Nasmijte se sa mnogo dobrote

Naslovna fotografija: Bojana Mutić, modni stilista i bloger, Bog i batina za sve i svja, a posebno za Modu i tako to, žena sa stavom i mudima! Snimljeno u Antikvarijatu Ramajana. Preuzeto uz dozvolu.

Stiglo nam je ljeto, s njim dolaze i godišnji odmori, a već sam pročitala i nekoliko tekstova na temu idealnih knjiga za plažu. Zaista nisam namjeravala pisati ništa slično, pogotovo što ja na plaži komotno mogu čitati i Dostojevskog i Stajnbeka, ne moram nužno odmarati mozak uz neku limunadu. A i kad kažem limunada opet ne mislim na nešto krajnje plitko. Međutim, kako je ovih dana aktuelan jedan od onih chain tagova na fejsbuku na temu omiljenih knjiga, prijateljica mi u jednom ćaskanju pomenu da ne bi bilo loše napraviti listu knjiga uz koje se smijemo na sav glas. I budući da meni ne moraš to reći dvaput, evo me, dakle, s pokušajem pravljenja liste duhovitih knjiga od kojih ne boli glava iliti knjiga za mora. 😉

Odmah da podsjetim da nisam nikakav ekspert za ovo plus svi mi imamo drugačiji smisao za humor, ali iskreno se nadam da će tekst biti dovoljno inspirativan da svi koji ga pročitaju podijele svoje omiljene naslove iz ove kolekcije, da ne kažem žanra, jer nisam pristalica ovakve kategorizacije književnosti. Takođe, valja napomenuti da nisam pročitala mnogo „humorističkih“ knjiga, kao i da u ozbiljnom i teškom štivu potresne tematike često nađem razlog za smijeh. Inače, prvobitno sam planirala napraviti kao neki top 10 meni najsmješnijih i najzabavnijih romana, ali onda sam shvatila da će u tih deset biti najmanje tri Tomićeve, tri Kišonove i tri Ćopićeve, pa sam odustala od takvog pristupa. Nego, da ne gnjavim previše, evo nekih mojih prijedloga baziranih na subjektivnoj procjeni, ali i nekih koji nisu isključivo moj izbor, ali zbog mišljenja drugih zaslužuju svoje mjesto na ovoj listi.

Knjiga-se-ne-čita-samo-ljeti-na-plaži-već-i-zimi-Miljenko-Jergović-750x426
Foto: Bastabalkana.com

Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi

Neprevaziđeni kralj humora, za mene, je definitivno Ante Tomić. Bez obzira o čemu piše, uvijek je prepoznatljiv i dosljedan svom šarmantnom stilu. Očarava me njegova blagonaklonost prema neposrednim i živopisnim likovima koji su toliko dragi i simpatični uprkos svojim očiglednim nedostacima. Svaki put kad ga čitam poželim da sam upravo poput njegovih junaka, da uvijek kažem baš sve što mislim i da me zaboli q o tome šta će ko pomisliti ili reći. I da ne biram riječi kojima ću nešto saopštiti kao u prethodnoj rečenici. Uz njegove knjige se svaki put smijem od sveg srca i na sav glas privlačeći poglede stranaca kojima sigurno izgledam kao neko ko nije baš dobar s glavom. Dakle, ako još uvijek niste čitali ništa njegovo spremite se na salve smijeha. Izdvojila sam Čudo u Poskokovoj Dragi jer je apsolutni hit i mnogi je navode kao prvi izbor kad ih pitate uz koju knjigu su se (zamalo) upišali od smijeha, ali za njom nimalo ne zaostaju ni Što je muškarac bez brkova, Veličanstveni Poskokovi, Ljubav, struja, voda i telefon, Punoglavci,..

36245566_10155855447903090_5947485903353020416_n
Foto: Lični album

Efraim Kišon, Kod kuće je najgore

Kod kuće je najgore je najpoznatija zbirka humoreski sjajnog izraelskog satiričara koji na vrlo simpatičan način opisuje situacije iz svakodnevnog porodičnog života, a koje će vas nasmijati do suza. Ovo je ujedno najčitanija i najprodavanija knjiga u Izraelu nakon Biblije. Kišon je neprevaziđeni genijalac koji od neke krajnje banalne životne aktivnosti napravi događaj vrijedan pažnje. Sitne porodične nesuglasice njegovih likova nas tješe da nismo jedini koji se često bezveze sukobljavamo sa svojim ukućanima oko kranje nebitnih stvari, a humor koji odiše vedrinom i pozitivnošću nas uvjerava da još uvijek nisu izumrle one sasvim obične porodice. Šta god da pročitate od Kišona nećete pogriješiti. Meni možda i bolja, doduše tek za nijansu, je zbirka Kita boli more koja opisuje autorove dogodovštine na putovanjima širom svijeta, ponašanja i drugačije navike različitih naroda, čuvene znamenitosti svjetskih metropola, gastronomiju zemalja i tome slično.

35970403_1882084271847824_2215613838043119616_n
Foto: Dobrosav Bob Živković

Branko Ćopić, Magareće godine

Zaista ne znam koje riječi da upotrijebim, a da budu dostojne ovog velikana. Osim što smo ga obožavali kao djeca, magija njegovih riječi nam nikad nije dosadila i često mu se vraćamo. Rijetki su oni pisci čija djela ne gube na svježini i autentičnosti ni godinama kasnije. Razmišljajući kako uopšte da predstavim Ćopićevo stvaralaštvo, taj bogati i razigrani stil, tu vedrinu i optimizam samog života i taj nepatvoreni humor, htjela sam napisati da nikad ne „prerastemo“ Magareće godine. Onda sam shvatila da bi to bilo krajnje neprimjereno, odnosno da bi imalo pejorativno značenje, jer se mi zapravo ne spuštamo na dječji nivo, nego toj logici, neiskvarenosti i prije svega širini duše, odnosno srca i njihove bezuslovne ljubavi zapravo trebamo uvijek težiti. Premda o tome, nažalost, možemo samo sanjati. Ćopićeva kreativnost, mašta i humoristički talenat su jedinstveni. Nikad niko neće pisati o djeci, siromašnim seljacima, sanjarima i skitnicama, mučenicima i herojima sa toliko topline i živosti. Mislim da nema njegove pripovijetke, pjesme i romana koji nisam pročitala. Znam samo da je moj prvi izbor uvijek bila Pionirska trilogija (Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini) i da sam tu knjigu još kao dijete nekom posudila (iz roditeljskog kompleta) i nikad mi nije vraćena i nikad neće biti prežaljena. Ne bih to bila ja da ne kažem još koliko sam počastvovana što sam rođena baš na dan kad i Ćopić, Selindžer i E. M. Forster. 😉

Magarece-godine-768
Foto: Ranko Đurović, Fotorepublika.com

Kingzli Ejmis ili Kingsli Amis, Srećni Džim

Srećni Džim je definitivno među mojih deset najomiljenijih knjiga svih vremena. Osim toga, to je jedan od ubjedljivo najsmješnijih romana koje sam ikad pročitala. Zašto, nemam pojma, jedva da se ičega sjećam. Nadam se samo da sam dobro transkribovala piščevo ime i prezime. Jedna od dvije varijante ili jedna kombinacije prve i druge je sigurno ispravna. Elem, sjećam se da je riječ o jednom univerzitetskom profesoru nekog užasno dosadnog istorijskog predmeta koji zbog svoje ležernosti strahuje da će izgubiti mjesto na katedri, te se pokušava dodvoriti odsutnom starijem kolegi, inače šefu odsjeka. Uz sve to, Džim je u nekoj vezi koju želi da okonča, ali zbog manične depresije i pokušaja samoubistva svoje dragane, ne usuđuje se da ju ostavi. Istovremeno ga počinje privlačiti bivša djevojka sina već spomenutog profesora kojem se pokušava umiliti. I tako kreće cijeli niz zgoda i nezgoda kojima sam se smijala kao luda, maltene sa svakom narednom stranicom. Da, stvarno je bezveze da vam je ovako preporučujem, ali zapravo ovo je više podstrek meni samoj da je ponovo pročitam.

Untitled-21-1024x400
Foto: Thenarratologist.com

Džon Fante, Moj pas Glupi

Autobiografsko djelo Džona Fantea, kako i dolikuje velikim piscima njegovog senzibiliteta, duboko je intimno i eskplicitno iskreno. Očaravajuća priča počinje kada Henri Džej Molis sa svojom suprugom Hariet pronalazi ogromnog i nedruželjubivog psa u dvorištu njihove porodične kuće jedne olujne noći. Jedan od trojice Henrijevih sinova, Džejmi, brzo uspostavlja bliskost sa psom koji ga prati u stopu. Ovaj duhoviti roman prati Molisa koji životari povremeno pišući scenarije i njegovu veliku porodicu u periodu kada ova počinje da se osipa jer već odrasla djeca odlučuju da krenu svako svojim putem. Nesređen usljed spoznaje da ga djeca ne cijene i rastrzan između želje da digne ruke od svega i prepusti se sebičnom uživanju u samostalnom životu daleko od porodičnih veza, Fante ne preza ni od ozbiljnih opaski na račun otuđenja, ni od vrlo šarmantnog sarkazma, ali ni od samosažaljenja. Uvijek se divim piscima koji me uspiju naglas nasmijati i to onako baš slatko, od srca. O svojoj zaljubljenosti u Fantea sam pisala u nekoliko prilika i sve što sam pročitala mi je baš leglo jer je toplo, prirodno, iskreno, nenametljivo, divno. I svaka njegova knjiga obiluje zdravim humorom. Snovi sa Bunker Hila su, takođe, među zabavnijim romanima.

Pas_Shutterstock-770x512
Foto: Shutterstock.com

Dejvid Lodž, Britanski muzej propada

Britanski muzej propada je još jedan vrlo duhovit roman, pun izuzetnih parodija, te posebno zanimljiv zbog aluzija na poznata djela svjetske književnosti. Najočiglednija i, možda, najsmješnija je u samom epilogu koji završava poput Džojsovog Uliksa. Ima tu i stila Virdžinije Vulf kada se naš junak zaglavljen u saobraćajnoj gužvi zamisli, podstaknut zvonjavom Big Bena, a starija gospođa na trotoaru mu se učini kao Klarisa Dalovej. Tu je i parodija na mučne birokratske procedure sa kojima se suočavaju i likovi Franca Kafke. Podražava Lodž i dijelove iz romana Hemingveja, Goldinga, Lorensa i mnogih drugih. Glavni lik je dvadesetpetogodišnji postdiplomac Adam Eplbi, nezaposleni otac troje djece, preopterećen mogućnošću da mu je žena ponovo trudna. Vaspitan pod okriljem strogih pravila rimokatoličke vjere koja ne dozvoljava upotrebu sredstava za kontracepciju u svrhu kontrole rađanja, protagonista je suočen sa ozbiljnim moralnim dilemama. Kao trostruka majka, ali i nekadašnji postdiplomac lako sam se mogla poistovjetiti sa razmišljanjima i ličnom borbom protagoniste predstavljenim na jedan vrlo lucidan i osvježavajući način. Vrlo zabavno i kratko štivo zagarantovanog kvaliteta koje će se naročito svidjeti svim istinskim ljubiteljima književnosti i takozvanih modernih klasika, ali i svima onima koji vole zdrav britanski humor koji ne preza ni pred čim.

35476438_10160529703410397_4413009945235030016_n

Džulijan Barns, Cjepidlaka u kuhinji

Džulijan Barns je britanski pisac čiju knjigu Šum vremena predlažem apsolutno svakom. Osim što mi je to ubjedljivo najbolja njegova knjiga dosad, ujedno i jedna od najdražih ikad pročitanih, ona me je podstakla da pročitam i cjelokupan Barnsov opus. Ono što, takođe, moram naglasiti, ma koliko bih se na momente loše osjećala zbog svoje agresivne navalentnosti na meni drage ljude da je pročitaju, je činjenica da je Šum vremena postao jedna od omiljenih knjiga upravo nekim prijateljicama koje su poslušale moj prijedlog da je pročitaju. Eto! Malo je reći da sam ponosna! Sad kad sam to rekla, mogu dodati da je Barns nevjerovatno duhovit, ako ne i najduhovitiji u svoj svojoj ozbiljnosti. I mislim da nije napisao knjigu u kojoj se ne osjeća ona toliko poznata, tradicionalna britanska ironija. Izdvojila sam ovu nadasve zabavnu priču o muškarcu krajnje neiskusnom u kuhinji, koji se slijepo drži recepata, a koji želi da ugošćava i opčinjava svoje prijatelje kulinarskim umijećem. Daću sebi slobodu da sa vama ovdje podijelim i nekoliko šaljivih momenata iz ove simpatične knjižice koja se pročita za satak.

36233588_10155855444703090_7660791573688352768_n
Foto: Lični album

Jeo sam kengura na nekoj književnoj večeri u Australiji sa Kazuom Išiguroom, koji ga je naručio uz propratnu opasku: „Uvek volim da jedem državni grb.” („Šta li jede u Engleskoj?”, promrmljao je jedan pesnik koji je sedeo nedaleko od mene, „Lava?”)

Otišao sam u ribarnicu u koju obično ulazim sa izvesnom zebnjom. Tu prodaju dobru robu, prihvataju vaš novac, ali često morate da istrpite ismevanje para tetoviranih komedijanata.
„Imate li plavu ribu?“ upitao sam.
„Plavu ribu?“ ponovio je prodavac kao da se ne radi o jednostavnoj rečenici vezanoj za ishranu. „Imamo belu ribu, ružičastu ribu, žutu ribu…“ Dok je on razgledao tezgu u potrazi za novim nijansama sopstvene šaljivosti, ja sam se sav snuždio.
Kuvanje počinje kupovinom i premda sumnjam da ću se ikada upisati na kurs kuvanja, drage volje bih se prijavio za tečaj kupovanja.

A ako ikad padnete u iskušenje da poverujete u automatsku povezanost između belančevina i agresivnosti, ne zaboravite da je Hitler bio vegetarijanac.

Ahmet Hamdi Tanpinar, Institut za podešavanje vremena

Ovaj turski klasik XX vijeka prati nastanak i razvoj jedne krajnje besmislene institucije čiji je jedini zadatak da podesi sve satove u Turskoj da pokazuju isto vrijeme. Zapošljavanje u ovoj ustanovi obavlja se putem rodbinskih veza i ličnog poznanstva pri čemu vam ne treba apsolutno nikakvo znanje niti vještine jer ionako nećete ništa ni raditi. Zvuči poznato? Knjiga prepuna inteligentne ironije, humora i apsurda, knjiga koja savršeno ismijava ne samo svojevrstan moderni način života u Turskoj, već i birokratizaciju društva, knjiga koja sadrži štošta opšteljudskog i opštevremenskog. Prosto morate pročitati ovu veliku i ozbiljnu, istovremeno i veoma smiješnu priču o nepotizmu, o ambiciji i samouvjerenosti nekompetentnih, o učmalosti i neradu, o magiji, o apsurdu, o prolaznosti, o razvoju, o novim vrijednostima, o susretu generacija i sudaru civilizacija, o napretku tehnologije,.. Takođe sam je ranije predlagala, ovdje.

turkey-istanbul-day-trips-canakkale-trojan-horse-monument
Foto: Pro-holidays.co

Fredrik Bakman, Čovjek po imenu Uve

Ovaj bestseler ne treba posebno predstavljati, on je već toliko popularan da je stvarno suvišno pretjerano ga hvaliti. Brzo je našao put do čitalaca širom planete što govori više od bilo čega što bih ja napisala. Uve je pripadnik starije generacije koja je navikla da radi, a kojeg šalju u prijevremenu penziju. On je samotnjak naučen da poštuje pravila i živi u skladu s njima. Povučen od malih nogu, od oca je naučio jednu važnu lekciju, a to je da ne govori o tome šta rade drugi. Ćudljiv i lojalan lokalnom proizvođaču automobila. Čovjek koji ne razumije fasciniranost modernim tehnologijama, čovjek kojem nikad nije bilo teško da radi i zaradi od sopstvenih ruku, čovjek koji, štaviše, voli da majstoriše, popravlja, sagradi i cijelu kuću ako treba. Osim toga, Uve je čovjek koji čitav život voli jednu Sonju, ženu u koju se zaljubio čim ju je sreo i koju nikad nije prestao da voli. Ovo je knjiga kojoj treba dati šansu. Čovjek po imenu Uve je čak i mene u početku nervirao, najviše zbog toga što sam prepoznala namćora sebe u njemu, što je svakako bolje nego da sam ostala ravnodušna. Bilo je i nekog nepotrebnog „dramskog“ ponavljanja na početku. Ipak, niz komičnih situacija i uopšte jedan kvalitetan i zdrav humor, kao i suze na samom kraju dovoljni su razlozi za preporuku.

Čovek-po-imenu-Uve-7
Foto: Antistresvodic.rs

R. H. Palasio, Čudo

Još jedna knjiga o kojoj se mnogo piše i koja se rado poklanja i preporučuje, pogotovo otkad je po njoj snimljen film sa Džulijom Roberts i Ovenom Vilsonom. Agi je kao i svaki drugi dječak, dječak koji voli sladoled, Ratove zvijezda, kompjuterske igrice, psa po imenu Dejzi. Dječak koji ima svoje strasti i strahove, svoje snove i dileme, svoje želje i probleme. Međutim, Agi naizgled i nije sasvim običan, jer je rođen sa teškim deformitetom lica zbog čega ga se mnogi plaše, snebivaju i tretiraju kao nekog s posebnim potrebama. Ipak, Agi je po mnogo čemu zaista poseban. Suočavajući se sa tuđim predrasudama i sopstvenom nesigurnošću, odrastajući u stabilnoj porodici punoj ljubavi i podrške, Agi dokazuje svoju hrabrost i uspješno se nosi sa bremenom odrastanja dodatno otežanim posebnim okolnostima.

26754281_10155463600768090_2029343148_n
Foto: Lični album

Čudo je jedna topla i pozitivna priča puna velikih ljudskih poruka. Priča koja nas podsjeća na univerzalnu istinu da svi u osnovi imamo iste potrebe, potrebe za prihvatanjem i razumijevanjem. Ona nam, još, poručuje da nikad ne možemo biti previše dobri i podstiče da budemo i „bolji nego što je neophodno“. Pored ozbiljne i teške teme koju obrađuje, Čudo je istovremeno i jedno vrlo zabavno i duhovito štivo, pisano jednostavnim i neuštogljenim stilom na vrlo zanimljiv način, iz ugla nekoliko desetogodišnjaka i tinejdžera. Nije lako staviti se u datu perspektivu i ostati podjednako uvjerljiv, ali autorki to očigledno polazi za rukom. Ova knjiga bi trebala biti obavezna lektira za učenike osnovnih škola, ali ne bi trebala zaobići ni (njihove) roditelje.

Erlend Lu, Dopler – Volvo kamioni – Kraj nama poznatog svijeta

Ovaj ekscentrični Norvežanin je stvarno blesav i svakako drugačiji. Najzanimljivije kod njega je što zadržava isti ton i kad je jednostavno duhovit i kad je mrtav ozbiljan i kad je sarkastičan i kad nas parodijom spušta na zemlju ili preciznije kao da nas uhvati za kosu i lupa našom glavom o zid. Opuštajući, ali nimalo naivan sadržaj romana u stanju je da dodatno obogati totalno uvrnutim opaskama pojavljujući se tako kao jedan od učesnika opisanih događaja. Čudan i potpuno nekonvencionalan buntovnik protiv savremenog sistema vrijednosti, licemjerja modernog društva, konzumerizma i otuđenosti od samog sebe i suštine samog bića podjednako je i groteskan i tragičan. Ja sam pročitala samo ovu njegovu trilogiju o kojoj sam ranije pisala na navedenom linku, ali planiram uzeti i druga njegova djela koja su, prema preporukama prijatelja, još duhovitija.

erlend_loe_dopler_by_xantypa
Foto: Xantypa.deviantart.com

Frenk Mekort, Anđelin pepeo

Iako jedna od najprodavanijih knjiga Njujork tajmsa, ova priča o nesrećnom djetinjstvu u Irskoj kod nas nikad nije ostvarila zasluženu pažnju, pa samim tim ni popularnost. Autobiografski roman Frenka Mekorta, nagrađenog Pulicerovom nagradom, opisuje konstantnu borbu višečlane porodice sa siromaštvom, očevim alkoholizmom, bolestima i tragedijama. Porodica godinama živi od hljeba i čaja, bez adekvatne odjeće i obuće, u trošnoj, vlažnoj kući. Uprkos svim nedaćama, odrastanje je prožeto zabavom, iskrenim humorom i šarmom. Uz knjigu ćete se smijati od srca, ali i plakati i oporavljati se nakon svakog poglavlja. Ove memoare neprolazne ljepote koja se ogleda u snazi ljudskog duha ćete čuvati i predlagati svim vašim prijateljima. Dakle, kad sam rekla da ću napraviti listu knjiga od kojih ne boli glava, lagala sam. Ovo je vrlo potresan roman, ali sa toliko samoironije i (crnog) humora kojem ne možete odoljeti.

34383951_10155804635458090_12753523133382656_n
Foto: Lični album

Helen Filding, Dnevnik Bridžit Džouns

Bridžit Džouns je moj guilty pleasure. Ona je meni urnebesno prekomična i preslatka! Nesigurna, opterećena kilažom, nepopravljivi romantik u potrazi sa savršenim muškarcem i u stalnom strahu da će završiti kao usjedjelica bez mačke i prijatelja, bliska i autentična. Plijeni svojom nespretnošću i time što ne bira riječi u situacijama u kojima bi to bilo poželjno, ali i svojom običnošću. Pročitala sam Dnevnik i Na ivici razuma, pogledala sva tri filma od kojih prva dva nebrojeno puta. Uopšte se ne stidim (priznati) što sam zaražena fenomenom zvanim Bridžit Džouns.

Bridget Jones's Diary 2
Foto: Universitytimes.ie

Za kraj spomenuću još neke autore i naslove, pa ih otkrivajte ako želite jer za njih ne mogu da garantujem budući da nisu po svačijem ukusu. Meni lično Nik Hornbi zna biti zanimljiv i povremeno smiješan, ali isto tako zna i smarati. Vedrana Rudan mi je, uprkos svojoj vulgarnosti, skroz intrigantan lik i pročitala sam mnoge njene knjige. Iako se ne slažem sa nekim njenim stavovima i iako često ostavlja utisak isfrustrirane i nadobudne babe, čega je i sama svjesna, vrlo je oštroumna i u stanju je da me zasmijava do bola. Milijana Barjaktarević vodi blog PiSanje od smijeha i nisam još uvijek pročitala niti jednu njenu knjigu, sve se nadam imaće neka komšinica da mi posudi, te da je pročitam u autu na putu do sela, ali prateći njene statuse i odlomke iz knjiga, potpuno razumijem zašto su mahom žene poludjele za njom. Britka na jeziku ne libi se kvalitetno zezati na sopstveni račun i privlači svojim crnim humorom podstaknutim ovom našom nemaštinom i učmalošću.

36233303_10155853252638090_444934912236060672_n
Foto: Lični album

Kao što vidite sa slike, odavno sam planirala početi s ovim Jonasom Jonasonom, jer su ga svi baš nahvalili. Nadam se da će doći na red ovog ljeta. Na spisku za čitanje mi se, takođe, nalaze Informatičar starog kova Kristijana Mirića i Bilježnica Robija K. Viktora Ivančića, ali nikako da provjerim imaju li ih u našoj biblioteci. Kako razmišljam da nešto ne izostavim, tako mi se stalno javljaju nove ideje i ovaj tekst nikad neće ugledati kraj. Zaboravila sam staviti Smiješne ljubavi Milana Kundere! I sve, ali baš sve od Dušana Kovačevića koji zaslužuje zaseban tekst. Što se tiče Daglasa Adamsa i njegovog Autostoperskog vodiča kroz galaksiju, tog ultra mega najprodavanijeg, najčitanijeg, kultnog SF klasika svih vremena, alfe i omege intergalaktičkog humora, sofisticiranog, nezapamćenog, nenadmašivog genija u baštini svjetske kulture, nisam ga zaboravila. Još samo da ga pročitam.

Advertisements

19 мишљења на “Nasmijte se sa mnogo dobrote”

    1. Da, postoji knjiga, ali vjerujem da će cijela biti objavljena na tom portalu koji pratiš. Mislim da ih je prvo tako i objavljivao, pa kasnije samo objedinio u knjigu. I meni je cijela Pionirska trilogija omiljena, ali eto, odabrala sam Magareće godine jer mnogima je draža, a isto ne volim izdvajati samo Orlovi rano lete, kao što rade u školama, pa mnogi nikad ne pročitaju ostale dvije koje nimalo ne zaostaju po kvalitetu. Hvala na praćenju.

      Liked by 1 person

  1. Mislim da bi ti se Viktor Ivančić i njegov Robi K. svidjeli! Usuđujem se reći – ma na stranu sjajan dalmatinski humor i satira društvenih pojava ovog doba (smijaćeš se na momente više Robiju i njegovom Djedu nego Čudu u poskokovoj dragi!); ovaj autor (kao i mnogi drugi, Boris Dežulović ponajbolje) ističe snažnu antifašističku tradiciju Dalmacije! A to je jako bitno istaći, posebno u ova posljednja vremena..

    Liked by 1 person

      1. Ma nije trebalo ostati na ‘antifašizmu’ – najmlađi ‘cimer’ mi je dekretom oduzeo mojih 5 minuta sinoć i odgovor ode ‘kus’. =o) A zaključna rečenica je otperjala u carstvo snova i vratila se nije.

        Htjedoh reći i ovo – u nekakvom novogodišnjem knjiškom izazovu za 2018. valja (između sve sile uslova) navesti i pročitati i jedno djelo objavljeno u godini svog rođenja. To je zaista Autostoperski vodič kroz galaksiju, koji je isplivao iz gomile i čeka svoj red, ali jednom sam ga i počela čitati i JESTE urnebesno zabavan, samo nikako da se porvemo do kraja.. =o)

        Liked by 1 person

    1. Ha, dobro je da nisam jedina koja nije pročitala taj vodič. 😂 Koliko još toga ima što nisam stavila na spisak i što nisam pročitala. Recimo, kako sam se klepila po glavi kad sam skontala da nisam stavila Dušana Kovačevića, ej! Pa, strašno! Neoprostivo. Nušića, pak, nisam namjerno. 😊

      Свиђа ми се

  2. Odlican izbor knjiga! Neke sam procitala, neke nisam, za neke sad prvi put cujem pa sam ih stavila na spisak. Inace, kao i ti, i ja mogu leti da citam i laksu literaturu i Dostojevskog. Jednom sam na more ponela Bracu Karamazove, 😀 I zapravo sam shvatila da meni vise lezi da tu „jesenjo/zimsku“ literaturu citam leti, upravo jer je toplo i suncano, vesela sam i pozitivna, i bolje mi legnu teze teme, tj. lakse ih savladam. 🙂 Pozdrav do sledeceg citanja!

    Liked by 1 person

    1. Hahaha, pa znaš šta, u pravu si, to ima smisla. Lakše ih je svariti ljeti. Kao sa obućom, zimsku treba kupovati ljeti jer je povoljnija. Odlično! Moraću pokušati s tom taktikom. 😊 Hvala na čitanju, nadam se da će ti se svidjeti te koje si stavila na spisak, baš javi utiske. Uživaj!

      Свиђа ми се

  3. Mnogo mi se svidela rečenica da na plaži možeš čitati i Dostojevskog i Stajnbeka! Ja se upravo to godinama pitam, zašto bi neko želeo, za Boga miloga, čitati gluposti na plaži, ako ih već ne čita i preko godine!!?
    To nikako ne znači da ne želim preporuke – želim, jer knjige koje ponesem sa sobom ne smeju razočarati (gde druge da nabavim?). Neke od ovih sam već čitala, a neke uvrstila u preporuke. Što se tiče onog pravog humora, Ante Tomić će mi nekako pasti šaka! Pozdrav, do čitanja!

    Liked by 1 person

    1. Hahaha, odlično mi je ovo da preporuke ne smiju razočarati jer gdje ćeš nabaviti druge. 😊 A čitala sam negdje neki tekst koji je napisao Jergović o tom kako mu nema logike da neko čita samo na moru, tokom odmora, kao koga taj zavarava, samog sebe, ako ne čitaš svakodnevno, tokom cijele godine, nećeš ni tad ili će to biti neviđeni shit (tako nekako, dodala sam ja ovdje štošta, on piše mnogo ljepše i ozbiljnije). Moraću pronaći taj tekst. Znam i da kaže nešto u fazonu na moru se ne čita nego se uživa ili kao i nije neki užitak čitati dok se pržiš ili si sav ulijepljen od pijeska, krema, možda sam i ovo ja dodala, tj. loše zapamtila i parafrazirala. Hvala što si uvijek tu. 😚

      Свиђа ми се

      1. Joooj, hvala ti od srca što si me podsetila na Jegovićev sajt !!! Ja sam ga jedno vreme uredno čitala i nemam pojma kako i zašto sam prestala. Sad ću ga odmah izdvojiti da mi opet ne promakne!
        On je meni skroz genijalan. Svaka mu je na mestu! Prosto me je postideo naslovima i piscima za koje nisam ni čula, a srpska su izdanja.
        Doduše, on je profesionalni čitač i pisac, te mu je to znanje „u opisu radnog mesta“, ali ipak … Proširiću malo svoju listi knjiga za čitanje njegovim preporukama. Pozdrav 🙂

        Liked by 1 person

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s