Naslovna fotografija: Thecut.com
U iščekivanju prevoda treće knjige poznate napolitanske tetralogije pod nazivom „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“ prisjetimo se zašto su nas prve dvije osvojile nezapamćenom brzinom i šta je to što očarava čitalačku publiku širom svijeta.
Moja genijalna prijateljica
Da je genijalna koliko se o njoj priča, i nije. Pa ipak, iako me nije oborila s nogu, još danas nastavljam s drugim dijelom. Pisana veoma pitko, skoro je začuđujuće koliko brzo i lako se čita, nije opterećena suvišnim detaljima.
Osvaja autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju. Doza misterioznosti u realnom životu tjera čitaoca da hoće još.
Više od priče o odnosu između dvije žene, mnogo mi je zanimljivije sazrijevanje u svijetu naglo suprotstavljenih vrijednosti: bijeda, patnja, nasilje i težak rad nasuprot raskoši, blještavila, rasterećenog i lagodnog života, ali i izbora koji je stavljen pred žene: da se obrazuju i na taj način steknu ugled i bolji život ili da se (po mogućnosti dobro) udaju i tako „obezbijede“ sebe i porodicu.
Priča o novom prezimenu
Drugi dio „Napuljskih priča“ još je zanimljiviji od prvog, možda zato što prati mladost Lile i Elene čiji međusobni odnos se dodatno produbljuje i komplikuje. Udajom, Lila postaje drugačija, iako žena velikih apetita, predaje se, odustaje, živi u raskoši i bogatstvu, rasipa se novcem, ali i nesebično pomaže prijateljima iz djetinjstva iz siromašnog dijela Napulja. Istovremeno, trpi nasilje od muža i čini se da je iz nje potpuno iščezla ona strastvena djevojčica divljih snova kojoj ništa nije teško. Elena, s druge strane, nastavlja svoje obrazovanje, dodatno usavršavanje i put samospoznaje sve dok se njihovi putevi ponovo ne ukrste kada se u Lili budi ona stara žudnja za učenjem, za ljubavlju, za punoćom života.
Dotiče se ovaj roman apsolutno svega iz života dvije djevojke, obrađuje snažan uticaj vršnjaka i nezdrave konkurencije među prijateljima, razornu moć zavisti, klasičan nedostatak samopouzdanja obrazovanih nasuprot nadobudnosti mediokriteta, pritisak i nedostojnost usljed nedostižnih klasnih razlika i poraznu spoznaju koliko nas porijeklo određuje i uslovljava naše mogućnosti ukoliko mu dopustimo prevlast nad našim životnim bitkama, unutrašnju borbu između svjesnosti elitističkog stava i stida od najdražih, raskalašnost kad se čovjek odrastao u dugogodišnjoj sirotinji i bijedi konačno domogne novca, zelenašenje i ilegalno stečen novac najčešće uprljan krvlju i tuđom nesrećom, složen odnos između majke i kćerke i uopšte izvjesnu emotivnu udaljenost od članova porodice, maske koje nosimo i mijenjamo u zavisnosti od situacije,..
Podsjeća nas ova priča i na činjenicu da preduzetništvo i sposobnost zarađivanja novca nisu nužno povezani sa obrazovanjem, da umjetnost najlakše i najčešće nastaje iz bola i određene doze ličnog nezadovoljstva i ogorčenja poretkom stvari, da nesputana mladalačka ljubav zamagljuje našu moć rasuđivanja i mnoge navodi na nepromišljena djela zbog kojih će im dugo ostati gorčina u duši, da nas pojedina prijateljstva nadahnjuju i oplemenjuju, dok nas neka druga sputavaju, bacaju u okove, ostavljaju razočarane, da poređenje sa tuđim iskustvima, ma kakva ona bila, često lažno i nepotrebno umanjuje vrijednost našeg sopstvenog života i doživljaja koji izgledaju isprazni bez obzira na objektivno ostvarene rezultate,.. Mogla bih ja raspredati i dalje, ali bolje da sami otkrijete sve slojeve ovog nevjerovatno pitkog štiva.
Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam sinoć, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije u toku dana završila.
Daleko od toga da nema svojih manjkavosti. Meni nešto nedostaje, mada ni sama ne znam šta. Na primjer, uprkos činjenici da je potpuno lišena suvišnih digresija i patetike, što je izuzetan uspjeh s obzirom na temu i uostalom obim, čini mi se, da je baš po cijenu toga, izostala i emocija. Na primjer, od prve ozbiljnije zarade, Elena je sebi, između ostalog, kupila nekoliko haljina, malo šminke, otišla prvi put frizeru,.. Ovdje sam stala i dobro razmislila koliko sam, možda, neopreznošću čitanja, propustila ovakvih tananih momenata, ali istovremeno se zapitala, zar je moguće da neko može tek tako, onako usput, navesti ovakav detalj. Iako je ona to, vrlo brzo, ispravila na primjeru prve vožnje taksijem, tad mi je zasmetao takav nemaran odnos prema prizemnim i nebitnim stvarima, jer sam, cinik kakav možda jesam, pomislila da se iza toga zapravo krije lažna predstava snage da smo iznad toga, da nas se te stvari ne dotiču. Pogotovo što su ranije navedena promišljanja o podjednako trivijalnim situacijama. A možda sam samo propustila svu složenost Eleninog lika, jer ne želim da prihvatim ovakvu ravnodušnost. Isto tako, ne sviđa mi se taj neki, na momente, meni neobjašnjiv, pomalo površan, više nonšalantan odnos prema (ne)znanju.
Takođe, iako je jasno da Elena ovo piše u zrelim godinama prisjećajući se vremena iz mladosti, čini mi se da nekad isključivo opisuje emocije i stavove iz tog doba i to vrlo vjerno i ubjedljivo zbog čega sam se sve vrijeme pitala kako će ovo doživjeti mlađi čitaoci. Mislim da bi ovo mogla biti fina i kvalitetna lektira. Sve pohvale autorki na nepodnošljivoj lakoći pisanja zbog koje pomislimo, pa znam i mogu i ja ovako, a zapravo joj zavidimo!
Sve u svemu, iako me nije raspametila (ali jeste razoružala), ovo je jedna nevjerovatno neposredna, zarazna, intimna ispovijest, ogoljena do potpunosti i ne znam kako ću dočekati druga dva nastavka. A sigurno je da ću nakon ovoga dugo imati ozbiljan book hangover.
Lovac u žitu 
2 мишљења на “Magnetska privlačnost priča iz Napulja”