Naslovna fotografija: Europelanguagejobs.com
Čitam ovih dana kako Nebojša Bradić nema kompletnu dokumentaciju za mjesto upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu. Naime, nedostaje mu dokaz o znanju engleskog jezika?! Pa, pobogu, dokle više forma ispred suštine i otvorena diskriminacija na svakom koraku?
Jedan od najgrđih i najnepotrebnijih zahtjeva prilikom konkursne procedure zapošljavanja u ovom apsurdisanu je upravo traženje dokaza o znanju stranog jezika pogotovo ukoliko se traži recimo za radno mjesto čistačice (danas moderno preimenovano u administratorku infrastrukture protoka ljudskih resursa ili menadžera higijene). Traženje dokaza o aktivnom korišćenju jezika dovelo je čak i do donošenja Odluke o utvrđivanju isprava koje mogu služiti kao dokaz o poznavanju stranih jezika u postupcima sprovođenja konkursa u institucijama Bosne i Hercegovine. Među ispravama, naravno, nisu navedena i samim tim nije moguće priložiti, odnosno uzeće se kao nevažeće, ovjerene kopije svjedočanstava sa ocjenama iz engleskog jezika tokom formalnog obrazovanja jer, pobogu, ko još nauči engleski u osnovnoj i srednjoj školi? Ta, čemu uopšte služe osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, sigurno ne da se nešto savlada i nauči, a uostalom kad je ocjena bila mjerilo znanja? Ne, mjerodavan je isključivo dokument specijalizovane škole stranih jezika jer jezik se, inače, ne može naučiti studijskim ili turističkim boravkom u stranoj zemlji, na seminaru na stranom jeziku, slušanjem muzike, gledanjem filmova, čitanjem literature na stranom jeziku, radom na stranom jeziku,.. Inače, još je zanimljivije da Agencija za državnu službu BiH propisuje i koji dokumenti se mogu uzeti u obzir kao dokaz radnog iskustva u struci i pazite ovo, prenosim u originalu: Radna knjižica ne može dokazati nijedan oblik radnog iskustva! A eto, neki tamo papir o završenom kursu engleskog jezika može.
Pa, ljudi moji, znanje je kao mlijeko, ukiseli se ako dugo stoji nekorišćeno (if you don’t use it, you lose it). Nema tog dokumenta koji može biti valjan kao stvarno znanje koje se jedino može provjeriti lično od samog kandidata u trenutku kada je ono i potrebno. Takođe, traženje bilo kakvog komada papira koji potvrđuje znanje stranog jezika ili rada na računaru automatski podrazumijeva nipodaštavanje cjelokupnog obrazovnog sistema i obezvrijeđuje godine izučavanja i sticanja ovih vještina, ali i kapacitete i navike svakog kandidata individualno koji su mogli savladati potrebne vještine na najrazličitije neformalne načine. Nije li poželjnija i jednostavnija, a tek validnija, provjera na licu mjesta od običnog papira koji ne mora da znači apsolutno ništa. Nije, jer u institucijama u kojima se traži znanje engleskog jezika rijetko kad radi neko ko ga zaista i zna i ko bi mogao ispitati potencijalnog budućeg kandidata za bilo koje radno mjesto. Slično, samo posjedovanje vozačke dozvole ne znači da kandidat neće praviti više štete nego koristi organizaciji čestim saobraćajnim prekršajima ili nesrećama. Drugim riječima, sve ovo su samo neke u nizu vještina koje su individualne, te ih treba testirati u potrebnom trenutku.
Ajd sad i budimo iskreni. Koliko je vas prilikom regularne i fer procedure zapošljavanja, ne ove diskriminatorske, putem nepotizma, političkog opredijeljenja, mitom i mimo svih pravila, moralo priložiti dokaz o znanju engleskog jezika (pritom tokom razgovora za posao nije morao demonstrirati stvarnu vještinu), a koliko puta mu je taj engleski tokom godina realno zatrebao (isključujemo, naravno, jezička, prevodilačka, nastavnička, diplomatska i zanimanja gdje je to jedna od ključnih kompetencija)?
Zašto ovo pišem? Nisam operisana od prakse zapošljavanja na ovim prostorima, ali sigurna sam da mnogi iole ozbiljni poslodavci u neznanju i brzopletosti da dođu do najboljih kandidata prepisuju pogrešnu praksu jer misle da tako mora i u startu odbijaju odlične kandidate tražeći nerazumne i nevažne kompetencije i još nepotrebniju i besmisleniju dokumentaciju koja nešto „dokazuje“.
Sigurna sam da nema potrebe da vam predstavljam Nebojšu Bradića. Dovoljno je, kad su u pitanju njegove jezičke vještine reći da je sarađivao sa „najvećim živim pozorišnim rediteljem“, Piterom Brukom.
P.S. Svojevremeno sam planirala na blogu objavljivati odabrane stručne i naučne radove iz domena istraživanja kojima se bavim, ali ta praksa nikako da zaživi. Plan mi je bio predstaviti ih u kraćem obliku u nekoj popularnijoj formi, bližoj široj čitalačkoj publici, a rad u cijelosti postaviti za one koji su zainteresovani da ga pročitaju, eventualno i koriste. Kao, na primjer, sad. Dakle, o nekim drugim vidovima diskriminacije prilikom zapošljavanja u Bosni i Hercegovini možete čitati oblici diskriminacija prilikom procesa regrutovanja ljudskih resursa.
Lovac u žitu 