Biblija otrovne masline

Biblija otrovne masline je po mnogo čemu jedna čudesna knjiga i to će vam biti jasno već nakon prvih nekoliko stranica. Međutim, ne mogu reći da me je osvojila na prvu, kao što sam očekivala, već me je postepeno opsjedala dok me u jednom tačno preciznom trenutku nije potpuno zaposjednula. Izbor riječi nije nimalo slučajan.

Ispripovijedana je, na neki način, po uzoru na četiri jevanđelja dajući nam tako kompletniju sliku o služenju jednom ocu i propasti jedne porodice, te svim aspektima života na crnom kontinentu koji će na nekom širem nivou postati alegorija za ozbiljna politička pitanja kolonijalnih osvajanja, bespoštednog uplitanja moćnih sila u unutrašnje uređenje, odnosno autonomiju jedne zemlje, pa do neopravdanog i američki arogantnog zadiranja u intimu, vrijednosti, samu srž ljudskog bića.

45090987_1898913413529043_3507511400492695552_n (1)
Foto: Privatni album

Priča je ovo o mnogo čemu, i to ne jedna, priča o grijehu, o njegovoj cijeni i žrtvi, o pokušaju iskupljenja. Vrlo slojevit roman o velikim, onim praiskonskim životnim istinama, kulturi i duhovnosti Afrike, ambicijama zapadne civilizacije, o religiji, običnom čovjeku, o ženama i ženskoj snazi, trpljenju, ispaštanju, iskušenjima,.. Ovo je knjiga čije rečenice dišu i odzvanjaju u vašoj glavi, čiji ritam vas preplavljuje i razoružava, čija bogata sintaksa omamljuje svojim snažnim mirisima.

Priča je ovo i o tome koliko čovjeka mogu zaslijepiti ideali i do koje mjere je u stanju zapostaviti, pa i uništiti kako sopstveni tako i život svojih najmilijh, koliko smo često spremni prepustiti se plimi života i upasti u zamku nade, svjesno birajući mazohističku odluku da idemo protiv sebe, čak i onda kad stvari možemo uzeti u svoje ruke i okončati nepotrebnu patnju,.. O ljudskoj vječitoj gluposti koja u startu spočitava svaki napredak, o kojekakvim ograničenjima u našim glavama i sputanošću usljed prihvatanja rodno i rasno nametnutih nam uloga, o snazi sujevjerja,.. Da ne počinjem tek o temi ljudske pohlepe i prokletstva koji ne poznaju granice, o raspodjeli moći, o gladi koja izjeda do srži, dok ne ostane samo skelet, čist kao suza.

Ali, naravno, i o ljubavi, u njenom najčistijem obliku.

Foto: Kongo na ulicama Brisela

Oprostite mi na nesređenosti misli. Toliko je toga što bih izdvojila i onoga što o ovoj knjizi vrijedi reći. Obimom i obrađenim temama, ali i bogatstvom stila, ovo je jedna zaista velika knjiga i iako me nije emotivno ispomijerala u mjeri u kojoj sam očekivala s obzirom na njenu neospornu snagu i težinu, sigurna sam da ću je uskoro pročitati ponovo, s dodatnom pažnjom i posvećenošću. Toliko je u njoj divnih rečenica i poređenja i opisa i suštine samog života da mi je žao što nisam vodila evidenciju o svemu što bih doslovno memorisala. I podstakla me je na razmišljanje o mnogo čemu. Ne znam jesam li vam ikad rekla da je Afrika dugo bila moja obećana zemlja i da sam do prije nekoliko godina, sa mladalačkom zanesenošću idealima, bila zapeta kao puška da sve napustim i posvetim svoj život humanitarnoj misiji na ovom fascinantnom kontinentu?

Moju pažnju je posebno privukla Ada, kao predstavnica marginalizovanih, zaboravljenih od cijelog svijeta, odbačenih i od same porodice zbog svojevrsne unakaženosti, odnosno nesavršenosti, nesreće s kojom se takve duše nose i koju nose kao sopstveno breme zbog samog svog postojanja postajući tako i neka vrsta tereta drugima koji ih doživljavaju kao određenu Božju kaznu, nametnuti krst,.. Zanimljivo je, za promjenu, čitati o svim intelektualnim i emotivnim previranjima nekoga koga u civilizovanim društvima gledaju sa snebivanjem, strahujući od kontakta i bliskosti s takvom osobom, mahom ga i okrivljujući zbog sopstvenog položaja. S druge strane, u Africi je Ada bila sasvim normalna pojava, niko ju nije gledao drugačije. Priznajem, sasvim pokajnički i ljudski, da se na samom početku knjige, nimalo nisam radovala njenim dijelovima, jer osim što mi je bila dosadna zbog svog (tražim najadekvatniji izraz) recimo kompleksa (bolji mi trenutno ne pada na pamet), kriveći druge za sopstveni položaj iako, na primjer, sama bira da ćuti uspješno zavaravši sve u svoju nesposobnost govora, užasno mi je išla na živce zbog konstantnog premišljanja i kukanja o tome vrijedi li više od crva, hoće li se sažaliti na nju i konačno ju primijetiti i zaštititi, hoće li ju izabrati,.. Kasnije sam shvatila koliko je dragocijen njen lik i koliko je značajno što se našao u književnosti. Još jedna nabacana misao koja me upravo progoni je: Najužasnija stvar za majku je dovesti ju u situaciju da bira između svoje djece.

U svakom slučaju, sve pohvale književnici na autentičnosti izabranih glasova, nevjerovatno je kako vješto dočarava unutrašnje svjetove različitih umova. Naravno da mi se najviše sviđa Lea i nije neophodno objašnjavati zašto je pokupila simpatije, pretpostavljam, većine čitalaca. Ipak, činjenica da me Rahela nije iritirala, dobro, možda malo u početku, je posebno značajna za mene jer sam spoznala jedan dosad potpuno stran i nepoznat sopstveni stav, a to je da sam, u datim okolnostima, prvi put, shvatila i oprostila ljudsku površnost i želju za materijalnim užicima, lagodnim i otmjenim životom. Čini mi se da je Lea Rahelinu emotivnu toplinu uporedila sa slivnikom, i iako je u pravu, kao što rekoh, autorka je tako vjerno dočarala i opravdala sva njena ponašanja.

Živeti znači biti žigosan. Živeti znači menjati se, umreti stotinu puta.

O ocu propovjedniku koji je svoj život potpuno posvetio Bogu zapostavivši sve što nije Božja riječ i zanemarivši i čak terorišući druge, one najbliže, ne vrijedi ni pisati. O majci, takođe. U suštini, o ova dva lika puno toga ostaje nedorečeno, pa možemo samo da nagađamo o njihovim motivima. O svjetskoj politici i poretku stvari, takođe, ne bih trošila riječi. Nema se tu puno toga reći, a nisam niti neki poznavalac niti me pretjerano zanimaju sveukupne istorijske prilike, a i umorna sam od politike u svom životu uprkos tome koliko je izbjegavam i koliko sam neinformisana.

Zanimljivo mi je bilo zapažanje autorke o mladim Amerikancima duboko ogrezlim za avanturom, zavisnih od akcionih filmova i igrica koji su se u jednom trenutku života bukvalno našli nadomak džungle i svega onoga što nudi stvarna divljina, te sam se nasmijala takvoj ironiji sudbine. Onda sam se zapitala koliko nas bi uopšte bilo u stanju preživjeti sve ono što je snašlo porodicu Prajs. Štaviše, savremeni čovjek se toliko udaljuje od samog sebe, lišavajući se velikih kapaciteta sopstvenog mozga. Ljudi danas idu na kurseve preživljavanja i učestvuju u survivor takmičenjima rekla bih najviše iz nekog hira ili pomodarstva, da postanu poznati i zarade novac, a pitanje je koliko njih bi zaista preživjelo u sirovoj prirodi. Takođe, ljudi plaćaju da gledaju kojekakve rijaliti emisije koje zapravo nemaju nikakve veze sa životom.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Foto: Kongo na ulicama Brisela

Mogla bih ja ovako danima, nabrajati sve što mi se zarilo duboko pod kožu i sve ono zbog čega sam poželjela da je ponovo pročitam istog momenta, te izdvojiti i mnoge stavove s kojima se ne slažem i zbog kojih sam se čak dvoumila da joj dam nižu ocjenu, ali neću. Neću zato što me je podsjetila na činjenicu da sam u jednom periodu svog života bila zaljubljena u jednog Kongoanca, nekog ko je napustio pakao izbjeglištva u sopstvenoj zemlji, nekog u čijim tamnim očima se ogledalo jedno nepregledno prostranstvo generacijama proživljavanog bola,.. Plus to je bila ona djetinja, potpuno nevina, platonska ljubav, čista, nezamršena fizičkim kontaktom i komunikacijom. Stoga ću završiti ovdje, sjećanjem na neki prošli život.

 

2 мишљења на “Biblija otrovne masline”

  1. Knjigu sam pročitala u dahu pre par godina i baš je ostavila jak utisak na mene! Čini mi se da bih danas, bez ikakvog podsećanja, mogla napisati pristojan osvrt. Fascinira me činjenica da su deca od istih roditelja toliko različita. Kao i to da to nije izuzetak, već pravilo koje skoro i da nema izuzetaka. Znaš ti mene, ko o čemu, baba o uštipcima, a ja o deci… 💚💜💙🍓

    Liked by 2 people

    1. Heeeej, pa ja sad tek vidjeh da ti nikad ne odgovorih na ovo! Uvijek se sjetim onih tvojih divnih tekstova o promišljenom roditeljstvu i upotrijebiću upravo jednu tvoju rečenicu kao odgovor na ovo tvoje čuđenje što su djeca istih roditelja često svjetovi za sebe. Prvenstveno zbog onog „ako želiš iste rezultate sa različitom djecom, ne možeš koristiti iste metode, nego upravo različite“. Mislim da to najviše objašnjava razlike, a onda sve ono drugo što sa sobom donosimo samim rođenjem, genetskim miksom, kao i uticaj svih drugih koji su uključeni u vaspitanje (škola, vršnjaci, mediji), u ovom slučaju ipak su bile presudne neke individualne razlike ličnosti (interesovanja, percepcija, motivacija, inteligencija, životni prioriteti i vrijednosti),..

      Свиђа ми се

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s