Naslovna fotografija: Sjpl.org
To što u posljednje vrijeme ne stižem ništa pisati (i objavljivati na blogu), ne znači da ne čitam. Trenutno radim istraživanje o relevantnosti Šekspirovih drama za savremenu pozorišnu umjetnost, kao i analizu spoljnotrgovinskog bilansa Bosne i Hercegovine u proteklom periodu, tako da beletristika trenutno stoji po strani. U toku su i završne pripreme za Festival književnosti „Imperativ“ (koji će se održavati od 30. maja do 3. juna), slijede zanimljive promocije prvenaca našeg jedinog muškog člana D-kluba, Steve i prošlogodišnje pobjednice Priča iz komšiluka, naše drage Milke, i uopšte sezona je sadržajnih dešavanja, ne samo kulturnih događaja, u našem gradu (bliži se i Teatar fest „Petar Kočić“), tako da ćete razumijeti moje kratkotrajno odsustvo sa bloga. Da ne bih potpuno zabušavala i ispala iz forme, izdvojiću pet naslova koji su mi zaokupili pažnju ovih dana i samo ih kratko spomenuti, ali zato preporučiti od sveg srca!
Ja sam Akiko, Stefan Tićmi
O Akiko je već toliko pisano, ali moram i ja malo jer je neodoljiva i to, svakako, zaslužuje. Vrlo je lijepa i nježna i neobična i ne poredi se bez razloga sa djelima kao što su Mali princ i Agi i Ema. Obrađuje tematiku dječije usamljenosti i neshvaćenosti i uobičajenog stršanja djece koja su kreativna, emotivna i nesputane mašte. Glavna junakinja je djevojčica okružena uglavnom očinskim, tj. muškim figurama. Obiluje lijepim riječima i dubokim mislima i idejama kao što je recimo ta da Akiko nema godine ili da prvo volimo dinosauruse, pa tek onda ljude, pa kad shvatimo da su ljudi zapravo izumrla vrsta, opet promijenimo stav ili kako je ljubav kao klima u tatinom autu zimi, zagrije auto baš kad Akiko stigne do škole i treba izaći,..
U suštini, topla i divna, sa nekoliko ozbiljnih pitanja i dilema namijenjenih odraslima poput šta reći čovjeku koji pokušava da okonča svoje postojanje na zemlji, što, možda, i nije najsrećnije podsticanje na razmišljanje u dječijoj književnosti. Autor se mnogo igra riječima što je na momente slatko i izmami vam osmijeh na lice, na momente nejasno i pomalo, ali samo pomalo, pretenciozno. Čini se da su neke metafore tek onako nabacane bez bitnijeg smisla, i da samoj strukturi nedostaje suštinska nit, odnosno kao da originalni tekst nije pretrpio nikakve promjene, već je štampan onakav kakav je direktno izišao iz autorove glave i topline srca. A možda samo ja nisam najbolje shvatila dublju simboliku ili sam bila vođena idejom da je autor mislio na nešto određeno što nisam bila u stanju prepoznati. Akiko i čokolada su idealan poklon za svaki dječiji, pa i odrasli rođendan! (Hm, ovo bi mogla biti zanimljiva ideja za tekst. Na primjer, knjige za poklon, šta mislite?) U svakom slučaju, te nelogičnosti nisu smetnja za ono istinsko uživanje u ovoj po mnogo čemu posebnoj priči poslije kojeg se osjećate kao nakon maženja sa rođenim djetetom pred spavanje.
Dogodovštine jednog Džonija, Nikola Đuričko
Simpatična zbirka dogodovština prožetih maštom i neiskvarenom djetinjom toplinom, sa umjerenom dozom nepretencioznih pouka. Takođe vjerujem da je dovoljno zanimljiva i zabavna za djecu, javiću vam i reakcije svojih klinaca dok im počnem čitati. Ipak su njihovi utisci, u ovom slučaju, daleko relevantniji i uostalom presudni. Za nas odrasle solidno štivo za razbibrigu i opuštanje, ništa spektakularno, najviše zbog pojedinih klišea, ali svakako vrijedno čitanja.
A jednom…
… sam negde pročitao da akvarijumske ribice pamte samo pet minuta i onda sam se na svakih pet minuta predstavljao mojoj ribici da sam neko drugi. To mi je bilo mnogo smešno, ali kad sam malo razmislio, shvatio sam da je ružno to što radim, što zavitlavam jednu ribicu jer ima slabo pamćenje. Nije lepo da se smeješ nečijim slabostima. Onda sam se zamislio: šta ako nije istina to što sam pročitao, i sad moja ribica sigurno za mene misli da ja slabo pamtim i da ne mogu da upamtim ko sam duže od pet minuta, pa se zato stalno drugačije predstavljam.
Ukrala me Šumbaba, Aleksandra Čvorović
Samo ću reći da smo i djevojčice i ja uživale na odličnoj promociji, u još boljoj priči i interpretaciji, te u prelijepim ilustracijama ove zanimljive tzv. savremene bajke za djecu iz pera naše književnice Aleksandre Čvorović. Ono što je najvažnije i vrijedno posebnog isticanja je činjenica da je Šumbaba dosad imala ako ne i najbolji efekat i pouku koju je jedna knjiga za djecu ostavila na moje djevojčice, posebno na mlađu. Zašto je Šumbaba poučna priča otkrijte u nastavku:
Nina je bila jedna nevaljala djevojčica, valjala bi se po ulici kad joj mama ne bi kupila neku igračku ili bi ubrzo izgubila interesovanje, raščupala bi je i pokvarila. … u parku je bila vrlo bezobrazna prema drugoj djeci, rugala im se, otimala im igračke, kvarila igru, nije htjela da dijeli svoje igračke sa drugima, jednom riječju bila je naprosto nepodnošljiva… Zamislite vi samo djevojčicu koja svaki put glasno komentariše na pozorišnoj predstavi i napadno se smije da bi skrenula pažnju na sebe, što naravno ometa glumce i smeta drugoj djeci koja su došla da se zabave gledajući predstavu… Ptice je gađala kamenjem, mačke je vukla za rep, pse je nadraživala hranom koju bi onda sama pojela.
Jelena: Mama, jesam li ja takva?
Na kraju promocije, idemo kući i Jelena komentariše kako je Nina poslije postala dobra djevojčica i govori: tako seka i ja možemo biti dobre i ne trebamo se svađati već se možemo lijepo igrati.
Mrlje na šanku, Goran Dakić
Neočekivano prijatno iznenađenje! Ova nepretenciozna zbirka kolumni koje su svojevremeno objavljivane u lokalnoj štampi opčinjava svojom poetikom. Zavidno raskošan stil samo je jedan u nizu kvaliteta zbog kojih će vam se ova knjiga doslovno uvući pod kožu. Atmosferom, toplinom i pažnjom prema čovjeku ovo je mnogo više od zbirke šarmantnih anegdota od koje su se neke već toliko ukorijenile u glave ljudi da na momente zvuče tek kao pomalo buđavi vicevi. Naravno, ovo nije autorova krivica niti prigovor, prosto konstatacija.
Jedan od recenzenata je napisao, između ostalog, da Dakić poznaje sve riječi i njegova elokventnost, ljepota izraza i način na koji niže slike su stvarno briljantni! Priče su duhovite, zabavne, opuštajuće, a kompletnom ugođaju doprinijela je i činjenica da poznajem neke od aktera, ne mogu reći baš protagonista. Na momente sam se doslovno zakocenula od smijeha. Međutim, ono što istinski fascinira je Dakićev talenat i radujem se njegovim budućim djelima jer je jasno da posjeduje sve što je potrebno za pravu književnost.
Proslava, Damir Karakaš
Novi roman Damira Karakaša pročitala sam, što bi rekli govornici engleskog jezika, in one sit(ting). I kao sa svakom njegovom knjigom, poželjela sam da ga odmah pročitam ponovo. I znam da hoću. Osim što je Karakaš svojom Proslavom nadmašio samog sebe, prevazišao je mnoge naše klasike! Danima sam već u atmosferi ovog snažnog romana koja ne popušta. Proslava je po mnogo čemu posebna, od samog izgleda knjige, prelijepog dizajna i kvalitetnih korica, papira, boja,.. Naravno, korice su krajnje nebitne kada je riječ o kvalitetu sadržaja, tj. onog unutar istih tih korica, ali ove prosto ne možete a da ne prokomentarišete jer prstima stalno prelazite preko „izvezenih“ slova i ne, ne doprinosi dizajn snazi samog romana, nego usljed vaše opčinjenosti samom pričom i načinom na koji je ispričana, i ovom elementu prosto posvećujete pažnju.
Proslava je stilom potpuno drugačija od svega što je Karakaš dosad napisao, najviše podsjeća na Sjećanje šume, ali zašao je Karakaš sad mnogo dublje u šumu, u njene mračne i nepristupačne dijelove zaviriviši i u njene nepredvidive krčevine. Ovim djelom pokazao je i koliko je ozbiljan pisac, samo predan i mukotrpan rad na djelu mogli su pred čitaoce donijeti jedan ovako besprekoran, savršen tekst bez suvišnog znaka interpunkcije a kamoli riječi, ali tekst opet krcat intenzivnim emocijama. Stil je prepoznatljiv, njegov, sveden i jednostavan, ali istovremeno nevjerovatno poetičan, raskošan i prelijep, pun mirisa i slika koje se urezuju u mozak. Sa vrlo malo radnje pokrio je Karakaš živote više generacija.
Knjiga je koncipirana u četiri dijela: Kuća, Psi, Proslava i Otac koja su obrađena na svega 120 stranica koje pokrivaju dugogodišnje događaje. Dotakao je Karakaš mnoge teme, od vrlo teškog života Ličana, preko ljubavi do pitanja krize identiteta uzrokovanih nasljeđem, ratovima, promjenama državnog uređenja. Međutim, zanimljivo je da Karakaš kao pripovijedač stoji po strani, bez moralnih osuda, opisujući sudbine i odluke svojih likova bez mnogo uvida u njihove unutrašnje konflikte, stavove, dileme. Čitaoci su samo očevici ponašanja njegovih književnih junaka. Kažem da je ovo zanimljivo samo zbog osuda i prijetnji kojima je pisac u posljednje vrijeme izložen. Ovo djelo je potpuno lišeno politike i ideologije, ovo su više lične ljudske drame, a opet univerzalne. Nažalost, pisac čije bi se djelo trebalo proučavati, iščitavati i analizirati kao dio obavezne školske lektire u današnjoj Hrvatskoj se mora pravdati i pisati demantije, objašnjavati da je svaka rečenica u njegovom romanu, svaki pasus samo plod fikcije.
Očigledno je da svi oni koji mu otvoreno, javno i vrlo brutalno prijete nisu ni pročitali ovaj roman i da su jednostavno zli i površni. Žao mi je što Karakaš i njegova porodica moraju prolaziti kroz svu tu golgotu mada takve reakcije i sva halabuka javnosti, zapravo, samo potvrđuju koliko ozbiljno i kvalitetno djelo je stvorio, djelo koje progovara iskreno, čije riječi režu. A znamo da svaka velika književnost boli i da je život tu da boli.
Lovac u žitu 