Jedna za Džeremija Ajronsa

Naslovna fotografija: Michel Comte (1stdibs.com)

Svetlana je voljela unikatne, ručno rađene torbe šarenih dezena, nesvakidašnjih i za afričke tkanine. Voljela je pogled na zemlju iz aviona, naročito na pravilne geometrijske oblike i boje nastale presijecanjem različitih površina. Svoje biljke koje je njegovala sa pedantnom ozbiljnošću i predanošću naučnika, trenutak kada bi papirna korpica za proju pod pritiskom sadržaja uronila u kalup. Najviše od svega, voljela je pozorište, posebno njegov prepoznatljivi miris, onaj teških zavjesa i tvrdih fotelja, miris same magije koju stvara neki drugi svijet, a opet tako poznat i blizak, kao sam život. A voljela je i mirise kvalitetnih parfema rijetko prefinjenih dama koje su još uvijek dolazile u pozorište onako kako dolikuje, u skupocjenim i elegantnim toaletama. Njoj je već odavno postao luksuz uživati u raskošnom mirisu egzotične crne orhideje koja je pristajala njenoj zategnutoj koži.

Voljela je Svetlana i šetnju ovim sumornim gradom u kojem se, uprkos činjenici da je veći dio života bila njegov žitelj, uvijek osjećala kao stranac. Voljela je čak i njegovu hladnu jesen koja miriše na kestenje i ugalj, onu koja i hroničnu usamljenost obavija u zlatni plašt zbog kojeg se, makar i u svjesnoj zabludi, na momente osjećaš sabrano, u miru sa sobom i prilagođeno okolini. Prolazeći pored mjesta na kojem je nekad bila pijaca dvoumila se hoće li kupiti buket poljskog cvijeća koje je odvažno i ljubopitljivo stršalo privlačeći i najodsutnije poglede zabrinutih duša tog maglovitog i hladnog oktobarskog dana. Još jedna stvar koju je mnogo voljela bilo je svježe cvijeće u vazi na kuhinjskom stolu i nikad joj nije bilo jasno zašto ljudi zatrpavaju cvijećem grobove kad tokom života gotovo nikad ne poklanjaju te samo naizgled sitne radosti. Onda se sjetila koliko joj je novca ostalo do kraja mjeseca i produžila je dalje krupnim korakom.

***

I dalje su ga čekale, ništa kraće nego inače.
Koja će ga nazvati da provjeri dolazi li? Možda ga je opet zabolio zub ili glava, kao onda, pa je popio tabletu i zaspao, zaboravivši na sastanak.
Čekaj, prošlo je tek pola sata, još je rano da ga zovemo.
Ma nek je rano, gladna sam, išla bih kući, od jutros smo ovdje.
Ajme, zar vam nije hladno tako?, upitala je sekretarica gledajući ih u tankim košuljicama kratkih rukava, po inerciji se ogrnuvši svojim besprekorno ispeglanim crvenim šalom.
Jeste, ali nisam imala šta drugo obući, reče Zorica, pokušavajući od toga napraviti vic.
Nisi imala šta obući zato što si omršavila ili zato što nemaš para da sebi kupiš?, bestidno upita čistačica koja nikad nije sputavala svoje misli.

Zorica se pravila da je prečula pitanje i nastavila pričati o zadivljujućim rezultatima svoje nove dijete i fizičke aktivnosti. Znate, mnogo se bolje osjećam otkad vježbam. Naveče budem toliko umorna da odmah zaspim i ne budim se u po noći razmišljajući koje račune ću da platim, mogu li ovaj mjesec preskočiti i struju i grijanje kako bih djeci kupila čizme za zimu.
Isidora na to, u svom dobrodušnom maniru, zamahnu glavom, na tren obasjavši cijelu prostoriju svojim najljepšim osmijehom i vječitim optimizmom. A ja baš ovih dana razmišljam hoćemo li moći u onim prošlogodišnjim, koje smo joj namjerno kupili za broj veće, sastaviti od septembra do marta, a da ne izraste.

Svetlana nije mogla da vjeruje da ih sve more iste brige o kojima se ona nije usuđivala govoriti. Osim što je strijepila da će to zvučati kao kukanje kojeg se gnušala, nije joj dopuštala ni njena samonametnuta radna etika zbog koje je često odavala utisak nekolegijalnosti. Saznanje da nije jedina koja je ovdje svašta morala progutati i na štošta zažmiriti nije joj puno pomoglo. Začudila se kako je neki dan uopšte nije uznemirio bijes jednog studenta koji je, nakon što ga je ljubazno zamolila da nauči osnovne stvari i dođe na sljedeći ispitni rok, bacio stolicu tik ispred nje.

Devojke, kako ste, nadam se da me dugo ne čekate?, konačno se začuo njegov glas i nakon što se mlako rukovao sa svakom od njih, sjeo je, raskopčavajući dugme od sakoa da ne pukne. Imamo li mnogo posla? Znate, malo sam umoran, majstori u našem novom stanu su napravili neki rusvaj, pa mi se danas ništa ne radi. Nisam vam rekao da smo kupili novi stan? Četvorosoban, prostran, a i blizu moje mame. Maločas me žena zove, kaže da u kupatilu nisu nešto postavili kako je ona zamislila, ljuti se, šta ja sad da radim?
Što bismo mi voljele da imamo takve „probleme“ u životu, pomislila je Svetlana pokušavajući da ne zakoluta očima na njegovo ekavsko preseravanje.  

I dok je on šokirano nabrajao kako je sve nenormalno poskupjelo, ona je razmišljala o tome kako su Danijela i Snježa prije nekoliko mjeseci gledale Džeremija Ajronsa na Brodveju. Zar ona sebi nije mogla priuštiti takav život? Zar je toliko nesposobna? Ne, Svetlana, nisi ti nesposobna, sjetila se dobronamjernih riječi jednog galantnog gospodina kojeg je posebno cijenila, ti si neprilagođena. Iza sebe je imala dva spontana, trombofiliju, karcinom jetre, ali i dva doktorata, Fulbrajtovu stipendiju i zavidnu ambiciju. Nekad je maštala o tome da jednog dana postane ministar nauke, naivno vjerujući da se na tu funkciju dolazi isključivo stručnim kompetencijama. Kakve li ironije! Nedavno je baš na tu poziciju postavljena njena školska koja je gotovo cijeli prvi razred gimnazije bila u crnini kako bi izbjegla odgovaranje kod pojedinih profesora. Čuven je njen odgovor: Naš Nobelovac, Sveti Sava za djelo „Orlovi rano lete“,.. Ili je to bio Petar Kočić? Svetlana nije željela da kompromituje svoj kredibilitet političkim angažmanom, ali nije sebi mogla oprostiti letargiju u koju je zapala, a koja ju je sputavala da preuzme konce sopstvenog života u svoje ruke u mjeri u kojoj je mogla i morala. Sad se osjećala kao prevarant svaki put kad uđe u amfiteatar i treba da predaje etiku. Muž ju je jednom prilikom, kad mu se požalila, pitao zar sveštenici u crkvi ne govore o grijehu i sagrešenju. S druge strane, Džeremi Ajrons, taj savršeni glumac i hedonista, ne plaši se javno da kaže kako nam je svima ispran mozak i upita kome cijeli prezaduženi svijet zapravo duguje pare.

Devojke, ja sam malo izgladnio. Dragana, hoćete li nam otići kupiti neke grickalice?, upitao je vadeći iz džepa nekoliko sitnih narandžastih kovanica i pružajući ih toj vječito anemičnoj djevojci s vidnim tragovima psorijaze po rukama, koja je bespogovorno izvršavala sve njegove zadatke. Neka, profesore, ja ću, odgovorila je tiho, uzela svoj novčanik i neprimjetno izišla iz prostorije.

Koliko još ovoga imamo? Već sam izgubio koncentraciju. Šta mislite da nastavimo sutra? Ionako je subota, neće nas niko ometati, imamo cijeli dan pred sobom. Onda, u 10? Bolje u 11, da duže odspavam.

***

Pogled na gradsko pozorište u daljini podsjetio ju je na posljednju predstavu koju je pogledala, a zbog koje je plakala što od smijeha što od muke zbog tako realno prikazane surove svakodnevice u kojoj vladaju glupost i bahatost. Zaboravila je da ne stavlja maskaru kad ide u pozorište i svi su, opet, vidjeli njenu razmrljanu šminku i neuspjele pokušaje da prikrije dušu koja joj se cijepala od jecaja. Smatrala je da svi treba da vide ovu komediju, ovaj teatar apsurda koji boli. Nije se zavaravala. Kao što na roditeljske sastanke nikad ne dolaze roditelji problematične djece, a programima obuke ne prisustvuju radnici kojima je ona najpotrebnija, tako ni ovu predstavu neće pogledati oni kojima je namijenjena, odnosno oni koji su najodgovorniji za ovakav nakaradni poredak stvari. Ako je pogledaju, ni u jednom trenutku neće posumnjati da se to odnosi upravo na njih. Ipak, on je baš tog dana u svom obraćanju novim studentima, koje je više ličilo na posmrtni govor nego na toplu domaćinsku dobrodošlicu, naglasio upravo značaj kulture i odlazak u pozorište za razvoj ličnosti. U koje je on to pozorište išao, pitala se dok je posmatrala njegovo stalno dvoumljenje da li da zakopča dugme na sakou i prikrije mlohave pihtije od stomaka, kojih se i sam grozio. (Znala je da je ljubomoran na njen stomak koji je i sad, u četvrtom mjesecu trudnoće, bio ravan i čvrst.) Kakve je on to predstave gledao kad nije shvatio da se rugaju upravo njemu i da direktno kritikuju takve prepotentne licemjere koji ne poznaju drugi autoritet osim svog, a koji kroje sudbine unesrećenih podanika u ovoj improvizaciji od države?

Kada je stigla pred ulazna vrata stana ustanovila je da su joj opet ukrali dvije saksije cvijeća. Nije joj bilo jasno kako se neko uopšte usuđuje popeti na peti sprat i, tek tako, nonšalantno snijeti saksije. To je bila već osma koju su odnijeli u posljednjih mjesec dana. Na kuhinjskom stolu je zatekla upozorenje pred isključenje struje. Spustila je kese i nije požurila da spremi ručak. Umjesto toga je sjela za laptop i ukucala u pretraživač Džeremi Ajrons na Brodveju, a u drugi lutrija za zelenu kartu.

5 мишљења на “Jedna za Džeremija Ajronsa”

  1. Čitajući ranije priče i prikaze na tvom blogu (a pročitala sam ih sve sem „one“), mislim da sam dosta dobro sagledala bar osnovni okvir tvog personalitija, uključujući i neke detalje koje si eksplicitno naglasila, kao i one što su se dali pročitati između redova.
    „Vidim“ u ovoj priči dosta autobiografskih elemenata, ukomponovanih s biografskim elementima ljudi iz tvog okruženja. Čini mi se da mogu da prepoznam i šta je skroz izmaštano.
    Da, to su oni kolateralno-potresne posledice tranzicije „malih“ država. Ima ih u svim oblicima, u milionima varijacija na temu. Beskrajna priča, i više od toga.
    Šta da ti kažem, meni je priča značajna jer mi osvetljava tebe: neke je postavke potvrdila, nekima dodala nove nijanse…
    Samo bih još, preko tebe odgovorila Džeremiju: ja dugujem isključivo mojoj deci, ali uredno isplaćujem mesečne kamate, bolje nego ijedna banka…

    Liked by 1 person

    1. Znaš šta, tvoja pronicljivost i tačnost zapažanja plaše. I pomalo mi je žao što ti je značajna samo zbog tog osvjetljavanja mene. 😊 Najviše mi se sviđa tvoja posljednja rečenica, odnosno odgovor Džeremiju. Sjajno!

      A što se tiče „one“ žao mi je što si odustala. Ako se nekad predomisliš, kreni nakon prve slike. Osim naravno ukoliko prijašnji mirisi sjećanja nisu zadovoljili tvoje kriterijume. 😍

      Hvala ti što si tu.

      Liked by 1 person

  2. Znam da sam na prvo čitanje pomislila – „pitam se šta sprema za „komšiluk“ ove godine?“, jer ova priča mi je tako dobra! Kod tebe uvijek previše života u jednoj priči, i to mislim kao kompliment.

    A nikakve veze s tim nema činjenica da bih se najslađe uspavala uz glas Džeremi Ajronsa koji mi čita telefonski imenik korisnika štajerske oblasti… =o)

    Liked by 1 person

  3. Paaa, hvala. Ova je deset puta duža od propozicija komšijskog konkursa, tako da sam od nje odustala, a i nekako ne mislim da je dobra. Svi se uglavnom slažemo u vezi s Džeremijem. 🙂

    A za komšiluk ću još vidjeti, svakako želim da učestvujem jer me jedino taj konkurs motiviše da nešto napišem i volim ga baš zbog toga. Iskreno se nadam da ću pored svega što imam u maju uspjeti napisati nešto dovoljno kvalitetno da pošaljem. Hvala ti na podršci! Puno mi znači!

    P. S. Ospice te mimoišle? Družimo se uskoro?

    Liked by 1 person

    1. Ne mislim ja da je ona dobra zbog Džeremija, već zbog roja malih priča, koje su se jedna za drugu nerazmrsivo splele. To (mi) je postao tvoj zaštitni znak. I pri tome je svaka od priča (siromaštvo, neimaština, podređenost bahatosti, interpretacija umjetnosti…) tek načeta, onoliko koliko to (stvarni) život u koraku dopušta, onoliko koliko je taman da se ne prevrne granica beznađa. Neko ima Džeremija, nekome su potrebne saksije cvijeća – i taj dio mi je istinski lijep; blago svijetu u kome se kradu cvijeće i knjige…

      p.s. Mlađi ima još sedmicu tačkastih rabota; ako to preživim – nadam se tome „uskoro“. Ako ne = uskoro + min 15 dana… =o/

      Liked by 1 person

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s