Neki meni susreti bliski

Fotografije preuzete uz dozvolu. Borislav Brezo, za Imperativ.

Dugo odgađam pisanje utisaka nakon jednog od najznačajnijih književnih događaja koji će nesumnjivo obilježiti kulturnu godinu u našem gradu. Razloga je više, a najvažniji je taj što znam da šta god napišem to neće biti dovoljno dobro. Zato neću ni pokušavati da vjerno dočaram atmosferu koja je vladala prije, tokom i poslije ove književne večeri. Novinari koji su pratili cjelokupan susret sa najvećim piscem naših jezika s kraja XX i početka XXI vijeka su odradili sjajan posao. Ja ću s vama podijeliti tek nekoliko nasumično izabranih crtica.

52440856_385774865584383_7270341761870856192_n

***

Imala sam užasnu tremu. 400 duša u punoj koncertnoj sali najveće institucije kulture u našem gradu i šire. Ne čuje se disanje. Samo onaj davno zaboravljeni smijeh iz srca i spontani aplauzi. Svi sjede mirno i intenzivno upijaju svaku riječ. Prva ja, omađijana, bez ikakve predstave o vremenu i prostoru. Jergović, vidno zatečen brojem posjetilaca, iskreno dirnut ukazanom pažnjom publike, pomalo rumen u licu, baš kao i ja. Razlog mog rumenila je, ako izuzmem adrenalinsku euforiju, boja njegovog glasa koja grije. Ono nešto djetinje što je zadržao u sebi. Zarazna toplina koju širi. Ko god je bio na ovom predivnom druženju otišao je kući bogatiji, smireniji, oplemenjeniji, a izrazi zahvalnosti za organizovanje ovog susreta stizali su sa svih strana. 

***

Važno je pisati o onome o čemu se ne može pisati, o onome o čemu je nedopustivo pisati i o onome o čemu nikom ne bi pisao.

***

Dok sam čitala roman „Dvori od oraha“ pitala sam se kako ikome pored Jergovića uopšte padne na pamet da piše. Mislim, čemu? Nakon Rute mi tek nije bilo jasno. Pa da je samo nju napisao zaslužio je Nobelovu nagradu.

Branko Mikoci naježio se kada su ga pogledale oči Rute Tannenbaum. Bile su to najveće oči koje je on u životu sreo i djelovale su pametnije i starije, ne samo od tog šestogodišnjeg djeteta nego i od svih ljudi koji su se našli u dvorani za baletne probe… U tim starim i pametnim dječjim očima Mikoci je našao ono što je uzalud tražio od svojih glumica kada bi im govorio da ne mlataraju rukama, jer to nije gluma nego težak oblik neurastenije, kakvome je mjesto u Stenjevcu a ne u Hrvatskome narodnom kazalištu…

„Ruta Tannenbaum“ je priča o djevojčici jevrejskog porijekla Lei Dajč, najmlađoj glumici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, čudu od djeteta, hrvatskoj Širli Templ i Ani Frank koja je svoju uspješnu glumačku karijeru završila u Aušvicu. Teška i potresna priča puna ironije svojstvene samo Jergoviću, a opet nekako, uprkos stravičnoj tematici koju obrađuje, prelijepa. Ne znam to objasniti. Jergović umije u ljudima probuditi prijatne emocije, one duboke, najljudskije. Nemam adekvatnih riječi kojima bih objasnila raskoš njegovog talenta, širinu njegove perspektive, dubinu zapažanja, intenzitet emocija koje pokrene,..

Sve važno što čovjek o sebi može reći, svaka istina o njemu koja biva izrečena u tišini, kazuje se očima. A glumci koji ne igraju očima, nego se krevelje, mlataraju rukama i topoću po sceni, vjerovatno jesu najmnogobrojniji i publici najrazumljiviji, jer su joj i najsličniji, ali oni, zapravo, i nisu pravi glumci nego su žongleri, koji ne znaju čak ni žonglirati, i deklamatori, koji nikada nijedan tekst nisu u stanju uvjerljivo izgovoriti jer sve što govore, oni govore poput Čehinja po opatijskim i dubrovačkim plažama, koje se sunčanim naočalama ne brane od sunca nego sakrivaju svoje sitne i pohlepne svinjske očice koje, kao i oči većine naših glumaca, uspijevaju dočarati samo jedno duševno stanje: blagu predjesenju tupost raskvašene slavenske duše.
A ta ga je djevojčica gledala na stotinu načina koje je on mogao prepoznati, i još na najmanje toliko načina koji su mu nepoznati, ali zbog kojih kazalište i postoji. Da nije očiju, predstave bi se igrale u mraku.

52281336_386353365248161_6862420216366759936_n

Snažan i veoma važan roman, moglo bi se čak reći i vječito aktuelan, nažalost. Ne znam (nisam toliko toga čitala) i ne vjerujem da je iko dosad u književnosti na ovakav način obradio stvarne nacističke strahote. Jergović svojim književnim likovima od kojih su neki, kako kaže, samo to, dakle književni, a drugi stvarni, daje stvarne osobine. Savršeno ih portretira, baš kao ljude od krvi i mesa, sa svim vrlinama i mračnim tajnama, sa ljudskim slabostima, vrlo vjerodostojno i autentično. Stvarno sam fascinirana kako neko piše tako kvalitetno o zastrašujućim istorijskim činjenicama, besprekorno, izvanredno, čarobno! Ako trebate pročitati samo jednu knjigu o užasima holokausta, neka to bude ova jer istinsko saosjećanje može probuditi samo jedna ovakva priča, nikako neka koja ljude svede na brojeve i prikaže potpuno crno-bijele. Ovo je knjiga koja će zauzeti posebno mjesto na vašim policama. Ono počasno.

…Zbog toga nisam pobornik pisanja o žrtvama kao žrtvama, jer smatram da to nema prvelikog smisla. Pišući roman o Ruti Tannenbaum, bilo mi je jako stalo da Ruta bude neka neugodna, nepristojna, bezobrazna i nesimpatična djevojčica, iz mnoštva razloga. Najvažniji razlog je taj što postoji neki neugodni, plačljivi stereotip prikazivanja žrtava kao anđela, kao dobrih ljudi. Kad prikazujemo žrtve kao ultimativno dobre ljude, mi ne činimo dobro eventualnoj uspomeni na njih, a pri tome i lažemo. Nisu Nijemci ubijali Jevreje zato što su Nijemci bili zli ljudi, a Jevreji dobri. Ne, oni su ubijali Jevreje zato što su Jevreji bili Jevreji. A ti Jevreji bili su ljudi kao i bilo koji drugi, bili su različiti ljudi – dobri, zli, pokvareni, pošteni, časni, nečasni, znači cjelokupan raspon ljudskosti. To je ono što književnost i kinematografija koji se bave holokaustom najčešće zaobilaze i u to se ne dira. To se ne radi da bi se odalo priznanje žrtvama, već se to radi da bi se olakšala savjest nas živih i da bi se mi prikazali kao jedna nevina i nedužna skupina ljudi, koja u tom žtvovanom svijetu vidi suštu dobrotu. S druge strane, krvnici se prikazuju kao sotone u ljudskom obliku, upravo zato da bi se prikazali različitim od nas…

***

Prije nego što ću krenuti na samo druženje, Kristina iz Sarajeva mi šalje poruku da pita imam li dva primjerka našeg koncepta i pitanja koja smo pripremile za našeg gosta. Govorim da nemam, da sigurno u Banskom dvoru ima štampač, ali budući da ću svakako prolaziti kroz grad, neće mi biti teško svratiti negdje odštampati. U blizini moje zgrade nalazi se jedna fotografska radnja, ulazim i pitam mogu li mi nešto odštampati. Niži čovjek dobronamjernog izgleda me pogleda preko naočala i rukom mi pokaza da prođem iza paravana. Dajem mu usb i govorim da mi treba dokument pod nazivom pitanja za Jergovića. On me upita imam li kakvo dobro pitanje i nakon što ih je pustio na štampanje, ustaje od računara, prilazi maloj plutanoj tabli, pažljivo skida jednu od prikačenih poruka i počinje da mi čita citat, odlomak iz Jergovićeve knjige „Otac“ koju je, kako će mi koji sekund kasnije reći, nedavno pročitao. Malo smo pričali o čuvenoj Olimpijadi u Sarajevu, on je već i zaboravio koje godine se održavala, ja nisam, baš zato što je se ne sjećam kao i on, i inače pamtim samo godine iz prošlosti koje nisu dio mog iskustva, malo o nesrećnom ratu koji nam je svima nešto oduzeo zauvijek se nastanivši duboko u samu srž naših bića i postajući snažna odrednica naših identiteta, malo o sličnostima i o istomišljeništvu,.. Nije mi naplatio štampanje. I sad, svaki put kad pomislim na svu počastvovanost što mi je ukazano povjerenje da vodim razgovor sa Miljenkom Jergovićem, na privilegiju da baš ja sjedim pored njega i uživam u veličanstvenosti i izuzetnosti svakog trenutka, da i ja, na neki način, jednog dana, postanem dio neke lijepe istorije našeg grada, ja se sjetim ovog simpatičnog vlasnika i radnika u fotografskoj radnji i osjetim zahvalnost na tom susretu.

***

Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 1966. godine gdje je završio čuvenu sarajevsku Prvu gimnaziju koju su svojevremeno pohađali, između ostalih, i Gavrilo Princip i Ivo Andrić. Diplomirao je na odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakuleta Univerziteta u Sarajevu. Autor je oko 50 knjiga među kojima su zbirke poezije, pripovijetke, romani, eseji, dramski tekstovi, novele, feljtoni, epistolarni, odnosno romani u vidu prepiske sa Svetislavom Basarom i Semezdinom Mehmedinovićem. Takođe je autor nemalog broja novinskih tekstova, a najpoznatije su njegove kolumne iz serijala Sumnjivo lice i Subotnja matineja koje izlaze u Jutarnjem listu. Od 1993. godine živi i radi u selu nedaleko od Zagreba.

Miljenko Jergović dobitnik je brojnih, najprestižnijih domaćih i inostranih književnih nagrada, a djela su mu prevedena na više od 20 jezika. Preciznije, do sada je izišlo ravno stotinu prevedenih izdanja njegovih djela na ukupno 23 jezika što govori o prijemu njegovog opusa izvan granica matične kulture. Osim što se toj brojci niko sa naše književne scene nije približio, isto tako dočekati za života izabrana djela u našoj kulturi rijetka je privilegija. Naime, izdavačka kuća “Fraktura” iz Zaprešića u prvom kolu izabranih djela pored tri stara davno rasprodana naslova (Sarajevski Marlboro, Dvori od oraha i Hauzmajstor Šulc) uvrstila je i novu knjigu pod nazivom “Imenik lijepih vještina”, svojevrsnu kompilaciju portreta Jergoviću zanimljivih pisaca, ali i kreativaca iz drugih umjetničkih grana (kao što su likovna, filmska i pozorišna umjetnost).

Nagrade koje su pratile književni put jednog od najznačajnijih i najplodnijih pisaca ne samo regiona, teško je nabrojati. Samo u prošloj godini dobio je uglednu književnu nagradu „Milovan Vidaković“ koju u organizaciji Kulturnog centra Novog Sada dodjeljuje Međunarodni književni festival proze, te prestižnu njemačku nagradu „Georg Dehio-Buchpreis“ za ukupno prozno djelo. Tom prilikom, na laudaciji povodom nagrade njemačka novinarka Doris Akrap naglasila kako Jergović nije ni bosanski ni hrvatski, pa ni balkanski nego evropski i svjetski pisac.

Još njegova prva, vjerovatno i najpoznatija i najuspješnija zbirka pripovijedaka, Sarajevski Marlboro koja govori o haotičnoj svakodnevici života u zaraćenoj BiH osigurala mu je međunarodno priznanje kada je 1995. godine za nju dobio nagradu za mir „Erih Marija Remark“ grada Osnabrika, te nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“, a još kao mlad pjesnik, davne 1988. godine,  dobio je nagrade „Mak Dizdar“ i „Ivan Goran Kovačić“ za svoju zbirku poezije „Opservatorija Varšava“. Za roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove” 2012. godine dobio je poljsku književnu nagradu Angelus, jednu od najvažnijih evropskih književnih nagrada koja ga je svrstala u red najvažnijih srednjoevropskih pisaca. Bilo ih je još, zaista, pregršt (Njegoševa nagrada za roman “Rod”, Premio internazionale città di Cassino Letterature dal Fronte za “Sarajevski Marlboro”, Meša Selimović za roman “Ruta Tannenbaum”, Premio Napoli za poeziju “Hauzmajstor Šulc”, Premio Grinzane Cavour, italijanska književna nagrada za “Mama Leone”,..).

Ono što je jasno jeste da gotovo nema djela koje je izišlo iz pera jednog od najproduktivnijih savremenih književnika a koje nije prepoznato i vrednovano bilo od zvanične kritike i stručne javnosti bilo od strane čitalaca. Zanimljivo je spomenuti nedavnu izjavu profesorice na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, Lejle Turčilo koja kaže da kome obeća testamentom ostaviti kompletan opus Miljenka Jergovića može biti siguran da veći izraz ljubavi od nje doživjeti ne može. Ona njegova djela svrstava u tzv. knjige „za uvijek“.

52392594_1013716045685239_4978940288132186112_n

Na svojoj zvaničnoj veb stranici, Miljenko Jergović pokrenuo je rubriku “Ajfelov most”, tačnije književni online časopis koji je ime dobio po starom austrougarskom pješačkom mostu preko Miljacke u centru Sarajeva. Pokrenut je kao biblioteka u kojoj je izašlo nekoliko knjiga, a među autorima na mostu nalaze se imena poput Semezdina Mehmedinovića, Ivane Simić Bodrožić, Ivana Lovrenovića Teofila Pančića, Muharema Bazdulja, Ante Tomića, Ranka Risojevića, Velibora Cvijetića, Vladimira Šagadina, Orhana Pamuka, Vladimira Pištala, Borisa Dežulovića, Marine Vujčić, Davida Albaharija, Mirka Kovača, Dragana Velikića, Senke Marić, te ostalih autora koje je izabrao Jergović.

Književno druženje organizovalo je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“. Sa Jergovićem je uoči promocije razgovarala naša Saška Madžar, PR „Imperativa“ za Glas Srpske, a nakon promocije svoje utiske podijelili su i novinar portala Mondo.ba, Siniša Stanić, Milan Rakulj za Nezavisne novine, te Glas Srpske i Buka Magazin.

24 мишљења на “Neki meni susreti bliski”

  1. Jao i joj…
    Priča iz kopirnice spada u one sinhronicitete koji nam se stalno događaju kada u život ulazimo otvorena srca! To je nešto što me uvek iznova i iznova raduje. Odnosno, ne znam da li postoji neko kome se dešavaju takve stvari, a ne raduje se onako detinje i neobuzdano zbog toga.
    Što kaže Milka, samo da je ovo, bilo bi za priču dovoljno …

    Ali Jergović … to je ono jao i joj s početka moje priče ….
    Ostavio me bez teksta … (a to je već đavolski teško)

    Ne znam, nemam ni minimum smirenosti da kanališem neku emociju. Oduvao me je s onim:
    „Sve važno što čovjek o sebi može reći, svaka istina o njemu koja biva izrečena u tišini, kazuje se očima.“
    A pred mojim očima se sada slova kvase i razlivaju …

    Pozdrav, drage moje. Ja sam Iva Matić.

    Liked by 3 people

    1. 😂😂😂😂😂
      Nisam mogla odoljeti, znam da mi nećeš zamjeriti. Morala sam se našaliti, to je na račun onog jednog vica, kasnije ću ti ispričati.

      Čitam tvoj komentar, čitam i uživam, sve ljepše od ljepšeg i onda ta posljednja rečenica! Tad sam zanijemila, a usta ostala širom otvorena! Oči ispale. Još mi treba vremena da shvatim šta se upravo desilo i da opišem taj talas topline koji me je preplavio! Joj, počeću pisati otrcano i patetično! I meni se sad slova kvase,..

      Liked by 2 people

      1. Oprosti još jednom ako je prvi komentar neprimjeren. Ničim nisam željela obeščastiti trenutak iskrenosti i to što si upravo podijelila s nama. Svaki put kad ostanem zatečena, pred takvim biserom od poklona, ja odvalim neku glupost ili se ponašam kao idiot.

        Totalno si me raspametila, ne znam osjeti li se to uopšte. Rutu si, pretpostavljam, čitala. A ti sinhroniciteti su meni zadivljujući i uvijek ostajem oduševljena pred njima. Nažalost, nekim ljudima to baš i nije nešto posebno, uvjerila sam se i u to.

        A evo, kad smo već kod toga, prošle godine sam upoznala dvije predivne Ive! I to su, zapravo, prve Ive koje sam ikad upoznala. A ti si, sad shvatam, prva među njima, samo što si odlučila tek treća da se predstaviš i zakoračiš hrabro u moj život! 😙😍😙

        Dobro mi došla, Iva! 💜

        Liked by 3 people

      2. Moje tajnstvo nije bilo nešto posebno željeno ili forsirano, nekako se tako namestilo…
        Sad kada se već počelo polako rušiti, baš mi je bez veze da nešto tajim od nekih, a da neki drugi znaju…
        Idem danas popodne s @cvojislava na kaficu!
        Fotki neće biti, ako si pomislila tako nešto!

        Liked by 3 people

      3. A vic glasi otprilike ovako:
        Došao dječak iz vrtića kući i sav nešto snužden. Tata ga pita šta mu je. Mama odgovara umjesto malog: „Ma, pusti ga, zaljubio se.“
        „Ooo, junačino tatina, pa neka si, to je baš lijepo, što si takav, de se malo razvedri! Svaka čast! Reci nam kako se zove tvoja ljubav?“
        Mali će bojažljivo, tihim glasom: „Ivan.“
        Tata će: „Ajoj sine, pa on je Hrvat!“

        Liked by 3 people

      1. Haha, ovde se više ne da raspoznati ko na šta odgovara… Ja to doživljavam kao ono kad se prijatelji sretnu posle dužeg vremena pa svi uglas pričaju i nadvikuju se, od radosti i uzbuđenja… 🙂
        Ne odgovorih na nešto još od pre:
        Onima kojima sinhroniciteti nisu ništa posebno samo znači da ih nisu nikad doživeli, a tuđi ih ne dotiču. Sasvim normalno: da ih dotiču imali bi i svoje. Sve je do srca i vibracije sreće i ispunjenosti … 🙂

        Liked by 2 people

  2. Nevjerojatne ste! Podvučeno žutom!

    Sad vidim zašto je „Živka“ u isto vrijeme i blizu i daleko! =o) A predosjećala sam da se bliži kraj anonimnosti – em je najavljena kava, em si ‘reklamirala’ spot svog Ljubigamajka i tako otkrila prezime!

    Miljenko, Miljenko, šta napravi.. Pa neka mi kaže neko da su Sumatraisti ljudi koji fantaziraju s glavom u oblacima.. Od ovog današnjeg ćućorenja jedan potok žubori življe…

    Polinezija drage, divne dame!..
    M.

    Liked by 3 people

  3. E, Milka… i Agata i Šerlok ti nisu ravni u rešavanju misterija, kockica po kockica …
    Uglavnom, @sofijin_svet_ me je sa dve reči totalno razbila. Tad sam znala da je početak kraja …
    Evo ti nudim još jedan link da i vidiš mog Ljubigamajka i Onu Lepotu od glasa. Pevali su u krajem maja u jutarnjem programu RTS-a (gledaj od 52. minuta)

    Inače, tad kad je to bilo aktuelno (20.05.), ja sam baš objavljivala tekstove o promišljenom roditeljstvu. Bila sam u ogromnom iskušenju da postavim link, ali, eto, nisam … Pa da sad ispravim… Kad sam prvi put čula pesmu, umrla sam od suza, ali ne zbog njega, nego zbog nje.

    Da smo mi nama… još dugo i radosno ! 🙂

    PS. Kad se sad setim kako si me isekla kada si mi prvi put rekla Živka…

    Liked by 3 people

    1. Aaaaa, pa šta je ovo? Je li ovo stvarno? Koliko ja kasnim i ne stižem, sve bitno propustim.

      Lijepe li djece! Kako volim vidjeti, pogotovo na TV-u, ovako finu, pristojnu, kulturnu djecu oplemenjenu umjetnošću, produhovljenu! Pa zrače oboje! Divni su, i ovaj glas i jezik i pokreti,.. I ona izgleda kao neka Latina, i tačno ima tu vatru u sebi, taj španski temperament, wow, očarana sam! Hvala za ovo! Ljubi djecu!

      Liked by 3 people

    2. Hoćeš da kažeš da je ovaj glas isti onaj iz rep-numere? Nevjerovatna je!! I mogu sasvim da je zamislim u haljini za tango s ružom u kosi…kako pjeva fado! Šta li će biti od ovog glasa kada sazri.. Osim što će pjevati na zadovoljstvo svoje Ljubijesvekrva.. =o) Prekrasni su!

      Liked by 3 people

      1. Da, njih dvoje su i rep numeri!
        Ona je snimila i prepev Brajana Adamsa Heaven. Nikako da otvori neki youtube kanal pa da postavi da široke mase uživaju! Ja je pustim svako jutro kad dođem na posao. Dolazim dosta pre svih, zgrada je još prazna, odvrnem zvučnike da zidovi upiju lepotu… 😍💕🎶
        Inače, biću, daćebog, Ljubijesvekrva. 💋💋💋💋❤️
        Jedino što je njen izbor njegov brat blizanac! Pa ti vidi da li nama, u životu, trebaju španske serije!

        Liked by 3 people

  4. Kad smo vec kod sinhroniciteta, ja sam danas, na pomenutoj kafi, sasvim slucajno, jer mi je prijateljica vratila pozajmljenu knjigu, imala „Rutu Tannenbaum“. Jergovica i Kristiana Novaka nosam tako, svako malo, nutkajuci prijatelje kao kolacima, da bi se njihovo pripovedanje, a kod Jergovica i cela zivotna filozofija, sirili. Nisam znala za tvoj blog dok mi ga danas, opet uz gore pomenutu kafu i ratluk (njen, koji sam maznula ubedivsi je da joj se ne jede), nije otkrila Iva, alias Zivka. Kakogod. Otvorim i imam sta da procitam… Jergovicevo objasnjenje zasto je njegova Ruta razmazena, ohola, bezobrazna… To je nesto najsjajnije sto sam procitala. Kao sto je u toj knjizi sve sjajno – od smrti oca nasred ulice, pod cizmom iskompleksiranog, balavog ustase, dok cuti prestrasen da ga ne vide komsije i ne pomisle da je „tamo neki Jevrej“, preko dedine smrti u basti, uzgrednih meandera o usputnim likovima, preobracenja dobrog komsije u ustaskog ubicu, pa sve do Rutinog pokusaja da ostane nevidljiva dok je trpaju u vagon za Ausvic. Sve je brilijantno, kao sto su brilijantni (omiljeni mi) „Dvori od oraha“, „Nezemaljski izraz njegovih ruku“, „Selidba“ – ta sentimentalna povest o umiranju jedne porodice, jednog grada, jedne drzave… Sve u svemu, zao mi je sto nisam bila te veceri u publici…

    Liked by 4 people

    1. E to je tek sinhronicitet! Pa, divno. Od svih knjiga, baš ta, baš tokom tog susreta i najljepše od svega što sam i ja bila tu sa vama na toj kafici! Pa, kud ćeš ljepše! Sviđa mi se ovo kako nutkaš prijatelje knjigama kao kolačima. I ja sam tu, nekad prilično navalentan, gotovo onaj naš dobro poznati, tradicionalni agresivni domaćin. 🙂 A jeste, ni ja ne znam da li mi se više sviđa Ruta ili Dvori, mada mi je na prvom mjestu od svih njegovih (od onih koje sam dosad pročitala, a uoči promocije sam sigurno bar 10-ak naslova prečešljala) Drugi poljubac Gite Danon (odnosno the best of Miljenko Jergović, priče koje je on sam odabrao kao najbolje od njega) i naravno Mama Leone. Hvala ti što si se pridružila ovoj divnoj ekipi! I dobro mi došla!

      Liked by 3 people

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s