Naslovna fotografija: Imdb.com
Kako sam u posljednje vrijeme odlučila malo više da se upoznam sa latinoameričkom književnošću, odnosno onom sa španskog govornog područja, izbor djela peruanskog nobelovca je bio sasvim logičan slijed događaja. Moj prvi susret sa Ljosom su, kao što vidite, obilježile „Avanture nevaljale devojčice“ budući da je u pitanju roman koji je pokupio zaista mnogo superlativa predanih čitalaca. Ne mogu reći da mi je izvanredna, da me je oborila s nogu ili bilo šta slično, ali nije ni loša, jedna čvrsta četvorka. Ipak, očekivala sam jedan potpuno drugačiji stil, neki koji više naginje recimo Markesu, raskošan i vrckav, te sam se zaista iznenadila količinom uličnog vokabulara, te čestim i eksplicitnim scenama seksa. U suštini, volim kada je pisac odvažan i drsko se upusti u „klizav teren“, ali su mi se na trenutak pojedini segmenti učinili suvišnim i nepotrebno sugestivnim, opasno podsjećajući na savremene i banalne erotske bestselere. U svakom slučaju, cijenim Ljosin rizik, očigledno se isplatio. Mene lično to nije osvojilo.
Srećom, više je pozitivnih impresija. Ono što je najjača strana ovog djela je, svakako, karakterizacija likova. Ljosa odlično gradi sve likove, naročito glavne, naravno. U tom pogledu, vidan je snažan uticaj francuskih realista na njegovo stvaranje, prvenstveno Gistava Flobera. Lik nevaljale djevojčice je toliko živ i vjerodostojan, njen temperament je očaravajući, a energija fascinantna i gotovo zarazna. Predstavljena je kao stvarna osoba, od krvi i mesa, toliko lako nam je povjerovati u njenu autentičnost, a njena priča je toliko živopisna i zanimljiva da u trenucima pauze od čitanja neprestano razmišljamo o njoj i želimo što prije da saznamo njenu sudbinu. Ovome u prilog ide već spomenuti stil pisanja, jednostavan i direktan, čija glavna odlika je krajnje neopterećen kolokvijalni stil, potpuno prirodan, lišen ukrašavanja, na momente čak i novinarsko prozaičan. Stvari se nazivaju pravim imenima. Štaviše, kao da se na tome dodatno insistiralo, pa su mi određeni izrazi doslovno parali uši.

Sljedeća velika vrijednost ovog djela ogleda se u vrlo opsežnom „obrazovnom“ dijelu. Ljosa je nevjerovatan hroničar. Prostorno, ovaj roman se proteže na tri kontinenta, a radnja se dešava i u velikim svjetskim metropolama (Peru, Pariz, London, Tokio, Madrid). Vremenski raspon događaja obuhvata drugu polovinu XX vijeka tokom kojeg nam nagrađivani književnik vjerno prezentuje društvene i političke prilike Perua, hipi revoluciju, pojavu side,.. Ono što je mene posebno oduševilo je romantičarski opis Pariza, grada ljubavi, lijepih umjetnosti, toplih i svježih kroasana, nenametljive arhitekture, zavodljive mode,.. Jedina životna ambicija našeg protagoniste je bila upravo da živi u ovom neodoljivom nuklearnom reaktoru ljudske kreativnosti i kulturnom raju. Ljosa je uhvatio onaj zanosni ritam njegovih ulica, gotovo slikarskim umijećem dočaravši atmosferu njegovih kafića i restorana, te savršeno oslikavši uživanje u muzici, književnosti, pozorištu i drugoj bogatoj zaostavštini velikih umjetnika. Ova knjiga je probudila moju nostalgičnu zanesenost Francuskom.
Sama struktura romana mi nije jedna od najomiljenijih. Nisam nužno oduševljena učestalim i razmetljivim ponavljanjem motiva, jer takva sklonost ka naglašavanju često završi klišeima. S druge strane, tema ljubavi nikad neće biti iscrpljena, a ovo je, uprkos svojoj originalnosti, i dalje jedna toliko univerzalna priča sa kojom se mnogi mogu poistovjetiti, jer sigurna sam da svako od nas, ako se već nije našao u sličnoj situaciji, poznaje nekog ko jeste. O samoj „nevaljaloj djevojčici“ bi se tek dalo pisati, ona je mnogo više od ove, u našem prevodu neminovno slatke i gotovo pozitivne sintagme, ali tu analizu ću prepustiti svima onima koji tek treba da se upoznaju sa njenim nestašlucima. Moram priznati da sam se na samom kraju prvi put borila sa suzama, u smislu da nisam željela da zaplačem. Činjenica da tih nekoliko kapi nije bilo gorko više je nego dovoljan dokaz kvaliteta ovog romana.
‘Nuklearni reaktor ljudske kreativnosti’ – sjajno!
Свиђа ми сеСвиђа се 2 people
Volim što uvek mogu da kažem posle Milke: „I ja to isto mislim!“
Ljosa nije upošte neko koga želim da čitam, ali tvoje tekstove uvek! Ti si meni bolja od nobelovca, pa ti sad vidi šta ćeš! 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 2 people
Ajme, pa hvala! Ne stavljaj mi toliki teret na pleća. 😂 Elem, mislim da ćemo Ljosa i ja naše druženje zasad završiti. A šta ću dalje, pa vidjećemo. 😂
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Ponovo se vratih na ovaj tvoj tekst. Ustežem se da komentarišem onda kada ne pročitam štivo. Prosto, osjecam se kao da unaprijed nemam one ključne argumente. Jednako volim da prustupim tekstu bez obzira na (potencijalni) balast autorovih javnih nastupa. A sa Ljosom nikako da se ‘otisnem’. Pročitah tvoj tekst sa iskrenim zanimanjem, ali džaba, ponovo stojim na ponti i ostajem na obali..
Ne pomaže mu ni moja izražena odbojnost prema sirovim deskripcijama „eksplicitnih scena seksa“. Možda sam puritanka, ali očekujem barem od književnosti više od reklame za začin C, po kojoj „u sve ono stane ovo“ (ili kako već); znamo dril – kombinacija biologije VIII osnovne i Vrućeg kaja..
Ali, ako ne presude suze, onda će sigurno (lažni ?) snobizam i elitizam u vidu upornosti kada su u pitanju nobelovci, bukerovci, ninovci..
Ma evo – sutra vraćam Tabaševića i uzimam Ljosu! Pa kad već gori kuća, da se i gazda grije.. =o)
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
I mom druženju s Ljosom je kumovao upravo elitizam slične vrste. Mene dosad nisu razočarala djela ovjenčana Pulicerom, a kako baš slabo latinskoameričke autore, pogotovo savremene (čime se ne ponosim) odlučila sam se na ovakav izlet. I znaš šta sam shvatila, što više čitam neamerikance, sve više volim američku književnost. 😊
Dobro je biti puritanka. Nije pravedno suditi na osnovu jedne knjige autora, ali meni ovo nije dostojno Nobela. Možda da uzmeš neku drugu njegovu, pogotovo ako ne voliš taj sirovi opis seksa. Ja sam se u jednom komentaru našalila rekavši da će oni koji, zbog samog naslova, eventualno očekuju škakljive scene od ove knjige dobiti neočekivani bonus u vidu kvaliteta na nekom drugom nivou. Međutim, ispostaviće se da ovdje ima više seksa nego u 50 nijansi sive. 😂
Isto tako, ja volim razgraničiti svoje utiske od objektivne procjene. I iako Markes recimo piše za 10, meni lično je njegova Ljubav u doba kolere neka dvojka, ali nema smisla mu dati dva u odnosu na neke knjige koje objektivno ništa ne vrijede, da ne kažem da su jeftini shit. Uvijek se ograničavam da kažem da neka nagrađivana knjiga stvarne književne vrijednosti ne valja ili da je glupost, očigledno je s razlogom tu gdje jeste, prosto naglasim da meni ne odgovara. Pomalo zazirem od ljudi koji pljuju po remek-djelima ma koliko i meni neka od njih bila dosadna, na primjer. Zakomplikovah ga, zar ne? U svakom slučaju, i moju suzu uzmi s rezervom, ja sam baš laka na suze.
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Ljudi od povjerenja su mi, nakon ovog teksta predložili njegove Don Rigobertove beleške i Grad i psi (valjda sa sam dobro upamtila naslove). Trebali su ranije, sad baš nemam volje. Možda ti da pokušaš s jednom od njih.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Čitava priča o puritanizmu i elitizmu je izrodila https://citamcitaj.wordpress.com/2018/05/29/vladimir-tabasevic-tiho-tece-misisipi/ Ovo postaje jedno inspirativno mjesto za mene. Hvala! =o) Vidjeću da li će Grad i psi biti takve sreće..
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Jako mi se sviđa tekst i jedva čekam da pročitam knjigu. 🙂 Nisam znala da je Ljosa iz Perua , al sećam se da je bila jako popularna knjiga i da je svuda pisalo da je iz Latinske Amerike. 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Daaa, i ja sam je pročitala zbog tolike popularnosti, ali i zbog oprečnih mišljenja na koja sam nailazila. Meni bliske ljude – čije stavove cijenim i čiji čitalački senzibilitet u manjoj ili većoj mjeri dijelim – je ili oduševila ili baš razočarala. U svakom slučaju, ovo je sad već nekako postalo pitanje opšte kulture, tako da, samo naprijed i javi utiske.
Свиђа ми сеСвиђа ми се