Zvuk stvari koje padaju

Naslovna fotografija: Diegocadena.com

Baš sam slabo čitala latinoameričku književnost, toliko slabo da me je sramota priznati, ali ću svejedno na osnovu toga što sam dosad pročitala iznijeti jedno krajnje površno viđenje, a to je pomalo zastrašujuća sličnost temperamenata pisaca s tih podneblja. Postoji nešto zajedničko u njihovom stilu pisanja, poetici, bogatstvu izraza i opipljivosti emocije,.. Vrlo slikoviti opisi vjerno dočaravaju atmosferu, boje i mirise zemlje o kojoj, iskreno, vrlo malo znam, ali čitajući o La Doradi, mogla sam udahnuti prašinu sa njenih dolina, osjetiti dašak vjetra na licu, uživati u presijavanju sunca na površini rijeke Magdalene i osjetiti vrelinu na svojim ramenima. Ipak, i pored plastičnih i živih, te povremeno vrlo potresnih opisa i mnogih pitanja koja su me zaokupila, nedostajalo mi je ovdje nekih odgovara, bolje povezanosti priče i strukture koja je radnju odvela u krajnje neočekivanom pravcu.

Saznala sam mnogo toga o Pablu Eskobaru iz vremena prije nego što mu je kokain postao glavni izvor bogatstva, ali o samoj Kolumbiji ne više od uobičajenog nasumičnog puškaranja i nasilja među sitnim prestupnicima preko kartela, korumpiranosti vojske i samog državnog vrha, pa sve do obračuna velikih zvjerki i niza veleubistava. U svemu tome, običan čovjek često podlegne mogućnosti brze i lake zarade nakon čega isto tako brzo biva skrajnut na samu marginu gdje vodi jedan „neproživljen život, život koji ti iscuri kroz prste, život tvoj i koji ti trpiš, a u isto vreme tuđe vlasništvo, vlasništvo onih koji ga ne trpe.“ Mnogi drugi ne vjeruju u slučajnosti, već u neumitnost sudbine. Opterećeni bremenom prošlosti jer smatraju da ih grijesi predaka bitno određuju pokušavaju otkriti duboko skrivane tajne i razloge zbog kojih su im životi tako čvrsto isprepleteni.

Odrastanje dolazi s pogubnom iluzijom kontrole, a možda i zavisi od nje. Želim da kažem da je taj privid o vladanju sopstvenim životom ono što nam omogućava da se osetimo odraslima, jer odraslo doba povezujemo s nezavisnošću, suverenim pravom da odredimo šta će nam se sledeće desiti. Oslobađanje od te iluzije dođe pre ili kasnije, ali uvek dođe, ne izostane sa sastanka, nikad to ne učini. Kad dođe, primamo ga bez prevelikog iznenađenja, jer nikoga ko je dovoljno poživeo ne može da iznenadi što su mu život oblikovali udaljeni događaji, tuđa volja, uz malo ili nimalo učešća sopstvenih odluka. Ti dugotrajni procesi koji će se na kraju obiti o naš život – nekad da ga nužno poguraju, nekad da naše najblistavije planove rasprše u komade – obično su skriveni kao podzemni vodeni tokovi, kao brižljiva pomeranja tektonskih slojeva, a kad najzad izbije zemljotres, pribegavamo rečima koje smo naučili da koristimo da bi nas smirile, nesreća, slučajnost, nekad sudbina. Trenutno jedan niz okolnosti, nesrećnih grešaka ili srećnih odluka, čije me posledice čekaju odmah iza ugla; i makar to znao, makar posedovao neprijatnu izvesnost da se te stvari odvijaju i da će me pogoditi, nema načina da ih previdim. Boriti se s njihovim dejstvom sve je što mogu da učinim: da popravim štetu, da izvučem najveću korist iz dobiti. Znamo to, dobro to znamo; a opet uvek nas pomalo užasne kad nam neko otkrije taj niz koji nas je pretvorio u ono što smo, uvek nas zbuni kad utvrdimo, kad nam neko drugi podari to otkriće, kako malu ili nikakvu kontrolu imamo nad svojim iskustvom.

Glavne mane ovog romana su što likovi nisu dovoljno razrađeni, prvenstveno sam pripovijedač, Antonio Jamara koji sve vrijeme ostaje maglovit i nezadovoljan, čovjek bez karaktera prema kojem ne možemo razviti empatiju niti bilo kakve emocije. Zatim tu su neke nelogičnosti u koje je teško povjerovati i sad će uslijediti malo otkrivanja radnje, zbog čega želim da upozorim sve one koji knjigu još nisu pročitali, a planiraju. Naime, budući da je ovo prva junska lektira našeg čitalačkog D kluba, moram sebi zapisati ključne utiske kako ih dotad ne bih zaboravila. Jasno je da nema većeg motivatora od ljubavi, baš kao i činjenice da ista ta ljubav uglavnom zamagljuje našu moć rasuđivanja, ali svejedno je veliki paradoks da recimo jedan volonter Mirovnih snaga, neko ko je svoj život posvetio dobročinstvu i pomoći unesrećenima, neko ko želi da izgradi novu budućnost na zdravim temeljima ni u jednom trenutku izabraniku svog srca ne postavi pitanje zašto zarađuje krijumčarenjem marihuane, kad planira prestati ili uostalom, jednostavno odbije da uživa u blagodetima tako zarađenog novca. Da li je želja za lagodnim životom iskonska ljudska potreba, a licemjerje i pohlepa vrijednosti koje se mogu kupiti?

Foto: Lični album

Drugo važno pitanje koje mi ne da mira je ono vječito: da li cilj opravdava sredstvo? Da li opravdati mito u dobre svrhe? Konkretno, u samom romanu, Rikardo podmićuje odgovorne za ubrzanje kampanje za vakcinisanje protiv dječje paralize. Elejn se, naravno, ne buni, jer djeca su važna. Koliko košta jedno dobro djelo, jedan plemeniti cilj? Kako bismo mogli doći do jednog takvog cjenovnika naših uvaženih političara?

I za kraj još nekoliko usputnih zabilježaka: stalno upućivanje na zvuk stvari koje padaju i uopšte različite zvukove koji proizvode mnogi predmeti mi je, na momente, bilo pretjerano, ali s razlogom. Da nije bilo tog neprestanog naglašavanja možda scena zapisa crne kutije ne bi bila toliko snažna i upečatljiva i prilično potresna. Takođe, brojne paralele između „sudbina“ različitih likova, bilo da su u pitanju samo muški članovi iste porodice ili politički moćnici i „nasumične slučajnosti“ poput onog obilaska Hacijende Napulj, susreta sa nilskim konjem i mnoge druge su očigledno trebale da ukažu na neku smislenu vezu. Međutim, ta veza je izostala. Nema jasne cjeline, nema odgovora na pitanja koja se postavljaju pred čitaoca. Možda u tome i jeste sva suština: da se ništa na ovom svijetu ne dešava bez razloga, ali i da sve te „slučajnosti“ ili „sudbonosni susreti“ nemaju nužno neku svrhu. Osim što će obogatiti naše životno iskustvo prije će iznjedriti nova pitanja, nego što će nam dati konkretne odgovore. Ali, može li čovjek da ne razmišlja o smrti i da ne traži odgovore?