaravajuće pitka, u suštini nimalo naivna, duboko iskrena i intimna priča o mnogo čemu uključujući i ozbiljna teološka pitanja. Obožavam njegovo pisanje! Ovo je još jedna u nizu njegovih knjiga koju sam poželjela pročitati ponovo istog časa kad sam je završila. Stvarno ne umijem objasniti čim me taj čovjek toliko svaki put omađija. Osim što je nepravedno ostala u sjenci drugih njegovih knjiga kakva je Upitaj prah, Puna života je, nažalost, definitivno podcijenjena knjiga. Niz komičnih situacija garancija je dobre i kvalitetne zabave. Dva sata čistog užitka.