Naslovna fotografija: Porodični album
Da li se vi nekad zainatite i stignete u istom danu da podmirite sve potrebe djece bez povremene galame i nerviranja, popijete toplu kafu, prebrišete podove, zalijete cvijeće, operete prozore i sklonite igračke, ostatke keksa i maramica sa prozorske daske, temeljno oribate kupatilo uključujući i pločice i vrata, konačno smotate i razvrstate onaj veš koji ste oprali prije dva dana, napravite kompletan ručak uključujući dezert, odete u šetnju ili park počešljani i neuflekani, a da ne svratite nijednom u prodavnicu, sredite šporet da se cakli, pročitate jedno poglavlje knjige, namažete cijelo tijelo kremom nakon tuširanja, pogledate film, upalite mašinu, vodite ljubav? Ni ja.

Nije da nekad ne pokušam, možda bih i stigla da nemam toliko cvijeća. Odmah da se razumijemo, nikad nisam bila od onih koji robuju kući i održavaju sterilne uslove. Daleko od toga da ne volim dobro organizovan radni sto ili ormar u kojem su stvari složene po boji i godišnjem dobu, uredne stalaže sa knjigama, precizno poredano posuđe u kuhinji, te da u svakom trenutku znam gdje mi se šta nalazi. Ali, otkad sam dobila djecu, prioriteti su se promijenili. Na prvom mjestu su mi njihove potrebe, da smo svaki dan napolju, da su siti, srećni i oprani, a sve ostalo može da sačeka. Zašto?
Pa zato što onog dana kada okrečimo stan, dijete kojem inače stvari ne ispadaju iz ruke prospe sok po zidu dnevne sobe ostavljajući fleku veličine afričkog kontinenta. Svaki, ali baš svaki put kad usisate i prebrišete oni će izmrviti kokice, smoki ili keks, jer tzv. „faza” mrvljenja nikad ne prestaje. Inače, svaki tinejdžer sa problematičnim licem bi odahnuo vidjevši naše izbrazdane podove. Osim što je idealna trambolina, ugao je takođe vrlo zgodan za umjetničko izražavanje i prve rukotvorine vaših klinaca.
Takođe, neopisiva je njihova potreba da se otimaju za igračke, vrište, hvataju za vratove, pričepljuju prste vratima, ukenjaju do vrata, ogladne, razbiju čašu, moraju izrecitovati pjesmicu, probude i slično baš uvijek kada želite popiti kafu ili nešto pregristi, pokušate razgovarati s nekim, jeste li zakoračili pod tuš,..
Najbolje u svemu je kad dan nakon što ste pokušali biti vrijedni i djelimično uspjeli u toj namjeri krenu da vam otkazuju stvari, sve u isto vrijeme: veš mašina, bojler, jetra.
Naravno da djecu možemo i trebamo uključivati u obavljanje kućnih poslova, npr. dvogodišnje dijete može da prebaci veš iz mašine u sušilicu, odnese čarape u ladicu, vrati lavor u kupatilo, petogodišnje može zaliti cvijeće, postaviti i raspremiti sto nakon jela, obrisati pod na koji je mlađe prosulo vodu i slično. Jeste da u početku morate imati cijeli spektar pripremljenih odgovora na pitanja: „А što sve ja moram da radim?“ jer oni poput „Ajde prvo da pokupite igračke, jer kad se vratimo iz parka bićete umorne“ ili „Koja prije složi svoje stvari moći će birati puding (od dva ista)“ neće dugo piti vode. Takođe, uskoro će i same početi da koriste iste rečenice: „Tata, nećeš ići s nama vani ako budeš bezobrazan!” Nemojte se iznenaditi ni kad vas po povratku s posla dočeka sa: „Mama, ja sam prebrisala pod, šta si mi kupila?”

S druge strane, djeca uspješno liječe opsesivno-kompulzivni poremećaj. Doduše, možda ne one teške oblike, ali recimo ono kad satima tražite daljinski ne da biste šaltali kanale nego da biste ga odložili na svoje mjesto ili onu šezdesetu lego kockicu najmanje zbog toga da završite posljednji sprat nebodera, već da bi sve bile na broju.
Danas kod mene možete vidjeti i nakrivljene slike na zidu, ostatke hrane ispod kreveta, igračke u tuti, crteže od čokoladnih i masnih ručica po namještaju, suknjicu za svečane prilike među vešom, a helanke za po pijesku među čarapama, češalj sa kuhinjskim krpama, jednu rukavicu na stolu za ručavanje, a drugu na ormariću u vrtiću i, naravno, daljinski u ormaru među igračkama.
Uostalom, nije li dječija sreća najvažnija? A prašina na televizoru je ionako odlična podloga za njihove crteže. Ja više ne čistim ni kad mi mati dolazi, a kamoli gosti. Kome se ne sviđa, idemo nas petoro kod njih, pa nek čiste poslije, kad već vole. 😁
Sa njih troje, dovoljno je manje od deset minuta nakon generalke da stan izgleda kao da krpu nismo uzeli 15 dana u ruke. A što se tiče onog nered u kući stvara nered u glavi, shvatila sam da mi je u glavi ljepše kad sam naspavana, a ne kad mi je stan pod špagu. Daleko od toga da se ne divim ženama kojima su i djeca sita i kuća blista i one uvijek dotjerane. Kod mene je uglavnom jedno nauštrb drugog. Kuća će sačekati dok ne nauče sami uvlačiti potkošulju u gaće.
Mislite li da održavajući previše urednu kuću sputavamo dječiju kreativnost ili je to samo izgovor nas ljenjivica?
Naime, važna stvar koju sam naučila zbog ove svoje šlampavosti je da, za razliku od mene, moja djece i vole i znaju da crtaju. Ja sam iz likovnog imala 2 i ne znam ništa napraviti sopstvenim rukama, a tek sad sam shvatila i zašto. Odrasla sam u apoteci u kojoj nisam smjela ništa prosuti. Moja mama kao da godinama svaki dan očekuje televizijske kamere da dođu snimati emisiju o uređenju doma. 😁 I ako zanemarimo genetiku koja čini tek mali procenat nečijih budućih rezultata, činjenica je da djeca svoje urođene talente mogu razvijati jedino ako ih podstičemo, jer svi znamo da “practice makes it perfect”.
Prema tome, pustite ih da svoju kreativnost vježbaju i na zidu i na plafonu i na pločicama i gdje god im već dođe inspiracija i opustite se, odmorite noge dok oni otkrivaju čari tempera (plešu, pjevaju, provlače se ispod stola, prave zamak od jastuka ili Ajfelov toranj od rolni toalet papira ili šta već vole da rade) i ne sklanjajte onu igračku koja se zavukla ispod stalaže dok oni spavaju, već plešite uz muziku ili popijte pivo u tišini (ili šta već volite da radite). One dvije prljave šolje neće nigdje, baš kao i onaj nakrivljeni i naborani stolnjak. Živite, šta vas briga ako nekome smeta pocijepan komad namještaja, pošarani zidovi ili odvaljena lajsna dok god su vam djeca nasmijana i zadovoljna.