Senka vetra

Naslovna fotografija: Behance.net

Konačno! Ovo nam je bio zadatak u okviru čitalačkog kružoka i moram priznati da sam mu se dosad najviše obradovala jer sam odavno planirala da je pročitam, ali, znate kako to već ide sa knjigama. Spiskovi, ali i stvarne gomile na stolu i policama, pa i ona skrivena od sopstvenih očiju u ormaru samo rastu. I iako nekad u glavi znam unaprijed makar naredne dvije koje želim uzeti, često iskrsne nešto sasvim neočekivano što me neprestano uvjerava u onu da knjige biraju nas, a ne mi njih.

Elem, ne znam što se oko Safona (ili Zafona?) stvorila tolika pompa, mislim, mogu naslutiti, ali znam da neću biti od onih koji će ga preporučivati. Naime, krenulo je izvanredno u svakom pogledu. Bila sam oduševljena nekim metaforama koje su prštale sa svake stranice, došlo mi je čak da prestajem sa čitanjem kako bih zapisala neka briljantna i odvažna poređenja i zapažanja, ali onda mi je odjednom sve to postalo previše kitnjasto i nakinđureno da mi je počelo smetati i čak me nervirati. Onda sam shvatila da mi više odgovara kad savršena igra riječi zaogrnutih ljepotom samog jezika majstorske ruke tek povremeno bljesne i zaokupira moju pažnju umjesto što je ovako prosuta odjednom poput ljetnjeg pljuska koji brzo jenjava i ispari ostavljajući za sobom nesnošljivu sparinu umjesto očekivanog osvježenja. Previše barokno za moj ukus. Iskreno, nije vrijedno ni pisanja osvrta, ali šteta ovog predivnog buketa na fotografiji.

Zatim se radnja rasplinula, sporo se razvijajući kao u većini djela autora sa španskog govornog područja, sa pregršt digresija koje znaju biti očaravajuće, ali i suvišne. I to me je počelo smarati. Nije pomoglo ni to što jedan od glavnih protagonista misli i izražava se identično sa 11 i kasnije sa 20 godina, a pogotovo prevladavajući ton i glas samog pripovjedača kod svih likova, a ima ih, hvala Bogu, ko drva. Safon je, takođe, apsolutni šampion kad je u pitanju davanje imena likovima: Hulijan, Horhe, Havijer, Hausa, Helaber, Hasinta, Fumero, Fermin, Fortunjevi, Federiko, Fernando, Kuber, Kabestanj, Karaš,..

Fotografija: Pinterest.com

U suštini, čitanje Senke vetra je na mene ostavilo utisak sličan onom koji se javlja kod gledanja kakvog solidnog trilera koji liči na bezbroj ranijih koje ste pogledali, ali koji je toliko predvidiv i pun očiglednih propusta koji vam idu na živce. Na primjer, uvijek me fascinira to što su ljekari u neka ranija vremena i zbog najmanje upale odlazili u kućne posjete u pravo vrijeme (za razliku od stereotipnih policajaca koji uvijek kasne) a bili su i nezapamćeno vrsni dijagnostičari jer su mogli utvrditi trudnoću svega nekoliko dana nakon odnosa. Safon na momente podsjeća na Markesa i ima tu nekih mlakastih pokušaja oponašanja njegovog magijskog realizma, ali uglavnom bezuspješnih, više graniči sa fantastikom, nego s magijom, ali isto tako ne možemo zanemariti elemente jeftine španske sapunice koja će, po nepisanom pravilu, izgubiti na vjerodostojnosti i kredibilitetu ukoliko nema incesta.

Znam da nije pošteno s moje strane neko djelo ovako raskupusati, ali napominjem da su to samo moji utisci koji nisu relevantni nikom osim mojoj savjesti. Mnogima je ovo opuštajuće, zanimljivo, dovoljno misteriozno i odlično štivo i sigurno postoje valjani argumenti i za to. Meni bi bilo daleko bolje da je bilo 200 stranica kraće, jer ovako sam se jela iznutra što uporno odgađam Stajnbeka i Jergovića i neke druge obimne zalogaje. Uzelo mi je mnogo vremena, ali nisam željela odustati jer bi to bio nepotreban atak na moju upornost mazge. Srećom, pred kraj je uslijedio opet jedan kvalitetan dio u vidu uspomena utvare Nurije Monfor i vrlo loša završnica, da ne upotrijebim baš neku ružnu riječ poput onih kojima se i sam Safon, uvjerivši nas prvo da umije koristiti fantastične epitete, nesmotreno razbacivao.

Foto: Lični album

Ono što mu nekako najviše zamjeram uprkos atmosferi napetosti koju je uspio stvoriti i povremenog, pomalo bljutavog humora je što nam ni u jednom trenutku nije otkrio razlog zanesenosti glavnog junaka Karašom i njegovim pisanjem, a oko kojeg je stvorio cijeli zaplet. Naime, jedanaestogodišnji dječak biva toliko opčinjen romanom Senka vetra zbog kojeg se upušta u avanturu otkrivanja života i sudbine njegovog autora. Važno je naglasiti da je u pitanju dječak koji odrasta bez majke u društvu oca vlasnika knjižare, dakle, dječak koji je nesumnjivo pročitao više od te jedne knjige koja je zasjenila sve druge nečim, a čim tačno nikad nam neće otkriti. Znam, možda sam sitničava, možda je ovaj detalj krajnje nebitan jer ljudsku strast je najteže objasniti, ali meni je to pitanje stalno visilo nad glavom i ostajući uskraćena njegovog odgovora, posljedično, izostalo je i moje divljenje. Takođe je primjetan i nedostatak kreativnosti u pogledu životnih odluka junaka iz okvirne i centralne priče, odnosno onih iz prošlosti i ovih sada jer svi previše podsjećaju jedni na druge. Doduše, ljudske greške se ionako stalno ponavljaju i to sa više dosljednosti i samopouzdanja. Najviše mi se sviđa onaj naizgled usputan opis Barselone, njenih uskih i mračnih prolaza i napuštenih oronulih zdanja koja kriju svakojaku prošlost. Sve u svemu, klimava trojčica.