Dnevnik jednog komada

Naslovna fotografija: Jutarnji.hr

Ovo je moj prvi susret s Bekimovim pisanjem. Iskreno, pitanje je da li bih uopšte uzela da pročitam nešto njegovo u skorije vrijeme da mi knjigu nije poklonila svestrana Sanela tokom nedavnog festivala književnosti čiji je Bekim bio gost. Dnevnik jednog nomada (preimenovani naslov sam samoinicijativno preuzela od druga Steve iz čitalačkog kluba; meni nešto tako originalno samoj nikad ne bi palo na pamet iako, naravno, nisam propustila zapaziti izgled ovog nomada) je upravo to, dnevnik, i to više dnevnik čitanja nego dnevnik putovanja. Dakle, već iz ovoga je jasno da se radi o vrlo ličnim iskustvima iz života samog autora. Bekim je neposredan, ali ne i potpuno otvoren, što je, naravno, u redu. On prosto bira šta će podijeliti sa čitaocima, te pametno izostavlja mnoge detalje, što ja, kao što znamo, nikad neću savladati u praksi. Ali, kako navodno reče Hemingvej (u šta apsolutno ne sumnjam, ali mrsko mi sad provjeravati vjerodostojnost te izjave čije porijeklo se pripisuje ovom književnom velikanu), ako je priča iskrena, onda ne može biti loša.

Inače, ako zanemarimo već spomenuti izgled autora i činjenicu koliko sam se obradovala samom poklonu sa sve potpisom, Bekim me je osvojio već u samom prologu u kojem kaže da čita sve što mu iskrsne pred očima. Kad čitam, putujem, a kad putujem, čitam. I u tom osvajačkom duhu nastavlja odmah na sljedećoj stranici kad kaže: „Ponekad je zamišljati kako nekog ljubiš iskrenije nego ga uistinu ljubiti.“ Ovaj dnevnik je svojevrsna oda čitanju i piscima, odnosno djelima koja nas oblikuju i oplemenjuju, koja su u stanju da prodru duboko u samu esenciju našeg bivstvovanja i koja artikulišu mnoge naše misli i osjećanja onako kako mi to sami nikad ne bismo umjeli. Bekim na nekoliko mjesta piše upravo o tome zašto pojedine pisce i njihova djela volimo više od drugih, i o tome piše tako toplo i elokventno, upravo onako kako sam i sama pomislila hiljadu puta, s lakoćom gradeći slične rečenice u svojoj glavi, a koje, naravno, nikad nisam stavila na papir. To je ono što mi se zapravo najviše sviđa kod njegovog pisanja, što pretače u riječi mnoge moje stavove o samom čitanju i snazi književnosti kao umjetničke forme.

Nadalje, ovo je izuzetna lista za čitanje za sve one koji su u potrazi za kvalitetnim naslovima, jer Sejranović piše vrlo smislene i podsticajne impresije o mnogim velikim i ozbiljnim djelima svjetske književnosti, o pomalo zapostavljenim, a vrlo značajnim djelima priznatih autora, ali i o nekim, konkretno meni, manje poznatim knjigama pouzdane vrijednosti. Takođe, spominje on i mnoge savremene kako domaće (one koje danas obilježavamo kao regionalne), tako i skandinavske (naročito norveške) autore vrijedne čitanja. Osim što su zanimljive i opsežne, njegove recenzije su i suptilno sugestivne, čak i kada nisu najafirmativnije. Doduše, malo koju je stvarno kritikovao iako je mogao, budući da je kompetentan (posjeduje adekvatno formalno obrazovanje, veoma je načitan, a kao i mnogi talentovani pisci ima zadivljujuću moć zapažanja, a uz sve to i pisanje mu ide od ruke). To donekle razumijem, jer kolege i profesiju treba štititi. Ako nešto ne valja, treba im konstruktivno reći u oči, ne pred čitaocima. Elem, šta sam u početku radila, samo sam zapisivala sve one naslove koje ne smijem propustiti, onda mi se javila želja da neke koje sam davno pročitala obnovim, zatim sam se zarekla da ću kompletirati Dostojevskog, Henrija Milera, D. H. Lorensa,.. Nakon toga sam se jednostavno počela ljutiti na Bekima, jer je to, svakako, daleko najlakša opcija. Dotakao se Bekim i površnosti samih čitalaca, njihove zadojenosti predrasudama i ograničenosti sopstvenim očekivanjima, a takođe piše i o tome da pisce ne treba lično upoznavati, jer ćemo se vrlo izvjesno razočarati, ili mi ili oni, a u šta sam se i sama uvjerila.

Foto: Lični album

Nadalje, ne zaboravlja on da knjigu danas može napisati i objaviti ko god poželi, jer svako sranje nađe svoju publiku, a ako ne nađe ona se vještački uzgoji. Dotiče se on i toga koliko je prevođenje književnih djela podcijenjeno zanimanje, pita se da li je prevodilac varalica ili umjetnik, više je za lijep prevod, a nevjeru oprašta (od onoga prevod je kao žena: kad je lijep nije vjeran, kad je vjeran nije lijep). Ističe, još, da ukoliko prevođenje posmatramo kao zanat ono tad ne trpi grešku u formi, dok se umjetnost upravo od takve greške razvija i napreduje. Nikad se nisam usudila prevoditi književna djela baš zbog nezahvalnosti tog poduhvata, a uprkos ogromnom izazovu kreativnosti koji nudi.

Važno je napomenuti da Bekim bira i piše o vrlo korisnim knjigama, te promišlja o motivima i temama koje sadrže, direktno nam otkrivajući suštinu i postavljajući prava pitanja čime nas podstiče na razmišljanje i dublje istraživanje neke teme, možda i više nego što bi to u nama izazvalo samo čitanje djela o kojem govori. Njegova analiza, doduše, nekad i umrtvi moju namjeru da iste te knjige i sama pročitam, ali je, s druge strane, vrlo podsticajna jer mnoga pitanja bivaju tek ovlaš načeta i nabacana i željeli bismo još, prvenstveno njegovih razmišljanja, a njemu eto, kao da se više ne da, a i sama forma ove knjige mu ne dozvoljava da iscrpi sve teme kojih se dotakne. Inače, smatram da je veliki iskorak što se uopšte odlučio ovo da objavi ovako, kao samostalnu zbirku, iako je vezivno tkivo između zapisa vrlo vješto ugrađeno.

Knjiga Poljaka Tadeusa Borovskog, preciznije Sejranovićevo predstavljanje ovog djela, je na mene ostavilo vrlo upečatljiv utisak. „Kod nas u Aušvicu“ bilježi autobiografska logoraška iskustva samog autora, opisuje mnoge nepojmljive strahote koncentracionih logora i živote koji su se pretvorili u apsurd. To više i nisu bili ljudi, to su bile životinje spremne na sve ne bi li preživjele. Upravo to je najveći zločin u čitavoj priči o logorima. Nije to bilo: na jednoj strani zli SS-ovci, a na drugoj jadni ljudi što se bore za život s kakvim-takvim ostacima ljudskosti. Ne, to je bio čitav jedan svijet gdje vladaju bezumna, normalnom čovjeku neshvatljiva pravila koja su tjerala obične ljude da se međusobno ubijaju, kolju, siluju, cinkare jedni druge za koricu kruha. Jedan će otac prijaviti i svojeručno objesiti vlastita sina zato što je „švercao kruhom“. Preživjevši nešto najstrašnije u povijesti čovječanstva, izbjegavši plinske komore u nacističkim logorima, Borovski, informiše nas Sejranović, dobija dijete da bi ubrzo nakon toga svojevoljno gurnuo glavu u plinsku pećnicu i ubio se u dvadeset osmoj godini života. Nema zločina koji čovjek ne bi učinio da se spasi. Spasivši sebe, čovjek izvršava zločine zbog sve beznačajnijih razloga, potom ih izvršava iz obveze, zatim iz navike, na kraju pak – ugode. Niko ne zna šta se krije u čovjeku i na šta je spreman da bi preživio.

Opisujući tako neku drugu knjigu koja govori o tome kako je to biti drugačiji, što znači osjećati se „donji“, biti žigosan, označen, autsajder u svakom pogledu, Bekim kritikuje i Oslo u kojem je proveo više od pola života zbog toga što, kako kaže, getoizira doseljenike, piše on i o kobnom uticaju predrasuda i ljudima koji ih uporno „potvrđuju“ u praksi kako bi opravdali diskriminaciju i nasilje. Govori i o rivalstvu između desničarskih i ljevičarskih stranki u Norveškoj oko preuzimanja zasluga zbog malog broja izbjeglica kao rezultata njihove ksenofobične politike i oštro kritikuje ne samo jačanje neonacista, nego uopšte svaki vid ekstremizma. I iako nas podsjeća na bolnu činjenicu da rat ostaje u ljudima, ne mogu se suprotstaviti utisku da sam autor ovih intelektualnih putešestvija otvoreno propagira antifašističku ideologiju, što je danas, nažalost, rijetkost, a ako mene pitate to bi trebalo da bude imperativ, a ne samo djelimično da provejava između redova. Mogla bih ja pisati o još mnogo čemu, počevši od toga treba li uopšte praviti razliku između migranata koji bježe od kuće gonjeni mecima i onih koji napuštaju svoja ognjišta „trbuhom za kruhom“ i potragom za boljim životom, jer baš kao što i Sejranović kaže, malo ko se odlučuje napustiti sve i krenuti od nule kao nepoželjni stranac iz čistog hira, odnosno bez teške muke,.. Ali, da se ovo ne bi odužilo unedogled moraću propustiti spomenuti još mnogo toga što je zaokupilo moju pažnju.

Foto: Lični album

Kad je riječ o dnevniku putovanja, navodi Bekim u knjizi jedan divan citat koji otprilike glasi ovako: Onaj ko smatra da živi u dobroj zemlji je naivni glupan. Onaj kome su sve zemlje njegove je snažna osoba, a samo onaj kome je svaka zemlja strana je potpun. Iako sam najveći dio života provela ovdje osjećala sam pripadnost svakoj zemlji u kojoj sam provela pa i vrlo kratko vrijeme, ali istovremeno se ne mogu identifikovati ni sa jednom. Bekim je, pak, klasični nomad, raskućen, bez stalnog mjesta stanovanja, češće na točkovima nego smiren, već pomalo umoran i sit takvog načina života, sa željom da se „skrasi“,.. Ipak, sigurna sam i da je takođe svjestan, kako negdje sam kaže, poučen iskustvom prebijenog psa lutalice, da je to prvenstveno njegov izbor više nego posljedica spleta okolnosti i da se iza tog osjećaja nepripadnosti zapravo krije pripadnost takvoj prirodi kojoj će on, vjerujem, nastaviti služiti. Budući da o putovanjima piše iz jedne više, zrelije perspektive, pomalo mi je nedostajalo onog mladalačkog žara i entuzijazma pred upoznavanjem novih kultura, uzbuđenja koja sa sobom nose putovanja, onog upoznavanja sebe i čari koje dolaze sa tim kad konačno proniknemo u neke dotad nepoznate dijelove samog sebe,..

Dotakao se Bekim i pjesnika i oduševilo me njegove priznanje da nije vješt u analizi stihova, odnosno da, baš poput mene, smatra da poeziju jednostavno treba osjećati i dopustiti joj da nas dotakne i ponese, ne nužno i pokušavati shvatiti svu njenu simboliku. Moram ovdje napraviti jednu malu digresiju. Ne znam zašto uporno personalizujem autora kada navodim njegovo ime, ne znam uopšte otkud mi pravo, ne poznajem ga i nije dovoljno to što se čini pristupačan, ali svejedno se nadam da mi nećete zamjeriti. Za sam kraj, malo Tomaša čiji stihovi se navode u ovoj knjizi, a koji me je prijatno iznenadio na nedavno održanom, već spomenutom festivalu u organizaciji Imperativa, udruženja za promociju i popularizaciju književnosti iz Banje Luke.

Nihilistička molitva

Nema pobjednika. Samo se poraženi smjenjuju. Nema utjehe, jer neutješni traže način da se osvete neutješnima. Nema slobode. Postoje samo različiti oblici ropstva. Nema ljubavi. Samo kanibalizam. Ne postoji istina. Postoji samo onaj koji izgovara laž. Ne postoji dobar čovjek. Postoji onaj koji nije imao priliku da ubija i tlači. Bog, također, ne postoji. Postoji pijanstvo, postoji droga. Postoji seks. Postoje zaklane životinje u rashladnim vitrinama… Samo različiti oblici užasa.

Marko Tomaš

Dnevnik jednog nomada je u suštini cijela papazjanija od tema, da ne kažem baš bosanski lonac, na momente teških mirisa i naizgled nesvarljivih sastojaka, ali u suštini ukusna i sa šmekom. Iako uglavnom sjetnog i pomalo tužnog tona, knjiga je vrlo zanimljiva i slikovita i što je najvažnije nepretenciozna. Predstavlja tek isječak iz života prožetog onim čuvenim „nezadovoljstvom sobom i svijetom“ i malodušnošću u koju svi rjeđe ili češće zapadamo, ali ne odbacuje ni svjetlo na kraju tunela. Valja napomenuti da Sejranović piše s lakoćom, čas vrlo poetski, čas eksplicitno „bukovskovski“, da ne kažem muški. U svakom slučaju, neočekivano inspirativno štivo, ako ni zbog čeg drugog onda zbog cijelog mora knjiga koje su se nametnule.