Zakonik čovjeka od dima

Naslovna i sve fotografije u tekstu: Borislav Brezo

„Zakonik čovjeka od dima“ je najpoznatije djelo italijanskog futurističkog književnika Alda Palaceskija. Iako ga mnogi smatraju najljepšim italijanskim romanom XX vijeka, na prevod ove knjige na srpski jezik (inače, dosad nije prevođena ni na jedan od jezika država bivše Jugoslavije) čekalo se cijeli vijek, tačnije 108 godina. Prevodilac, ujedno i izdavač, Boris Maksimović je odradio odličan posao što je neko veče na banjalučkoj promociji ove knjige potvrdila i doc. dr Sanja Kobilj Ćuić, profesorica na Odsjeku za italijanski jezik i književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci i ujedno redaktor prevoda, rekavši da je Maksimovićev prevod ovog čuvenog djela jedan od najljepših prevoda koje je imala priliku da čita. On je uspio da prenese atmosferu djela i da prevede jako vjerno tu knjigu, a da pri tom ona nije izgubila svoju ljepotu. Rijetkost je naići na tako vjerodostojan prevod, a ovo je taj slučaj. Što se tiče samog prevoda, mogu dodati još eventualno i to da, ako je osnovni kriterijum za prepoznavanje kvalitetnog prevoda ono dobro-staro uživanje u tekstu, meni je prevod zaista lijep i uživala sam čitajući ga. Boris je uspio sačuvati i neophodnu ironiju, humor i autorovu oštru kritiku društva.

„Zakonik čovjeka od dima“ je priča o Pereli, čovjeku od dima koji se iznenada pojavljuje u jednom kraljevstvu. Ljudi ga gledaju sa radoznalošću, zatim sa sve većim divljenjem. Njegova fizička struktura, gotovo besmrtna, čini ga bizarnim stvorenjem, ali i šarmantnim u očima drugih. Međutim, on je vrlo jednostavna osoba, ne pretjerano zanimljivih misli, štaviše izgleda nepismeno. Stalno ponavlja tri iste riječi: „Pena! Rete! Lama!“, imena tri stare dame po kojima su ga ljudi i prozvali Perela. Za sve one koji traže objašnjenje njegove izuzetne prirode, on samo kaže da je lagan. U nekom gotovo religioznom žaru, vladini zvaničnici traže od Perele da reformiše njihovo zakonodavstvo. Dolazak Perele i pisanje novog zakonika se vide kao početak zlatnog doba pravde i harmonije u gradu. Ipak, na kraju, žar umire i ljudi se okreću protiv svog nekadašnjeg Mesije, dovodeći ga na sud. I dalje je jedina odbrana koju nudi to da je lagan. Perelin kasniji pad iz milosti će takođe biti iznenadan i nezaslužen. Priča će odjednom postati dramatična. Perela postaje predmet zlonamjernih tračeva, izolacije, nasilja, optužbi dok ne postane inkarnacija samog đavola: to će biti njegova patnja, za koju ne može naći objašnjenje. On je iskren do krajnosti, očigledno nesposoban za mržnju i nasilje, ali nesposoban i za ljubav.

52991319_1990078667963311_5578764116337623040_n

Sama forma ovog romana je, takođe, zanimljiva budući da je većinom napisan u vidu dijaloga. Možda zbog toga, ali i zbog svoje bogate simbolike i podsjećanja na bajke za odrasle, pomislila sam da bi ovo moglo da se prilagodi u dramski tekst za izvođenje u pozorištu. To je potvrdila i Sanja Kobilj Ćuić rekavši da je ovaj roman teško svrstati u bilo kakvu kategoriju, a ono oko čega su se kritičari složili je da je riječ o antiromanu, koji pokušava da raskrinka, odnosno uništi tradicionalnu strukturu proznog književnog djela. Osim što je antiroman, možemo reći i da je neka vrsta bajke, da je prepun mitoloških elemenata, da je neka vrsta igre u kojoj likovi djeluju kao marionete, kao lutke na pozornici, što ne čudi ako znamo da je Palaceski na svom stvaralačkom početku bio jako vezan za teatar.

Kritičar Luciano De Maria uporedio je istoriju Perele sa onom Isusa Hrista. On je pronašao mnogo zajedničkih tačaka: trideset tri godine imaju i jedan i drugi; iznenadni dolazak u svijet, bez intervencije roditelja; uspon među ljudima koji se ipak završava suđenjem i kaznom; razmišljanje na brdu izvan grada koje podsjeća na ono u Maslinskom vrtu, planina Kalejo koja podsjeća na Golgotu, uspon na nebo i poruka ostavljena ljudima: Perelin zakonik. I Boris je na samoj promociji govorio upravo o biblijskim motivima: Perela ima 33 godine, odnos društva prema njemu kreće se od obožavanja do mržnje, u romanu se spominje planina koja podsjeća na biblijsku Golgotu… S druge strane, Palaceski je uspio da napravi jednu predivnu ’vazdušastu bajku’. Na nekoliko mjesta u knjizi glavnog junaka pitaju – ’Šta ste vi?’ a on im stalno odgovara – ’Ja sam veoma lagan’. Kada su kritičari pitali Palaceskog šta je uopšte to što je napisao, on im je rekao – ovo je moja ‘vazdušasta bajka’, stalno potencirajući taj motiv lakoće i lepršavosti.

51211689_1990078554629989_3467955649344700416_n

S tim u vezi, možemo dodati i to da se ovo djelo može posmatrati i pretečom nekih tema koje je obrađivao recimo Milan Kundera istražujući lakoću i biće. Čovjek od dima postaje ključna metafora oko koje autor isprepliće svoju tragikomičnu igru između lakoće i težine nudeći tako egzistencijalnu viziju ljudskog života. Palaceski ukazuje na jaz između besmislenih, praznih rituala i vrijednosti buržoaskog društva i takoreći tvrdoće stvarnosti koja leži pod njihovim nogama. Bezbrižno, zagonetno i duboko s jedne strane, s druge uzbudljivo i intelektualno zahtijevno. Urbana osuda društvenih vrijednosti može poslužiti kao dodatak svakoj ozbiljnoj kolekciji intelektualne fikcije.

Tanka je linija između apsurdnog, nerazumljivog, aluzivnog, pa i dosadnog i genijalnog, zabavnog, duhovitog, originalnog. U svakom slučaju, ova knjiga je pisana jednim jako pitkim istovremeno stilski prefinjenim i lijepim jezikom, sadržajno je vrlo slojevita i nudi čitav niz različitih motiva i simboličkih slojeva za tumačenje. Isto tako, ovo je knjiga koja uspijeva da predvidi budućnost zadržavajući svoju savremenu preciznost, dakle, veoma je aktuelna što joj daje dodatnu vrijednost i draž. Jedno od tumačenja profesorice Kobilj Ćuić koje mi se posebno svidjelo i urezalo u pamćenje, pokušaću da parafraziram, je to da Perela svojim nedjelovanjem zapravo proizvodi i pokreće toliko toga i da je njegova uloga, između ostalog, u svojevrsnom ogledalu, refleksiji samih stanovnika kraljevstva, odnosno ljudske prirode.

Promociju su organizovali banjalučka izdavačka kuća „Imprimatur“ u čijem izdanju se i pojavio ovaj prevod, Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“, takođe iz Banjaluke i, naravno, Banski dvor – kulturni centar.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s