Boja purpura

Naslovna fotografija: Neontommy.com

Boja purpura Alis Voker je američki klasik ovjenčan Pulicerom i drugom najvažnijom američkom književnom nagradom „National Book Award“. Odmah da kažem da su Vupi Goldberg i Opra Vinfri debitovale u istoimenom filmu nominovanom za 11 Oskara, snimljenom u režiji Stivena Spilberga. Sad kad smo to rekli, možemo dalje. Radnja ovog romana u pismima se najvećim dijelom odvija u ruralnoj Džordžiji i opisuje težak život crnkinja na samom početku XX vijeka. Sili odrasta u teškom siromaštvu, stalna je žrtva fizičkog nasilja i seksualnog zlostavljanja od strane očuha koji je odvaja od rođene djece. Već sa četrnaest godina udaje se za čovjeka koji je, takođe, tuče i maltretira, trpi uvrede od strane njegove djece koju podiže, njeguje i njegovu ljubavnicu koju dovodi u kuću i biva razdvojena od rođene sestre Neti koja je pobjegla od očuha, a koja će ubrzo otići u Afriku. Pomirena sa sudbinom, Sili postaje opčinjena nezavisnošću strastvene i prelijepe pjevačice Šug Ejveri koja predstavlja njenu slamku spasa i izvor snage, a prema kojoj razvija intimnu naklonost. Vrijedi napomenuti da ni druge Afroamerikanke nisu u mnogo zavidnijem položaju od Sili. Ratoborna Sofija koja uvijek kaže sve što misli i ne sputava sopstveno ponašanje (drugim riječima „ne jebe živu silu“) će upravo zbog „jezičine“ završiti u zatvoru i biti izložena najrazličitijim poniženjima.

Moram priznati da mi je u samom početku čitanje išlo teško ne toliko zbog epistoralne forme koliko zbog samog stila pisanja. Naime, mlada i neobrazovana Sili piše pisma Bogu, njen govor je kolokvijalan, narodski, njene misli su pomalo zbrkane i jednostavne, njena sintaksa i vokabular siromašni. S druge strane, kad sam konačno dočekala pisma njene pismene i načitane sestre Neti koja joj piše o svojim misionarskim iskustvima na dalekom „crnom“ kontinentu, poslije tri-četiri takva pisma već mi je nedostajalo Silino prosto(dušno) izražavanje.

Ono što me je najviše zainteresovalo i zaintrigiralo je njihovo shvatanje ropstva. Naime, vjeruje se da su Afrikanci nekada davno imali bolju civilizaciju od Evropljana, ali da su, zbog razaranja čitavih gradova ratovima za hvatanje roblja, opterećeni bolestima i potonuli u duhovnu i fizičku pometenost. I iako su kolonijalni osvajači zapravo prouzrokovali sve te „nevolje“ tokom kojih su milioni i milioni Afrikanaca hvatani i prodavani u roblje, Afroamerikanci, potomci robova, i to, ni manje ni više nego oni koji su odabrali misionarski put se pitaju zašto su ih prodali, kako su mogli to da učine i zašto ih oni, uprkos svemu, pogotovo njihovom stalnom preziru i ravnodušnosti, i dalje vole. Afrikanci nas čak i ne vide. Čak nas i ne prepoznaju kao braću i sestre koje su prodali. To je suština svega, zar ne vidiš. Mi njih volimo. Na svaki način pokušavamo da im pokažemo tu ljubav. Ali oni nas odbacuju. Nikad čak i ne slušaju kako smo patili. A i kad slušaju, govore gluposti. Zašto ne govorite naš jezik?, pitaju. Kako ne možete da se setite starih običaja? Zašto niste srećni u Americi, kad tamo svi voze motorna kola? Nikad nisam razmišljala o ovome na ovaj način. Ovo je potpuno promijenilo moju percepciju mnogih stvari. Nikad mi ne bi palo na pamet da postoji ijedan čovjek koji bi same Afrikance smatrao odgovornim za ropstvo.

Možda nije primjereno, ali ovo me je podsjetilo na korupciju i opravdanje koje za sebe vješto traže oni koji daju mito zaboravljajući da su i sami korumpirani (taman da nikad nisu primili novac ili prigrabili kakvu drugu korist), a samim tim i podjednako krivi za stanje u društvu. Ne možeš za sve svaljivati krivicu na sistem i društvo čiji si i sam član, na čije ponašanje utičeš i čije vrijednosti oblikuješ. Dok god si spreman nekog da podmitiš uvijek će se naći neko ko će to jedva dočekati. Zato ne treba da se iščuđavamo kad neko za jedan krajnje čisti, bezinteresni prijateljski i kolegijalni čin upita: „A kakva je tvoja korist od toga?“ Baš smo se srozali. Nego, da se ja vratim temi.

Foto: Lični album

Druga, inače meni uvijek zanimljiva tematika je viđenje Boga od strane crnih ljudi. Da li je njihov Bog crn ili bijel? Vokerini likovi razgovaraju o tome u nekoliko navrata, ali ovog puta ću sa vama podijeliti samo jednu priču prema kojoj ljudi u Africi vjeruju da su bijeli ljudi zapravo potomci, odnosno djeca crnih ljudi i da je Adam zapravo prvi bijeli čovjek. Ne prvi čovjek! Kaz’li da niko nije tol’ko lud da misli da mož’ da kaže ko je bio prvi čovek. Al’ prvog belog čoveka svi primetili jer on bio beo… Kažu da svi pre Adama bili crni. Onda jednog dana neka žena koju odma’ posle ubili rodila tu bezbojnu bebu. Prvo mislili da to od nečeg što ona pojela. Al’ onda i druga dobila jedno pa žene počele rađati i blizance. Stoga ljudi počeli da usmrćuju bele bebe i blizance. I tako Adam nije bio čak ni prvi belac. Bio je samo prvi kog nisu ubili… Pa, kaz’la sam, znaš da crni ljudi imaju ono što zovu albinoidima do danas. Al’ nikad nisi čuo da belci imaju nešto crno sem ako se neki crnac nije umešo s njima. I ‘opšte nije bilo beli’ ljudi tamo u Africi kad se sve to desilo…

Ipak, meni je negdje izostala emocija. Naravno da sam plakala na posljednjoj stranici, jer to je jače od mene, ali generalno ne mogu reći da me je priča uznemirila koliko je realno mogla. Možda to samoj književnici i nije bio cilj. Možda je ona htjela pokazati koliko malo pažnje, prihvatanja i razumijevanja, te iskrenog ljudskog dodira i zagrljaja može biti ljekovito. Jedan od njenih likova negdje i kaže: Al’ kad se priča o ljubavi, ne moram da nagađam. Imam ljubav i volim. I zahvaljujem Bogu što mi dao dovoljno razuma da znam da s’ ljubav ne mož’ zaustaviti samo zato što ljudi pate i jadikuju. Istovremeno, iako u knjizi uopšte nema mnogo likova, ja sam u jednom trenutku potpuno izgubila konce ko je čije dijete, jer nema ko s kim nije spavao, i to sopstvenim izborom, odnosno iz užitka (dakle, ne mislim na djecu silovatelja)! Takođe, nikako nisam mogla razlučiti namjeru autorke u pogledu tona same knjige. Ona nekako uporno nagoviještava happy-end, ali uprkos tome, stalno sam imala grč u želucu i slutila sam da se stvari neće povoljno odvijati.

Isto tako, nisam osjetila bitniju promjenu u likovima, postupnu gradaciju tokom vremena i neminovno „sazrijevanje“ pa kakvo god. Kod nekih se transformacija dogodila doslovno preko noći, dok kod drugih baš i nismo sigurni. Na primjer, bez obzira što je glavna junakinja maloljetnica, ona već na uvodnim stranicama „zvuči“ nekako zrelije i svakako duplo starije, da bi i trideset godina nakon toga, osim što se osamostalila u svakom, prvenstveno finansijskom smislu, odavala utisak manje-više iste osobe, tek za nijansu staloženije. Zanimljivo je istaći da sam usljed raznovrsnosti ženskih likova stekla utisak da je loš položaj crnkinja manje posljedica sveukupnog stanja crnačke populacije Juga tadašnje Amerike, odnosno nivoa obrazovanja ili socijalnog statusa koliko ličnog temperamenta i samosvijesti. Takođe, mislim da je ovo jedna od onih knjiga koja mnogo izgubi tokom samog prevoda. U svakom slučaju, ako mene pitate, Toni Morison ostaje neprikosnovena kada su u pitanju teme potlačenosti crnkinja i rasne diskriminacije, naravno uz jednu, ali vrijednu knjigu Harper Li, a vidjećemo šta će Čimamanda Ngozi Adiči uraditi sa svojim talentom.