Naslovna fotografija: Youtube.com
Mama kaže da je nekad davno negdje pročitala ili od nekog čula, nemojte ju držati za riječ, da ljudi (ili možda njihove mame) na dan svog rođenja opet osjete porođajne muke. Ne znam da li je to istina, ali ja sam se jutros, tačno u četiri kad sam prošle godine rođen, probudio od bola u stomaku. Naime, pregladnio sam, što za mene, doduše, nije ništa novo, mogao bih jesti svaka dva sata. Ne razumijem kako sestre nisu tako često gladne i zašto hoće da budu mršave. Sestra Jelena koja je od mene starija dvije godine i ja komotno možemo da nosimo istu garderobu. Vidim da se tata već malo zabrinuo hoće li me moći oženiti, to mu je izgleda nešto važno. Inače, takođe ne razumijem zašto sestre spavaju u onim malim, uskim pokušajima od kreveta kad je onaj veliki baš zakon, pogotovo otkad sam istjerao tatu, pa se sad mogu baškariti do mile volje. A mama? Mama je najbolji jastuk koji je svijet mogao izmisliti.
Protekla godina mi je bila baš zanimljiva, nevjerovatno je koliko toga sam naučio. Recimo, samostalno sam prohodao prije nekih petnaestak dana, tačnije onog dana kad sam na prozoru ugledao čizmicu punu slatkiša. Tad sam jednostavno zaboravio da se pretvaram, pohrlio sam da sestre ne bi razgrabile ono moje. I tako, otad hodam i sam sebi plješćem, jer su moji iz nekog glupog razloga poslije prva tri dana prestali da me bodre. Zato ih neprestano moram podsjećati, jer je to ipak veliki korak za mene. Inače, sestre volim bez obzira što one imaju svoje momente, pogotovo Jelena koja me zna i zajahati kao konju i gurnuti i udariti, i plače kad je čupam i ljuti se kad hoću s njom da se igram, a kad treba da podijeli neki slatkiš sa mnom govori bato maji. Sofija je već druga priča, njoj samo smeta ako zaklonim televizor dok gleda Violetu ili ako je baš loše volje. Jelena je skoro uvijek nasmijana i vesela, ali joj to ne smeta da prema meni bude zloćo. Ona se recimo oduševljava crtanim Maša i medo i stvarno je smiješan i sve, ali ona ima istog tog medu i noću spava s njim, priča mu priče, čak tjera mamu da mu čisti nos fiziološkom, ali danju kao da ne postoji, potpuno ga zanemaruje. I tako neki dan kad je počeo crtani, ja sam mamu poveo u sobu da joj ukažem na zapostavljenog medu na šta je ona potpuno odlijepila. Mame baš znaju biti neuračunljive. Nikad ne znate kad će se rasplakati od sreće zbog nečeg tako banalnog.
Razmišljam šta još da podijelim sa vama, a da vas ne ugnjavim, znam da vi ljudi nemate mnogo strpljenja puno da čitate, a ja ne bih da ispadnem smarač, jer vjerujte mi da zapravo jedva šta i govorim. A i zašto bih? Primijetio sam da se mama često štreca kad čuje neke riječi i od Jelene nekad po sto puta traži da ponovi jednu te istu riječ, a i Sofiju ispravlja. Stoga se ja držim samo provjerenog ma-ma jer se ona na to skroz raspilavi. Ali, dobra je, moram priznati, ona tačno zna kad je to moje ma-ma dobro jutro, kad pomazi me, kad mogli bismo u šetnju, kad spava mi se, gladan sam i slično. Jedino mi nije jasno što se samo naša jelka zove ne-ne i što se pozdravlja mahanjem kažiprstom.
Ah, da. Često plastične igračke koristim kao telefon kojim zovem dedu, jer je to ubjedljivo najzabavniji i najopušteniji deda kojeg sam upoznao. Njemu ništa nije teško i sa njim je sve dozvoljeno: i da ga čupam i da mu skidam naočale i da me nosa i uspavljuje satima i da idemo u duge šetnje; i ne ljuti se kad bacam igračke i vrištim, ma kažem vam, baš sve. Samo je smiješan što uporno za mnom ponavlja av-av, pa-pa, ne-ne kao i prateće gestikulacije rukom i glavom. Meni to brzo dosadi, ali moram zbog njega da se igram, jer mu se to mnogo dopada, a i volim kad mu se oko očiju naprave one njegove bore smijalice. Stvarno je drag i nježan i stalno priča kako ćemo na proljeće ići na utakmice Borca i kako ću i ja igrati fudbal (na šta tata prevrće očima i smije se).
Jedina stvar za kojom baš i nisam lud su one naporne inhalacije kojih sam, da se ne lažemo, primio barem hiljadu. Svi, uključujući ljekare, govore da će proći kad porastem iz čega zaključujem da to odrastanje nije nimalo naivno. A i kad to prođe, doći će nešto drugo, ko da gledam, tako to uvijek biva. Iskreno, ne znam ni što vam sve ovo uopšte pričam, ni šta sam zapravo htio da kažem. Moji su baš izabrali zgodan trenutak da pokvare stomak, da ne budem baš prost, tako da nisam namirisao nikakvu tortu, ali ima još dana. Dotad gledajte moju borbu s ovim tigrićem kojeg su mi sestre negdje zbavile.
Lovac u žitu 