Otkako sam kupila labuda

Naslovna fotografija: Etrafika.net

Moja prva pomisao nakon čitanja Tanjinog drugog romana je bila: Ako je Tanja za Satove u majčinoj sobi dobila Evropsku nagradu za književnost, šta će tek dobiti za ovaj?! „Otkako sam kupila labuda“ predstavlja važan i velik iskorak u savremenoj regionalnoj književnosti i to najmanje zbog izbora tema kojih je, naravno, više, i to onih kompleksnih, ali ona koja je, svakako, najupečatljivija je strastven ljubavni odnos između dvije žene.

Uprkos velikoj razlici u godinama i različitom socijalnom kontekstu u koji su uronjene, obje Tanjine junakinje su autsajderke u svijetu koji ih okružuje i upravo će ta sličnost biti presudna za njihovo povezivanje. Njihov intenzivan emotivni odnos u savremenim okolnostima doprinosi sve većoj rastrzanosti između ljubavi i tabua. Usljed prevelike usmjerenosti jedne na drugu, svaka od njih je istovremeno u mogućnosti da se suoči sa samom sobom pri čemu na površinu isplivava sve ono što su negdje, možda, pokušavale potisnuti.

Zanimljivo je da je starija protagonistkinja po zanimanju bibliotekarka, što je sama Tanja naglasila na svojoj promociji jer su je mnogi pitali zašto se baš odlučila da joj dodijeli tu ulogu, budući da se i ona time bavi. Tanja je to objasnila krajnje simpatično, kako je namjerno željela da opiše jednu bibliotekarku, između ostalog, zbog toga što i nisu zastupljene u književnosti, a i što prema njima često postoji neutemeljena predrasuda da nisu baš, pa recimo, previše uzbudljive i zanimljive žene. Tako da je Tanja odlučila da ispravi ovu nepravdu i zbog svih divnih kolegica sa kojima radi, a naravno, i radi veće vjerodostojnosti same priče u kojoj glavne akterke mnogo razgovaraju o književnosti.

Foto: Independent.co.uk

Ono što je mene posebno oduševilo i u svakom pogledu zapanjilo je način na koji je Tanja pronikla u samu srž međuljudskih odnosa, a posebno onih najintimnijih, kad dva bića pokušavaju da se otvore i prepuste ljubavi, strasti, užitku. Savršeno je dočarala njihova emotivna stanja, previranja i strahove, a posebno unutrašnje konflikte srca i ponašanja sputanog tradicionalnim okovima. Tanja opčinjava svojom rečenicom kao i uvijek, ali ne samo njenom poetičnošću i bogatstvom izraza, već, za razliku od njenog prvog romana i jednom divnom prozračnošću i dinamikom. Ovaj roman je takav rasadnik ideja i misli koje poželite da memorišete, a od dijaloga koji ovog puta dominiraju vam se zavrti u glavi. Meni lično, daleko i ubjedljivo bolje od njenih Satova koji su me pomalo gušili i otežavali praćenje radnje. Ovdje stalno hoćete još, stalno ste u nekom stanju napetosti, vapite za svakom sljedećom rečenicom. Jedan od rijetko hrabrih, slojevitih i zrelih romana koji se čita otvorenih usta.

„Trebalo te je razbuditi. Bila si dosadna i namrštena stalno. Prebacili su te na to odjeljenje zbog neljubaznosti i svađe sa korisnicima. Ekscesno ponašanje. Jesu li tako napisali u obrazloženju? Haha, nastavila si s tim samo u drugom maniru. Prvo oženjeni profesor, pa svađe na radnom mjestu, pa zavođenje maloljetnih korisnica.“
„Nisi maloljetna.“
„Dobro, nisam. Bolje zvuči. Svijet danas živi za skandale.“
„Zašto uvijek pretjeruješ?“
„Bez pretjerivanja, ti si san svake biblioteke. Konačno malo živosti među knjiškom prašinom. A ko bi rekao. Izgledaš strogo i ukočeno. Istina je ono o mirnima iz kojih vrazi vire.“
Onda skupiš oči i zaškiljiš podrugljivo.
„Možeš uvijek reći da si poludila od pročitanih knjiga. Naš narod svakako vjeruje da se od znanja ludi. Još će saosjećati s tobom. Popljuj knjige. Spalimo knjige. Šta su napravile od poštene žene. Prvo preljubnicu, potom pedera.“
Zatim ide čitav niz podrugljivih ubadanja.
„Kada si počela maštati o ženama? Jesi to našla u nekoj knjizi? Da li je potaklo tvoje fantazije?“
„Prestani.“
„Ne sad, zabavno je. Možda si umislila da si Virdžinija Vulf u svijetu bibliotekarki? A one ni ne znaju za njena potajna interesovanja dobro prikrivena u uštirkanim biografijama.“
„A ti sve znaš?“
„Ne voliš Virdžinijicu? Baš ste tako slatke i dosadnjikave obje.“
„Idem.“
„Nemoj. Sada ćemo se igrati Virdžinije Vulf i Vite Sakvil-Vest. Slušaj, zabavno je, sve sam smislila. Ti ćeš biti Virdžinija, jer si neiskusnija i sklonija manično-depresivnim raspoloženjima. A ja ću biti Vita i putovati po svijetu i promijeniti mnoge ljubavnice. I sa mnom ćeš otkriti sve te čari koje će ti poslije brisati iz biografije. Ali one će nicati odsvuda pomalo. Samo nemoj napuniti džepove kamenjem i otići u rijeku. Pisaću ti i slati razglednice iz svijeta. Znaš da joj je i muž bio peder? Možda je i tvoj. Zamisli, ispostavi se da je tvoj Humbert peder. Da je Lolita bila farsa. Pokriće. Možda si i ti njemu paravan kao i on tebi?“
„Nije mi nikakav paravan. Nisam bila prije sa ženama. Nisam bila ni sa kim osim s njim.“
„Ah, to ti pričaš. Ali ko može znati istinu u svijetu nestabilnih i promjenjivih istina?“
„Vrijeme je da idemo. Hajde. Pusti sad te glupost. Predugo sam se zadržala.“
„Ali, gospođo Vulf, želim da spavam s vama. Sad odmah. Odsad i zauvijek. Imate lijepu vaginu. Kako sam pristojna. Što misliš je li Vita Virdžiniji koja je izgledala baš tako ukočeno kao ti rekla tako nešto? Ja to mogu zamisliti. I sve poslije.“
„Šta poslije?“
„Kako je Virdžinija bila luda kad se opusti. Kao i ti.“
„A kako sam ja to luda?“
„Strastveno. Baš kako volim.“
„Strastveno bih te istukla. Moramo krenuti.“
„O, znam da je i to dio tvojih erotskih fantazija. Mamica koja kažnjava neposlušnu djevojčicu.“
„Prestani.“
„Zašto? Kad želiš da me kazniš.“
„Ne želim. Naporna si.“
„Nešto razmišljam, iako se ne topiš tako strasno uz svog ostarjelog Humberta, možda ti i nisi peder.“
„Misliš lezbejka?“
„A, bolje zvuči peder. Ide više uz tebe. Kada stojiš tako nadrkana, naslonjena uza zid. Stari pederčina.“
„Sad sam i stari pederčina?“
„Kažem možda i nisi, samo te lože te zabranjene stvari. Profesor dok nije bio tvoj i dok si ga potkradala od njegove matore i bolesne žene. I sada ja. Da sutra svi oni koji bi nas trenutno utukli, nabili na kolac ili silovali da nas ubijede u čari pravovjernog seksa, nekim čudom krenu odobravajuće gledati na našu vezu, ti bi pobjegla i od mene. Sjebana si u toj tvojoj glavi. I to je to. Priznaj sebi da te lože zabrane. Pa očigledno je. Većina ljudi je takva. Pogledaj oko sebe, samo im zabrani nešto i oni će navaliti ko mutavi. Ne dirajte tu glupu jabuku, eto vam sve drugo. I šta oni urade? Daj jabuku. Zgrabe je. Zato ljudima treba sve dopustiti. Smorili bi se i smirili. Ko još može uživati tako strasno u dopuštenim stvarima. Gej brakovi bi postali praslika dosadnih hetero brakova. Stvarno, ima li išta dosadnije?“