Amerikana

Naslovna fotografija: Articlesjar.com

Kažu da je rasa izmišljen pojam, da između dva crna čoveka ima više genetskih varijacija nego između crnaca i belaca. A onda kažu i kako crnci dobijaju gori oblik karcinoma dojke i podložniji su dobroćudnim tumorima i osteoporozi. Pa šta je, onda, u pitanju, doktori? Je li rasa izmišljen pojam ili nije?

Čimamandu Ngozi Adiči sam otkrila prošle godine kada sam pročitala njen nagrađivani debitantski roman Purpurni hibiskus koji me je osvojio na prvu. Toliko me je fascinirala ova po mnogo čemu duboka i izvanredna priča da sam odmah poželjela da pročitam sve što je došlo iz pera ove nadarene i prelijepe Nigerijke. I tako sad sjedoh da napišem utiske o Amerikani i shvatih da to neće biti nimalo lako.

I ovaj roman je prilično slojevit (kako i ne bi bio kad se proteže na 558 stranica), ali mi nije ni približno potresan i topao kao njeno prvo djelo koje je očigledno pisano iskreno, nepretenciozno, bez zadnjih namjera zbog čega je i postigao vjerovatno neočekivan uspjeh i istinski književni kvalitet. Amerikana je, s druge strane, pisana proračunato, s konkretnim ambicioznim ciljevima zbog čega se cjelokupna priča rasplinula, a višestruki efekti izostali. Daleko od toga da Adiči nije vjerna svom lijepom i pitkom stilu i da knjiga nije vrijedna pažnje.

Ifemelu je mlada i samouvjerena studentkinja koja napušta rodnu Nigeriju, a sa njom i svoju prvu veliku ljubav i odlazi u Ameriku u potrazi za srećom. Kao i svaki stranac bez radne dozvole radi na crno pod tuđim imenom, boreći se da opstane u svijetu u kojem po prvi put na svojoj koži osjeća šta znači biti pridošlica, žena, crnkinja. Sreća će joj se osmjehnuti kada počne raditi kao dadilja za jednu bogatu porodicu i kada se upusti u romantičnu vezu sa uspješnim Amerikancem. Ubrzo će proširiti svoje spoznaje o novoj okolini koje će joj omogućiti jedan zreliji pristup različitim životnim izazovima, te će doći i do pristojnog zaposlenja u skladu sa novostečenim kvalifikacijama. Iskustvo i samopouzdanje će je ohrabriti da se oproba i kao blogerka, a upornost će joj omogućiti da stekne privilegije stipendiste Prinstona.

Foto: Privatni album

Amerikana nas brzo zaokuplja svojom zanimljivom pričom, te sugestivno i na momente američki arogantno nameće razmišljanje o ozbiljnim temama poput rasizma, položaja žena u savremenom društvu, borbe imigranata za dostojanstvenim životom i pukom egzistencijom, kulturnog šoka i različitosti, diskriminacije svake vrste,..  Iako razumijem izbor autorke da se opredijeli za ljubavni okvir unutar kojeg će nimalo suptilno provući mnoga goruća pitanja američke demokratije, ne mogu reći da opravdavam takav postupak, jer smatram da je ovo mogao biti mnogo značajniji roman da nije opterećen seksepilom. Istovremeno, shvatam da je seks uvijek tražena roba i da je neposrednom erotikom koja pršti sa svake druge stranice, Adiči zapravo svjesno željela da njene ideje dođu do što većeg broja „običnih“ građana.

Baš mi je žao što smo postali toliko površni i izbirljivi i što je ova divna književnica „nasjela“ na potrebe konzumerizma razmaženih čitalaca koji neće da se zamaraju teškim temama ako nisu usputno upakovane u kakvu finu limunadicu. Meni lično je nedostajalo više onih stranica obogaćenih tekstovima sa Ifemelinog bloga koji na jedan pomalo prgav, ali veoma odvažan i sarkastičan način pljuju po licemjerju američkog društva.

„Mada, ako pobedi, više neće biti crnac, kao što ni Opra više nije crnkinja, nego je samo Opra“, kazala je Grejs. „Pa će moći da ide i tamo gde preziru crnce i biće u redu. Više neće biti crnac, biće samo Obama.“

Roman obiluje mnogim, nažalost istinitim, pričama o diskriminaciji crnaca u Americi, ali i vrlo duhovitim zapažanjima o kulturnim razlikama, te životnom ambijentu i navikama pripadnika zemalja trećeg svijeta sa kojima se, makar nama, vrlo lako saživiti. Istančanim smislom za humor, Adiči oštro kritikuje i ismijava ne samo američke vrijednosti, već i one svog naroda. Imitirali su Amerikance kako im govore: Tako dobro govoriš engleski. Koliko je ozbiljna epidemija side u tvojoj zemlji? Tako je tužno što ljudi u Africi žive s manje od jednog dolara dnevno. A i oni sami su se podsmevali Africi, razmenjivali su priče o apsurdnim i glupim stvarima, i osećali su da mogu da se podsmevaju jer je ta poruga rođena iz čežnje i iz duboke želje da je zadovolje. 

Proučavajući društvene profile za upoznavanje partnera: I evo šta sam zapazila. Znate onu kategoriju gde birate etničku pripadnost za koju ste zainteresovani? Belci biraju belkinje, a oni malo hrabriji Azijatkinje i Hispanoamerikanke. Hispanoamerikanci biraju belkinje i Hispanoamerikanke. Crnci su jedini muškarci koji biraju „sve“, a neki čak i ne označe crnkinje.

Pokušajem da dotakne što više najrazličitijih sfera života u kojima Afroamerikanci i Afrikanci u Americi mogu biti žrtve rasizma, Adiči nam zaista daje cijelu lepezu vjerodostojnih i autentičnih primjera iz života od nekih bezazlenih nastalih iz čistog neznanja (kakav je onaj kada vodič jedne srednjoškolske grupe na izletu svim đacima daje kremu za sunčanje osim jedinom crncu rekavši mu da njemu ne treba), preko nemogućnosti zaposlenja zbog afro-frizure do toga da taksista neće da vam stane ili da se za svaku krađu ili zločin prvo sumnjiče crnci. Sve ove priče bivaju uobličene u svojevrsna uputstva neameričkim crncima za razumijevanje američkog tribalizma.

Ovde govore o filmovima kao da su važni isto koliko i knjige. I zato gledamo filmove, a posle pišemo rad o utiscima i gotovo svi dobiju A. Možeš li da zamisliš?! Ovi Amerikanci nisu ozbiljni.

Inače, zanimljivo je da su njeni likovi mahom posebni, bilo da su izrazito lijepi, obrazovani, pristojni, upečatljivih vrlina, neodoljivih čari, uzvišenih stavova, samouvjereni, disciplinovani, poželjni, zabavni, živopisni,.. Adiči uporno i nametljivo naglašava da postoje obrazovani crnci zavidnih sposobnosti, vrijedni crnci koji su se obogatili sopstvenim radom i legalnim putem, a koji svojim plemenitim ciljevima ulažu u dobrobit zajednice, prefinjeni crnci širokih shvatanja koji ne bi nužno glasali za Obamu, talentovani, umjetnosti naklonjeni crnci koji nisu rasisti,.. Iako mi potreba za tom vrstom „dokazivanja“ ponekad izgleda napadno usiljena, jasno mi je da je ona posljedica duboko ukorijenjenih predrasuda po kojima su crnci lijeni i prljavi rasisti, nasilnici i kriminalci, te rasne diskriminacije sa kojom se i sama književnica svakodnevno suočava. Nažalost, ponekad mi je sva ta pompezna razdraganost njenih likova izgledala pomalo neuvjerljivo.

Foto: Ted.com

Svako ko hrabro i otvoreno ukazuje na rasizam mora biti spreman na to da će upravo on sam često bivati etiketiran kao rasista. A ako si pri tome još i lijepa, obrazovana žena porijeklom iz Afrike šanse da budeš pogrešno protumačen svaki put kad progovoriš nešto na ovu temu se višestruko povećavaju. Čitajte Čimamandu. Nemojte da vas obeshrabri broj stranica, jer se nižu kao dragocjeni biseri jednog bogatog i ispunjenog života. A i romantična strana priče, ma koliko stereotipna, ima svoje draži, jer joj se Ifemelu predaje cijelim svojim bićem, strastveno, baš kao i svemu drugom, a Adiči nije nimalo stidljiva u opisivanju najintimnijih doživljaja i stvari naziva pravim imenima.

Za sam kraj nekoliko dijelova u vezi sa kulturnim razlikama.

U životu njenih cimerki bilo je nečeg bezuslovnog, neke podrazumevane sigurnosti koja ju je opčinjavala, pa su često govorile: „Hajdemo da nabavimo“ za sve što im je trebalo – još piva, pice, pilećih krilaca, pića – kao da ta nabavka nije čin koji zahteva novac. Kod kuće je bila navika da ljudi prvo pitaju: „Imaš li novca?“, pa tek onda planiraju tako nešto.

Kad je reč o oblačenju, pa, američka kultura je toliko samodovoljna da zanemaruju uljudno odevanje. I ne samo to već je od tog zanemarivanja napravila i vrlinu. Toliko smo superiorni/zauzeti/kul/opušteni/ da uopšte ne marimo za to kako izgledamo drugim ljudima, i stoga možemo da idemo u pidžami u školu, i u donjem rublju u tržni centar.

Kad su je cimerke prvi put pozvale da nešto prezalogaje, računala je na to da će joj, kao što je to slučaj u Nigeriji, one platiti obrok budući da su je pozvale. Međutim, kad je konobarica donijela račun, Alison je počela pažljivo da raspetljava koliko je ko pića naručio i ko je jeo lignje za predjelo, kako bi se postarala da niko ne plati ništa za nekog drugog. Borila se da sakrije koliko je zbunjena tim granicama gostoljubivosti, kao i davanjem napojnica – plaćanjem konobarici dodatnih petnaest ili dvadeset posto sume na računu – što je izgledalo sumnjivo, kao mito, kao prinudan i efikasan sistem podmićivanja.