Šindlerov lift

Roman „Schindlerov lift“ (u nastavku teksta koristiću fonetsku transkripciju Šindlerov) pjesnika Darka Cvijetića težak je kao sveta zemlja, surov i bespoštedan kao sam rat, nemilosrdan kao i sam život u ratu, posebno ovom našem, nesrećnom, bosanskohercegovačkom. Prošlo je već nekoliko dana kako sam pročitala ovo, obimom neveliko štivo (tek nekih 90-ak stranica) i dala sam sebi vremena da ga oćutim, da zaustavim krvarenje iz načetih rana. I sad se doslovno mučim da nađem riječi kojima bih ga predstavila. Jedan od glavnih razloga je taj što sam sigurna da je ovdje malo šta fikcija i što me zastrašujuće slike, posebno ona uznemirujuće smrti djevojčice Stojanke i dalje pohode. Opisujući sudbine stanovnika Crvenog solitera u Prijedoru, Cvijetić je, isporučujući hirurški precizne i pjesnički neumoljive slike u malim pakovanjima, predstavio sve strahote i užase stradanja tokom besmislenog ratovanja dojučerašnjih komšija.

Cvijetić predstavlja ono vrijeme, kako sam u nekoliko navrata ističe, kad su radnici preko noći postali ratnici i samo kratko nas podsjeća na neka srećnija vremena kada je „buljuk djece galamio na livadi između dva solitera, dvije rudničke građevine. Pravili su snješka od četiri metra visine, od prljavih ostataka snijega.“ I kako je „Vijeko svoj rad u snijegu oplemenio dodajući Snješku pozamašan falus, kristalno saliven, da je izlazeće radnike iz Celuloze bilo sramota pogledati u pravcu ogromnog, kuratog Snješka.“ To vrijeme kada su se radnice Borca domunđavale krišom pogledajući u obdarenog Snješka, Cvijetić ubacuje sporadično, bez nostalgične sentimentalnosti, taman toliko da nas više zapeče kad shvatimo u šta se tako naprasno pretvorilo i kako smo od ljudi postali Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali.

I u ovom djelu (nisam pristalica kojekakvih kvalifikacija književnih djela, ali jednom sam negdje naišla na izraz stvarnosna proza koji bi u ovom slučaju, vjerujem, bio primjeren), iako svom prvom proznom, Cvijetić ostaje vjeran svojim najvećim književnim preokupacijama – ratu i smrti, a servira nam ih direktno, bez okolišanja i prethodne najave, oštro i vjerodostojno, u svim njihovim oblicima ma koliko teško padali na želudac. I za razliku od teško svarljive hrane koja nam u glavi napravi tunel, Cvijetićev uglavnom dokumentaristički i taksativni postupak pripovijedanja ima sasvim drugačiji efekat. On rovari po najskrivenijim dijelovima naše psihe kopajući duboko kao prijeratni rudar iz Ljubije kojeg ne možeš obmanuti jer savršeno vidi u mraku. Boli, kao da neko pokušava da ti prereže vene i poslije svake dvije stranice (kolika je prosječna dužina poglavlja) i svake priče moraš napraviti pauzu da se oporaviš, da se zakrpiš, da nađeš tračak svjetlosti i nečeg lijepog u ruinama koje su nam ostavljene u nasljeđe.

Ne znam koliko se Cvijetić svjesno bavi onim što se u indijskoj filozofiji i uopšte istočnjačkim religijama naziva zakon karme, odnosno (pojednostavljujem) onim da svaki čovjek snosi posljedice sopstvenih djela, ali da, Cvijetić definitivno namjerno naglašava izvjesne povezanosti, odnosno sinhronicitete. Tako, na primjer, Taibovu kćerku autom je pregazio prvi komšija Hamdija Kurtović, vlasnik automehaničarske radnje kojeg će kasnije ubiti policajac s uviđaja autom ubijene curice. Kad Šime dobije osamnaest godina mlađeg brata jedna komšinica će drugoj dati do znanja da to nije dobar znak, što će se ubrzo i potvrditi kao tačno. Zatim, majstor koji će senzore za poziv lifta (marke Šindler) namjestiti na četrdeset kilograma, poletjeće u vazduh nagazivši na minu, nakon sile pritiska od tek nekoliko kilograma. Pa, Branko koji će dobiti beznogo dijete kada i nakon rata ne dolazi da obiđe oca invalida,.. Prenaglašenost ovakvih i sličnih bizarnosti nije slučajna i potvrđuje da ništa od navedenog nisu slučajnosti, te treba da nam služi kao opomena i nauk. Nauk da se moramo suočiti sa prošlošću ma koliko mukotrpna bila i preuzeti odgovornost za sva naša zlodjela.

U završnici jedna lična nota. Kao dijete sam od oca često slušala preuveličane dogodovštine, tzv. lovačke priče i viceve o Čedi Lažovu ne znajući (štaviše uopšte ne pomišljajući) da Čedo, možda, nije bio tek izmišljeni lik. „Šindlerov lift“ će mi otkriti jednu sasvim drugu istinu o Čedi Lažovu koji će postati „sve ozbiljniji, sve istinitiji, sve samlji, stari celulozni lažov, papirnat kao gnjili Tito kod Taiba“. Da privedem kraju. Zbog svojih uvjerljivih zapisa i vrlo autentičnog tona, „Šindlerov lift“ nas ostavlja zabezeknute od užasa. Nakon posljednjeg paragrafa, od kojeg vam se gubi tlo pod nogama, imala sam samo jednu želju. Da zagrlim Darka Cvijetića.