Naslovna fotografija: Bookaholic.vn
Kako sam nestrpljivo očekivala da prevod treće knjige naše nepoznate Ferantice konačno stigne kod nas. Činjenica da knjige toliko dugo putuju iz Beograda do Banje Luke samo potvrđuje kolika smo mi zabit. Srećom, imala sam tu čast da je dobijem među prvima, jeste da mi je trebalo čak ovoliko da je pročitam. Moram i ovdje izraziti zahvalnost što mi je moja divna Vesna, sestra po knjizi i po mnogo čemu još, priredila još jedno u nizu njenih toplih iznenađenja kad mi ju je jedne prohladne večeri donijela na vrata.
Poslije mi je ispričala kako je njena prijateljica koju je zadužila da mi nabavi i donese knjigu po povratku iz Beograda doživjela saobraćajnu nezgodu. Naime, nakon što je autobus sletio s puta, ta njena prijateljica joj je poslala poruku tipa: „Ne brini, sa knjigom je sve u redu!“ Kad imaš ovakve prijatelje znači da nešto dobro radiš u životu. I, konačno, poslije mojih uobičajeno dugih uvertira i digresija, prelazim na stvar.
Napuljsku sagu o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju, Ferantica nastavlja svojom karakterističnom dinamikom i žestinom. I dalje nas lako uvlači u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Istovremeno, nakon što je u prva dva dijela probudila u nama čitalačku strast, Ferante ne preza od toga da sve one ozbiljne teme kojih se u ranijim dijelovima tek ovlaš ili krajnje nenametljivo dotakla, sada sugestivno stavi u prvi plan namećući se kao odgovorniji pripovijedač.
Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Dok sam čitala pojedine opise teških uslova rada i odnosa prema radnicima u fabrici za preradu mesa imala sam osjećaj kao da mi neko reže vene tupim žiletom. Štaviše, ovdje nam nije ostavljala prostor za predah njenim uobičajenim prelaskom s jedne na drugu priču, tako da sam ih na momente morala sama praviti. Međutim, ne zadržava nas dugo na svoj uzaludnosti sindikalne borbe za humanije uslove rada pod okriljem beskrupulozne kapitalističke ideologije. Naprotiv, kasnije nam, baveći se svakodnevnim „malim“ Eleninim životom u Firenci jedva daje nagovještaj stvarne situacije i opasnosti svakodnevnih nemira na nimalo bezbjednim italijanskim ulicama.
Životima naših glavnih junakinja, po običaju, ne nedostaje uzbuđenja. Štaviše, ma koliko drugačiji i dalje su međusobno isprepleteni neraskidivim vezama, na momente, čak, na samoj granici jeftine sapunice. Ako ste ranije pomislili da je Elena emotivno infantilna i nedorasla (ne samo Lilinim) intelektualnim izazovima, njena nezrelost i pojedine odluke će vas tek sad izbaciti iz cipela. I sva ta njena povodljivost, lakomislenost i nestabilnost.
I to je ono što ovu knjigu čini posebnom.
Čas vas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo.
Ako bih tražila propuste, svakako da bih ih našla pregršt, ali jedini koji mi je baš zasmetao je slaba karakterizacija pojedinih likova, konkretno Nadje i Marijaroze i sličnosti njihovih porodica i odnosa s majkama. Pretpostavila sam da je ovo bio namjeran potez, da se povuče izvjesna paralela, ali što sam više razmišljala o tome, sve manje sam išta shvatala.
Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim!
Ono što reče moja druga iz čitalačkog kluba sviđa mi se to što je, na neki način, glavni junak ove priče sam Napulj, sviđa mi se na koji način teče radnja, sviđa mi se lakoća i jednostavnost kojom nas priča uvuče u svoje sivilo i mračne ćorsokake u koje sami nikad ne bismo zašli, a poslije čega nam ne bude žao što smo iskusili svu njihovu razornu moć.
Sviđa mi se što sama Ferante nije opterećena tuđim mišljenjem, što ne povlađuje čitaocima, što piše britko i neposredno, što racionalizaciju postupaka prepušta nama, što vjerno predstavlja svu složenost i nepredvidljivost ljudskog ponašanja, što se ne libi upotrebe prostakluka (nije da nisam podizala obrve svaki put kad bi me ošinuli),..
Najviše od svega mi se sviđa što sam napisala utiske, a da vam ništa nisam odala.
O prethodne dvije sam pisala ovdje.
Lovac u žitu 
One thought on “Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju”