Emir je ustao rano, obavio ličnu higijenu, popio mlaku limunadu, ispeglao svijetlo-plavu košulju kratkih rukava koja je savršeno isticala boju njegovih očiju, prekontrolisao uglancanost cipela i pogledao se u ogledalo prije nego što je zaključao stan i uputio se ka klinici. Volio je ustati prije svih i lagano prošetati do posla. Tih pola sata pješačenja bi razmišljao o planovima za budućnost ili o broju zakazanih operacija koje ga očekuju. Usput bi ponavljao rečenice na njemačkom jeziku: Ich bin Pfleger. Ich bin Krankenschwester. Ich bin LKW-Fahrer. Bist du krank? Er ist beim Arzt. Vjerovao je da će u Njemačkoj imati sasvim dobre izglede da karijeru počne kao njegovatelj prije nego kao vozač kamiona. Nije volio miris benzina niti vrelog asfalta, pri pomisli na prljave gume bi dobio napad svraba, a rupe, loši putevi i bahati vozači u Bosni su razlog zbog kojeg je iznajmio stan u Visokom kako ne bi morao svaki dan da putuje iz Sarajeva. To i radno vrijeme od 8 do 19 (u najboljem slučaju) i to onih dana kad nije dežurstvo. Oprezno je izveo slalom duž uskog, od korijenja ispucalog trotoara uz posljednju uzbrdicu do klinike „Dr Strika“.
***
(Ovdje bi bilo zgodno ubaciti kako je imao još toliko vremena da zaviri u izlog lokalne male knjižare da vidi je li stigla nova knjiga Lane Bastašić. I kako bi po uzoru na scenu iz filma Notting Hill pomalo nespretno ušao unutra da priupita slatku Mirsadu može li naručiti novi udžbenik iz onkologije. Međutim, u ovoj zabiti kojoj je i Bog odavno poručio „Zbogom, ostaj!“ nije bilo ni bioskopa, a kamo li biblioteke ili pozorišta.)
***
Dobro jutro doktore, kako ste? odmah s vrata bi procvrkutale dvije vitke medicinske sestre, gotovo uvježbano, horski, naglaskom lokalnog stanovništva na koji nikako da se navikne. Sve je bilo besprekorno: od njihove ispeglane kose i bijelih mantila ispod kojih se nije nazirao trag donjeg veša, preko sobnih biljaka čije listove je nečija nevidljiva ruka uredno održavala blistavim, do pažljivo raspoređenih časopisa jarkih boja po staklenim stolovima čekaonice. Prozračne i svijetle prostorije ugodnog mirisa, te lagana, nenametljiva muzika su doprinosili opštem utisku dobrodošlice koji bi opuštao pacijente prije pregleda i omogućavao da zaborave na paprenu cijenu pružene usluge koju će platiti pri izlasku.
Pa, đe s’, Emire, nedovršeni doktore, ka’ ćeš upisat’ neku specijalizaciju? dobacio mu je mladi neurolog, sin vlasnika klinike ispravivši se iz poluležećeg položaja i lupivši šakom o(d) sto doktorske sobe. Niko se više nije smijao ovoj neprimjerenoj šali, čak ni neurologov potrčko i štićenik, ljepuškasti specijalizant Bekir. Emir im je svima uljudno zaželio dobro jutro smjestivši se na svoju stolicu, posljednju sa zapadne strane kako bi što duže mogao upijati sunčeve zrake i maštati o uzbudljivijem životu koji se dešava vani, drugim ljudima.
Kolegijum je otvorio uvaženi primarijus, doktor Velid Strika, specijalista opšte hirurgije u čijem prisustvu bi svi zanijemili upijajući svaku njegovu riječ s divljenjem. Jedino bi njegov sin napadno i izvještačeno pokušavao primiriti nervozu. Nemirni prsti kojim je neprestano dodirivao nozdrve otkrivali su okorjelog zavisnika. Nakon konciznog uvoda i jasne raspodjele zadataka, stariji doktor Strika je napustio kancelariju, da bi mlađi raskalašno otpočeo svoj šou:
Bekire, pronađi u gornjem lijevom unutrašnjem džepu mog mantila jedan slatki zamotuljak za večerašnji happy hour! Svi da ste došli u šest da proslavimo petak i podmažemo se za vikend, oduševljeno je izgovorio u dahu ljumajući prostorijom kao kakav paor kad dođe s njive namjerno topoćući nogama da ženi da do znanja da očekuje postavljenu večeru.
Doktor Koks će dobiti sinčinu! sa zadovoljstvom je prigrlio dodijeljeni mu nadimak. Neke kolege su ga počastile osmijehom, drugi su ga potapšali po ramenu, Emir je tiho izgovorio jedno čestitam i neprimjetno se uputio u sobu za presvlačenje.
***
Doktorica Romana je uveliko bila spremna. Ona bi uglavnom eskivirala jutarnje sastanke dajući do znanja da ju niko ne mora podsjećati na njene radne obaveze. Uz jutarnju kafu je već pregledala prethodne nalaze prvih pacijenata. Emir je volio raditi s njom jer je bila veoma posvećena i temeljna, nije gubila vrijeme u ispraznim pričama sa kolegama, a sa pacijentima je uvijek bila vrlo direktna.
Gdje ste vi, Marko, nije vas dugo bilo? Šta ja to čujem, da danas hoćete anesteziju? Kako smo prošli put uspjeli bez, nije bilo strašno, sjećate se?
„Joj doktorice, prošli put je bila samo gastroskopija, sad ne mogu da gledam da mi isto to crijevo gurate u šupak, pa u usta.“
Prvo ćemo u usta, ništa se ne brinite. Nadam se da me je čuo, doktorica upitno pogleda Emira jer je pacijent već zatvarao oči.
***
Emir je dugo posmatrao šaku punije sredovječne gospođe, palcem ispitujući strukturu njenih žila prije nego što se usudio da pita: „Gdje su vam vene?“
Ja sam mislila da je to vaš posao, da ih nađete, pomalo nadmeno mu je odgovorila dok joj se podvaljak treskao poput pihtija od svinjskih nogica.
Odlučio je da ne zove iskusnijeg kolegu nego da se osloni na sopstveni instinkt. Igla je skliznula u nešto što očigledno nije bila vena jer se začulo jedno prodorno AAAAJ.
„Boli li vas ovo?“
Boli, nego šta, vadi tu iglu!
„Izvinjavam se, pokušaćemo ponovo“.
Nemojte da pokušavate, nego uradite to kako treba.
Bez obzira na njen neprijatni ton, neću joj zglobovima prstiju lupkati po šaci dok vene ne iskoče, pomislio je Emir. Tu metodu su im pokazali još na fakultetu, ali Emir je nije koristio otkad ju je isprobao na sopstvenoj šaci. Već se pomalo uzvrpoljio i unervozio, ali mirnim tonom je zamolio pacijentkinju da zavrati rukav svoje košulje kako bi joj anesteziju ubrizgao u venu podlaktice. Kad je vidio da ni tu situacija ništa nije bolja, da su vene tanke i skrivene poput tajni katoličkih sveštenika, oblio ga je znoj. Nekom ludom srećom koja prati početnike u društvenim igrama dok su ulozi mali, igla je prodrla tačno gdje treba, a da je doza bila odgovarajuća znao je po pitanjima koja su uslijedila:
„Doktore, je li istina da muškarci dožive erekciju tokom anestezije? Imamo li mi žene neki sličan fiziološki odgovor zbog kojeg bi nam moglo biti neprijatno? Nadam se da vas ništa od ovoga zapravo ne pitam naglas,..“
Ništa se ne brinite, nema zbog čega da vam bude neprijatno, odgovarao bi iako je znao da ga više ne čuje. Nakvašenom gazom brisao je trag krvi koja je našla svoj put skoro do pazuha.
***
Tokom pauze, Emir bi najčešće sam čučao ispred klinike ispijajući malim gutljajima alkalnu flaširanu vodu pH vrijednosti od 8.8+ iz svoje staklene boce. Pored kontejnera s druge strane ulice, dva mačeta su skakutala oko pocijepane kartonske kutije koju mora da je gazda male piljare ostavio tu maksuz zbog njih. Taj prizor mu je odmarao oči dok je razmišljao o tome kako je njemački pregrub jezik. Svejedno je u sebi ponavljao tabelu nepravilnih glagola kao molitvu osjećajući da je svaki od njih pogrešno osunećen, a sa svakim sljedećim izgovorenim glagolom oživljavao bi taj bol. Njegovo korpulentno i pomalo nezgrapno tijelo, koje nije odavalo utisak nekadašnje sportske aktivnosti, imalo je slonovsko pamćenje. S druge strane, tijelo mladog policajca koje mu je privuklo pažnju izgledalo je bolje od Rifatovog koji je važio za najjebozovnijeg nogometaša uprkos njegovim prečestim klizećim uletima koje su pamtile i Emirove cjevanice. Policajac se ispravio, popravio opasač i namjestio šapku svojim bijelim isklesanim rukama sa izraženim venama kao znakom niskog procenta masti u organizmu. Emir se pitao da li je boja uniforme dodatno isticala modre vene i sa te udaljenosti ili je za to zaslužan njegov pilotski vid i izvježbana moć opažanja takvih detalja.
Te su vene u sjećanje prizvale izgužvanu kožu njegove nane koja ga je othranila. Reljefom njenih ruku dominirale su rijeke u koje se izlila nafta. Dok je ležala na bolničkom krevetu u glavi su joj kaleidoskopski iskakale slike Emirovog prvog treninga na terenu Vratnika. Sjećala se svake psovke trenera Faruka koji je DIF vidio u prolazu i to pijan. Bilo joj je drago što je Emir sam shvatio da sport nije za njega i posvetio se učenju. Gledala ga je tako snažnog i lijepog dok se suzdržavao da ne zaplače. Znala je da neće dočekati da zajedno proslave polaganje ispita koji ga je dijelio od zvanja doktora medicine. Ono što nije saznala je da će baš taj trenutak opredijeliti Emira da specijalizira anesteziologiju. Taj prelomni trenutak njegove bespomoćnosti da joj olakša posljednje dane borbe sa sotonom koja je razdirala njeno onemoćalo tijelo prekriveno modricama.
Emire, Emire, čuj ovaj, prekinuo ga je iz razmišljanja razdragani tehničar Admir: Dolazi pacijent na operaciju i pitaju ga koju će anesteziju: ovu od Fonda ili sami plaćate našu po komercijalnim cijenama? Pa, ovu iz Fonda, ja sam penzioner, nemam da platim. Dobro. Niiii-naaaaa, nuuuuu-naaaaaa. A, jel dobar?
***
Uprkos gustom rasporedu, Emir bi provjerio sve svoje pacijente prilikom buđenja, a doktorica Romana je bila jedna od rijetkih koja je imala razumijevanja za tu naviku za razliku od mlađeg doktora Strike koji bi svaki put dreknuo da imaju medicinske sestre za to:
„Ta ne plaćam ih da mlataraju kukovima i ispijaju kafe, mogu ih probuditi i ispratiti, šta ti imaš s tim, opusti se, budi gospodin. Jesu li vas ičemu naučili na toj specijalizaciji?“
Tog dana su se svi budili relativno brzo nakon intervencije čime je bio jako zadovoljan. Kao i većina mladih anesteziologa plašio se da doza bude preslaba, pa da se pacijent probudi tokom intervencije ili obrnuto, da pretjera, pa da se teško bude i ostanu dugo ošamućeni. Štaviše, danas kao da su svi dobili vesele bombonice doktora Koksa:
„Doktore, odavno se nisam ovako slatko naspavala, ne morate ići u đamiju do kraja godine“, zahvaljivala bi mu mlada majka.
Doco, spakuj mi malo ove svete vodice za ponijeti, prenuo bi ga duboki glas rmpalije od drvosječe koji se nakon kolonoskopije nonšalantno šetao unaokolo golog dupeta.
Međutim, njega je mučila stara nana koja nije mogla da se sjeti da li je išta jela prije intervencije. Sve vrijeme je strijepio, pratio njeno jedva vidljivo disanje i krvni pritisak. Dok joj je uklanjao kanilu razmišljao je o razgovoru koji su imali neposredno pred davanje anestezije. Doktore, vjerujete li Vi u Boga? Prvi put nije znao šta da odgovori pacijentu. Ćutao je, a ona je nastavila. Voljela bih da ga vidim kad me uspavate. Da ga pitam šta je smislio za mene, dokad ovoliko da se patim i da mu kažem da sam spremna da mu izađem na istinu. Malo se promeškoljila što je Emir iskoristio da je blago dodirne po ramenu. „Kako ste?“ Omamljena, pogleda udaljenog milijardama svjetlosnih godina odgovorila je: Warum antwortet Gott nicht? Der eine betet um einen Parkplatz auf dem Weg zur Arbeit und findet ihn direkt. Die andere betet darum, dass ihr krebskranker Sohn überlebt – und er stirbt. Warum antwortet Gott auf manche Gebete einfach nicht?
Mladi Strika je u tom trenutku prolazio i čuvši pacijentkinju kako priča na njemačkom, zakikotao se toliko da je počeo da grokće, stegnuo Emira oko vrata i rekao: Das ist Walter!
***
(Mogli bismo Emira po povratku kući u Sarajevo odvesti do Sebilja ili Vječne vatre ili Principovih stopa da izrazi ponos što pripada ovom dijelu dunjaluka, možda na partiju remija sa rajom uz kahvenisanje da ga oni još malo rastegnu oko should I stay or should I go, ali jasno je da se poslije ovog događaja na klinici, Emir uopšte ne sjeća kud je sve prošao do svog stana na Pofalićima.)
Lovac u žitu 