Ko je ovdje lud?

Naslovna fotografija: Pinterest.com

Dešava li se vama da vas, svako malo, pozove recimo komšinica da za djevojčicu kume njene zaove napišete kratke sastave na tri različite teme na njemačkom jeziku, jer „Ma, to ćeš ti za tili čas“? Ili vas prijatelj sa fejsbuka zamoli da mu napišete motivaciono pismo za stipendiju za postdiplomski studij iz hortikulture, farmacije, šumarstva, političkih nauka, jer „Eto, vješta si na riječima, šta je to tebi“? Koliko puta ste išli kod onog bratovog poznanika koji lijepo crta da nabrzaka nešto naškraba? „Ma ne mora to biti ništa posebno, opet im ona nastavnica likovnog dala za zadaću, a znaš da on nema blage veze, a tebi to tako lako ide“.

To bi bilo isto kao kad bih recimo kolegi sa ruskog, koji je po profesiji kuhar, s vremena na vrijeme, poslala poruku tipa: „Ej, aj’ budi drug, pa mi spremi nešto danas za ručak, da mi iskoristimo ovaj sunčan dan i odemo malo u prirodu, to ćeš ti očas posla“. Ovo vam malo odudara od ranije navedenih primjera, zar ne?

pay-it-forward-clipart-5
Foto: Pinterest.cl

Uostalom, ako je to sve tako lako, zašto vi to ne uradite za vašu djecu?

Da li vam je, možda, palo na pamet da pokušaju to sami da urade, da nauče, da iskoriste svekolike blagodeti pametnih telefona i interneta koji, vjerovali ili ne, ima i druge stranice osim društvenih mreža? Kakvu poruku vi time što stalno molite druge da vam učine uslugu šaljete vašoj djeci?

„Ne brini se, ljubavi, neka si ti meni lijep i nasmijan, uvijek će se naći neko ko će posao završiti umjesto tebe. Što ti, dušice moja, ne prošetaš na manikir, mama je već dogovorila s jednom tetom da ti napiše sastave. Ne, nisam je angažovala i platila za to, šta je to njoj, ionako to radi po cijeli dan, jedan manje-više.“

Ne čini li vam se to kao medveđa usluga ili ste, pak, potpuno svjesni da jeste i, što je još gore, smatrate to ispravnim?

Coportate-Philanthropy
Foto: Twitter.com

Ko je ovdje lud? Onaj koji nikad ne odbija tuđe molbe ili onaj koji je krajnje bezobrazan i ne libi se i za najmanju sitnicu tražiti pomoć. Jer šta se sve dešava? U posljednje vrijeme često čujemo priče kako se roditelji međusobno takmiče radeći domaće zadatke umjesto svoje djece. A pojedini nastavnici to, štaviše, podržavaju vrednujući više, na primjer, kućicu za ptice koju je napravio profesionalac ili onu kupljenu kod Kineza od kućice koju je neko dijete samo napravilo, ma kako ona, možda, bila nesavršena.

Svima nam je, nažalost, odavno jasno da opšti ambijent i kultura u uslovima u kojima živimo ne cijene znanje, niti prepoznaju rad kao vrijednost. U bolesnom društvu izopačenog sistema vrijednosti koje ne ulaže u nauku, istraživanje, razvoj, obrazovanje mnogo više se vrednuju finansijski resursi, brza i laka, tj. instant zarada.

Ali, ajde da ne budemo ti koji češće obezvrijeđujemo tuđi rad i posjedovanje određenih vještina, iskustva, kreativnosti, talenta, predanost poslu, radnu etiku i energiju i slično. Ajde da pristupimo ovoj tematici na jednom drugom nivou, onom koji nam je pristupačniji, na koji možemo uticati, onom običnom, ljudskom. Ajde da ne budemo od onih koji na sva zvona zvone da samo oni izginuše od posla, dok niko drugi ništa ne radi. Ajde da priznamo sebi da nije uvijek ono što drugi rade lako.

Ajde da pričamo o uobičajenim prijateljskim gestovima, međusobnom pomaganju, kolegijalnosti, timskom radu, podjeli poslova zarad njihovog efikasnijeg obavljanja, dobročinstvu, ljubavi, humanosti. Dobro se dobrim vraća i pomažite kad god možete. Ali da, čuvajte i sebe. Ne dopustite da vas zbog predusretljivosti zasipaju kojekakvim zahtjevima sa svih strana.

Naučite reći ne.

Cijenite sebe i svoje vrijeme.

Kad vas sljedeći put neko zamoli da mu časkom sašijete suknju, popravite računar, prevedete tri stranice teksta, riješite zadatke iz statistike, nadogradite nokte i slično pokušajte reći: „Dobro, nema problema, ali to košta. Dok ja to uradim očas posla, mogao bi ti meni očas posla skuvati ručak, oprati kupatilo i ispeglati veš.“ A ako im to ne možete reći i ne znate naplatiti sopstveni rad kad ga obavljate van formalnog radnog mjesta, onda se upišite na neki kurs asertivnosti i naučite da pristojno odbijete. I zapamtite: Nije sramota reći ne mogu i neću.

Multiracial Hands Making a Circle
Foto: Pinterest.es

I obrnuto, naravno.

Poštujte druge i njihov uloženi napor i rad.

Pogotovo danas kada se, nažalost, mnogo međuljudskih odnosa svelo na koristoljublje i kada se vrednuju neke nakaradne vrijednosti i statusni simboli. Ljudi koji vam izlaze u susret najčešće ne očekuju ništa zauzvrat, oni jednostavno posjeduju kulturu davanja i besmisleno je uvijek sve i naplaćivati. Taman posla. Ali, pokušajte da ne zloupotrebljavate tuđu dobrotu, ljubaznost, pristojnost i da takvim ljudima na neki način date do znanja da cijenite njihovo zalaganje i pomoć. Iznenadite ih, kad se najmanje nadaju. Ne mora to biti nikakva galantna večera, skupocjen parfem, vikend u luksuznom spa centru, čokolada, cvijeće. Može biti nešto jednostavno, u skladu s vašim mogućnostima, a praktično, što znate da će ih obradovati. Nekad je iskreno hvala sasvim dovoljno. A još bolje je kad vi pomognete nekom drugom, potpunom strancu. Najvažnije je da se krug zatvara. I okreće. I da budemo ljudi.

6 мишљења на “Ko je ovdje lud?”

  1. Clanak mi se mnogo dopao i potpuno si u pravu! Mene su u mladjim danima zloupotrebljavali zbog znanja engleskog, da napisem domaci, da prevedem nesto, jer je to meni cas posla, a ja, kako sam bila dete tada, radila sam sta mi traze, cinila usluge, sve onako kao „ma nije to nista“, a osecala se lose nakon toga. Zadnji put sam izokola zamoljena da napisem esej sinu moje koleginice koji mu je bio potreban na fakultetu, pa kako sam rekla da ne mogu da izmisljam dogadjaje (posto je trebalo da se pise o necemu sto je bazirano na njegovom licnom iskustvu, zaboravila sam temu), rekla sam da on napise a ja cu da prevedem, nisu mi se ni javili, na moje olaksanje. 😀 Od onda, ne prihvatam nista slicno, samo kazem da nemam vremena, sto je istina. O:)

    Liked by 1 person

    1. Pa da. Najgore je što i kad nemamo vremena, uvijek smo voljni pomoći. I sve bi to bilo u redu da neki ljudi imaju granicu. Ali, ne, daj još! 🙂 Napisala si ključnu stvar, a to je da si se osjećala loše nakon toga. Hvala ti na toj rečenici! To je cijela suština. I, naravno, hvala ti što čitaš i komentarišeš!

      Свиђа ми се

  2. Zaista je ključna stvar znati postaviti granice. Reći NE je od presudne važnosti. Takođe je bitno, ako pristanemo, da potpuno svesno ulazimo u akciju pomoći nekome, BEZ ROPTANJA I JADIKOVANJA. U suprotnom ćemo se osećati loše, što reče Zvezdana.
    Kaže se da kad dete prvi put izgovori reč NE da je krenulo na put samostalnosti i samosvesti. Tužno je to što većina nas na tom putu ključnu stvar zaboravi.
    Imam mnogo izazova u životu (ko nema?), ali sa ovim nikad nisam imala problema. Srdačan pozdrav.

    Liked by 1 person

  3. Mene su kao dijete učili da je nepristojno reći neću. Uvijek. Bez izuzetka. Posljedice takvog vaspitanja još osjećam.
    Teško je odbiti nekog ko traži pomoć ali znaš kakvi su kod nas ljudi, kad nešto jeftino i besplatno dobiju oni to ne cijene. „Samo što je skupo vrijedi.“
    Ima poučna narodna priča u kojoj seljak nosi vreću pšenice da samelje kod kuma u mlin. Putem razmišlja o tome kako će mu kum samljeti žito i neće mu ništa naplatiti. Mlinar, vidjevši da mu dolazi kum s vrećom, misli kako će duplo zaraditi jer će mu kum sigurno više platiti. Kako se završilo, više se ne sjećam ali može se naslutiti… 😁😁
    Za utjehu, oni koji su vrijedni, uspješni, koji rade, koji uče…oni cijene slične osobine i kod drugih jer znaju koliko je rada, truda i vremena (da ne kažem živaca 😀) uloženo u taj uspjeh.

    Liked by 1 person

    1. Ma isto sam naučena i čitav život pomažem i hoću i nije mi teško, uglavnom je to moj izbor. Ali, pojedini ljudi jednostavno nemaju mjeru, kao šta je to tebi. Otkad imam djecu, gledam na to drugačije, to što je tim tražiocima usluge naizgled ništa je meni minimalno sat vremena bez djece. Tako da mislim da to više nije vrijedno ni mog vremena ni mojih živaca, jer uglavnom pristajem pomoći drugima na sopstveno ispaštanje. Mislim da je došlo vrijeme gledati malo i sebe i odbiti taman po cijenu da me doživljavaju kao drsku i bezobraznu. Asertivnost je moje drugo ime. 😊 Potpuno si u pravu i u ovoj konstataciji da neki to cijene, naravno, njima ovo nije ni upućeno, osim u dijelu da se i oni nekad poštede iste muke. 😊

      Свиђа ми се

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s