Tvoj sin, Huckleberry Finn

Naslovna fotografija: Jutarnji.hr

Vrlo punokrvno, slikovito, neposredno i živo pripovijedanje, imate utisak da sve vrijeme zapravo sjedite pored autora/protagoniste i slušate njegove dogodovštine. Štaviše, na momente kao da i sami putujete brodicom, osjetite njeno lagano ljuljanje, zatezanje kože nakon kupanja, miris hašiša, mokro lišće i granje pod nogama nakon kiše, čujete lavež pasa u daljini ili zaškiljite gledajući udaljena svjetla s obale,.. Dakle, taj ton i stil kojim ga postiže su više nego izvanredni i, rekla bih, definitivno najjači adut Sejranovićevog pisanja. Uz sve to, ova avanturistička knjiga obiluje vrlo plastičnim opisima i prodornim zapažanjima kako same prirode (koji su pritom vrlo zanimljivi i umjereni tako da ne smaraju), tako i ljudi (posebno Japanca i Matorog), ali i veoma ozbiljnim životnim temama. Sviđa mi se i svojevrsna informativnost ovog djela kada je u pitanju norveško društvo. Generalno me zanimaju različite kulture, interkulturalna komunikacija, predrasude, a posebno te bogate skandinavske zemlje koje ujedno važe i za najsrećnije nacije. Međutim, kad malo zagrebeš naiđeš na svašta, od dvostrukih aršina preko neskrivene diskriminacije, sve do neonacizma.

Nevjerovatno je koliko se Sejranović otvorio, piše krajnje iskreno, bez pardona i autocenzure, a pokrio je mnoge teme i pitanja. Doduše, neke je tek ovlaš dotakao, budeći veliko interesovanje za njima među čitaocima (mislim na sebe), ali ih nije dodatno obradio niti zatvorio i to mi je smetalo. Osim toga, mislim da se na momente baš rasplinuo, izgubio nit. Stekla sam utisak da je pisao baš za sebe, za svoju dušu, bez namjere da to (dobar urednik) malo dotjera. Meni lično je predugačko i imao je mnogo digresija i lutanja koja ga odvuku od neke, meni „važnije“ i prioritetnije teme. U jednom trenutku sam stalno čekala hoće li se već jednom nešto konkretno početi dešavati, ali to je život u svom izvornom obliku i tako funkcioniše naša svijest i misli skaču s jedne teme na drugu,.. Uostalom, i sam protagonista koji se istovremeno obraća čitaocima je prilično nesređen u tom periodu života koji opisuje, te takva je i ova knjiga.

Inače, roman je, ponoviću, pisan toliko uvjerljivo da sve djeluje autentično i bez problema povjeruješ da je sve opisano čista istina. Autor to postiže i pisanjem u prvom licu, te korišćenjem sopstvenog glasa, kao pisca koji razgovara sa čitaocima, ali i korišćenjem autobiografskog materijala. Meni je nedostajalo više tog odnosa s ocem, voljela bih da je to malo detaljnije analizirao jer na početku sam stekla utisak da će roman biti najviše upravo o tome (nije da to nedostaje u književnosti), ali kao da se u nekom trenutku predomislio i odlučio to dublje ne čačkati. Slično radi i kad počne raspetljavati priču o svojoj dragoj, ubaci milion nekih sporednih priča, površno ih dotičući,.. Sviđa mi se (što i) kako piše o seksu. Tačno ću morati guglati onog porno glumca Woodman-a. 🙂 Takođe bi bilo interesantno čitati o odvikavanju od droge. Mislim da je onaj dio sa četnicima malo naduvan (očigledno se više dešavalo u njegovoj glavi nego na javi, doduše i sam autor priznaje koliko se neke stvari namjerno preuveličavaju zarad same priče), ali me oduševljava njegova iskrenost u tim trenucima, priznaje i svoje slabosti i predrasude i paranoju i neprijatnost, pa i strah, na kraju krajeva.

Sve u svemu, knjiga koju definitivno neću zaboraviti i voljela bih još, samo malo sređenije. Čini mi se da je nemaran prema sopstvenom pisanju, tj. svom uspjehu kao pisca, ima ogroman potencijal prema kojem je bahat. Mislim da je od ovog materijala mogao napraviti više odličnih knjiga. Ipak, ovo je knjiga koja se ne zaboravlja tako lako, a mislim da to najbolje objašnjava njen kvalitet.