Kintsugi tijela

Naslovna fotografija: Hiperboreja.blogspot.com

Budući da ćemo sa Senkom Marić razgovarati u okviru predstojećeg Festivala književnosti „Imperativ“, odlučila sam da dopunim prvobitne utiske i ponovim ovu objavu, kako biste na vrijeme u vaše kalendare mogli upisati 30. maj 2019. godine 18:00 časova Crveni salon Banskog dvora. Vidimo se na promociji romana „Kintsugi tijela“. Dođite da se družimo!

Teško je pisati o knjizi koja je najvećim dijelom autobiografska bez straha da nehotimice ne omalovažiš nečiju životnu borbu. Svejedno ću pokušati. „Kintsugi tijela“ je jedna krajnje intimna ispovijest žene o borbi sa najopakijom bolešću današnjice. U ovoj knjizi autorka potpuno objelodanjuje sebe, svoje tijelo i kompletan proces suočavanja sa sopstvenom smrtnošću. Brutalno egzibicionističko otkrivanje gotovo svega što se našlo na tom putu ka ozdravljenju, pritom nimalo neprikladno. Međutim, na samom početku važno je naglasiti da ovo nije nekakav priručnik za samopomoć onima kojima je dijagnostifikovan karcinom (iako će ovdje nesumnjivo naići na prihvatanje i razumijevanje), već vrlo uspješno literarno ostvarenje koje obrađuje ovu tematiku. Nezahvalno je obrađivati potresna lična iskustva i to na emotivnom i psihičkom nivou, potpuno ogoljeno, a ne upasti u zamku patetike. Srećom, vješta Senka Marić nije imala problema tog tipa. Priča je koliko beskompromisna toliko i uvjerljiva, a što je još važnije, protagonistkinja ni u jednom trenutku u nama ne izaziva sažaljenje, već istinsko poštovanje.

Foto: Saška Madžar

Neobičnost ove knjige ogleda se, između ostalog, i u tome što je pisana u drugom licu, gdje jedan vrlo sveden stil biva ispresijecan čistom medicinskom terminologijom koja daje precizna objašnjenja poput rezultata patohistološkog nalaza ili kontraindikacija hemoterapije, vrlo živopisnim košmarima sa mitskim bićima, ali i dubokim poetskim opservacijama i čulnim pjesničkim izrazima. Glavni narativni tok obogaćen je sjećanjima na prošlost i tipično ženske tjelesne promjene, prve spoznaje sopstvene seksualnosti, ali i bolno odrastanje prouzrokovano lošim odnosom s ocem. Osim zatrovane balkanske patrijarhalnosti, ispostavlja se da je istorija junakinjine porodice i istorija bolesti.

„Budiš se u znoju. To što bukti u tebi je iznenadni ljetnji požar. Navala vreline i svijest se na trenutak zamuti. Ginekologinja je rekla da ti prirodno ne bi ušla u klimaks za još petnaest godina. Takva je bila hiperprodukcija estrogena u tvom tijelu. Ti si ono što se zove ekstremno ženstvena žena. Pomisliš da je možda upravo to razlog. Možda si slutila da svijest nema mustru za takvu ženu, zato ova sramna izdaja, ovo odbacivanje dijelova sebe, osjećanje da te uvijek ima viška, da moraš odsjeći da bi pripadala, da bi se uklopila.“

„Kintsugi tijela“ je knjiga koja slavi ženu, žensko tijelo, žensku ljepotu i senzualnost, žensku snagu. Knjiga koja nas podsjeća na snagu ženske i majčinske ljubavi, na žensku empatiju i solidarnost, na iskonski poriv za preživljavanjem bez obzira na to koliko puta smo „popucale po šavovima“, rezane i krpljene, na činjenicu koliko možemo ostati „potpune žene, savršene i lijepe bez obzira na oblik tijela“. Ono što je mene posebno fasciniralo je da neko, uprkos svemu, toliko može (i mora) voljeti svoje tijelo, ma kako „razrovano“ bilo, jer je ono hram naše duše koja nužno ne stari i ne propada zajedno sa njim. Divno je kad neko nalazi ljepotu i onda kad ostane bez gotovo svih ženstvenih dijelova tijela. Upravo to je kintsugi – japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije,.. Ističući oštećenja i lomove, kintsugi slavi jedinstvenu istoriju svakog predmeta, revitalizujući ga novim životom, i dajući mu veću ljepotu nego što ju je inicijalno imao.

„Kliziš po površini mora, kao po zaleđenom jezeru, do stjenovitog otoka s vrtom kamenih muških tijela. Zmije u Meduzinoj kosi su zaspale.
– To nije san. Smrt je prelazna bolest. Bježi – govori ona – ionako je svaka bitka unaprijed izgubljena kad si žena.
Spustila je pogled, njena smrt ne može da te oživi.
Malo dalje, na mjestu gdje se more otvara da primi rijeku, delte kriju tijela mrtvih Amazonki. Kose su im riječna trska, njiše ih voda.
– Pentesileja! Pentesileja! – dozivaš.
– Pala sam od ruke Ahileja. Sad sam samo jedan od leševa razbacanih po stranicama historije. Poražena – oči su joj školjke, pune mulja.
– Mi smo mjesečeve ratnice, kćeri Aresa! – vrištiš.
Glas ti se odbija od njihova tijela. Sad su već staklena. Ožiljci na njihovim prsima zure u tvoje oči.
– Voda pamti. Još samo ona odnijet će u vječnost obrise naših boli.
To je posljednje što čuješ. Izjeda vas magla. Vruća je i ljuta kao da izbija iz grotla svijeta pod tvojim krevetom. Krevet je dubok i uzak, kao grob iz kojeg nikad nećeš ustati.“

Ovo je knjiga od koje vas, ako ste iole čovjek od krvi i mesa, boli sve, od grudi preko svake koščice i mišića u tijelu pa sve do prstiju koji se tresu i ručnih zglobova koji otkazuju poslušnost. Ipak, nakon čitanja ove knjige osjećate se ispunjeno i preporođeno jer ovo je priča koja slavi život bez obzira na sva njegova iskušenja.

Nakon drugog čitanja ove prelijepe knjige pisane raskošnim pjesničkim jezikom moram dodati i nekoliko novih impresija koje su me potpuno preplavile. Očarana sam majstorstvom na koji je ova hrabra žena, prvenstveno pjesnikinja, pretočila u roman jednu ličnu borbu kreirajući ne samo zajedničko žensko iskustvo i mogućnost identifikacije svake od nas sa njenom pričom nego stvarajući i vrhunsku književnost. Nevjerovatno je njeno umijeće da o ovoj temi napiše toplu i nježnu priču, priču toliko iskrenu, bez imalo ogorčenja ili patetike, bez trunke osude i proklinjanja, priču sa čije svake stranice kipi sam život u njegovoj punoći, život lijep i sadržajan. S druge strane, nimalo nije jednostavno čitati ovu knjigu, ne znam da li sam ikad čitajući neko djelo osjetila svaki djelić sebe i svog tijela i da li sam se ikad osjetila tako prisutno u njemu. Istovremeno, ne sjećam se da li sam ikad osjetila toliku bliskost sa protagonistkinjom i onu prirodnu i zdravu potrebu da ju prosto zagrlim samo zbog toga. Jezik kojim se služi Senka Marić je vrlo plastičan, pjesnički bogat i neiscrpan, svaka stranica je pravo malo blago slika i značenja. Nekad su te riječi i metafore toliko snažne, kao da vas duboko režu skalpelom, ali uvijek pozitivne i oplemenjujuće. Toliko toga bih dodala, ali znam da ću zaboraviti. Ovo je knjiga koja se čita sa pauzama za razmišljanje. Nakon svake stranice osjetite poriv ili da nešto memorišete ili da nešto upijate dugo i postojano ili da emociji koju je u vama probudila date vremena da vas obuzme i ne napusti.