Kamenite priče

Stvarno ne znam šta drugo da vam kažem osim da pročitate „Kamenite priče“ Milke Kolundžić, prošlogodišnje pobjednice konkursa „Priče iz komšiluka 2“. Pazite, odmah da razgraničimo jednu stvar: ja Milku volim. Tako da, meni je stvarno teško biti objektivna, a nemoguće mi je biti i potpuno subjektivna, iz istog razloga.

Ono što znam je da Milka piše jako lijepo, da vam je toplo oko srca dok čitate njene priče ma koliko sudbine pojedinih junaka bile surove, da naslov zbirke u potpunosti opravdava naziv, da vi dišete i zadržavate dah s Milkinim likovima koji su vrlo živopisni i opipljivi, da iz svake rečenice pulsira sam život, ali i sama umjetnost, da Milka puno toga kaže, ali puno toga i prećuti, zadrži, sakrije, ne radi doze mistike, ne ni zbog prepuštanja čitaocu nagađanja i završetka priče nego zato što zna kad je dosta, kad se prosto mora stati.

Ja sam opčinjena njenim stilom, njenim autentičnim jezikom, njenom nježnošću i empatijom prema likovima ma kakvi oni bili. Fascinantan je taj njen odnos u smislu izostanka moralisanja! Ovo je njena prva zvanična zbirka priča, odnosno knjiga uopšte i uprkos tome što su ove priče dugo zapisivane, zapanjuje s kojom lakoćom Milka gradi i svoj upečatljiv i jedinstven, prepoznatljiv stil, ali i sa koliko zrelosti ostvaruje kvalitet.

Sve priče su prelijepe! Neke su možda više lične i lokalne i imaju posebnu, simboličku vrijednost za samu autorku i njene zemljake, sve ljude koji su emotivno vezani za Benkovac i taj kraj Dalmacije, a za nas kojima je ovo podneblje dosad bilo nepoznato ono postaje tiha čežnja. Ja sam dobila želju da obiđem taj kraj, da na sopstvenoj koži osjetim vrelinu sunca, da dodirnem taj grubi kamen, da omirišim kužinu i jela koja iz nje izlaze s puno ljubavi, da strijepim u noći za sudbine pojedinih protagonista, da se vratim u djetinjstvo, na selo, u kuću moje bake.

Pročitajte „Kamenite priče“ jer osim neoklesanog kamena koji mami svojom vjerodostojnošću, uživaćete u obrađenosti svake priče, riječi, rečenice,.. i vrlo prefinjenom stilu u koji ćete se zaljubiti.

Ne znam koliko će vam odabrani odlomak biti reprezentativan, ali je iz meni, možda, i najdraže priče, stoga ga dijelim. Milkinu „Sirenu“ možete pročitati ovdje, izvještaj sa promocije na ovom linku, a razgovor s Milkom na ovom.

U ŽIVOTU JE važno svašta nešta. U smrti samo jedno – da imaš kraj koga česovog leći za vijeki vjekova!

Jovan i Đuro uvijek su se, pa – recimo to tako – dobro razumjeli. Drugoga rata skupa su vojevali, a to ljude zbliži više neg’ škola ili druga kakva muka. Nisu jednom jedan drugome leđa čuvali i sačuvali, a bili su i jednako porodični ljudi, radni i vrijedni, ma tačno ono šta se misli kad se kaže za čovjeka da je domaćin!

Opet, daleko od toga da su bili isti. Kada je završio ovaj drugi rat, Đuro je slavio slavu kriomice, a Jovan javno; prvi je bio jedan tih i povučen čovjek, a drugi zeru glasniji, rad i zapjevati; jedan se oženio ženom sitnom, ali vrcavom, nemirnom i pričljivom, te s njom stvorio dvoje djece, a nevista drugoga bila je ćutljiva i gorda, ali stasom i karakterom spram njega, i rodila im je četvoro djece.

Možda je uprav’ iz tih nekih razloga Đuro bio taj koji je prvi otišao sa ovoga svijeta.

P.S. Što se tiče same promocije, ne pamtim da li sam ikad bila na emotivnijoj. To su osmijesi, zagrljaji, suze, tople riječi frcali na sve strane. Toliko iskrenih emocija, riječi podrške i ohrabrenja, dragih susreta odavno se ne zbi na tolikom prostoru. Ajd što je Milka sama po sebi jedno posebno stvorenje koje je u stanju da vas raskali samo jednim pogledom, ali što je oko sebe okupila ljude koji su isto tako sposobni da vas omekšaju do neslućenih dubina, e to je tek začuđujuće!