Blizanačka trilogija

Naslovna fotografija: Flickr.com

Prvi dio trilogije, Velika sveska mi je katastrofa, ajd što mi se uopšte ne sviđa, ali sve vrijeme sam se pitala čemu. Shvatam ja metaforu i svrhu cijele priče, ali je pretjerana, nepotrebna i bolesna. Moj želudac baš i ne vapi za takvim bljuvotinama. Osim toga, stil je baš pojednostavljen, ne sviđa mi se i za mene ovo nema književnu vrijednost jer mislim da svako može pisati terminologijom „dva kera se jebu, političari pišaju po nama, on grokće kao svinja“,..

Život je surov, rat je brutalno i apsurdno sranje, ljudi su izopačeni i poremećeni, ali ovoliko iskarikiranosti i ogavnosti je odvratno i meni lično onemogućava bilo kakvo uživanje, traženje dubljeg značenja i veza. Alegorija na rat je očigledna, ali u većini slučajeva meni potpuno haotična, najviše zbog toga što mene te stvari uopšte ne zanimaju, ne želim da trujem svoj um takvim stvarima, a i nisam neki poznavalac istorijskih činjenica, pogotovo utančine, a da namjerno naprežem svoje mentalne kapacitete zbog toga mi je besmisleno i zamorno.

Nisam imala želju da nastavim, ali jesam, da bih ispoštovala društvo iz D kluba, a i da otkrijem zašto je većina „pobenavila“ za knjigom. Drugi dio, Dokaz je sasvim druga priča, tu čak postoje i neke prijatne emocije, razvija se i jedna bliskost i iskrena očinska osjećanja, a sviđa mi se priča o Viktoru koji je želio da postane pisac, ali nije mogao da stvara pored sestre koja ga je iritirala i podsticala neprestano mu dosađujući i kontrolišući njegov napredak, dok je na kraju nije ubio. Taj dio mi je odličan.

Posljednja, Treća laž je toliko zakomplikovala sve da mi ništa više nije bilo jasno, a oštar animozitet razvijen još na samom početku čitanja dodatno je otežao želju da razgraničim istine od laži, maštu i fikciju od „stvarnosti“, povezanost likova i situacija,.. I uprkos slaboj koncentraciji, a pored odsustva želje da napregnem vijuge, sumnjam da bih ja tu išta shvatila. Mnogo me je ovo podsjetilo na neke ekstravagantne apstraktne umjetnike pred čijim djelima se osjećaš kao posljednji glupan jer niti ih razumiješ niti doživljavaš, a svi drugi im se dive. Sve u svemu, štivo koje nikom ne bih preporučila, nije me nimalo dotaklo.

Za kraj još samo jedna misao. I pedofilija je užasna, ali Lolita je remek-djelo, primjer vrhunske književnosti neprolazne umjetničke vrijednosti, jedan od neprevaziđenih klasika, prelijepa i u svojoj kontroverznosti. I nemam ja ništa protiv nastranosti, incestuoznih gadosti, stvarnog horora, vulgarnosti u književnosti, samo meni lično to nije neophodno i sad mi je žao što sam loše ocijenila recimo Ovčinu čiji roman je čista poezija! Takođe se radujem sastanku čitalačkog kluba iako ću, vjerovatno, biti crna ovca, ali zanima me šta sam sve propustila ne vidjevši u ovome ljepotu.