Naslovna fotografija: Huffingtonpost.com
Iako je prošlo više od pola godine od objavljivanja i promocije debitantske zbirke priča naše bivše sugrađanke Slađane Perković, nećete mi zamjeriti što opet objavljujem svoje utiske napisane još tada, jer ovakvi, posebno talentovani i kvalitetni domaći autori zaslužuju svakodnevnu promociju i vjetar u leđa.
Pored toga, Slađana stvarno divno piše i od „obične“ svakodnevice pravi vrlo zanimljiv scenario. Meni se posebno sviđa njen specifičan smisao za crni humor u kojem sam istinski uživala. S druge strane, pronašla sam sebe u gotovo svakoj priči, u nekoj više, u nekoj manje, ali mogućnost poistovjećivanja vas često žestoko otrese o zid, te navede da preispitate sopstvenu letargiju u koju ste zapali, trpljenje i izostanak borbe sa samim sobom.
Situacije u kojima se nalaze glavne junakinje su mahom životne, tim više nas potresaju njihove misli i ponašanja i nema jasne granice između fikcije i jave. Štaviše, sve nam se čini uobičajeno. Odlično je to upakovala ova mlada Banjalučanka u svom debitantskom predstavljanju.
Posebna pohvala za izbor formata. Vrlo praktično izdanje, džepno, zgodno za čitanje tokom putovanja ili čekanja.
Nakon promocije Slađanine zbirke, odlučila sam da dopunim ovaj prvobitni kratki prikaz svojim ponovljenim oduševljenjem. Najviše zbog toga što odavno nisam bila na opuštenijoj, spontanijoj i duhovitijoj promociji koja je okupila mnogo finih ljudi. Baš sam se osjećala prijatno u lijepom ambijentu ljetnje terase NUB RS, koja je odisala jednom stvarno pozitivnom energijom. Doduše u posljednje vrijeme nigdje i ne idem (mislim na dešavanja koja ne uključuju sadržaje za djecu). A sad nešto i o samoj knjizi.
Ne znam jesam li ikad slušala izdavača koji sa toliko žara i entuzijazma predstavlja jedan prvenac mladog autora bez obzira što se stvarno radi o izuzetnom štivu. Boris Maksimović je to predstavio tako prirodno, jednostavnim i pristupačnim rječnikom, a opet toliko energično da je bilo uživanje slušati ga. Zamislite samo izdavača koji kaže da smatra i da mu je žao što Slađaninu knjigu nije objavio neki „veći“ izdavač poput recimo Lagune.
S druge strane, naša nagrađivana književnica, ujedno i recenzentkinja ove divne zbirke, Tanja Stupar Trifunović smatra da bi se u tom slučaju njena vrijednost stopila u moru komercijalnih izdanja i ja se nekako više slažem s njom. Ako mene pitate, Slađanino pisanje me najviše podsjeća na djela koja objavljuje LOM, što ne znači da Imprimatur, ovaj mladi lokalni izdavač, jednog dana to neće postati, što mu od sveg srca i želim. Takođe, Boris je spomenuo da se radi o jednoj nesvakidašnjoj knjizi. Mislim da je s razlogom upotrijebio baš ovu riječ (odličan izbor, btw!) zbog njene višeznačnosti. Ja bih posebno naglasila da, kada govorimo o kvalitetu, ovo je jedna veoma nesvakidašnja, još debitantska, knjiga. Naravno, ja sam pomalo i subjektivna jer poznajem Slađanu godinama – ja sam ju na neki način i otkrila i nadam se da će se toga sjetiti kad postane slavna (hi hi), ali to svejedno ničim ne umanjuje ni moju sposobnost objektivne procjene niti moju kompetentnost da pišem o knjizi (toliko o skromnosti).
Tanja je još dodala (naravno, samo parafraziram) i to da vas ovako dobre priče ostave bez teksta i da je sve što bi rekla: „Ljudi, ovo je super, pročitajte!“ Posebno mi se svidjelo njeno zapažanje da se tokom čitanja svake od priča redovno priklanjamo onom ko na neki način počini manji ili veći zločin, a da je to odlika samo odličnih pisaca kakav Slađana nesumnjivo jeste!
Toliko zasad. Žao mi je što nisam ostala duže, na čaši vina i da se javim svim ljudima koje sam prepoznala iz fejsbuk grupe Klub knjige BiH ili koje znam od ranije, ali prestaću i ja dojiti i mlađa djevojčica će konačno naučiti sama ići u toalet. Moram priznati da sad zavidim svima onima koji su tek sinoć uzeli knjigu i upravo uživaju čitajući je.
Elem, jednu baš jezgrovitu, kvalitetnu i divno sročenu recenziju možete pročitati ovdje.
I što bi rekla Slađana, eto.
Lovac u žitu 