Priča o dva konja

Naslovna fotografija: Srbijadanas.com

Nakon što je odbio svoju četvrtinu konzerve graha, Zoran je izašao iz rova da ispravi koljena i vrati život nožnim prstima stiješnjenim u mokrim, blatom ulijepljenim čizmama. Nadao se da će tu noć tutnjati samo njihova crijeva po čijim pucnjevima su se već mogli razlikovati. Tako bi Ozrenova neočekivano zapištala kao grah iz pretis lonca neposredno prije ključanja i piskutala bi duže nego što je čovjeku ugodno, gotovo do granice iritantnosti, poput neobuzdane omladine kad konačno dođe do riječi. Zdravkova bi zazviždala kratko i snažno, da bi odjednom zamrla, podmuklo kao prekid paljbe usred noći, za koji nikad ne znaš koliko će trajati. Ivanova bi zavijala dugo i postojano, potpuno suprotno njegovom asketskom životu. A Zoranova? Zoranova su već odavno utihnula.

Uputio se uskom stazom kroz šumu koja bi ga, da su okolnosti bile drugačije, podsjećala na onu u kojoj je proveo djetinjstvo. I kosa i brada su ga užasno svrbjele i odupirao se porivu da ih raščeše do krvi. Znao je da će uskoro stići do jedinog mjesta koje ga je u ovim okolnostima ispunjavalo mirom. I onda ga je ugledao. Bio je tu kao i svakog dana, umoran, ali dostojanstvenog držanja. Dovozio im je vodu, hranu, municiju, ponekad medicinske potrepštine. Njegov pogled odavao je razumijevanje. Kao da je sav teret ovog besmislenog ratovanja pao na njegova pleća, pleća tog teglećeg konja čelične konstitucije, povijenog vrata i uskih sapi. Crvenkasto-smeđa dlaka mu se presijavala prkoseći hladnoj planini koju su nadvili teški oblaci crni poput njegove grive. Na tankim nogama isticali su se crni gležnjevi. Zoran mu je prišao i nježno prislonio svoje lice uz njegovo. Da istovremeno nisu zatvorili kapke i da su okolnosti bile drugačije, pažljiv posmatrač bi uočio da obojica imaju iste, srneći meke i konjski izbočene oči. Dijelili su i strpljivost duha i pritajeni temperament.

Zorane, Zorane, prenu ga glas njegove Milanke. Opet si nekud odlutô. Slušaj, Boris se vratio. Da, vratio se! Na konju! Zamisli! Zvala me Rada juče, plače od sreće, kaže lijep je kô slika, da ga samo vidiš. Prepolovio se, nema ga šta vidjeti, ionako je uvijek bio mršav, ali je i dalje lijep. Tako kaže. A konja zavezô ispred zgrade i stalno ga miluje i tetoši. Zove ga Bjelobradi Žika. Kaže Rada da je velik i bijel kô srebro. Boris ga stalno perka. Smeta mu i najmanji trag skorene krvi. Cijeli Mejdan dolazi da ga vidi. Da su okolnosti drugačije, neko bi pomislio da je to zabavno.

Zoran je nijemo posmatrao jednu tačku. Milanka nije bila sigurna da li ju uopšte sluša. Svejedno se nadala da će ga obradovati vijest o sinovcu Borisu koji se izvukao zahvaljujući konju Žiki. Međutim, njegova reakcija je, po običaju, izostala. Sjedila je još malo, pričala o djeci, o komšijama koje su se vratile i onima o kojima se još traga, ispravila posteljinu na krevetu iako ju je zategla čim je došla, a onda je ugledala doktora na vratima i obratila mu se kao da Zoran nije tu.

Doktore, Zoran ni mrava ne bi zgazio. Znam ja da je u ratu drugačije, spašavaj živu glavu, ko te pita, ali sigurna sam da nikog nije ubio. Hoće li on ikad biti kô prije? Već dva mjeseca nije progovorio. Doktor joj je utješno prislonio ruku na leđa, a očima dao znak da će ju ispratiti, da je vrijeme da pođe.

***

Samo dva dana prije ovog razgovora, granate su pljuštale poput šamara ostavljajući za sobom kratere veličine afričkih zemalja i raspolućujući ljudska tijela poput nemarnih kasapina lišenih urednosti i emocije. Vatre su plamtjele mahnito, svaka za sebe, usamljene i nečujne od buke ratišta, kovitlajući garež i prenoseći miris spaljenog mesa. Šumom su pucketale grane kao posljedica sumanute jurnjave. Koščati mladić od nekih 19 godina, bistrih, svijetlo-zelenih očiju jahao je na konju posivjelom od prašine, isprskanom krvlju i zaraslom u mahovinu. Da su okolnosti bile drugačije, neko bi pomislio da je ovo nestvaran, filmski prizor. Nisu pravili predah, a čini se da životinji nije smetalo. Opasnost joj nije bila nepoznata. S vremena na vrijeme, mladić bi ga pomazio po vratu i prošaputao: Izdrži još malo, Žiko, i sredićemo ti to kopito. Uskoro ćemo vidjeti Vrbas i bićemo na sigurnom.

***

Ubio se, začulo se iza njihovih leđa.
Milanka je preblijedjela kao Zoranove duge, avetinjske, neprospavane noći. Skamenjena u mjestu, zadrhtala je. Ko se ubio?
Konj.
Kakav, bolan, konj? Zorane, o čemu pričaš?
Izvršio je samoubistvo. Gledao sam ga. Samo je prišao obronku i bacio se niz padinu. Tek tako. Iz čista mira. Eto, rekao sam. Ionako svi mislite da sam lud. Da je meni neko to pričao, i ja bih pomislio isto.
Doktor joj je klimnuo. Milanka se strovalila pored Zorana, stegnuvši ga iz sve snage, i glasno zajecala.
Vidio sam konja kako se ubio!, odjekivalo je bolničkim hodnikom.

 

(„Priča o dva konja“ nagrađena je tabletom, poklonom kompanije m:tel, za drugo mjesto na regionalnom konkursu za kratku priču pod nazivom „Priče iz komšiluka 3“ u organizaciji portala Mondo.ba. Priča će biti objavljena zajedno sa drugim izabranim pričama u izdanju kuće Imprimatur.)

4 мишљења на “Priča o dva konja”

  1. Bravo! Duša se u meni skupila i zaplakala! Teška je, a tako si je jednostavno, s (prividnom, bar) lakoćom ispričala!

    Drugačija si ovom pričom, na to sam prvo pomislila; jedna je, zaokružena, sa silovitom završnicom. Do kraja ispričana, format joj je odgovarao. Kao da si samo onu notu apsurda od „starog“ u nju ugradila.

    Mnogo mi se sviđa!

    Čestitam!

    I, molim te, nemoj da čekaš iduću godinu!

    Pozdrav ti, veliki!
    Milka

    Liked by 1 person

    1. Hvala draga moja! Ako se tebi sviđa, onda znam da valja!

      Jednostavno se desila. Dugo ovu priču nosim u sebi, vjerovatno već godinama negdje o njoj promišljam, tako da, kad sam sjela i otkucala je, to je bilo to. I sama sam bila zadovoljna, a to se baš rijetko dešava, znaš i sama.

      A što se tiče (ne)čekanja, ne znam šta da ti kažem na to. Nemam ja ambicija u pogledu pisanja, a ni rutine, a i kako si mi sama jednom napisala, dođe vrijeme kad isijavaš. Mislim da su to kod mene tek trenuci, vrlo sporadični, rijetki i najčešće u neodgovarajuće vrijeme.

      Liked by 1 person

  2. Na prvu loptu ne bih pogodila da si ti ovu priču napisala. Ovakva forma je nešto novo kod tebe. Opet, kada se zadubim u samu rečenici, više nemam dileme.
    Drago mi je što nalaziš vremena za pisanje. Kvalitet se vidi. Čestitam na nagradi.
    pozdrav 🙂

    Liked by 1 person

    1. Eee, pa, hvala! Nemam ja baš toliko priča iza sebe da već imam neki samo svoj, prepoznatljiv format. Ali, drago mi je da rečenica ne ostavlja prostor za dilemu. 😊

      Ovo negdje i sama smatram svojom prvom ozbiljnijom pričom, najmanje zbog tematike koliko upravo zbog forme i svega drugog. A vrijeme u posljednje vrijeme baš ne nalazim, najmanje za pisanje, ali radim na tome da to promijenim. 😙

      Liked by 1 person

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s