Mirisi sjećanja

Ponekad, u onim rijetkim trenucima dokolice, nametnutim stvarnom iscrpljenošću organizma, dok mehanički pritišćem dugmiće na daljinskom, razmišljam o njemu i koliko mi zaista nedostaje. Uključujući i onaj teški miris u radnji one dvojice braće Turčina, u kojoj je uvijek veselo i glasno, a odakle sam vodila najemotivnije razgovore sa svojima. Mnogo je takvih telefonskih govornica u Briselu, gdje se veza sa najbližima ostvaruje putem interneta, a gotovo u svakoj vlada specifičan, uglavnom nepodnošljiv miris. Brzo se čovjek navikne na njega i dugo ga poslije osjeti u nozdrvama, čak hiljadama kilometara daleko, a godinama kasnije ostaje jasno prepoznatljiv, ne gubivši na intenzitetu. Većinom ih drže Arapi, nekadašnji žitelji Magreba i drugih zemalja Sjeverne Afrike. Dobro su se snašli u Belgiji ovi mali preduzetnici, koji su često i vlasnici lanaca prodavnica brze hrane, poznatijih kao “Sultans of Kebab”. Tu se zaista dobro jelo, a miris ustajalog crnog luka koji se zavuče pod nokte zna me i danas vratiti na usporena poslijepodnevna predavanja na kojima bismo zadrijemali, te dopustili da nam misli odlutaju ka “stvarnom” domu.

Međutim, nova iskustva zamjenjuju stara tako da već dugo nema tih mirisa koji bi me podsjećali na indijsku fotokopirnicu u kojoj smo provele jedno nedjeljno poslijepodne, supermarkete Lidl i Delhaze ili teretanu “Centre Gym Etterbeek” koja nam je predstavljala bijeg od svakodnevnog stresa, te izvor snage i neophodnog, iskrenog ljudskog kontakta. Odavno ništa ovdje ne može u meni probuditi sjećanja na afričku tinejdžerku s dugim pletenicama čiji bi se jak miris znoja brzo širio školskim liftom, na briselske ulice zaprljane psećim izmetom ili tragove mokraće zadržane po njegovim mračnim podzemnim stanicama. Čak ni nezamjenjiv miris omiljenog mi zelenog čaja sa vanilijom ne izaziva uspomene na miris tamne kože ispod šareno-smeđe košulje svilenkastog materijala čijeg vlasnika njedra su mi nudila neponovljivo utočište. Prijatan miris ukusnih originalnih belgijskih “gaufres chaudes avec chocolat” ne mogu osjetiti ni u snu. A nikad neću zaboraviti prvo oduševljenje svojih gostiju kojima sam otkrila ovu poslasticu, poznatiju kao Belgian waffles, a koji su tvrdili da “ništa ljepše nisu okusili u životu”.

U Brisel smo doputovale jednog prelijepog oktobarskog dana, tačno znam i kojeg jer sam na isti dan nekoliko godina kasnije rodila prvo dijete, ali za ovu priču je važno da je bilo sunčano i prijatno toplo, te da je, možda i prečestom formulacijom u književnosti, grad bio okupan suncem. Morala sam upotrijebiti ovu sintagmu i to ne u pejorativnom smislu jer mi dotad apsolutno ništa nije značila; naime, tad sam je prvi put zaista i razumjela. Brisel se doslovno presijavao od boja. Iz ove perspektive mogla bih dodati i jednu romantičnu notu, recimo, blistao je nagovještavajući svjetliju budućnost po koju smo došli. Dobro, malo samoironije nije naodmet. Biće u ovim impresijama i one nezrele zanesenosti novim i drugačijim i to je normalno. Bez povremenog mladalačkog žara i entuzijazma pred upoznavanjem novih kultura, uzbuđenja koja sa sobom nose putovanja, onog otkrivanja sebe i čari koje dolaze sa tim kad konačno proniknemo u neke nepoznate dijelove samog sebe, nijedno pisanje ne bi imalo puno smisla.

La Grand Place

Ono što pamtim iz prve šetnje gradom je “Parc du Cinqauntenaire” ne znajući da će mi u narednih godinu dana upravo on postati svakodnevna, jedna od omiljenijih destinacija. Prvo što sam pomislila kad smo se približavali “impozantnoj” trijumfalnoj kapiji na ulazu u ovaj prelijepi park bilo je da nismo greškom sletjeli u Berlin. Iako francuski koji se mogao čuti nije bio muzikalan kako sam očekivala razuvjerio me je da se nalazimo na germanskom tlu. Dobro sad, nećemo zalaziti dublje u istoriju. Ovo impozantan sam namjerno stavila pod navodnike jer je zanimljivo koliko se naša perspektiva s vremenom mijenja. Na prvu je zaista tako izgledala, ali nakon nekoliko prolazaka ispod nje, veličina je splasnula. Kao i sa drugim stvarima. I dan danas se volim prisjetiti kako mi je vrtić u koji sam išla u to vrijeme bio ogroman dvorac nepreglednih dvorana koje kriju najstrašnije i najčarobnije tajne, a visoki stropovi, stepenice čiji kraj bi se nazirao negdje u oblacima, te prostrani vrt pun zakopanog blaga dodatno bi raspirivali ionako bujnu dječiju maštu. Sad se čudim kako je ta zabačena, oronula i mala kuća mogla u meni izazvati toliko divljenje. Već sam vas počela smarati nepotrebnim digresijama, a željela sam pisati o sočnijim stvarima. Kao, na primjer, o jagodama prelivenim čokoladom i sajmu najukusnijih belgijskih poslastica koji se održavao baš u ovom parku. (Ne znam na šta ste vi pomislili.) Učenje cijelih rečenica i lekcija napamet na časovima francuskog u gimnaziji mi je pomoglo da shvatim da ovaj park u svom nazivu krije broj 50 i sufiks riječi godišnjica, odnosno rođendan. Vjerovatno je park jubileja, kako ću kasnije saznati da ga zovu govornici našeg jezika, odnosno njegova arkada, tj. većina zgrada u obliku slova U koje dominiraju parkom, sagrađen povodom obilježavanja 50 godina (od) belgijske nezavisnosti, 1880. godine.

Park jubileja

Naš fakultet nalazio se u najužem centru grada, u zapetljanoj zgradi na nekoliko nivoa i sa više ulaza. Prva osoba koju sam upoznala obratila mi se na srpskom, ekavskim. Pa, gde ste vi? Kad ste doputovale? Čuvao sam vam mesto. I tako sam sjela kraj Berata s Kosova koji će mi pola godine kasnije ispuniti i jedan životni san, povešće me sa sobom u Njemačku na utakmicu svjetskog prvenstva u fudbalu i to između Hrvatske i Brazila. Odao mi je i tajnu visokog nataliteta među Kosovarima i razbio vjerovatno sve predrasude koje sam ikad imala prema Albancima. Uvijek pristojan i odmjeren, bio je jedan od najobrazovanijih ljudi koje sam dotad srela u životu. Kolege Belgijanci bi često ljubomorno posmatrali našu balkansku grupu dok bismo glasno pričali, smijali se, dogovarali kafe i zajednička učenja. Ipak, u našoj studijskoj grupi bilo je najviše Kineza. Trebalo je vremena da uši naviknemo na njihov engleski, ali su nas svejedno sve zadivili upotrebom savremenih informacionih tehnologija. Bili smo ubijeđeni da smo informatički natprosječno opismenjeni, što smo u suštini i bili u našim zemljama, ali pored njih smo se osjećali kao djeca u vrtiću koja nabadaju rižu viljuškom. Promjena sredine nam pomaže na više načina, jedan od njih je poređenje u drugačijoj konkurenciji koje je uglavnom stimulativnog karaktera. Bolji nas podstaknu na razvoj i usavršavanje, drugačiji šire naše zakržljale poglede, a marginalizovani nas podsjete koliko smo zapravo privilegovani. Među njima se, u svakom pogledu, isticao Tigar. Naime, sam nam je, nakon što je izgovorio svoje puno ime i prezime na kineskom, rekao: You can call me Tiger. Tako je i izgledao. Bio je prilično visok za jednog Kineza, lijepo oblikovanih, gotovo crnački vretenastih mišića i začuđujuće bijele kože sa tetovažom zmaja na ruci. Onako uzak i vitak, crne kose kroz koju poželiš provlačiti prste, hodao je manekenski graciozno. Kad bi zakasnio na predavanja, što imam osjećaj da je radio namjerno, sve glave bi se okrenule u njegovom smjeru, baš kao na teniskom meču. Dugo sam pokušavala odgonetnuti porijeklo nadimka koji je sam sebi dodijelio dok jednom nije sjeo pokraj mene. Why Tiger?, upitala sam. Rekao mi je da ne želi druge ljude da dovodi u nepriliku što ne mogu pravilno izgovoriti njegovo ime, te da nam olakša; a tigar je u (kineskom) horoskopu. Tek tako. Koliko su naše spoznaje svijeta skučene i koliko smo zaslijepljeni predrasudama! Svi smo mislili da je preko svake mjere prepotentan da bi se ispostavilo koliko je zapravo jednostavan, prirodan, ležeran, pa i ponizan.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

S Tigrom smo odlučili posjetiti Atomijum ne znajući da je baš tad u toku bila njegova renovacija zbog čega je bio zatvoren za javnost. Tako to ide. Budite sigurni da neku od najvećih turističkih atrakcija određenog grada nećete vidjeti tokom vašeg boravka u gradu. Tigra nije toliko zanimala ova turistička i uostalom arhitektonska znamenitost koliko bioskop koji se nalazio u njegovoj blizini. Inače, Atomijum je sagrađen za Svjetsku izložbu 1958. godine. Visok je 102 metra, a njegov prečnik čine sfere od nerđajućeg čelika povezane tako da formiraju oblik jednog molekula kristala gvožđa uvećanog 165 milijardi puta. Svjetske izložbe pod nazivom EXPO su karakteristične po tome što gradu u kojem se održavaju na poklon ostaje graditeljski poduhvat tog vremena. Tako je Pariz dobio Ajfelovu kulu, San Francisko Golden Gate, Njujork Unisferu, Sijetl Svemirsku iglu,.. Prilično razočarani što nećemo moći pažljivije da ga razgledamo produžili smo do “sinepleksa” što mi je u tom trenutku savršeno odgovaralo jer mi se, da prostite, pripiškilo. Ispostaviće se da se toaleti nalaze u dijelu u koji ne možeš ući bez plaćene ulaznice, ali kako je bio dan i nismo željeli gledati film, istrčala sam napolje u potrazi za nekim kafićem. Međutim, kako to obično biva kad te baš potjera, sve što ćeš naći je golema pustinja, brisan prostor, u mom slučaju veliki parking. Čučnula sam i gledala kako asfalt ispod mene tamni. Još tad sam znala da će to ostati jedna od najupečatljivijih uspomena na ovaj grad. Samo što niko neće izraditi statuu mene u toj pozi koja bi postala jedan od simbola grada i nezaobilaznih fotografskih uspomena turista. Nakon ove epizode posumnjala sam u Maneken Pisa kao amblema buntovnog duha grada. Ta, piškenje je osnovna, nezadrživa, fiziološka potreba. Ima Brisel i djevojčicu koja piški, tek da se zna, i psa, naravno. Da Vinčijev kod smo gledali isto veče ležeći na krevetima u sali veličine omanjeg stadiona.

Atomijum noću

Brisel je jedan od onih gradova koji na oko sigurno nije najatraktivniji koji ćete vidjeti, ritam njegovih ulica bi vam se mogao učiniti anemičan, vjetar i sivilo tokom većeg dijela godine bez sumnje nećete obožavati. Pseći izmet razmazan po prljavim ulicama bi među usputnim prolaznicima mogao razviti misao da je centar evropske administracije grad bez duše. Međutim, Brisel je istovremeno jedan od onih gradova u kojem biste mogli živjeti jer je pitom, dovoljno velik na vas ne guši, dosadnjikav taman onoliko koliko je svakom razumnom čovjeku povremeno neophodno da ne bi sagorio od uzbuđenja. Toplih ljetnjih noći dok šetate kaldrmom iz ko zna kojeg vijeka pokraj romantičnih restorana zagasitog osvjetljenja iz kojih dopiru lagane šansone, zvukovi iz kuhinje i žamor gostiju mogao bi vas zapuhnuti miris Mediterana ili atmosfera pariskih bistroa. Takav je Brisel, čaroban u svojoj jednostavnosti, gostoljubiv i nenapadan. Ako nedjeljom naiđete pokraj crkvenog crnačkog vjenčanja, mogli biste na momenat pomisliti da se nalazite u američkoj Atlanti 60-ih godina prošlog vijeka, a već sljedeći vikend tokom sedmice kongoanske kulture, osjetićete neiskvareni duh Afrike. Usljed jakog uticaja okeanske klime i mirisnog vazduha s Atlantika, Brisel je čas nježan u svojoj nenametljivosti, čas germanski krut i nepristupačan.

Nigdje se kao u Briselu nisam osjećala ženstvenije i privlačnije. Štaviše, za nepun mjesec dana boravka u njemu dobila sam više komplimenata nego u svom gradu za cijeli život. Često su to bili krajnje simpatični i nepotrebno laskavi komentari na račun izgleda bez ikakvih krajnjih namjera, zbog čega su posebno prijali. Čak i dobacivanja za koja naslućujete da nisu najprimjerenija, pa i na tom valonski iskrivljenom francuskom, zvučala bi melodično. Svakoj ženi povremeno treba dokaz da je poželjna. Nije rijedak slučaj da vam muškarac priđe na ulici i poželi da vas upozna i izvede na piće. Ili da vas u diskoteci prosto zgrabi i poljubi, pa šta bude. Tek kasnije, tokom posjete Njujorku sam shvatila ovu pomalo navalentnu samouvjerenost koja je rezultat činjenice da datu osobu koja vam se svidi vjerovatno više nikada u životu nećete sresti, zbog čega ukazanu priliku ne propuštate. Za to vrijeme u Banjaluci je vladalo sljedeće pravilo udvaranja: Raskinuli momak i djevojka nakon dvije godine gledanja. Tako je valjda u malim sredinama. Ljudi misle da imaju sve vrijeme svijeta, da će oni koje svakodnevno sreću uvijek biti tu, vječito se nadajući boljoj prilici.

50 cent-a sam srela u teretani u koju sam išla, a u kojoj je svojevremeno trenirao i Žan Klod Van Dam. Čim sam ga vidjela, tog Kongoanca, ne Van Dama, znala sam da tu neće biti čista posla. Ubrzano bih disala, u ušima mi je tutnjalo i sva bih se zacrvenila svaki put kada bi se našao u mojoj blizini. Njegove duboke tamne oči krile su ponor generacijama proživljavanog bola. Bila sam sigurna da je u pitanju neko čiji su preci preživjeli pakao izbjeglištva iz sopstvene zemlje. Svejedno sam pogledom tražila njegove bicepse koji su provirivali ispod majice svakog časa prijeteći joj da će popucati. Gabaritima, svilenom crnom maramom kojom je obmotavao glavu, bojom kože i činjenicom da ga srećem samo u teretani sa muzikom u ušima me je podsjećao na 50 cent-a, inače se zvao Manu i bio je puno mekši od čuvenog američkog repera čija muzika mi je u to vrijeme bila svojevrstan ventil od stresa prouzrokovanog kulturnim šokom. Svaki susret sa tim najdubljim očima koje sam ikad vidjela za mene je bio preloman, onaj trenutak kada vam se čini da je neko samo jednim pogledom u stanju da pronikne u vašu dušu; trenutak kada znate da volite baš sve što taj neko jeste jer je sve ono što ste vi sami i sve ono što ste željeli da postanete; trenutak kada nekog ugledate prvi put i shvatite da ste ga oduvijek poznavali i da su vaše sudbine predodređene jedna drugoj. Da Kongo nije bio žrtva belgijskih kolonizatora, dugo bih čekala takav trenutak.

Kongo na ulicama grada

Nažalost, belgijski kralj Leopold II bio je nezapamćen tiranin, dio istorije kolonijalizma, imperijalizma, ropstva i genocida u Africi, a nadmašio je i neke od najvećih zločinaca XX vijeka. Kao apsolutni vladar teritorije koja je 76 puta veća od Belgije vladao je pomoću radnih logora, sakaćenja tijela, mučenja, smaknuća i privatne vojske. Vjeruje se da je tokom 30 godina njegovog monstruoznog vladanja Kongo izgubio polovinu stanovništva. Masakrirao je oko 10 miliona ljudi među kojima se ne ubrajaju žrtve sakaćenja.

Oko mene je za to vrijeme obigravao jedan vrlo simpatičan i zgodan, nešto stariji Alžirac koji me je već nakon drugog susreta pitao da li pijem i pušim i koje sam vjere. Bio je vidno razočaran mojim odgovorom i teška srca će se kasnije, saznavši za vjeroispovijest moje cimerke, pokušati prešaltati na nju. Žalosno je to koliko nas određene stvari sputavaju, koliko su boja kože, religija, etničko porijeklo važne odrednice identiteta pojedinih ljudi, duboko ukorijenjene u samu suštinu nečijeg bića, nikad ga ne napuštajući i ne dozvoljavajući mu da bude slobodan i srećan. Ne laskam sebi, više navodim kao moguć primjer, ali mora da sam mu dugo ostala tiha patnja. Čak i u takvoj, multikulturalnoj sredini. Sad kad razmišljam o tome sjetim se da na ulici nećete tako često sresti mlade parove koji razmijenjuju nježnosti ili prosto šetaju držeći se za ruke. Dan zaljubljenih je, s druge strane, komercijalizovan do te mjere da više ne znate da li je crveno svjetlo na semaforima koje je tog dana u obliku srca slatko ili previše. Meni je slatko, a vi kako hoćete.

Dan zaljubljenih u saobraćaju

Kada mi je brat, zatekavši se u Briselu svojim poslom, te zime došao u posjetu i donio ajvar i kafu, bila sam van sebe od sreće. Nigdje u Briselu nisam mogla naći prženu kafu za kuhanje, a nije da nisam tražila i pokušala sa mnogim koje su mi preporučili. Kad god su imali slobodno vrijeme, Urke i Ilija su me zvali da se družimo. Provela sam ih po centru Brisela, pokazala čuveni trg Grand Place na kojem smo, naravno, popili neko crno pivo, ja sam uživala u pjeni i pravljenju brkova dok su njih dvojica u njima svojstvenom stilu komentarisali esnafske građevine iz XVII vijeka koje su ušle na UNESKO-v spisak svjetske baštine u Evropi, a među kojima su najpoznatije Kraljevska kuća, Muzej grada i Gradska skupština. Zatim smo posjetili Makenen Pisa koji je, uprkos činjenici da je imao ormar sa skoro 1000 odijela, bio go. I konstantno je bio go, tokom cijele godine, ja ga nijednom nisam vidjela obučenog. Podsjetiću vas da nije u pitanju nikakav maneken nego bronzana figura dječaka koji piški, a koja je, pomalo razočaravajuće, malecka. Sjećam se da sam bila zatečena. Naime, kip je visok samo 61 cm. Moj sin je na rođenju imao 57, pa vi vidite. Niti jedan dječak od neke 2,5 godine kada nauči da piški stojeći nije toliko nizak, niti fizionomije Maneken Pisa. Ako se ima u vidu da je i ovaj replika posljednjeg ukradenog ne vidim razlog zašto ga nisu mogli povećati za pola metra. Belgijanci stvarno imaju smisla za humor. Da li su uz to i škrti? Ne znam i ne volim generalizovati. Ono što znam je da bi u studentskoj menzi ili kafiću svako baš svaki put plaćao samo svoje. Čak i nakon što sam uspješno odbranila završnu tezu i izvela profesora na piće, on je odbio da platim za njega. Takođe mi je bilo neobično kad se neko ponudi da vas poveze autom ne do vaše kuće, nego tek do najbliže autobuske, tramvajske ili metro stanice odakle možete nastaviti dalje redovnom linijom javnog prevoza koju inače koristite. Kad smo već kod automobila, ne mogu a da ne spomenem činjenicu da su svi maheri za paralelno parkiranje: između vozila uopšte nema razmaka, sva se naslanjaju jedna na druga i opet nijedno ne djeluje zagrebano ili oštećeno. Naravno, možda je to rezultat činjenice da su svi prilično skromni kad je u pitanju izbor automobila, važno je da su funkcionalni, ne skupi.

La Grand Place

Nakon obilaska šetališta u centru grada i zgrade opere, moji gosti su me pitali može li se u Briselu ručati za pet evra po koliko su dobili od organizatora za slobodno poslijepodne. Odvela sam ih kod sultana dobre hrane gdje se za 2,5 evra moglo pojesti pola pečenog pileta uz veliku porciju krompira i kesicu kečapa. Nakon toga sam ih častila čuvenim toplim belgijskim vaflima prelivenim čokoladom od kojih im se zavrtjelo u glavi. Bili su toliko oduševljeni da su smazali po još jedan i onda bi se, izbacivši stomake, počeli šaliti na račun sopstvenih dimenzija. Urke i ja kad izađemo iz tramvaja na naše mjesto odmah stane devet Belgijanaca. Ajde, Urke, šta si se raširio, autobus Japanaca čeka da se uslika pored te snježne kugle koju si skroz zaklonio. Vanjka, je li im dovoljno široka Gospodska ulica da ne moramo hodati na kant?

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Zanimljivo je da sam ih, iako sam znala da dolaze u Brisel i da će mi se javiti, zapravo srela na ulici. Divni su ti, naizgled slučajni susreti koji nas podsjećaju kolika je snaga bliskosti sa pojedinim ljudima koje volimo. A Ilija je došao u pravom trenutku, kao melem na ranu, doza smijeha i energije koja te prosto preplavi i ispuni, kao najbolja terapija. Njihova razdraganost pred novim je toliko zarazna da nisam odbila put u Amsterdam uprkos činjenici da nisam imala validne papire za ulazak u drugu zemlju. Pretpostavljate, to je bilo dok smo bili građani drugog reda, viza za Belgiju koju sam dobila pred dolazak nije bila Šengen, a jedan tranzit sam već iskoristila u Minhenu prilikom presjedanja, a još uvijek sam bila u procesu dobijanja boravišne dozvole. Znam da ovo mlađim generacijama zvuči komplikovano, ali tako je bilo. Srećom, znala sam da među zemljama EU nema granica, te da moj fizički izgled ničim ne odaje moje geografsko porijeklo, a nisam namjeravala da se bavim sumnjivim ili kažnjivim radnjama. Jednom sam isto tako iz Danske prešla u Švedsku. Vođe puta su mi rekle da se držim Afrikanaca i da me niko neće provjeravati. Tako je i bilo, pomoglo je i što sam plava, a jedan Danac se sa mnom vrlo srdačno ispričao na danskom. Klimala sam glavom i osmjehivala se, te ni u jednom trenutku nije posumnjao da ne razumijem niti jednu jedinu riječ. Svejedno, trebalo je za to hrabrosti, ne možete mi to osporiti. Uglavnom, priča o jednom od najradikalnijih gradova na svijetu se ne može sažeti u nekoliko rečenica, stoga je ovom prilikom neću ni počinjati.

Manneken Pis

Brisel je grad psećih govana. Mislim da su dva dana u ovom gradu sasvim dovoljna da zauvijek izgubite želju da imate psa. Malo je reći da su briselski psi ružni, smrdljivi, bezlični iako su apsolutno svuda dobrodošli i to bez onih napadnih naljepnica sa psećim šapama i natpisa pet friendly. Vaši ljubimci se mogu njuškati i maziti po bankama i poštama dok plaćate račune, bez problema zapišavati sredstva javnog prevoza kojim se vozite, donijeti vam s izloga veći broj štikli koje namjeravati kupiti. Oduvijek sam smatrala da psima nije mjesto u zatvorenom i da njihovu prirodu ne treba sputavati životom u stanovima. Ovdje sam se uvjerila koliko neki ljudi u svojoj usamljenosti mogu biti odvratni i koliko ne zaslužuju pse jer ih potpuno upropaste sopstvenom morbidnošću. Većina pasa koje sam srela poprimila je sve one najgore osobine svojih gazda. Neki ljudi su prave životinje. Zaboravila bih na ovo da godinama kasnije kod nas nije zaživio trend udomljavanja pasa. Najglasniji promoteri ove prakse, koji vam savjetuju da sklonite s ulice ofucane avlijanere, su upravo oni koji su za svoje čistokrvne šampione uložili pravo bogatstvo. Svoje mezimce s pedigreom su pravovremeno osakatili da se ne bi kojim slučajem potjerali s kakvom olinjalom lutalicom.

No explanation needed

U pauzama od učenja bih šetala, uvijek nastojeći otkriti neke nove ulice. Baš svaki put bih, poput očaranog djeteta, mahnula konjanicima u policijskim uniformama kad god bi patrolirali gradom. Podjednako očarana sam obilazila belgijske pijace diveći se izloženim vrstama maslina, zrnevlju meni nepoznate namjene i minijaturnim remek-djelima od čokolade. Miris crkvenog bosiljka i boja lavande me i danas podsjete na riznice začinskog i aromatičnog bilja koje bi vrijedni domaćini prodavali uz puno elana. Pomalo tamne, izborane kože i toplih osmijeha nisu se mnogo razlikovali od naših starih prnjavorskih težaka. Vrijednog i dobrodušnog čovjeka lako je prepoznati.

Leopold park

Put bi me najčešće, zbog blizine naselja, navodio prema parku Leopold koji se nalazi u evropskoj četvrti, u blizini sjedišta Evropskog parlamenta. U ovom parku su smješteni i Kraljevski belgijski institut prirodnih nauka i biblioteka Solvay. Voljela bih zastati pokraj jezera i posmatrati divlje patke, barske kokice, egipatske guske, te rijetka drveća, ostatke botaničkog vrta koji su rasli u ovom urbanom okruženju. Iako u Briselu nije padao snijeg i jezero se zimi ne bi zaledilo, patke su uvijek bile tu podsjećajući me na Holdena Kolfilda i njegovo čuveno pitanje Where do the ducks go in the winter? Izgleda da ostaju tu gdje jesu. Iz parka se može uzeti metro na stanicama Šuman ili Malbek, koja će godinama kasnije biti meta bombaškog napada. Naravno da ću tad pomisliti ne samo na sve žrtve tog terorističkog napada i da li sam nekog među njima svakodnevno sretala u metrou dok su išli na posao, nego i da li sam se ja mogla zateći na njihovom mjestu.

Where do the ducks go in the winter?

Drugih dana bih se uputila ka Luksemburškom trgu koji sačinjavaju restorani i barovi u kojima se redovno održavaju tzv. srećni sati namijenjeni prvenstveno zaposlenima i članovima evropskih i drugih udruženih organizacija koje se nalaze u neposrednoj blizini. Staklene institucije Evropske unije stršale su kao nepomirljiv kontrast ostalim građevinama u Briselu, ali bilo je nečeg rogobatno privlačnog u njima. Znali smo tamo povremeno otići na piće koje je, usput rečeno, bilo basnoslovno skupo pogotovo u odnosu na cijene u drugim dijelovima grada. To bismo činili nakon predavanja najviše da udovoljimo hiru prijateljice Milje iz Subotice čije ambicije nisu bile nimalo skromne. Punih usta bi odmjeravala mlade, uredno podšišane službenike savršenih plavih odijela i identičnog, školski prefinjenog engleskog akcenta. Naše kolege Belgijanci bi se tako upeglani, u košuljama i odijelima divnih krojeva, uz obaveznu kravatu, pojavili na ispitima. Sjećam se kako smo svi, kad smo dočekali prvi ispit, bili zapanjeni njihovim izgledom. Čak ni jedini, uvijek uštogljeni Britanac sa naše godine, nije bio utegnut poput njih. Nije da smo mi ostali bili aljkavi ili nemarni, nego prosto svakodnevni. Takvo poštovanje ne samo profesora i institucije obrazovanja, nego uostalom i samog čina ispita nama je bilo potpuno strano.

Uniformisani konjanici na dužnosti

Svakim putovanjem rastemo, svakim susretom učimo i postajemo bogatiji, svakim korakom otkrivamo dio sebe. Ako mene pitate, putovanje je, zapravo, najkraći i najbrži put do samospoznaje. Po povratku iz Brisela imala sam napade panike, gušenja i neobjašnjiv strah od ponovnog života u gradu rođenja. Čežnja za Briselom postala mi je prevladavajuća strast. Naravno, vrijeme je učinilo svoje. Međutim, ono što sam shvatila godinama kasnije, pogotovo tokom usamljenih šetnji u ono doba godine i dana kada su ulice grada puste jeste da sam to i dalje ista ja, gotovo istog raspoloženja i životne energije. Šetajući Briselom ili Banjalukom koja je u međuvremenu postala podjednako zapuštena i prljava i ne zaostaje za količinom psećih fekalija, kada sam prepuštena tišini sopstvenih misli, uviđam istovjetnost svog duha i intenzitet unutrašnjeg svijeta i emocija. Naravno da je iskustvo putovanja preoblikovalo moju sveukupnu filozofiju, obogatilo moje spoznaje svijeta, oslobodilo me brojnih predrasuda, ali to sam i dalje ona ista ja, povremeno malodušna, nesigurna i umorna od ljudi, povremeno vedra, samouvjerena i društvena. Najzanimljivije u svemu je što ovo saznanje nije zastrašujuće, nego smirujuće. Ne znam, doduše, treba li to da me plaši. Kad smo sami sa sobom, najmanje je važno na kojoj tački planete se nalazimo. Mi sebe možemo na kratko zaboraviti pred veličanstvenošću umjetničkog djela genija iz drevnih vremena ili ukrotiti u grandioznom hramu u kojem na momenat doživimo bliski susret s onozemaljskim, možemo se i potpuno prepustiti odsustvu misli i obzira pred snagom privlačnosti koja razdire, ali mi sebe uvijek i svugdje nosimo sa sobom. Ne možemo pobjeći od sebe baš kao ni od snažnih, prepoznatljivih mirisa koji potpuno obuzmu naša čula, stvarajući nove uspomene ili budeći sjećanja zbog koji na momente zadrhtimo od neke čudnovate ustreptalosti.

7 мишљења на “Mirisi sjećanja”

  1. Ova priča je, na toliko nivoa, lijepa! Ostala sam zatečena već prvom rečenicom! Ti se zaista ne štediš – sve kao da otpuštaš od sebe prostim dizanjem brane. A tek ovaj konfesionizam, negdje potpun a negdje u naznakama tek, pa ako se ‘pročita’… U tebi je jedna ona planina Everest hrabrosti!

    Ovo je komadić jedan oslobođene ljepote! Hvala ti…

    Liked by 1 person

    1. Hvala ti, Zvezdana na ovim riječima i takvom doživljaju pričice. Skratila sam je za sigurno nekih pet stranica, a mogla bih napisati barem još dva kilometarska teksta. Morala sam negdje stati. Ovo je bio neuspješan pokušaj pisanja neke vrste putopisa. 😊 Živjela sam tamo jednu školsku godinu, dakle nepunih devet mjeseci.

      Свиђа ми се

    1. Što se izvinjavaš? U redu je i ako ti se ne sviđa. 😊 Mirisi sjećanja su nastali davno, prije više od deset godina. Nisam ni znala da si ih pročitala. Ovaj kilometarski nastavak je napisan skoro. 😊 Stoga, nemoj tu da mi zabušavaš, nego uradi svoju domaću zadaću. 😊

      Свиђа ми се

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s