Neki meni susreti bliski

Fotografije preuzete uz dozvolu. Borislav Brezo, za Imperativ.

Dugo odgađam pisanje utisaka nakon jednog od najznačajnijih književnih događaja koji će nesumnjivo obilježiti kulturnu godinu u našem gradu. Razloga je više, a najvažniji je taj što znam da šta god napišem to neće biti dovoljno dobro. Zato neću ni pokušavati da vjerno dočaram atmosferu koja je vladala prije, tokom i poslije ove književne večeri. Novinari koji su pratili cjelokupan susret sa najvećim piscem naših jezika s kraja XX i početka XXI vijeka su odradili sjajan posao. Ja ću s vama podijeliti tek nekoliko nasumično izabranih crtica.

***

Imala sam užasnu tremu. 400 duša u punoj koncertnoj sali najveće institucije kulture u našem gradu i šire. Ne čuje se disanje. Samo onaj davno zaboravljeni smijeh iz srca i spontani aplauzi. Svi sjede mirno i intenzivno upijaju svaku riječ. Prva ja, omađijana, bez ikakve predstave o vremenu i prostoru. Jergović, vidno zatečen brojem posjetilaca, iskreno dirnut ukazanom pažnjom publike, pomalo rumen u licu, baš kao i ja. Razlog mog rumenila je, ako izuzmem adrenalinsku euforiju, boja njegovog glasa koja grije. Ono nešto djetinje što je zadržao u sebi. Zarazna toplina koju širi. Ko god je bio na ovom predivnom druženju otišao je kući bogatiji, smireniji, oplemenjeniji, a izrazi zahvalnosti za organizovanje ovog susreta stizali su sa svih strana. 

***

Važno je pisati o onome o čemu se ne može pisati, o onome o čemu je nedopustivo pisati i o onome o čemu nikom ne bi pisao.

***

Dok sam čitala roman „Dvori od oraha“ pitala sam se kako ikome pored Jergovića uopšte padne na pamet da piše. Mislim, čemu? Nakon Rute mi tek nije bilo jasno. Pa da je samo nju napisao zaslužio je Nobelovu nagradu.

Branko Mikoci naježio se kada su ga pogledale oči Rute Tannenbaum. Bile su to najveće oči koje je on u životu sreo i djelovale su pametnije i starije, ne samo od tog šestogodišnjeg djeteta nego i od svih ljudi koji su se našli u dvorani za baletne probe… U tim starim i pametnim dječjim očima Mikoci je našao ono što je uzalud tražio od svojih glumica kada bi im govorio da ne mlataraju rukama, jer to nije gluma nego težak oblik neurastenije, kakvome je mjesto u Stenjevcu a ne u Hrvatskome narodnom kazalištu…

„Ruta Tannenbaum“ je priča o djevojčici jevrejskog porijekla Lei Dajč, najmlađoj glumici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, čudu od djeteta, hrvatskoj Širli Templ i Ani Frank koja je svoju uspješnu glumačku karijeru završila u Aušvicu. Teška i potresna priča puna ironije svojstvene samo Jergoviću, a opet nekako, uprkos stravičnoj tematici koju obrađuje, prelijepa. Ne znam to objasniti. Jergović umije u ljudima probuditi prijatne emocije, one duboke, najljudskije. Nemam adekvatnih riječi kojima bih objasnila raskoš njegovog talenta, širinu njegove perspektive, dubinu zapažanja, intenzitet emocija koje pokrene,..

Sve važno što čovjek o sebi može reći, svaka istina o njemu koja biva izrečena u tišini, kazuje se očima. A glumci koji ne igraju očima, nego se krevelje, mlataraju rukama i topoću po sceni, vjerovatno jesu najmnogobrojniji i publici najrazumljiviji, jer su joj i najsličniji, ali oni, zapravo, i nisu pravi glumci nego su žongleri, koji ne znaju čak ni žonglirati, i deklamatori, koji nikada nijedan tekst nisu u stanju uvjerljivo izgovoriti jer sve što govore, oni govore poput Čehinja po opatijskim i dubrovačkim plažama, koje se sunčanim naočalama ne brane od sunca nego sakrivaju svoje sitne i pohlepne svinjske očice koje, kao i oči većine naših glumaca, uspijevaju dočarati samo jedno duševno stanje: blagu predjesenju tupost raskvašene slavenske duše.
A ta ga je djevojčica gledala na stotinu načina koje je on mogao prepoznati, i još na najmanje toliko načina koji su mu nepoznati, ali zbog kojih kazalište i postoji. Da nije očiju, predstave bi se igrale u mraku.

Snažan i veoma važan roman, moglo bi se čak reći i vječito aktuelan, nažalost. Ne znam (nisam toliko toga čitala) i ne vjerujem da je iko dosad u književnosti na ovakav način obradio stvarne nacističke strahote. Jergović svojim književnim likovima od kojih su neki, kako kaže, samo to, dakle književni, a drugi stvarni, daje stvarne osobine. Savršeno ih portretira, baš kao ljude od krvi i mesa, sa svim vrlinama i mračnim tajnama, sa ljudskim slabostima, vrlo vjerodostojno i autentično. Stvarno sam fascinirana kako neko piše tako kvalitetno o zastrašujućim istorijskim činjenicama, besprekorno, izvanredno, čarobno! Ako trebate pročitati samo jednu knjigu o užasima holokausta, neka to bude ova jer istinsko saosjećanje može probuditi samo jedna ovakva priča, nikako neka koja ljude svede na brojeve i prikaže potpuno crno-bijele. Ovo je knjiga koja će zauzeti posebno mjesto na vašim policama. Ono počasno.

…Zbog toga nisam pobornik pisanja o žrtvama kao žrtvama, jer smatram da to nema prvelikog smisla. Pišući roman o Ruti Tannenbaum, bilo mi je jako stalo da Ruta bude neka neugodna, nepristojna, bezobrazna i nesimpatična djevojčica, iz mnoštva razloga. Najvažniji razlog je taj što postoji neki neugodni, plačljivi stereotip prikazivanja žrtava kao anđela, kao dobrih ljudi. Kad prikazujemo žrtve kao ultimativno dobre ljude, mi ne činimo dobro eventualnoj uspomeni na njih, a pri tome i lažemo. Nisu Nijemci ubijali Jevreje zato što su Nijemci bili zli ljudi, a Jevreji dobri. Ne, oni su ubijali Jevreje zato što su Jevreji bili Jevreji. A ti Jevreji bili su ljudi kao i bilo koji drugi, bili su različiti ljudi – dobri, zli, pokvareni, pošteni, časni, nečasni, znači cjelokupan raspon ljudskosti. To je ono što književnost i kinematografija koji se bave holokaustom najčešće zaobilaze i u to se ne dira. To se ne radi da bi se odalo priznanje žrtvama, već se to radi da bi se olakšala savjest nas živih i da bi se mi prikazali kao jedna nevina i nedužna skupina ljudi, koja u tom žtvovanom svijetu vidi suštu dobrotu. S druge strane, krvnici se prikazuju kao sotone u ljudskom obliku, upravo zato da bi se prikazali različitim od nas…

***

Prije nego što ću krenuti na samo druženje, Kristina iz Sarajeva mi šalje poruku da pita imam li dva primjerka našeg koncepta i pitanja koja smo pripremile za našeg gosta. Govorim da nemam, da sigurno u Banskom dvoru ima štampač, ali budući da ću svakako prolaziti kroz grad, neće mi biti teško svratiti negdje odštampati. U blizini moje zgrade nalazi se jedna fotografska radnja, ulazim i pitam mogu li mi nešto odštampati. Niži čovjek dobronamjernog izgleda me pogleda preko naočala i rukom mi pokaza da prođem iza paravana. Dajem mu usb i govorim da mi treba dokument pod nazivom pitanja za Jergovića. On me upita imam li kakvo dobro pitanje i nakon što ih je pustio na štampanje, ustaje od računara, prilazi maloj plutanoj tabli, pažljivo skida jednu od prikačenih poruka i počinje da mi čita citat, odlomak iz Jergovićeve knjige „Otac“ koju je, kako će mi koji sekund kasnije reći, nedavno pročitao. Malo smo pričali o čuvenoj Olimpijadi u Sarajevu, on je već i zaboravio koje godine se održavala, ja nisam, baš zato što je se ne sjećam kao i on, i inače pamtim samo godine iz prošlosti koje nisu dio mog iskustva, malo o nesrećnom ratu koji nam je svima nešto oduzeo zauvijek se nastanivši duboko u samu srž naših bića i postajući snažna odrednica naših identiteta, malo o sličnostima i o istomišljeništvu,.. Nije mi naplatio štampanje. I sad, svaki put kad pomislim na svu počastvovanost što mi je ukazano povjerenje da vodim razgovor sa Miljenkom Jergovićem, na privilegiju da baš ja sjedim pored njega i uživam u veličanstvenosti i izuzetnosti svakog trenutka, da i ja, na neki način, jednog dana, postanem dio neke lijepe istorije našeg grada, ja se sjetim ovog simpatičnog vlasnika i radnika u fotografskoj radnji i osjetim zahvalnost na tom susretu.

***

Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 1966. godine gdje je završio čuvenu sarajevsku Prvu gimnaziju koju su svojevremeno pohađali, između ostalih, i Gavrilo Princip i Ivo Andrić. Diplomirao je na odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakuleta Univerziteta u Sarajevu. Autor je oko 50 knjiga među kojima su zbirke poezije, pripovijetke, romani, eseji, dramski tekstovi, novele, feljtoni, epistolarni, odnosno romani u vidu prepiske sa Svetislavom Basarom i Semezdinom Mehmedinovićem. Takođe je autor nemalog broja novinskih tekstova, a najpoznatije su njegove kolumne iz serijala Sumnjivo lice i Subotnja matineja koje izlaze u Jutarnjem listu. Od 1993. godine živi i radi u selu nedaleko od Zagreba.

Miljenko Jergović dobitnik je brojnih, najprestižnijih domaćih i inostranih književnih nagrada, a djela su mu prevedena na više od 20 jezika. Preciznije, do sada je izišlo ravno stotinu prevedenih izdanja njegovih djela na ukupno 23 jezika što govori o prijemu njegovog opusa izvan granica matične kulture. Osim što se toj brojci niko sa naše književne scene nije približio, isto tako dočekati za života izabrana djela u našoj kulturi rijetka je privilegija. Naime, izdavačka kuća “Fraktura” iz Zaprešića u prvom kolu izabranih djela pored tri stara davno rasprodana naslova (Sarajevski Marlboro, Dvori od oraha i Hauzmajstor Šulc) uvrstila je i novu knjigu pod nazivom “Imenik lijepih vještina”, svojevrsnu kompilaciju portreta Jergoviću zanimljivih pisaca, ali i kreativaca iz drugih umjetničkih grana (kao što su likovna, filmska i pozorišna umjetnost).

Nagrade koje su pratile književni put jednog od najznačajnijih i najplodnijih pisaca ne samo regiona, teško je nabrojati. Samo u prošloj godini dobio je uglednu književnu nagradu „Milovan Vidaković“ koju u organizaciji Kulturnog centra Novog Sada dodjeljuje Međunarodni književni festival proze, te prestižnu njemačku nagradu „Georg Dehio-Buchpreis“ za ukupno prozno djelo. Tom prilikom, na laudaciji povodom nagrade njemačka novinarka Doris Akrap naglasila kako Jergović nije ni bosanski ni hrvatski, pa ni balkanski nego evropski i svjetski pisac.

Još njegova prva, vjerovatno i najpoznatija i najuspješnija zbirka pripovijedaka, Sarajevski Marlboro koja govori o haotičnoj svakodnevici života u zaraćenoj BiH osigurala mu je međunarodno priznanje kada je 1995. godine za nju dobio nagradu za mir „Erih Marija Remark“ grada Osnabrika, te nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“, a još kao mlad pjesnik, davne 1988. godine,  dobio je nagrade „Mak Dizdar“ i „Ivan Goran Kovačić“ za svoju zbirku poezije „Opservatorija Varšava“. Za roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove” 2012. godine dobio je poljsku književnu nagradu Angelus, jednu od najvažnijih evropskih književnih nagrada koja ga je svrstala u red najvažnijih srednjoevropskih pisaca. Bilo ih je još, zaista, pregršt (Njegoševa nagrada za roman “Rod”, Premio internazionale città di Cassino Letterature dal Fronte za “Sarajevski Marlboro”, Meša Selimović za roman “Ruta Tannenbaum”, Premio Napoli za poeziju “Hauzmajstor Šulc”, Premio Grinzane Cavour, italijanska književna nagrada za “Mama Leone”,..).

Ono što je jasno jeste da gotovo nema djela koje je izišlo iz pera jednog od najproduktivnijih savremenih književnika a koje nije prepoznato i vrednovano bilo od zvanične kritike i stručne javnosti bilo od strane čitalaca. Zanimljivo je spomenuti nedavnu izjavu profesorice na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, Lejle Turčilo koja kaže da kome obeća testamentom ostaviti kompletan opus Miljenka Jergovića može biti siguran da veći izraz ljubavi od nje doživjeti ne može. Ona njegova djela svrstava u tzv. knjige „za uvijek“.

Na svojoj zvaničnoj veb stranici, Miljenko Jergović pokrenuo je rubriku “Ajfelov most”, tačnije književni online časopis koji je ime dobio po starom austrougarskom pješačkom mostu preko Miljacke u centru Sarajeva. Pokrenut je kao biblioteka u kojoj je izašlo nekoliko knjiga, a među autorima na mostu nalaze se imena poput Semezdina Mehmedinovića, Ivane Simić Bodrožić, Ivana Lovrenovića Teofila Pančića, Muharema Bazdulja, Ante Tomića, Ranka Risojevića, Velibora Cvijetića, Vladimira Šagadina, Orhana Pamuka, Vladimira Pištala, Borisa Dežulovića, Marine Vujčić, Davida Albaharija, Mirka Kovača, Dragana Velikića, Senke Marić, te ostalih autora koje je izabrao Jergović.

Književno druženje organizovalo je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“. Sa Jergovićem je uoči promocije razgovarala naša Saška Madžar, PR „Imperativa“ za Glas Srpske, a nakon promocije svoje utiske podijelili su i novinar portala Mondo.ba, Siniša Stanić, Milan Rakulj za Nezavisne novine, te Glas Srpske i Buka Magazin.