Naslovna fotografija: Pinterest.es
Preznojavam se. Mrzim taj osjećaj. Kad se znojim bez ikakvog razloga. Samo zato što nisam znala odbiti tanku teksas jaknu koju mi je utrpala u ruke na izlasku. Biće ti hladno tako. Ponesi ovo. I sad se znojim, a ne mogu je skinuti jer su mi ruke zauzete. Svaki dodatni napor bi cijelu, ionako već dovoljno komičnu situaciju učinio samo komplikovanijom. A neki se još usuđuju reći kako su majke uvijek u pravu. I sad hodam sa punim kesama po gradu tražeći bankomat. Mrzim dizati novac sa bankomata. I sad to opet radim. Za nju, naravno. Sopstvenu karticu ni ne pomišljam da imam. Na sreću, nije bilo toliko mučno kao što sam očekivala. Uzimam sve prilično spretno, brzo ubacujem u torbu i odlazim poput kakvog kradljivca. Odmičem se polako, sigurnim korakom, iako mi koljena zapravo podrhtavaju, a srce poprima ubrzane otkucaje. Zadovoljna, postepeno smirujem disanje, prelazim na drugu stranu gdje je više drveća.
Gledam u građevinu koja niče u nekad lijepom centralnom gradskom parku gotovo na mjestu na kojem je bila fontana. Nedavno su tu našli kumu meni bliske prijateljice kako se kupa u nekoj ljetnoj haljinici. Bilo je to na dan vjenčanja njene rođene sestre. Šta li je sad sa njom, pitam se. Ipak mi je vršnjakinja. Poznajem je još iz osnovne. Da li i dalje traži lak bez sedefa da joj donesu prilikom posjete na psihijatriju? Na krošnji koja oivičuje sam park, poster. Obično ih ne gledam. I ne znam šta mi bi da ovaj pročitam. Na njemu slika dugonoge djevojke u nečemu nalik na gaćice, duga kosa na prosječnom licu i obnažene preplanule grudi. Ispod tekst sljedećeg sadržaja: Zar ti koji imaš grad pod sobom, ne želiš da ovakva djevojka bude sa tobom? Zgrozih se. Pomislih da je vrijeme da se ošišam još kraće. Uskoro će zaredati vrućine. Neki čiča iz sportske kladionice bulji. Imam želju da mu stavim svoj pazuh pod nos.
Prolazim kraj pekare i pogled mi ostade na pecivima. Nisam ništa doručkovala. A planiram u teretanu. Doduše, pojedoh čokoladicu koju mi vratiše jutros umjesto kusura. Ovdje to još rade. Da mi je makar vratila bazuku, da se sjetim dobrih starih vremena kad sam uz hljeb redovno kupovala životinjsko carstvo i jela ga usput, uz okrajak. Danas ni hljeb više nije ukusan i mekan kao nekad. Poješću nešto na brzinu kad dođem kući. Kako to da ni u jednom trenutku nisam poželjela jagode koje nosim u kesama? Imam i domaće i šumske. Šumske još po prvi put ove godine. Sjećam se kako sam kao dijete u kratkoj suknjici, izgrebanih nogu išla u šumu da ih berem. Uvijek bih ih više pojela nego nabrala. A i ono što bih nabrala za baku, do kuće sam znala pojesti. Koliko puta mi je tad zmija prešla preko nogu. I nikad nisam paničila. Mislila sam da zmije samo ne treba izazivati i da mi neće ništa. I zato sam uvijek bila tiha da ih ne bih uznemirila. Kada bih se zamišljala na samrtničkoj postelji, uvijek sam vidjela kako mi donose jagode. Ama kakvi vapaji Milene Dravić za jagodama u filmu Sutjeska. Čudno kako mi sad nisu zamirisale.
Zapuhnu me sparan vazduh. Osjetih isti onaj bol u glavi kao juče. Samo ne to, opet. Neću da se prisjećam jučerašnjeg dana kada sam mislila da će mi glava eksplodirati od nepravde. Tjeram se da mislim o nečemu lijepom. Opet pomislih na šumske jagode i ženu koja mi ih je prodala. Kako je samo ružno kašljala. Bez prestanka. A već sam zatražila i paradajz. Bilo je kasno da se predomislim i pobjegnem. Istog trenutka me nešto zagolica u grlu i počeh kašljati i sama. Isto onako grozno poput nje. Hoću li ikad stići kući da otrčim u teretanu? Puna sam bijesa. Jedva čekam da ispraznim svu negativnu energiju koja se juče nakupila u meni.
Bio je to zadnji dan školske godine. Po svemu sudeći i mog pripravničkog staža. Vatrenog krštenja, kako su ga svi koji me znaju nazivali. Imala sam u odjeljenju dva učenika koja su mogla izgubiti godinu. Na kraju je Siniša nakon četiri zaključene jedinice (od kojih sam ja izmolila dvoje kolega da mu poklone dvojke kako bi išao na popravni) prošao glat, jer kako sam to jutro saznala (budući da sam četvrtkom u suprotnoj smjeni):
Razrednice, ne brinite se, bila je mama u školi.
Ništa mi nije bilo jasno. Gorica je, i dalje, sa tri zaključene neprolazne ocjene, plakala pitavši me: Šta ćemo mi čiji roditelji ne mogu doći u školu?
Naivna i mlada kakva jesam, bila sam potpuno zbunjena. Ušla sam u zbornicu ljuta kao furija. Onda mi je sinulo, jer je jedna od navodno najstrožih profesorica stručnog predmeta pokazivala kolegicama svoje nove cipele iz poznate prodavnice luksuzne obuće koju jedan prosvjetni radnik sebi nije mogao priuštiti. Tačno sam se sjetila kad je jednom na pauzi između časova govorila kako ih je vidjela, a kako koštaju pola naše plate. Nije joj smetalo uzeti novac od samohrane majke, supruge poginulog borca, ali joj je bilo ispod časti pokloniti dvojku malenoj Gorici uprkos molbama. Baš kao što joj nije bilo poniženje šepuriti se po zbornici pred kolegama koji su razmišljali kako će prehraniti porodicu. Bijesno sam zgrabila dnevnik i stvorila se ispred nje. Briši, rekla sam krajnje smireno pokazujući na jedinicu ispisanu njenom rukom na stranici učenice pod rednim brojem 21.
Na dnu najduže ulice na svijetu, a to je uvijek ona posljednja do kuće kad se vraćaš umoran ili žuriš, pretičem neku ženu. Kako sam je obišla iza sebe čujem: Koliko su danas trešnje? Kako ih je samo vidjela među svim što teglim. Odgovorih joj. Uh, tako skupe. Juče su bile duplo jeftinije. Bez želje da nastavim dalju konverzaciju, mrzovoljno progunđah i nastavih. Ubrzala sam bez pozdrava i izvinjenja. Njen glas se gubio u gustini vazduha. Kao da sam udisala tijesto. Nikad nisam voljela ovakve razgovore. Baš kao što nikad nisam bila vješta u kupovini na pijaci. Cjenkanju pogotovo. Nikad ne bih obišla sve prodavače jabuka da bih odabrala najjeftinije ili najukusnije. I nikad nisam znala reći, dajte mi ove veće, zrelije, crvenije.
Prolazim kraj dvorišta pedesetogodišnjaka kojeg je mama jednom pitala za neko drvo koje ima posađeno u dvorištu. Rekao je: Moram pitati mamu. Navratite za koji dan pa ću vam reći… Sada ima neke ruže. Pomišljam da uberem koju i obradujem mamu. Čisto da ne galami zbog mog bijednog izbora na tržnici. Kupila sam trešnje koje voli i koje ove godine još nije ni probala, ali će im svakako naći hiljadu mana. Osjećam neku zebnju izazvanu blagim sjeverozapadnim vjetrom. Dobro je da imam jaknu.
(Priča „Redni broj 21“ uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu „Priče iz komšiluka“ i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur).
Lovac u žitu 
Divan tekst, tako slikovit da sam svo vrijeme u glavi mogla zamisliti scene iz teksta.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Hvala mnogo! Inače, priču sam napisala prije skoro 13 godina i do prošle godine nisam stekla dovoljno samopouzdanja da je podijelim s nekim, da bi, kad sam to konačno uradila, bila i objavljena u zbirci „Priče iz komšiluka“.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Stvarno divna, emotivna priča! Drago mi je što si se odlučila da je objaviš. O prosveti i prosvetnim radnicima neću reći apsolutno niti jednu reč. Međutim, mama je nešto što mi je uletelo u oko! Iskreno se nadam da si se u proteklih 13 godina ipak izborila sa tim izvorom konstantnog stresa. Kontam, sad imaš svoju decu, porodicu – sigurno je sve drugačije!
Inače, ako nisi čitala, Velikićev „Islednik“ isto govori na temu majke. Roman, generalno, nije bio loš, ali sam lepo ispizdela sa njegovim „šta će mama reći“ i „ne smem zbog mame“ da sam u jednom trenutku htela da ga bacim. Izdržala sam do kraja. Ti ćeš, sigurno, imati više razumevanja od mene!
Ipak odlučih da se pravim pametna: teretana je odlična u lečenju posledica stresa, mnogo je praktičnije lečiti uzrok – nauči da praviš granice, jasno stavi ljudima iz okruženja do znanja ko je u kom krugu!
Izvini ako se mešam gde mi nije mesto. Molim te, kaži mi, ja sam apsolutno neuvredljiva osoba. Pozdrav 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Hahaha, nisam čitala Islednika, ali mogla bih ga potražiti. Drago mi je da ti se sviđa pričica. Čitala sam neke druge knjige koje obrađuju odnos između majke i kćerke. Jelenin Baltimor, između ostalog, se bavi tim, ali nju više ne spominjem. 🙂 Elem, mnoge stvari dođu s godinama, tj. iskustvom i promjenom prioriteta. Kad formiraš svoju porodicu, mnogo toga se posloži. Elem, ovo je svakako tema koja zaslužuje više od odgovora na tvoj komentar, a i prilično je kompleksna. Što se tiče ovog posljednjeg, nemaš razloga za brigu. Nisam ja neko ko se lako uvrijedi, a i ako se to desi, brzo pređem preko toga. Po prirodi nisam konfliktna osoba. I uvijek, ali uvijek sam za konstruktivnu kritiku i korisnu sugestiju, savjet. Daleko od toga da povremeno i sama nisam sujetna, ali sad već, uglavnom, znam svoje nedostatke i slabe tačke i štaviše lijepo je kad neko to uoči, a iz mnogih tvojih dosadašnjih komentara uočavam da si baš pronicljiva i odlično zapažaš. Odoh sad, djeca se bude, vrijeme je za ručak, inhalacije i ostalo. 🙂
Свиђа ми сеСвиђа ми се
A što se tiče postavljanja granica, ah, tu nikako nisam dosljedna. Nekad mi se to sviđa, češće ne.
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Znaš, ja sam odrasla u jednoj velikoj učionici, u područnoj školi. Oba roditelja zglajzala u prosvjetu kao u živi pijesak. Na moju, duboko ličnu, sreću. Iako ne i na onu životnu, ispostavće se; ali d(r)uga je to priča..
Nekada se u školskim učionicama zaista učio život, a do osmog razreda bio si formiran čovjek. Da nisam vidjela – ne bih vjerovala. Ni onda ni sada.
Vjerujem, a znajući za neke prekrasne ljude koji svaki dan sa punim rančevima i dnevnicima ispod ruke (ili na ramenu) ulaze u svoje učionice, da toga negdje i dalje ima i da nije sve i svja uvijek bolje bilo „nekad“ ili „u moje vrijeme“.
Vidim da je ovo priča sa stažom, ali hrabri to što je jedan mladi profesor stao iza svoje djece.
A priča.. volim kad je zaokružena, kao ova tvoja – sa jaketom i majkom. Sakupljamo krupne jedinice vremena nadajući se da ćemo toliko toga drugačije, da shvatimo da smo im – u suštinskim stvarima – užasno slične. Majkama, ne jaketama. =o)
Nadam se da pišeš i dalje.
Pozdrav ti!
M.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
I ja vjerujem u to i znam da još uvijek postoje istinski zaljubljenici u svoj poziv koji s istim onim mladalačkim žarom i entuzijazmom rade na formiranju mladih stabljika u stabilne, zrele i odgovorne ljude. Ova priča je baš zbog takvih i nastala, iz dubokog ogorčenja i povrede što neki drugi koji su potpuno izgubili kompas blate tu tako posebnu i uzvišenu profesiju koju volim.
I ova misao da smo u suštinskim stvarima užasno slične našim majkama, čak i onda kada to nismo željele je potpuno tačna, mada to često ne želimo da priznamo. Hvala ti na komentaru. Slabo pišem, a nije da ne želim, toliko priča kulja u meni,..
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Postoji ono vrijeme kada upijaš, te ono kada isijavaš. Jedno bez drugog ne ide. Dobro je kada kulja i krčka. Znaćeš kada dođe vrijeme za ovo drugo doba. Ima da se izlomiš, nokte da otreseš i nikakva te obaveza neće spriječiti da doneseš na svijet ono svoje. A ovu konfesionalnu emociju, koja se ne sakriva iza riječi (i rijetko se prašta), već imaš. Nema „trebalo je“ ili „rano“ ili „kasno“. Postoji samo ono pravo vrijeme. I ono koje je potrebno da sazri.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person