Mandarinske patke

Odavno već planiram da objavim na blogu svoje prve i kratke utiske o Milankinom prvencu, ali okolnosti nikako da se usklade. Uostalom, ko zna zašto je to dobro? Možda je baš sad pravo vrijeme iako sam ovu toplu zbirku pročitala još za vrijeme prvog književnog festivala u našem gradu „Imperativ festa“ kada me je sama autorka obradovala javivši mi da dođem po svoj primjerak, na potpisivanje i kratko druženje za štandom njenog izdavača, Imprimatura.

Prva zbirka priča Milanke Blagojević u izdanju ove mlade izdavačke kuće je zaista očaravajuća. Milanka ima uveliko izgrađen stil koji je raskošan i lijep, drži pažnju, zanimljiv je i živopisan. Njeno pisanje podsjeća na onu našu, sad već pomalo zaboravljenu, dobru staru ozbiljnu književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza.

„Mandarinske patke“ se bave univerzalnim i bezvremenskim pitanjima suštine i smisla našeg kratkog postojanja na ovoj planeti, našom vječitom potragom za srećom, porodičnim vrijednostima i uopšte međuljudskim odnosima, ali i onim samo našim, krajnje intimnim tajnama. Milanka je topla i blagonaklona prema svojim junacima koji su mahom duboko emotivni, njene metafore su raznovrsne, a njene velike spoznaje života koje pršte gotovo sa svake stranice su prosto zadivljujuće.

U društvu sa Slađanom Ninom Perković, potpisnicom izvanrednog Kuhanja i Milankom Blagojević, autorkom divnih Mandarinskih patki na Imperativ festu. Samo da se zna: nekad sam im ja bila urednica. Ponosna na ekipu talentovanih mladih ljudi koji su stasavali u zrele autore praveći svoje prve književne korake u omladinskom časopisu.

Posebno interesantno je to što njene priče nemaju stvarnog dijaloga, uglavnom su to deskriptivni dijelovi sa premišljanjima protagonista datim u prvom licu, ali uprkos tom formalnom nedostatku dinamike, njene priče nisu anemične, one žive. Veoma nježna debitantska zbirka, priča ravnopravne snage, od kojih neke odišu samom poezijom. Moj favorit je Gvozdena zvečka koja mi je izmamila i suze.

Inače, moram istaći da sam još prošle godine pročitavši zbirku priča sa Mondovog konkursa „Priče iz komšiluka“ negdje prokomentarisala Milankinu priču pitajući se ko je autorka, rekavši da se radi o vrlo kvalitetnoj i talentovanoj književnici o kojoj će se tek čuti, ne znajući da je Boris već počeo pregovore o saradnji i ne sluteći da sam Milanku upoznala davno, nekad u prošlom životu. Drago mi je što se nisam prevarila.

Elem, ako ne vjerujete meni (a i zašto biste?), a stvarno nema razloga da mi ne vjerujete, prosudite sami. Na ovom linku možete pročitati meni najdražu iz zbirke, već spomenutu Gvozdenu zvečku, a nemojte propustiti i njenu ovogodišnju sa Mondovog konkursa koja će se naći u zbirci „Priče iz komšiluka 2“, nimalo naivnu, štaviše veoma tešku. Palenta govori o našoj svakodnevici koja nas ne štedi i sigurna sam da će vam se od ove životne priče stegnuti grlo.

Uživajte!