Me’med, crvena bandana i pahuljica

Ovo je, bez daljnjeg, jedna VELIKA knjiga! Gromada od knjige! Odavno nisam pročitala ljepšu priču o ljubavi i životu! Veličanstvena! Bojim se bilo šta napisati jer ne poznajem riječi kojima bih opisala makar i najmanji dio lavine emocija koje je u meni pokrenula. Pustila sam je da „odleži“ koji dan ne bih li u međuvremenu smislila dovoljno primjerenih superlativa. Međutim, ovo je knjiga koju prosto treba oćutati. Uostalom, ovo je jedna od onih rijetkih knjiga koje vas potpuno preplave i nemate potrebu bilo šta da govorite već da se prepustite i uživate u svemu čime vas je trajno obogatila kao čovjeka.

Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi, Me’med, priča je o infarktu i prvom ozbiljnijem suočavanju sa sopstvenom smrtnošću. „Broj mojih godina ljekarima predstavlja važnu informaciju. Imam osjećaj da se, na taj način, prvi put – u ovom dugom životu – ispravno mjeri moje vrijeme. Zbog toga su danas iščezle sve moje iluzije o mladosti. Mi racionaliziramo svoj doživljaj vremena, ali ga izvan kalendarske zadanosti, nismo svjesni. Zato što „u duhu“ ostaje isti. „U duhu“ ja sam ista osoba kakav sam bio u svojim dvadesetim. Tako je, valjda, kod svih ljudi, to je osobina naše vrste. Na taj način se štitimo od smrti. Zapadne kulture čovjeka vide u njegovoj asimetriji i neskladu, tako što ga dijele na tijelo koje stari, i dušu koja ne stari. Osim, valjda, kod Dostojevskog.“ U ovom dijelu bavi se Mehmedinović pitanjima jezika, kulturnog nasljeđa, identiteta.

47580104_437707913434455_8918709755778695168_n

Drugi dio, Crvena bandana (što je zapravo boja marame njegovog sina Haruna) živopisan je putopis koji autor bilježi tokom putešestvija američkom pustinjom u društvu svoga sina, fotografa. Ovo je vrlo prisna i autentična ispovijest autora o odnosu sa sinom, o griži savjesti, o sjećanjima na opsadu Sarajeva i njihov tadašnji život, ali i o zajedničkim emigrantskim iskustvima i preokupacijama. Dotiče se Semezdin i teme usamljenosti, ali i strahovitih promjena u američkom društvu koje otvaraju novu tjeskobu u vječitim strancima. Ipak, sa svih stranica i dalje zrači zapanjujuća toplina.

Noću, kad voziš i nedostaje ti sagovornik, nazoveš me. I onda razgovaramo. Uvijek kad se to dogodi, kad nazoveš, postanem svjestan svoje samoće. I postanem svjestan tvoje samoće. Razgovaramo, hrabrimo jedan drugoga, dišemo u telefonske slušalice, sami u pustoši kozmosa.

„Nisam znao da je pustinja ovako lijepa. Mi sebi rado postavljamo metafizička pitanja o svijetu, životu i čovjeku. A trebali bismo iznova i stalno pitati: zašto s tolikim naporom i mukom živimo, kad znamo da ćemo ovdje biti samo jednom i kad imamo tako kratko i neponovljivo vrijeme u ovom neopisivo lijepome svijetu?“

Nisam ja bijelac! Uvijek, i na svakom kontinentu, ja sam ugrožena manjina. Za Evropljane musliman. Za Azijate Evropljanin. Za Amerikance… Nekoliko puta ovdje mi je rečeno – „Go back to Russia!“, a to spada u najblaže identitetsko prekoravanje. Zašto meni uporno stižu kazne zbog tuđih grijeha? Uvijek na brisanom prostoru, bez zaklona, unaprijed spreman na udarce. A ja repove svih granata koje su padale na kuće u kojima sam stanovao nosim sa sobom, kao potvrdu preživljavanja, i kao upozorenje. To je bio brz, i kratki, napad samosažaljenja. A imam li ja ovdje pravo na samosažaljenje?

Plijeni ovaj dio vrlo plastičnim opisima svojstvenim američkoj filozofiji puta koji postaje svojevrsno simboličko putovanje i potraga za vlastitim identitetom, ogoljenom i istovremeno poetskom scenografijom kakvu možemo naći recimo u radovima Sema Šeparda kojeg i sam Mehmedinović spominje (inače, pojedini prijatelji ga oslovljavaju upravo sa Sem), te vrlo prefinjenim i melanholičnim zapisima i nekih mučnih sjećanja oživljenih u jeftinim motelima. Ono što je najzanimljivije u svemu je, za promjenu, čitati o jednom zdravom odnosu između oca i sina.

Volio bih vidjeti sebe u tuđem snu.

48247062_1951040768533768_3237698630085246976_n
Foto: Borislav Brezo

I konačno, kada pomislimo da smo pročitali neke od najljepše ispisanih stranica i da nas Mehmedinović više ničim ne može iznenaditi, uslijedi Pahuljica, najdivniji omaž voljenom biću, priča posvećena njegovoj supruzi Sanji nakon što je doživjela moždani udar i trajno izgubila pamćenje koje se uprkos Semezdinovoj nadi i predanosti ne vraća. Fascinantna je njegova požrtvovanost i blagost, taj nesalomivi bedem njegove ljubavi, neodoljiva je i gotovo magična njegova stabilnost.

Meni se na moj posao ne vraća. Ja sam studirala filozofiju, ali od toga nije bilo nikakve koristi. Radila sam dosadne, birokratske poslove. Sad bih voljela da promijenim profesiju.
Šta bi sada radila?
Voljela bih da budem čuvar zmajeva. Znam da zmajevi ne postoje, ali može se biti čuvar i bićima iz priča. I ona trebaju zaštitu.

„Njena samoća. U povratku s posla ustrčim uz stepenice, a ona ispred mene otvori vrata. Nasmijana je. Mislio sam da s prozora gleda kad će se stari Ford Taurus pojaviti na parkingu, i onda ide do vrata da mi ih otvori prije nego što pozvonim. Ali nije tako. Ona kaže da ne gleda s prozora, već čeka na vratima i gleda kroz špijunku.“

Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više od nas nije ostalo, osim ljubavi.

Čini mi se da savremena književnost, baš kao i sam život, vapi za prijatnim i nepatvorenim emocijima, za ljubavlju, onom čistom i uzvišenom. I ne, ta univerzalna tema nije i nikad neće biti iscrpljena, pogotovo ne pred novim izazovima, u vremenima kada su klasična porodica i njene vrijednosti, poput svega drugog, u ozbiljnoj krizi. Vjerovatno najdragocjenija istina na koju nas pisac ovog izuzetnog djela nesebično podsjeća jeste da je i ljubav izbor. Osim toga, nema stranice u ovoj obimom nevelikoj knjizi nad kojom se ne zamislite. Ovo je jedna sasvim posebna knjiga, ona koja se drži uz uzglavlje kreveta, da vam je stalno na dohvat ruke, knjiga koju biste čitali iznova i koju biste, ne mogu reći baš živjeli, mada ni to ne bi bilo sasvim pogrešno, ali nesumnjivo ona koju biste neprestano osjećali.

Za one koji su to možda propustili i kojima je važno, iako se i sami pisci uglavnom slažu da književne nagrade nisu nužno garant kvaliteta, “Me’med, crvena bandana i pahuljica“ prepoznat je od strane više kritičara kao najbolji roman ove godine, te je osvojio nagrade „Mirko Kovač“ i „Meša Selimović“. Zanimljivo je da u jednom dijelu knjige, spominje autor i jedan svoj susret sa Kovačem koji je, kako kaže, kod slušatelja testirao novu temu jer je njegova „nova stvarnost“ (bolesničko i bolničko iskustvo) donijela potpuno unikatne slike koje bi rado da opiše. „U bolnici“, kazao je, „gledao sam na onkologiji dvoje zaljubljenih bolesnika, muškarca i ženu, kako se strasno ljube, a njihove metalne boce s kisikom sudaraju se i zveče…“ Iako nisam čitala mnogo dobitnika književne nagrade „Meša Selimović“ i iako sam svjesna da ovo što ću sad napisati nema nikakvu primjenjenu analogiju sa samim nazivom nagrade, ne mogu a da ne dam sebi slobodu da kažem da ništa sličnije i bliže Mešinom stvaralaštvu među domaćim savremenim autorima dosad nisam pročitala.

48361999_272314940142571_2685602789165367296_n

Svojim neponovljivim senzibilitetom, bogatstvom jezika koji je zadržao svoju čistotu (što autor negdje objašnjava činjenicom da je odavno otišao u Ameriku zbog čega je njegov maternji jezik odolio kojekakvim pošastima i bio lišen negativnih uticaja i promjena), snagom svojih intelektualnih zapažanja, širinom svoje životne filozofije i mudrosti koje stvaraju neke nove istine i daju konkretne odgovore na moderne čovjekove nemire, Semezdin Mehmedinović stvara književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza. Ljubav između Me’meda i Sanje duboka je i dirljiva poput one između Ahmeta i Tijane. To je ljubav koja vremenom jača i postaje intenzivnija, ona iskonska koja ne izlazi na vrata kad na njih zakucaju glad, siromaštvo, bolest ili kakva druga nedaća, ona već pomalo zaboravljena kojoj baš ništa nije teško, gotovo nevjerovatna, ljubav koja nadahnjuje i ispunjava svakog ko se nađe pred njenom jednostavnom uzvišenošću.

Topla i blaga priča o svemu onome što čini život, o ljubavi, roditeljstvu, braku, „najintimnija knjiga Semezdina Mehmedinovića pretočena u jedinstvenu prozu, prepuna empatije, do srži pročišćena,..“ Vladimir Arsenić je rekao da se „radi o strašnoj i divnoj knjizi, tekstu koji je veličanstven u svom slavljenju pisanja i uzvišen u prikazu patnje svakodnevice. Radi se o knjizi s kojom se treba suočiti i kao pisac i kao čitalac.“ Miljenko Jergović ističe da je ovo knjiga „s kojom počinje i završava jedna povijest književnosti. Najusamljenija knjiga ovoga jezika o muškarcu, dječaku i ženi.“ Čudesna je ovo knjiga. Pročitajte je, kad vam kažem.

Napomena: Crteži su rad Semezdina Mehmedinovića, preuzeti su iz knjige, a sastavni su dio drugog dijela, putovanja kroz pustinju.

Ovaj tekst je nastao u saradnji sa Udruženjem za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ iz Banjaluke.

 

Advertisements

6 мишљења на “Me’med, crvena bandana i pahuljica”

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s