Avanture nevaljale djevojčice

Naslovna fotografija: Imdb.com

Kako sam u posljednje vrijeme odlučila malo više da se upoznam sa latinoameričkom književnošću, odnosno onom sa španskog govornog područja, izbor djela peruanskog nobelovca je bio sasvim logičan slijed događaja. Moj prvi susret sa Ljosom su, kao što vidite, obilježile „Avanture nevaljale devojčice“ budući da je u pitanju roman koji je pokupio zaista mnogo superlativa predanih čitalaca. Ne mogu reći da mi je izvanredna, da me je oborila s nogu ili bilo šta slično, ali nije ni loša, jedna čvrsta četvorka. Ipak, očekivala sam jedan potpuno drugačiji stil, neki koji više naginje recimo Markesu, raskošan i vrckav, te sam se zaista iznenadila količinom uličnog vokabulara, te čestim i eksplicitnim scenama seksa. U suštini, volim kada je pisac odvažan i drsko se upusti u „klizav teren“, ali su mi se na trenutak pojedini segmenti učinili suvišnim i nepotrebno sugestivnim, opasno podsjećajući na savremene i banalne erotske bestselere. U svakom slučaju, cijenim Ljosin rizik, očigledno se isplatio. Mene lično to nije osvojilo.

Srećom, više je pozitivnih impresija. Ono što je najjača strana ovog djela je, svakako, karakterizacija likova. Ljosa odlično gradi sve likove, naročito glavne, naravno. U tom pogledu, vidan je snažan uticaj francuskih realista na njegovo stvaranje, prvenstveno Gistava Flobera. Lik nevaljale djevojčice je toliko živ i vjerodostojan, njen temperament je očaravajući, a energija fascinantna i gotovo zarazna. Predstavljena je kao stvarna osoba, od krvi i mesa, toliko lako nam je povjerovati u njenu autentičnost, a njena priča je toliko živopisna i zanimljiva da u trenucima pauze od čitanja neprestano razmišljamo o njoj i želimo što prije da saznamo njenu sudbinu. Ovome u prilog ide već spomenuti stil pisanja, jednostavan i direktan, čija glavna odlika je krajnje neopterećen kolokvijalni stil, potpuno prirodan, lišen ukrašavanja, na momente čak i novinarsko prozaičan. Stvari se nazivaju pravim imenima. Štaviše, kao da se na tome dodatno insistiralo, pa su mi određeni izrazi doslovno parali uši.

Foto: Lični album

Sljedeća velika vrijednost ovog djela ogleda se u vrlo opsežnom „obrazovnom“ dijelu. Ljosa je nevjerovatan hroničar. Prostorno, ovaj roman se proteže na tri kontinenta, a radnja se dešava i u velikim svjetskim metropolama (Peru, Pariz, London, Tokio, Madrid). Vremenski raspon događaja obuhvata drugu polovinu XX vijeka tokom kojeg nam nagrađivani književnik vjerno prezentuje društvene i političke prilike Perua, hipi revoluciju, pojavu side,.. Ono što je mene posebno oduševilo je romantičarski opis Pariza, grada ljubavi, lijepih umjetnosti, toplih i svježih kroasana, nenametljive arhitekture, zavodljive mode,.. Jedina životna ambicija našeg protagoniste je bila upravo da živi u ovom neodoljivom nuklearnom reaktoru ljudske kreativnosti i kulturnom raju. Ljosa je uhvatio onaj zanosni ritam njegovih ulica, gotovo slikarskim umijećem dočaravši atmosferu njegovih kafića i restorana, te savršeno oslikavši uživanje u muzici, književnosti, pozorištu i drugoj bogatoj zaostavštini velikih umjetnika. Ova knjiga je probudila moju nostalgičnu zanesenost Francuskom.

Sama struktura romana mi nije jedna od najomiljenijih. Nisam nužno oduševljena učestalim i razmetljivim ponavljanjem motiva, jer takva sklonost ka naglašavanju često završi klišeima. S druge strane, tema ljubavi nikad neće biti iscrpljena, a ovo je, uprkos svojoj originalnosti, i dalje jedna toliko univerzalna priča sa kojom se mnogi mogu poistovjetiti, jer sigurna sam da svako od nas, ako se već nije našao u sličnoj situaciji, poznaje nekog ko jeste. O samoj „nevaljaloj djevojčici“ bi se tek dalo pisati, ona je mnogo više od ove, u našem prevodu neminovno slatke i gotovo pozitivne sintagme, ali tu analizu ću prepustiti svima onima koji tek treba da se upoznaju sa njenim nestašlucima. Moram priznati da sam se na samom kraju prvi put borila sa suzama, u smislu da nisam željela da zaplačem. Činjenica da tih nekoliko kapi nije bilo gorko više je nego dovoljan dokaz kvaliteta ovog romana.