Zatočenici sopstvenih zabluda

Naslovna i sve fotografije u tekstu, za Imperativ: Borislav Brezo

Vladimira Tabaševića, ovogodišnjeg laureata Ninove nagrade ugostili smo posljednji dan mjeseca februara u Vijećnici Banskog dvora. Sa Vladimirom smo razgovarali o ratu i izbjeglištvu, o životu u siromaštvu i klasnoj podijeljenosti, o usvajanju jezika, o savremenim mitovima i tome koliko smo zatočenici sopstvenih zabluda, o žrtvama i milosrđu, o ježevima i ježenju, o skijanju i sankanju, o Brehtu i pozorištu, o hrenovkama i hreeenovkama,.. Raspoložen i elokventan gost inspirisao je publiku na aktivno učešće u razgovoru, a zanimljive teme koje su varirale od ozbiljnih filozofskih preko duhovitih do svakodnevnih životnih i, naravno, književnih predstavljaju samo djelić predivne večeri koju je organizovalo Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“.

U tekstu, ili preciznije rečeno, u dijelovima koji slijede pokušaću da vam prenesem dio razgovora sa Vladimirom i predstavim samo neke od mnogobrojnih tema kojih smo se dotakli, stoga ne zamjerite što ovo neće imati složenu i pretjerano logičnu strukturu. Sjećanje je varljivo i neću se oslanjati na njega nego samo na pitanja kojima sam bila vođena i odgovore koje su zabilježili novinari. Naravno, ni ovog puta neću se ustručavati da sa vama podijelim svoje lične impresije o autoru i njegovom stvaralaštvu.

***

“Zabluda Svetog Sebastijana” je priča o turobnoj sudbini dječaka i njegovog odrastanja tokom ratnih trauma i raspada porodice, izbjeglištva, osjećaja nepripadanja novoj sredini, života u siromaštvu i klasnoj potčinjenosti, socijalnoj bezizglednosti, ali i priča o učenju maternjeg jezika u takvim okolnostima. Istovremeno, provlače se i druge važne teme kakva je i pitanje žrtve koja se negdje uvijek smatra moralno superiornom, teme lažnog milosrđa i pravdoljublja zarad sopstvenih interesa. Kao rimski vojnik, Sveti Sebastijan je progonio hrišćane, međutim kako je u srcu i sam njegovao vjeru u hrišćanstvo, on bi ih, zapravo, kad god su mu to prilike dozvoljavale, spašavao. U suprotnom bi ih podsticao na žrtvu zarad sopstvenih ideala. Vladimira smo pitali ko je ovdje sve u zabludi: sam Sveti Sebastijan, hrišćani koje spašava, njegove kolege dželati i o kakvim tačno zabludama je riječ?

Sveti Sebastijan je s jedne strane pošteđivao Hrišćane gde su okolnosti to dopuštale, a tamo gde to nisu dopuštale on je te koji su se kolebali, da li nešto da žrtvuju ili ne – ohrabrivao na žrtvu. Tako bi verovatno radio jedan pravi istinski progonitelj, jer kada neko počne da se koleba, on kaže – ‘ne, ne, nemoj da se kolebaš, baš je poenta da stradaš’.

Ta njegova dvostruka uloga bila mi je veoma zanimljiva, jer smo svi mi često u situaciji da neke naše realne prakse, koje imamo svakodnevno, ne koincidiraju sa našim uverenjima… Vrlo često imamo jedno ubeđenje o sebi, po pitanju nekih krupnih etičkih kategorija, da smo dobri, iskreni, pravdoljubivi itd, a u realnosti se događaju nepravde, laži, zabune, obmane. Ipak, ne možeš da kažeš da bilo ko od tih ljudi, koji su upleteni u tu priču, za sebe veruje da je obmanjivač, da je zao…

I onda, na tragu teze Simona Vejla da je ‘zlo senka dobra’, palo mi je na pamet kako u stvari svi mislimo o sebi i imamo predubeđenje da smo dobri, iskreni, pravdoljubivi i pošteni. U realnosti se dešavaju ratovi i ko zna kakvi problemi, ali ako se malo o tome promisli ispostavi se da su na svim stranama ljudi ubeđeni da rade dobro.

***

Jedna od ideja u romanu je i ona da je put do pakla popločan dobrim namjerama koja podstiče na razmišljanje o dobročinstvu. Kod nas je negdje postalo pomodarstvo da se svi predstavljaju kao žrtve: majke su žrtve porodice, radnici su žrtve poslodavaca, građani su žrtve države/sistema. Zašto se svima lakše poistovjetiti sa žrtvom? I zašto se često plemenita djela i mučeništvo koriste kao opravdanje za osvetu u slučaju pretrpljene nepravde? Koliko te i takve žrtve pokušavaju umiriti savjest zbog sopstvenog nedjelovanja, a koliko je iko danas spreman biti žrtva zarad sopstvenih ideala, naravno ako izuzmemo fundamentaliste, pa makar i samo u nekom umjetničkom smislu, bez zloupotrebe drugih ili izabrane pozicije?

To ne znači da ne postoje objektivne žrtve, uvek, nažalost one postoje. Ali ono što je važno jeste da žrtve gotovo nikada nemaju glas da artikulišu svoju poziciju žrtve. Žrtve ćute, ne zato što nemaju šta da kažu, već nemaju načina, nemaju reči kojima bi progovorile. U dominatnom diskursu već su napravljeni određeni označljivi pojmovi kako je moguće i o kakvim žrtvama pričati.

Realne žrtve, naravno i dan danas postoje, ali ne postoji artikulisani diskurs, artikulisana ideja i pojmovni aparat kojima bi te žrtve propričale o sebi kao o žrtvama. A, vrlo često, ako si žrtva gotovo i nemaš vremena da o svojoj poziciji žrtve pričaš. Na neki način, ili nađeš načina da opstaneš, izađeš odatle i onda tek eventualno možeš sebe da se setiš kao žrtve.

Ali i to sećanje na sebe kao žrtve je jedna od tema romana, tj. kritika te vrste samosažaljevanja, samodoživljaja sebe kao žrtve, jer kada pričamo o sebi da smo žrtve vrlo često imamo neku vrstu interesa, ne u ekonomskom, već i u bilo kom drugom smislu… Često kada želimo da opravdamo svoj naum sebi kažemo – ‘da, to je zato što je meni neko tada uradio to, pa ja mogu danas da radim ovo’. I to je jedan od najtrivijalnijih mehanizama, unutrašnjih objašnjenja i razloga koje sebi dajemo, iz kojih proističu postupci čije konsekvence se kasnije ispostavljaju kao sigurno ne dobre.

***

Česta simbolika ovog romana, ali i nekih ranijih Tabaševićevih djela je simbolika ježa. Jedna se odnosi na to da je izmučeno i strijelama probijeno tijelo Svetog Sebastijana ličilo upravo na ježevo jer mu je iz leđa štrčalo neprebojivo mnogo strijela, nalik ježurkinim bodljama. Tu je i Vladimirova interpretacija izbora naslovne slike romana. On, naime, kaže da ako dugo i netremice gledamo u ježa na prvoj strani, vidjećemo da on narasta što je odlična uvertira za tekst koji slijedi. Sama posveta romana glasi “Nama, koji smo učili maternji jezik za vreme rata, često bez matere, ježili se“. Vladimir nas je podsjetio i na emotivnu uspomenu na Ćopićevu Ježevu kućicu, ali i na nimalo prijatnu sliku pregaženog ježa koju opisuje u romanu. Međutim, nije nam odao tajnu i objasnio šta sve znači „Jež sam iako tečem“.

***

Ćutanje tih dana upada u usta ljudima, a deca koja uče jezik za vreme rata moraju da nauče i to kako se ćuti i kad se ćuti, kako se priča i kad se priča.
Ljudi oko nas – ovi koji odustaju od jezika, odrasli, ćute jer negde se sprema zlo, šminka se, namešta, trti pred ogledalom, i ćutanjem računaju da ćemo se sakriti – ti ljudi ćute, a deca, sama onda, zapričana, uče taj jezik, ali tako što se, pre svega, uče ćutanju.
U ratu, odrasli, ujezičeni ljudi, uveliko ujezičeni, zagledani su samo, nemilice ćute, pa deca, tako, nauče neki svoj jezik, i značenje tišine.

Navedeni citat predstavlja samo jedan u nizu momenata inicijacije u jezik (i ježenje) u uslovima kada se jezik usvaja u djetinjstvu obilježenom ratom. Svi koji komuniciraju znaju da tišina nije odsustvo komunikacije. Pravo je pitanje možemo li danas govoriti i o nekim zajedničkim karakteristikama komunikacije tih generacija koje su, kako se često kaže, prerano sazrele i naučile ne samo kad treba ćutati, nego i šta znači tišina. Bilo bi zanimljivo sprovesti istraživanje da li im je jezik (s)vezan u čvor i da li su u stalnoj jezičkoj oskudici ili su otišli u drugu krajnost, prekomjerno ga konzumirajući kao hranu u stalnom strahu da će ostati bez nje.

***

Kritika kaže da „Zabluda svetog Sebastijana“, nije samo roman o ratu, nego i o jeziku. Vladimir Tabašević pisanjem preispituje konvencije u književnosti i jeziku, svaka njegova rečenica je svojevrstan rebus, on stvara neki novi jezik koji čitaoci tek trebaju prevesti. U obrazloženju žirija se kaže da se on u ovom romanu potpuno predaje kontrolisanom jezičkom delirijumu. Tabašević menja perspektive i tehnike, da bi jezičke krhotine iz prvog dela teksta u drugom prikupio u slagalicu, priču koja će nam, na kraju, umesto izlaza ponuditi novi jezički i egzistencijalni lavirint. Stefan Tanasijević, još, kaže da je jezik u njegovim romanima mnogo više od pukog baratanja riječima. Jezički činovi imaju svoje učinke i nije slučajno da se jezik uči u kući zvanoj Ludvig – omaž Vitgenštajnu, prostoru tišine, bez smisla. Zato je ovaj roman posvećen i onima koji se jezikom bave.

***

Međutim, postoji i nešto više od samog jezika, ono nešto izvan jezika, ono što je jezikom neuhvatljivo. Jer postoje reči, misli o rečima i reči srca koje je nemoguće misliti i izreći drugačije osim životom. Koliko danas živimo?

Postoji jedan zanimljiv koncept koji se zove ‘FOMO’, a to je strah od toga da se nešto propušta, tj. da sve prolazi mimo nas. Danas živimo život, s obzirom na prisilu informatičke epohe i društvenih mreža, koji nas prisiljava da sve vreme budemo na bezbroj važnih mesta. Da, na primer, odemo na skijanje, da se tu slikamo, a vrlo često je to i glavni motiv. I onda živimo u tom svetu samoreprezentacije sebe i svog života koji nam se nameće da živimo.

I to je taj koncept ‘FOMO’, znači strah da se stalno nešto propušta. Celo vreme čovek ima osećaj zebnje da nije na pravom mestu. U bitnoj meri to je postignuto upravo fenomenom društvenih mreža kao takvih, na neki način smo svoje živote saobrazili diktatu tih medija, koji mi i ne prepoznajemo kao diktat. A to je jedna vrsta prisile da se živi na taj način.

***

Tabaševićev književni izraz je vrlo raskošan, neki kažu neobuzdan i razigran, književna kritičarka Vladislava Gordić Petković kaže da je on pisac koji naizgled obične pojave oko sebe imenuje na neobičan način, da iz poezije izvlači mnogo energije i smješta ju u prozu, da je jedna od važnijih distinktivnih odlika njegove proze ona lijepa hermetičnost koja poziva na otkrivanje, da svojim poetskim jezikom isporučuje metafore u malim paketićima i da komunicira kroz obilje riječi i slika,.. Iako pisci baš i ne vole da govore o tehnici pisanja, s obzirom na Tabaševićevu očiglednu preokupiranost samim jezikom, nisam mogla odoljeti da ga ne pitam koliko radi na brušenju i brzini rečenice svjesno se trudeći da bude prepoznatljiv, a koliko tu fluidnost postiže prepuštajući se toku misli. Vladimir nije baš pristalica riječi brušenje, ali je bio iskren i otkrio nam da, ipak, razmišlja, radi na tekstu, bira riječi, nije da nema i onih koje prosto same naviru i „izlaze iz glave“ u šta smo se, uostalom, mogli i uvjeriti tokom razgovora. Vladimir prosto fascinira svojim retoričkim sposobnostima.

Tabašević ovo piše za svoju dušu udovoljavajući nekim svojim simboličkim potrebama, ispituje sopstveno shvatanje jezika, poigrava se, eksperimentiše,.. Dakle, roman je prilično zahtjevan za iščitavanje i razumijevanje obrađenih motiva, a već sam rekla i da je njegov stil potpuno drugačiji, krajnje autentičan i upečatljiv. Tabašević posjeduje osebujen jezički korpus i nevjerovatan talenat služenja jezikom, a njegovo stvaranje je daleko više od nizanja slika i žongliranja riječima. Svaka riječ u njegovom tekstu ima tačno, pažljivo, unaprijed osmišljeno i mjesto i značenje. Pojedine metafore su izvanredne, češće začuđujuće, ali sve su zadivljujuće. Zanimljivo je kako njegov mozak razmišlja, opaža i, konačno, imenuje i opisuje pojave oko nas.

Dakle, ukoliko je to ikako moguće, pokušajte da zaboravite na podrazumijevane i očekivane čitalačke okvire i navike i nemojte da se obeshrabrite ako ne možete, ma koliko revnosno i pažljivo čitali, doprijeti do potpunog smisaonog i semantičkog bogatstva teksta. Vladimir se ne dodvorava čitaocima, ne olakšava im, nije pretjerano ni razmišljao o recepciji, pogotovo ne u onom komercijalnom smislu, ali ne smatra čitaoce razmaženim niti površnim niti na bilo koji način podcijenjuje publiku. Štaviše, on kaže da se pokazalo da ne postoji prosečan čitalac, onaj neki famozni, umišljeni čitalački kapacitet koji nam sve vreme negde tu u vazduhu lebdi kao da postoje neki nesposobni ljudi da razumeju književnost, da se književnošću bave, da se interesuju za književnost. Ova vrsta priznanja učinila je knjigu dostojnom za najrazličitiji broj ljudi i mene to raduje. Dakle, ne moramo biti jezički (da ne kažem obrazovani) obdareni poput Tabaševića da bismo osjetili njegovo specifično iskustvo i kvalitet doživljaja svijeta i da bismo se s njim poistovjetili. Iako će, pogotovo nakon prvog čitanja, mnogo toga i dalje ostati nejasno, sasvim sam sigurna da ćete knjigu poželjeti da pročitate još jednom. Ja jesam, i to odmah (mislim poželjela da je pročitam drugi put). A poželjela sam da pročitam i prethodna Vladimirova prozna djela.

Pazite sad, da budem potpuno iskrena. Da ovu knjigu nisam „morala“ pročitati, vjerovatno bih odustala nakon četrdesetak stranica. O, kako mi je drago što nisam! Ne sudite o knjizi na osnovu korica, na osnovu slike koju mediji stvaraju o samom piscu, na osnovu vaše dosadašnje čitalačke prakse, na osnovu prvih stranica i površnog čitanja,.. Ovo je knjiga od koje vam prokuha mozak poput motora automobila čije kapacitete dovedete do krajnjih granica.

***

Vladimira Tabaševića javnost često etiketira kao najzapaženijeg mladog autora u postjugoslovenskim okvirima, jednog od najintrigantnijih mladih književnika današnjice, nekonvencionalnog ne samo zbog njegove književnosti već i ponašanja. Zahvaljujući nekim njegovim stavovima, nadalje, često se percipira kao svojevrsni enfant terrible srpske književnosti i kulturne scene. Mi nismo pristalice kategorizacija, ali ono što je sigurno, a što je na kraju poentirao jedan od posjetilaca promocije lijepo zaokruživši ovo nadasve inspirativno književno druženje jeste da će Tabaševićeva književnost ostati, tj. da će proći test vremena.

I što reče direktorica Imperativa, Vladimir Tabašević je imperativ!

***

Vladimir Tabašević rođen je 1986. godine u Mostaru pod punim imenom Bošnjak-Tabašević Vladimir. Studirao je filozofiju na beogradskom Univerzitetu. Književnu karijeru počeo je kao pjesnik objavivši zbirke poezije Koagulum, Tragus, Kundak i Hrvatski kundak. Zastupljen je u pregledima i izborima savremene poezije: Prostori i figure (Službeni glasnik), Restart (Dom kulture studentski grad), Troje (Samizdat, B92).

Njegov prvi roman “Tiho teče Misisipi” osim što se našao u užem izboru za Ninovu nagradu osvojio je regionalnu nagradu “Mirko Kovač” za najbolju knjigu mladog autora. Njegov drugi roman “Pa kao” 2016. godine našao se u najužem izboru za Ninovu nagradu. I, napokon, neki bi rekli treća sreća, Tabaševićevo treće prozno djelo “Zabluda Svetog Sebastijana” ovjenčano je upravo, već spomenutom Ninovom nagradom. Vladimir Tabašević je, takođe, dobitnik regionalne nagrade za priču “Rat” u okviru festivala Biber. Svojevremeno je bio član pjesničke grupe Cache. Osnivač je i jedan od urednika internet časopisa Prezupč koji se bavio pitanjima klasnih odnosa u društvu. Živi u Beogradu.

***

Hvala vrijednom novinaru portala Mondo, Siniši Staniću što redovno isprati naše promocije i uvijek napiše jedan temeljan i kvalitetan izvještaj bez kojeg ni ja ne bih mogla ovako sadržajno ispisati svoj tekst. Njegov tekst možete pročitati ovdje, a onaj Glasa Srpske, novinarke Milanke Mitrić na ovom linku. Tu su i intervjui koje je Vladimir dao uoči promocije za Glas i Nezavisne novine čiji izvještaj iz ugla sjajnog Milana Rakulja s nestrpljenjem očekujemo.