Otmjenost ježa

Naslovna fotografija: Imdb.com

Kakva inteligentna knjiga! Tako filozofski prefinjena i duhovita. Priča prati 54-godišnju udovicu Rene koja radi kao kućepaziteljka u luksuznoj, buržujskoj zgradi i koja se, zbog svog društvenog položaja, pretvara da je nešto što nije. U istoj zgradi živi i intelektualno nadarena djevojčica Paloma koja je sa svojih 12 godina već duboko nezadovoljna i razmišlja o samoubistvu. Uprkos svom niskom socijalnom porijeklu, Rene ima vrlo istančan ukus, vrsni je poznavalac umjetnosti, obožava kamelije, Tolstojevu Anu Karenjinu i autorske filmove, a posebno japansku kinematografiju. Paloma, pak, čita mange i pretače sopstvene misli u haiku. Dakle, jasno je da njih dvije, između ostalog, dijele strast prema japanskoj kulturi i samo je pitanje trenutka kada će se njihovi životi ispreplesti. Pored toga, obje su ogorčene i nesrećne bilo zbog nadmenosti bogataša, bilo zbog sopstvene otuđenosti i neprilagođenosti svijetu, te besmisla života kao takvog.

Ovo je jedna topla priča o onom iskonskom susretu među ljudima, o „svili prijateljstva“, o iskrenoj povezanosti i prepoznavanju, o mogućnosti jedne predivne romanse. Na pragu smrti, ukazuju nam se voljena lica. Čistačica Manuela prva je dotakla srce Rene. Deset godina čaja i persiranja, i kad se svede račun, toplina u mojim grudima i ludačka zahvalnost ne znam kome ni čemu, možda životu, što me je blagoslovio time da ti budem prijateljica. Znaš li da su mi uz tebe nailazile najlepše misli? … Bez svih tih časova uz čaj, širokih polja prefinjenosti, bez velike nage dame koja nema ni nakita ni palate bila bih, Manuela, samo pazikuća, ali ti si me zarazila, jer aristokratija po duši zarazna je bolest, od mene si načinila ženu kadru da ostvari prijateljstvo… Zatim, tu su još Paloma i uspješni japanski preduzetnik, gospodin Kakuro istog prezimena kao Renein omiljeni reditelj. Rene, naravno, pokušava da prikrije svoje oduševljenje ovim saznanjem i uopšte njegovim doseljenjem u zgradu, ali dugogodišnja kulturna oskudica i njen snažni poriv za kontaktom sa čovjekom izvrsnih manira i sličnih interesovanja, razbija zidove u koje se začaurila. Ozu je njen „nebeski dobročinitelj, čudesni melem protiv izvesnosti sudbine“ s kojim se prvi put poslije toliko godina smije od sveg srca.

Posle pedeset četiri godine emotivne i duhovne pustinje, … posle pedeset četiri godine pritajenog života i nemuštih pobeda u dobro izolovanoj unutrašnjosti usamljenog duha, posle pedeset četiri godine mržnje prema svetu i staležu od kojih sam načinila odušak za svoje besmislene frustracije, posle pedeset četiri godine bez ičega, bez susreta i sa kim i bez bivanja s drugim,..

Foto: Lični album

Noblesse oblige

Slijedi jedan aspekt knjige koji sam prosto morala izdvojiti. Odmah da znate da ton knjige nije stalno ovako arogantan i grub. Ovaj dio mi je značajan iz više razloga. Jedan od njih je što sam nedavno bila etiketirana kao Grammar Nazi zbog sličnog, usputnog komentara. Da li je zaista neuobičajeno od pisca očekivati poznavanje jezika, od ljekara poznavanje anatomije, od automehaničara poznavanje dijelova automobila, od prodavača poznavanje karakteristika proizvoda koji prodaje? Ne možeš tako, na primjer, doći na promociju svoje knjige bez naočala za čitanje! Mislim, možeš, ali bar ostani pristojan i ljubazan prema gostoprimstvu domaćina i uostalom, imaj makar toliko poštovanja prema svojim čitaocima i svima koji su došli da te upoznaju. Ovo je već toliko izlizana priča da nemam više ni snage ni volje da se ozbiljnije upuštam u nju, tako da ću ovdje, zasad, stati sa svojim bezuspješnim pokušajima da to lijepo sročim bez emotivne obojenosti i dopustiti vam uživanje u odlomku iz knjige.

Gospođo Mišel,

Da li biste mogli, primiti odeću s hemijskog čišćenja danas po podne? Svratiću večeras da je uzmem. Hvala unapred, naškraban potpis.

Nisam se nadala tako podmuklom napadu. Od šoka se strovaljujem na najbližu stolicu. Uzgred, pitam se da nisam malo luckasta. Da li na vas to deluje isto ovako, kad vam se desi?

Gledajte: Mačak spava.

Čitanje ove kratke bezazlene rečenice nije u vama izazvalo nikakvo osećanje bola, nikakvo buktanje jada? Sasvim u redu.

A sad:

Mačak, spava.

Ponavljam, da ne bi ništa ostalo nejasno:

Mačak zapeta spava.

Mačak, spava.

Da li biste mogli, primiti.

S jedne strane imamo čudesnu upotrebu zapete, koja, dopuštajući sebi slobodu u jeziku, s obzirom na to da se obično ne stavlja ispred sastavnog veznika, uzdiže njegovu formu: Mene su mnogo prekoravali, i zbog rata, i zbog mira…

A s druge, brljotine na finom papiru Sabine Palijeres, koja rečenicu probada zapetom pretvorenom u bodež.

Da li biste mogli, primiti odeću s hemijskog čišćenja?

Da je Sabina Palijeres portugalska spremačica rođena pod feruanskom smokvom, pazikuća nedavno pristigla iz Pitoa, ili slaboumna osoba koju trpi milosrdna porodica, rado bih joj oprostila tu grešnu ležernost. Ali Sabina Palijeres je bogatašica. Sabina Palijeres žena je velike zverke iz brodarske industrije. Sabina Palijeres majka je kretena u đubretarcu zelenom poput jele, koji će posle velike mature i studija političkih nauka verovatno širiti prosečnost svojih malih misli u desničarskom ministarskom kabinetu, i Sabina Palijeres je, povrh svega, kći jedne kravetine u bundi, članice uređivačkog odbora velikog izdavačkog preduzeća, natovarene s toliko nakita da ponekad samo čekam da se pod njim sruši.

Iz svih tih razloga, za Sabinu Palijeres nema opravdanja. Naklonost sudbine ima cenu. Za onoga ko je u milosti života, oko obaveza strogog poštovanja lepote nema cenjkanja. Jezik, čovekovo bogatstvo, i njegova upotreba, tvorevina društvene zajednice, jesu svetinje. To što se s vremenom razvijaju, preobražavaju, zaboravljaju i iznova rađaju, a ogrešenje o njih ponekad postaje izvor još većeg bogatstva, niukoliko ne menja činjenicu da, ako sebi damo za pravo da se njima igramo i menjamo ih, moramo im prethodno iskazati potpunu pokornost. Izabranici društva, oni koje sudbina izuzima iz robovanja dodeljenog siromašnom čoveku, imaju, dakle, dva zadatka, da obožavaju i poštuju sjaj jezika. Naposletku, to što Sabina Palijeres zloupotrebljava rečenične znakove predstavlja utoliko veće svetogrđe jer u isto vreme predivni pesnici rođeni u smrdljivim prikolicama ili kartonskim naseljima gaje prema njima pobožno uvažavanje koje se duguje Lepoti.

Bogatima, dužnost prema Lepoti. U protivnom, zaslužuju da umru.

Inače, nedavno sam čitala vrlo zanimljiv fejsbuk status jednog poznanika o tome da li se elitizam može opravdati. Naime, on nas podsjeća da su kroz istoriju poštovanje zasluživali isključivo ljudi koji su se u društvu isticali svojim sposobnostima, a zahvaljujući kojima i danas uživamo u blagodatima kulture, umjetnosti, tehnologije koje čine naše živote ljepšim, raznovrsnijim, bogatijim,.. Takvim ljudima koji su se dokazali svojim umijećem i kompetencijama, dakle stručnom moći i liderstvom, povjeravano je vođstvo. Ti ljudi su bili izabrani od svog naroda da odlučuju, da govore za nas pred drugim narodima, da nas predstavljaju i po potrebi vode pravcem prosperiteta i blagostanja. Nikad to nije bilo savršeno i nisu svi ti istaknuti ljudi bili dobri i činili dobro, ali se znalo ko je zlikovac, a ko heroj. … Jedino pitanje je šta kad većina oko tebe počne tvoje kvalitete gledati mrko i tvoje sposobnosti gledati u sjaju zavisti, a ne kao potencijal, kapacitet, energiju za sve? Kad te drugi cijene samo ako si tačno na njihovom intelektualnom nivou, sa tačno identičnim vjerovanjima i težnjama i kad se svako odstupanje, nebitno da li je na gore ili dole kažnjava, proganja i eliminiše, šta tad? Tad ćemo imati Koncentracione Logore i Gole Otoke za naprednu djecu, umjetnike, filozofe, naučnike, a kad nestane nafte, biće krvi da je zamijeni! 

Elem, sam kraj, možda, nije morao biti onakav, jer ljudi će se, bez obzira na broj opomena i ponovo ukazanih šansi i dalje zanositi mišlju da sve drže pod kontrolom, te doživljavati život kao nešto što nije konačno. Ipak, ponovo otkrivena ljepota i radost življenja vrijedni su ishodi takvog kraja. Francuzi su, naravno, ekranizovali ovu knjigu koja je doživjela neočekivan uspjeh i iako film nisam gledala, predosjećam da je u pitanju fin spoj starog namćorastog Uvea i čudesne sudbine Amelije Pulen. Sve u svemu, neočekivano kreativno i inspirativno štivo. Prava književna poslastica!

I da! Umalo da zaboravim. Prevod je ODLIČAN!