Procedura zvana maltretiranje

Prije dva dana Ministarstvo prosvjete i kulture objavilo je informaciju o upisu djece u školu, pa je ovo odlična prilika da ponovim naša prošlogodišnja iskustva o kojima sam, doduše, pisala ranije, dok mi je bilo svježe, ljuta i ogorčena na besmislene procedure kojima je jedini cilj maltretiranje djece i roditelja. Ali, šeprtljava kakva jesam, nešto sam kliknula i telefon je sve pojeo. Uglavnom, možda ću sad, koliko-toliko hladne glave, biti u stanju ovo sagledati razumnije, mada sigurno neću napisati kvalitetno kao prvi put.

Dakle, krenimo redom. Na zvaničnom sajtu Ministarstva prosvjete i kulture RS tad sam našla informaciju u kojoj stoji da se, „prema Zakonu o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, u prvi razred upisuju djeca koja do 01. septembra tekuće godine navršavaju šest godina i koja su psihofizički sposobna za praćenje i savladavanje vaspitno-obrazovnog programa u školi. Takođe, mogu da se upišu i djeca koja do kraja tekuće godine navršavaju šest godina, a za koju komisija utvrdi fizičku i psihičku zrelost. Škola vrši evidentiranje djece dorasle za upis u prvi razred koja zatim idu na ljekarski pregled i nakon toga se vrši testiranje djece za upis u prvi razred.“

Odgovorna kakva jesam, odem na vrijeme u školu da evidentiram dijete koje je rođeno polovinom oktobra, dakle, pripada onoj grupi djece koja mogu krenuti u prvi razred, a ne moraju. Naravno, ukoliko komisija utvrdi fizičku i psihičku zrelost. U školi su nam odmah rekli da Potvrda o prebivalištu ne smije biti starija od šest mjeseci što nigdje ranije nisu napisali i naglasili, ali ajd, izvadiću i to, nije mi teško, previdjela sam, trebala sam to znati (ne pišem ovo slučajno, vratićemo se ovome kasnije). Dobili smo ceduljicu sa terminima za ljekarski pregled, pregled zubara i testiranje u školi sa pedagogom i psihologom. Sve precizno navedeno i odlično organizovano. Prijatno iznenađena i srećna, odem kući.

Na ljekarskom pregledu, doktorica pedijatar utvrdi da je dijete zdravo i fizički zrelo za pohađanje nastave, ali nam reče da, s obzirom na to da se radi o djetetu koje neće imati punih šest godina do početka nastave, mora proći i psihičku procjenu psihologa u Centru za mentalno zdravlje i da nam uputnicu i kaže da se naručimo. U školi nam niko nije spomenuo da će nam to trebati. Štaviše, kada sam na testiranju (koje je bilo prije zakazanog pregleda kod psihologa) školskog psihologa pitala zašto nam to treba i zar ona, zajedno sa pedijatrom i pedagogom škole ne čini tu komisiju koja utvrđuje zrelost djeteta, dobila sam sljedeći odgovor (parafraziram): „Iskreno, ne znam, imamo mi još takve djece koja neće napuniti šest godina, ali nisu ih slali. Izgleda da neke šalju, neke ne šalju.“

Sofija je, naravno, prošla testiranje u školi, odnosno procjenu i pedagoga i psihologa da je psihički, intelektualno, emotivno i šta se sve već gleda, zrela za školu. Elem, opet meni nije jasno zašto je pored kompetentnog školskog psihologa, pa uostalom i pedagoga i pedijatra, neophodno dijete da pregleda još jedan psiholog. Pomislim da se možda radi o kliničkom psihologu čiji je nalaz u ovakvom slučaju neophodan. Pomislim da sam ja kao roditelj previše subjektivna i ne vidim neki očigledan nedostatak i propust kod svog djeteta. Ma, bolje da ne znate šta sam sve u tom trenutku pomišljala (pored svega, opet sam bila svježa porodilja,..). Muža sam, koji je vodio dijete pedijatru, stalno ispitivala šta je doktorica rekla, pa smo se nas dvoje preispitivali šta mi to propuštamo kod našeg djeteta, pa sam zvala neke naše prijatelje i poznanike da mi objektivno kažu gdje mi to griješimo, kako oni doživljavaju Sofiju. Čak sam išla kod naše doktorice pedijatra, jer ona nije radila tad na testiranju. Ona me je, tek, umirila, rekavši da je to prosto procedura i da se opustimo, jer znamo da je sve u redu.

Foto: Lični album

Nego, dočekasmo mi i taj famozni pregled kod, pretpostavljate li, diplomiranog psihologa, ne kliničkog, koja je tu manje-više ponovila sve ono što je već sa djetetom uradio školski psiholog, pohvalila dijete, rekla da je Sofija baš kreativna i poželjela joj sreću u školi. Najbolje od svega je što ni tu nije bio kraj. Sad smo s tim otišli ponovo u Polikliniku kod pedijatra. Na kraju smo čekali sestru dobrih 20-ak minuta dok je ona nešto tražila i onda nam vratila isti taj nalaz i rekla da ga odnesemo u školu. „Ja da ga odnesem u školu?“ upitala sam zbunjeno. Da, vi, pa nećemo valjda mi, mi smo naše već dostavili školi. Na kraju odem u školu i ne nađem ni pedagoga ni psihologa i taj papir ostavim kod računovođe (nadam se da je dospio u Sofijin fajl).

Inače, dok smo čekali termin kod psihologa i dok sam ja u svojoj glavi prolazila kojekakve scenarije, prijateljica zaposlena u osnovnoj školi mi je objasnila da je to vjerovatno zbog toga što nemaju sve osnovne škole psihologa. To mi je imalo smisla. Međutim, sjećam se da su pitali u koju školu dijete kreće. Dakle, znali su da škola već ima psihologa. Da me ne shvatite pogrešno, i sama sam prosvjetni radnik, radila sam u školi, ali prije svega sam i roditelj i nikad svom djetetu ne bih učinila medveđu uslugu. Smatrala sam da je Sofija po svim parametrima zrela za školu, ali da mi je bilo ko iz škole rekao drugačije, prihvatila bih stručno mišljenje i uopšte ne bih insistirala na drugom ili nečemu suprotnom. Ne smatram da su moja djeca genijalci iako ostavljam takav utisak jer kao svaki ponosni roditelj volim da pričam o njima i smaram sve okolo njihovim biserima i dogodovštinama, ali znam da je Sofija jedno prosječno, fizički napredno, prilično odgovorno i poslušno dijete, nježna i kreativna i kao svaka umjetnička duša emotivno osjetljiva, ali znam i da joj škola nikad neće predstavljati problem. Nisam se plašila da Sofija sve to neće proći, ali brate dragi, čemu? Ali, stvarno, čemu? To je sve što me zanima. Dokle ćemo prolaziti dodatne, nepotrebne procedure bez ikakve svrhe?

Zar pedijatar, psiholog i pedagog koji su u svakodnevnom kontaktu sa tolikim brojem djece nisu dovoljno kompetentni i za ove malo mlađe vršnjake? Vjerujte da me ne bi iznenadilo da u Ministarstvu mnogi i ne znaju da ovakva procedura uopšte postoji i da mi je samo znati ko je izmisli, tačnije zašto. Eto, dajte mi samo jedan valjan razlog zašto je ovaj pregled potreban?

Ne bih ja sve ovo ni pisala da, s druge strane, istovremeno, na sajtu Ministarstva nemate precizne i detaljne informacije o postupku podnošenja zahtjeva za upis djeteta u školu kojoj prema upisnom području ne pripada. Kad pročitate šta se sve može navesti kao razlog, najmanje što ćete se zapitati jeste, zašto mi koji upisujemo dijete u školu kojoj pripada moramo dostaviti Povrdu o prebivalištu ne stariju od šest mjeseci. Dobro, naravno da znam, ali mislim stvarno, dokle više? Neću vam namjerno kopirati sad sve ovdje jer razloga za takav zahtjev je stvarno puno i redom bivaju odobreni.

Iskreno se nadam da ove godine djeca rođena nakon 1. septembra neće morati prolaziti ovu dodatnu, krajnje nepotrebnu proceduru. Srećno svim prvačićima!