Blogovski rođendan

Na današnji dan prije tačno godinu dana odlučila sam da pokrenem ovaj svoj blog i s tim u vezi red je napisati nekoliko prigodnih rečenica i napraviti svojevrsnu rekapitulaciju protekle godine. Malo ko se u ovim mojim godinama odlučuje da pokrene blog pogotovo bez nekog konkretnog cilja. Moj je bio krajnje lične prirode i nimalo ambiciozan. Bila sam na trećem porodiljskom odsustvu, moj društveni život je bio u potpunosti predodređen potrebama djece, imala sam potrebu za nekim „ventilom“ i tako, ni sama se više ne sjećam kako sam došla na ovu ideju koja će se pokazati vrlo svrsishodnom. Uređivanje bloga mi je donijelo višestruke koristi, a pokušaću ih sažeti tako što ću ukratko opisati samo ono što mi se izdešavalo kad je u pitanju svijet književnosti. Pa, krenimo bez nekog posebnog reda.

Kako sam na blogu najviše prostora posvećivala knjigama koje sam pročitala, tako sam, logično, najviše privukla ljude koji dijele istu strast prema čitanju i pisanju utisaka o pročitanom, te sam upoznala mnogo sjajnih žena (prvobitno napisah ljudi, onda shvatih da su u pitanju prvenstveno žene) koje vode odveć zanimljive i živopisne blogove. Sigurna sam da ću nekog u ovom nabrajanju zaboraviti i nek mi unaprijed oproste jer je zaista nenamjerno (naime, upravo sam shvatila da želim ovaj tekst objaviti baš na današnji dan, a već je veče, djeca su upravo okupana i ja koristim vrijeme između večere i rituala pred spavanje), ali posebno sam srećna zbog održavanja kontakta sa neimenovanim dobro obaviještenim diplomatskim izvorom koji se nije slučajno našao na prvom mjestu ovog spiska (Živim obilje knjiga), Milkom Kolundžić (…sitničarnica…), Sonjom Lero Maksimović (Puella Sole), Katarinom Kostić (Prerazmišljavanje), Katarinom Pavlović (Totally Random & Co), Ivanom (The Stuff Dreams Are Made Of), Hanom Kazazović (Cyber Bosanka), Lanom (Lana piše),.. Među njima moram istaći Milku jer sam upravo zahvaljujući blogu „obnovila“ naše druženje. Inače, Milku poznajem, što se kaže, još iz nekog prošlog života. Međutim, putevi su nas odveli kojekud i bukvalno do prošle godine nisam znala ni gdje je ni šta radi dok me nije našla ovdje i ne mogu vam opisati taj osjećaj kad sam čitajući prvi komentar „novog pratioca bloga“ shvatila o kome se radi, doslovno mi je srce poskočilo od iznenađenja i radosti! Još dvije posebne žene su mi u međuvremenu zaista prirasle srcu, a to su Cara Dara i Jelena Despot, znaće one zašto. Vama je dovoljno navesti zbog toga što me neprestano inspirišu i pozitivno utiču na mene u svakom pogledu najviše zbog toga što su krajnje neposredne i ne pretvaraju se! Cara Dara je jedna rijetko izvanredna osoba koju je zadovoljstvo poznavati jer je iskrena, duhovita i nadasve zanimljiva. Jedna zdrava ličnost s kojom sam se tokom prošle godine smijala od srca, uspjele smo otići i na nekoliko promocija zajedno, ali i u spontanih, kratkih i prijatnih šetnji koje pamtite kako zbog otvorenosti, emocija, tako i koje pametne koju prebacite.

49065391_494182534438978_540699050710663168_n

Društvo iz D kluba ovom prilikom neću značajnije isticati jer sam o njemu pisala u nekoliko navrata i mislim da je svima jasno o kakvom blagu se tu radi i koliko sam zahvaljujući njima obogatila sopstveni duh, ali i društveni život. Tu je još i divna grupa ljudi koju sam upoznala na ruskom, koji su tako neočekivano uplovili u moj život. Presrećna sam što ih poznajem jer su svi prije svega dobri ljudi, a pritom i zapanjujuće kreativni i talentovani. Već dolazimo do prvog festivala književnosti u Banjaluci „Imperativ“ koji opravdano zauzima centralno mjesto ovog mog teksta. Iz više razloga. Jedan sam vam u nekim ranijim objavama već nagovijestila, a to je žena zmaj, Sanela Babić, inače direktorica ovog festivala koja je odradila ogroman i odličan posao i potez ovim događajem koji je, za mene lično, obilježio proteklu godinu. Neću vam mnogo pisati o njoj i zašto joj se divim, ona to već odlično zna, a i žena je koja voli da ostane „iza kamere“, a uz sve to ne želim da koluta očima dok ovo bude čitala mada znam da će mi ionako sasuti u lice sve što misli. Izdvojiću samo jednu misao koje se sjećam, a koju sam podijelila s njom. Naime, zahvalila sam joj što mi je vratila dio mozga. Pametnom dosta.

49348324_1861395870635930_4934421247007129600_n

Elem, na festivalu sam upoznala brojne regionalne savremene pisce, za neke sam čula prvi put, za neke sam samo znala po imenu, ali dotad ništa njihovo nisam čitala, a bilo je i imena čije stvaralaštvo volim. Bilo je tu pregršt izvanrednih momenata, a sve promocije i događaji koje sam uspjela ispratiti su bili organizovani na zavidnom nivou. Lično sam bila najoduševljenija pjesničkom večeri u kojoj su učestvovali Tanja Stupar Trifunović i Marko Tomaš o čemu sam, takođe, ranije pisala (kasnije ću staviti linkove na sve značajnije tekstove da se ne ponavljam previše), kao i komplimentom koji sam dobila od Ivana Tokina uprkos činjenici da sam negdje namjerno bila pomalo gruba prilikom iznošenja svojih utisaka o njegovoj knjizi „Pas“. Najkonkretniji efekat ovog festivala na mene je, upravo ono što je bio i, pretpostavljam, jedan od njegovih glavnih ciljeva, to što sam se zainteresovala za djela lokalnih, tj. regionalnih savremenih autora i mogu reći da sam do kraja godine uspjela pročitati dosta aktuelnih naslova od kojih su neki, usudiću se reći, remek-djela. Kad govorim o festivalu, moram spomenuti i da sam tad, zahvaljujući štandu Imprimatura koji je organizovao druženja sa autorkama čija djela je ova mlada izdavačka kuća objavila, srela dvije nove i vrlo perspektivne autorke koje obećavaju u književnom svijetu, a to su Slađana Nina Perković i Milanka Blagojević. Zadovoljstvo susreta sa obje je neupitno, sa Milankom ove godine dodatno emotivnije jer me je obradovala svojim prvencem i kad me je pozvala na ovo druženje jer slučaj je bio kao s Milkom. Milanka se udala, odselila, promijenila i nismo se vidjele godinama i stvarno sam srećna što smo obnovile naše poznanstvo i što me Milanka, baš poput Jelene, neprestano ohrabruje da pišem. Čudni su putevi Gospodnji i nikad ne znate kad će vam u život poslati neku osobu i zbog čega i kad smo već kod toga ne mogu ne spomenuti Aleksandru Sašku Madžar koju mi je, takođe, ponovo poslao, a na čemu sam mu podjednako zahvalna. Naravno, hvala mu što mi je ove godine na Šoltu poslao i najduhovitijeg živućeg pisca sa ovih prostora, Antu Tomića.

49732813_1957790854517452_6676693147449294848_n
Foto: Berislav Brezo

Naročito sam počastvovana što mi je ukazano povjerenje da vodim promocije u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ i što sam postala član ovog sjajnog tima. O promociji naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović sam već pisala ovdje. Sad bih radije napisala nešto o ostalima, ali prije nego što to učinim pokušaću da zaokružim ovu priču koju sam počela, opet bez nekog konkretnog cilja, najviše zato što osjećam da je lijepo obilježiti godišnjicu. Osim što sam, naravno, zahvalna na dobrom zdravlju koje je poslužilo moju porodicu i moje najdraže, zahvalna sam na svim ljudima koji su obogatili moj život. Neke sam već spomenula, mnoge, nažalost, nisam, ali sigurna sam da se niko od njih neće uvrijediti što ga nisam imenovala i izdvojila jer upravo takvi su to ljudi i zato ih i volim. Inače, tokom prošle godine i jedna moja priča je objavljena u zbirci „Priče iz komšiluka“ na šta sam veoma ponosna, a čemu sam, naravno, posvetila cijeli tekst. Zanimljivo je, možda i to da je jedan od mojih mamećih tekstova više preuziman (što ovlašćeno, više bez pitanja) i dijeljen od strane portala koji se bave tematikom porodice, djece, vaspitanja, odrastanja nego bilo koji „knjiški“. Vjerovatno ću ovaj tekst još danima dopunjavati i proširivati kako se čega sjetim jer sjećanje je varljivo.

Dakle, za sam kraj, nekoliko riječi o autorima i knjigama čije promocije sam vodila.

Nataša Kupljenik rođena je Kutičanka, ali posljednjih 15 i više godina živi i stvara u glavnom gradu Slovenije, gdje je stekla zvanje akademske slikarke. Pored toga, Nataša je suvlasnica, administratorka i fotografkinja jedne male novinske agencije/foto servisa iz Ljubljanje, ali i osnivačica slikarsko-kreativnog ateljea “Mišek”. Kao pjesnikinja, učestvovala je na pjesničkim festivalima, radionicama kreativnog pisanja, raznim pjesničkim susretima. Stvara na oba jezika, i hrvatskom, i slovenačkom, te često učestvuje sa autorima koji žive u Sloveniji, ali pišu na svom maternjem jeziku. Neke njene pjesme su 2014. godine uvrštene u antologiju savremene manjinske i migrantske književnosti u Sloveniji „Iz jezika v jezik“ (Od jezika do jezika) koju je izdalo Društvo slovenskih pisaca, a ove godine i u antologiju „Širi poezijo, ne strahu“ (Širi poeziju ne strah) u izdanju kulturno-umjetničkog društva Poesis iz Ljubljane. Natašin prvenac, zbirka poezije „S druge strane“ podijeljena je u pet poglavlja: Prozora kioska, Umjetnosti, Granice, Života, Njegovog sna. Promociji je prisustvovala i Tamara Lujak, urednica i recenzentkinja ove zbirke koja je, između ostalog, u svom pogovoru rekla da svojim pjesmama Nataša otkriva lekcije o životu, te da govori smjelo, iskreno i potpuno ogoljeno o svim svojim životnim problemima: sukobima sa sredinom u kojoj je odrasla, sa sistemom, ljudima u okolini, samom sobom. Sa Natašom smo razgovarali o mnogo čemu, da li je „lako izboriti se sa depresijama koje odbijenice nose na leđima“, ko su današnje heroine i je l’ previše djetinjasto vjerovati u magiju, zašto Natašin stih „nikome neće poboljšati život“, zašto „državni sistem cijedi, okrada, uništava“, te zašto je „kultura vječno siroče naših država“ i, nezaobilaznim, šta je sloboda, da li je to „odsutnost misli“? Iako predstavljanje debitantske zbirke poezije, posjećenost je bila iznenađujuća, publika se aktivno uključila u razgovor i tražila od pjesnikinje još interpretacija njenih stihova, što je, priznaćete, divno.

Natasa KUPLJENIK, Tamara LUJAK, Vanja SUSNJAR CANKOVIC
Natasa Kupljenik – S druge strane, Predstavitev prve zbirke poezije Natase Kupljenik, Predstavljanje prve zbirke poezije Natase Kupljenik, Presentation of the first book of poetry Natasa Kupljenik, Kulturni center Banski dvor – Crveni salon, Banjaluka, BIH, 03.09.2018, Photo: Igor Kupljenik/MI-PRESS

ODLAZAK COHENA

 

Cijeli dan je bilo mračno

Kako i priliči takvom danu

Na poslu ljudi su zbunjeno gledali

Moje nasmijano lice i tužne oči

Tek dvojica su komentirali majicu

Sad taj natpis „You want it darker“

Zvuči tako ironično

Trebalo je uz svijeću pored Bude

zapaliti cigaretu Tebi u čast

sunce djeluje tako neprilično

Svijet bi trebao tugovati još malo

Sad samo pišu,

Ponavljaju gradivo

 

Mi hodamo po ivici depresije.

Danijela Vejnović rođena je Banjalučanka, gdje je završila gimnaziju. Zvanje inženjera stiče na Fakultetu tehničkih nauka u Zagrebu. Već od gimnazijskih dana pokazuje zanimanje za zakone matematike i fizike i koliko se oni mogu primijeniti u svakodnevnom životu i radu. Kroz studije shvata da postoji nešto što se prožima sa naukom i nadograđuje je, te svoje poznavanje naučnih objašnjenja funkcionisanja korelacije čovjek-priroda, funkcionisanja života na planeti Zemlji, upotpunjuje učenjima iz oblasti energetske i komplementarne medicine, metafizike i spiritualnosti, ayurvede, yoge. Bavi se istraživanjima i traženjem odgovora i u oblasti astrologije. Živi i radi u Beogradu kao holistički terapeut, akupresurolog, bahov praktičar, specijalista ili terapeut informacione dijagnostike i korekcije stanja. Autor je programa „MESTO ISTINE“ koji je nastao kao sublimacija njenih znanja stečenih kroz razne škole, metode i učenja Istoka, kao i velikog iskustva iz prakse (više od 15 godina). Danijela nam je predstavila dvije svoje knjige: „Sjaj vedrog oblaka“ i „Nebeski dlan“ koje obrađuje brojne životne teme i djelimično daju odgovore na važna pitanja koja sebi svakodnevno postavljamo. Svi mi tragamo za smislom i suštinom života na ovaj ili onaj način, međutim neki od te potrage za svrhom u ovom svijetu brzo odustanu. Sa Danijelom smo, između ostalog, razgovarali o tome koliko danas govorimo jezikom duše, dobre namjere, jezikom ljubavi? Koliko je čiste i iskrene komunikacije među nama? Koliko je dobrote i empatije danas? Zašto smo sami sebi često na zadnjem mjestu? Da li se zaista sve dešava u savršenom redu i rasporedu? Crveni salon je bio pun, kako Danijelinih prijatelja iz gimnazije, nekadašnjih komšija, tako i gostiju koji su pažljivo i bukvalno netremice, sa velikim žarom upijali Danijeline rečenice i životne spoznaje zasnovane na godinama ozbiljnog istraživanja i iskustva. I publika i gošća i organizatori su bili prezadovoljni.

42319619_1911159205855258_5339243569880236032_n

Celim svojim Bićem znam da nikada nije uzaludno nijedna reč potrošena, nijedna radost podeljena… a još manje Sveprisutna Ljubav. Što više pružamo – kroz reč, delo, emociju… to sve više dobijamo. Možda ne istom merom i na isti način… čak ni od istih ljudi, ali ipak dobijamo. Postajemo bogatiji za svaku novu vrstu vibracije i dela nečijeg personalnog tona… u ma kojoj razmeni. Može izgledati naivno ili uzalud pruženo i izrečeno. Ali sigurna sam da nije. I kod onih najtvrdokornijih, to (uslovno rečeno) seme kroz reč ili delo će kad-tad početi da daje rezultat. Najčešće mi nećemo biti svedoci toga, ali to nije ni važno. Važno je da smo odaslali sve što jeste deo najčistije vibracije Svetlosti (kroz bilo koji vid njenog ispoljavanja). Važno, zato što se ovde radi o stepenu naše Svesti. Ona ne mora biti u istoj ravni sa nekim drugim Bićem. Ali će, sigurna sam, doprineti i nekom da u svojoj ravni gde se trenutno nalazi, odskoči bar za malo. A to je puno… u Svetlosnom svetu. Pa stoga, ne štedimo reč, radost, ljubav… pružajmo ih i delimo.

Goran Belecan Mirković rođen je u maju 1976. godine u Banjaluci gdje je i odrastao, kako kaže u Ulici Slaviše Vajnera Čiče koja danas nosi ime Rade Vranješević. Međutim, veći dio djetinjstva proveo je na Starčevici u čuvenim papagajkama, u Ulici Rajka Bosnića 3 (treći sprat). Njegovo ime je staro slavenosrpsko, a porijeklo izvodi iz osnove riječi gora, odnosno šuma, planina, a sinonim je golemosti i snage. Osnovna škola koju je pohađao takođe je promijenila naziv, ovog puta iz Mirka Višnjića u Vuka Stefanovića Karadžića. Zajedno sa njegovim upisom u Gimnaziju, Zvezda postaje prvak Evrope. Goran je danas po zanimanju diplomirani pravnik, a o svom poslu kaže: pade mi u krilo, bolji no što jeste ne bih pronašao ni da sam tražio s nešto manje stresa, al’ šta da se radi. Svoje pjesničke bravure objavljivao je u Pančevačkim Rukopisima, te izdanjima izdavačke kuće Alma iz Beograda i nema ambicija da se njegova gimnazijska i fakultetska zanimacija krsti ikako drugačije do hobijem. Goran za sebe kaže da je rođen kao čovjek, što i dalje jeste i nada se da će ostati do kraja, sve u svemu ipak ponosan na sebe u šta je odrast’o od svog prvog maja.

48361418_1953938848243960_3134479132759425024_n
Foto: Borislav Brezo

Goran nam je predstavio svoje dvije zbirke poezije: „Da bog da ti se gradivo nagomilalo“ i „Moj strogi patrijarhalni odgoj i klasično obrazovanje ne dozvoljavaju mi da ovoj zbirci dam bolji naslov nego prethodnoj“. Za svoje stihove, Goran inspiraciju nalazi svuda, u najširem smislu rečeno u prirodi i društvu, u biljnom i životinjskom svijetu, u kafani, s pivom u ruci, u popularnoj kulturi, sportu, politici, među prijateljima i proslavljenim i manje poznatim banjalučkim legendama,.. U njegovoj poeziji provlače se i teme iz čuvenog stripa Alan Ford, kultnog domaćeg filma Kako je propao rokenrol, neke njegove pjesme nose nazive poput onih velikih srpskih pjesnika, ali dotiče se i narodnog folklora. Sa Goranom smo razgovarali o mnogo čemu, o fudbalu, Japanu, Aleksandru Vučiću, malim kravama, pivu, haiku poeziji,.. Najviše smo se smijali. Atmosfera je bila jedinstvena, članica našeg tima i pjesnikinja Saška Madžar je čitala Goranove stihove, neponovljiva energija koja je uspostavljena s publikom bila je garancija prijatnog druženja i svi su neskriveno bili oduševljeni, a Goran je istinski uživao. Treba spomenuti i to da on do dolaska na promociju nije znao gdje dolazi, promociju iznenađenja su za njega organizovali njegovi dugogodišnji prijatelji i radne kolege. Bilo je to nezaboravno veče o kojem je Goran, u njemu svojstvenom maniru, napisao pjesmu koja će biti objavljena u njegovoj sljedećoj zbirci.

Razgovor sa Donijem

Čak četiri puta sam se

rukovao s dragim Trampom

ne jednom tek il’ dva, tri

kao s nekim drugim krampom

Razgovarao sam sa njim

duže nego drugi netko

tako mi se barem čini

a ja grešim vrlo retko

O samoj smo politici

prozborili reč il’ dvije

ali sam mu sve rekao

što se tiče nam Srbije

Izložio detaljno mu

zašto mislim da je važno

da nam dođe u posetu

i rekao „JES“ je snažno

Rekao sam, u suštini,

tebe brate Srbi vole

spominju te otprilike

kol’ko se i meni mole

Rekao mi je da ličim

na en bi ej košarkaša

u sebi sam pomislio

Doni to je igra naša

Sve u svemu, bitan susret

uspešan i plodonosan

doneće nam samo korist

priznaću da sam ponosan

Advertisements

2 мишљења на “Blogovski rođendan”

  1. Sretan ti b(l)ogovski rođendan + 1 dan! =o)

    Kako je ovo sjajan tekst – najprije o tome kako je život (lako?) udahnuti tako da te i sunce i arija ispune do posljednje alveole!

    Ne mogu da vjerujem koliko toga si uspjela i postigla za samo jednu godinu! Eto kako se raste i iznutra!

    Još jednom – čestitam od srca!

    I pozdrav ti, veliki!
    M.

    Свиђа ми се

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s