Архиве категорија: MALA BIBLIOTEKA

Ти си моја, ипак

Ти си честа слика моје жалосне љубави
Ти си моја самоћа у којој смо присутни обоје
Ти си моја Синагога ограђена жицом 
Ти си моја нарочито у ово доба, поготову сада
Ти си мој разговор који се у почетку односио на нешто друго
Ти си мој Пабло Пикасо и његова љубав према непојамном
Ти си моја игра која почиње каменчићима
Ти си моја Сахара са једним цветом па чак и без њега
Ти си моја девојка о којој ти нисам говорио
Ти си мој племић који је некада живео на Кавказу неки Всволд
Ти си мојих неколико година од оне ноћи
Ти си моја жена – поноћни воз са једним путником
Железара у каменом добу – ты моя русская земля
Једина жена коју мењам сваког дана
И прави смисао толико хваљених слобода
Ти си мој херој који се постидео и ипак починио издајство
Ти си моја љубав славних људи
Ти си моја јуначка љубав како сам већ рекао
Ти си моја обећања која никада нису ништа значила
Ти си моја љубав иако сам без ње као што је познато
Ти си моја, ипак

Тако је било одувек и узалуд сам се бунио и срамотио обоје
Ти си једна ствар коју је волела једна жена
Ти си једна жена колико и свака друга
Ти си моја упркос познатим истинама
То су бедни подаци којима располажем
То су сва дела моје извитоперене љубави
То сам све могао лепше рећи али нема разлога
Ионако само нагађам и претпостављам
Ти си моја болест болешћу излечена
Ти си моје дете ти ништа не разумеш
И ја дословно морам рећи – да те волим

Матија Бећковић

Neki meni susreti bliski

Fotografije preuzete uz dozvolu. Borislav Brezo, za Imperativ.

Dugo odgađam pisanje utisaka nakon jednog od najznačajnijih književnih događaja koji će nesumnjivo obilježiti kulturnu godinu u našem gradu. Razloga je više, a najvažniji je taj što znam da šta god napišem to neće biti dovoljno dobro. Zato neću ni pokušavati da vjerno dočaram atmosferu koja je vladala prije, tokom i poslije ove književne večeri. Novinari koji su pratili cjelokupan susret sa najvećim piscem naših jezika s kraja XX i početka XXI vijeka su odradili sjajan posao. Ja ću s vama podijeliti tek nekoliko nasumično izabranih crtica.

52440856_385774865584383_7270341761870856192_n

***

Imala sam užasnu tremu. 400 duša u punoj koncertnoj sali najveće institucije kulture u našem gradu i šire. Ne čuje se disanje. Samo onaj davno zaboravljeni smijeh iz srca i spontani aplauzi. Svi sjede mirno i intenzivno upijaju svaku riječ. Prva ja, omađijana, bez ikakve predstave o vremenu i prostoru. Jergović, vidno zatečen brojem posjetilaca, iskreno dirnut ukazanom pažnjom publike, pomalo rumen u licu, baš kao i ja. Razlog mog rumenila je, ako izuzmem adrenalinsku euforiju, boja njegovog glasa koja grije. Ono nešto djetinje što je zadržao u sebi. Zarazna toplina koju širi. Ko god je bio na ovom predivnom druženju otišao je kući bogatiji, smireniji, oplemenjeniji, a izrazi zahvalnosti za organizovanje ovog susreta stizali su sa svih strana. 

***

Važno je pisati o onome o čemu se ne može pisati, o onome o čemu je nedopustivo pisati i o onome o čemu nikom ne bi pisao.

***

Dok sam čitala roman „Dvori od oraha“ pitala sam se kako ikome pored Jergovića uopšte padne na pamet da piše. Mislim, čemu? Nakon Rute mi tek nije bilo jasno. Pa da je samo nju napisao zaslužio je Nobelovu nagradu.

Branko Mikoci naježio se kada su ga pogledale oči Rute Tannenbaum. Bile su to najveće oči koje je on u životu sreo i djelovale su pametnije i starije, ne samo od tog šestogodišnjeg djeteta nego i od svih ljudi koji su se našli u dvorani za baletne probe… U tim starim i pametnim dječjim očima Mikoci je našao ono što je uzalud tražio od svojih glumica kada bi im govorio da ne mlataraju rukama, jer to nije gluma nego težak oblik neurastenije, kakvome je mjesto u Stenjevcu a ne u Hrvatskome narodnom kazalištu…

„Ruta Tannenbaum“ je priča o djevojčici jevrejskog porijekla Lei Dajč, najmlađoj glumici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, čudu od djeteta, hrvatskoj Širli Templ i Ani Frank koja je svoju uspješnu glumačku karijeru završila u Aušvicu. Teška i potresna priča puna ironije svojstvene samo Jergoviću, a opet nekako, uprkos stravičnoj tematici koju obrađuje, prelijepa. Ne znam to objasniti. Jergović umije u ljudima probuditi prijatne emocije, one duboke, najljudskije. Nemam adekvatnih riječi kojima bih objasnila raskoš njegovog talenta, širinu njegove perspektive, dubinu zapažanja, intenzitet emocija koje pokrene,..

Sve važno što čovjek o sebi može reći, svaka istina o njemu koja biva izrečena u tišini, kazuje se očima. A glumci koji ne igraju očima, nego se krevelje, mlataraju rukama i topoću po sceni, vjerovatno jesu najmnogobrojniji i publici najrazumljiviji, jer su joj i najsličniji, ali oni, zapravo, i nisu pravi glumci nego su žongleri, koji ne znaju čak ni žonglirati, i deklamatori, koji nikada nijedan tekst nisu u stanju uvjerljivo izgovoriti jer sve što govore, oni govore poput Čehinja po opatijskim i dubrovačkim plažama, koje se sunčanim naočalama ne brane od sunca nego sakrivaju svoje sitne i pohlepne svinjske očice koje, kao i oči većine naših glumaca, uspijevaju dočarati samo jedno duševno stanje: blagu predjesenju tupost raskvašene slavenske duše.
A ta ga je djevojčica gledala na stotinu načina koje je on mogao prepoznati, i još na najmanje toliko načina koji su mu nepoznati, ali zbog kojih kazalište i postoji. Da nije očiju, predstave bi se igrale u mraku.

52281336_386353365248161_6862420216366759936_n

Snažan i veoma važan roman, moglo bi se čak reći i vječito aktuelan, nažalost. Ne znam (nisam toliko toga čitala) i ne vjerujem da je iko dosad u književnosti na ovakav način obradio stvarne nacističke strahote. Jergović svojim književnim likovima od kojih su neki, kako kaže, samo to, dakle književni, a drugi stvarni, daje stvarne osobine. Savršeno ih portretira, baš kao ljude od krvi i mesa, sa svim vrlinama i mračnim tajnama, sa ljudskim slabostima, vrlo vjerodostojno i autentično. Stvarno sam fascinirana kako neko piše tako kvalitetno o zastrašujućim istorijskim činjenicama, besprekorno, izvanredno, čarobno! Ako trebate pročitati samo jednu knjigu o užasima holokausta, neka to bude ova jer istinsko saosjećanje može probuditi samo jedna ovakva priča, nikako neka koja ljude svede na brojeve i prikaže potpuno crno-bijele. Ovo je knjiga koja će zauzeti posebno mjesto na vašim policama. Ono počasno.

…Zbog toga nisam pobornik pisanja o žrtvama kao žrtvama, jer smatram da to nema prvelikog smisla. Pišući roman o Ruti Tannenbaum, bilo mi je jako stalo da Ruta bude neka neugodna, nepristojna, bezobrazna i nesimpatična djevojčica, iz mnoštva razloga. Najvažniji razlog je taj što postoji neki neugodni, plačljivi stereotip prikazivanja žrtava kao anđela, kao dobrih ljudi. Kad prikazujemo žrtve kao ultimativno dobre ljude, mi ne činimo dobro eventualnoj uspomeni na njih, a pri tome i lažemo. Nisu Nijemci ubijali Jevreje zato što su Nijemci bili zli ljudi, a Jevreji dobri. Ne, oni su ubijali Jevreje zato što su Jevreji bili Jevreji. A ti Jevreji bili su ljudi kao i bilo koji drugi, bili su različiti ljudi – dobri, zli, pokvareni, pošteni, časni, nečasni, znači cjelokupan raspon ljudskosti. To je ono što književnost i kinematografija koji se bave holokaustom najčešće zaobilaze i u to se ne dira. To se ne radi da bi se odalo priznanje žrtvama, već se to radi da bi se olakšala savjest nas živih i da bi se mi prikazali kao jedna nevina i nedužna skupina ljudi, koja u tom žtvovanom svijetu vidi suštu dobrotu. S druge strane, krvnici se prikazuju kao sotone u ljudskom obliku, upravo zato da bi se prikazali različitim od nas…

***

Prije nego što ću krenuti na samo druženje, Kristina iz Sarajeva mi šalje poruku da pita imam li dva primjerka našeg koncepta i pitanja koja smo pripremile za našeg gosta. Govorim da nemam, da sigurno u Banskom dvoru ima štampač, ali budući da ću svakako prolaziti kroz grad, neće mi biti teško svratiti negdje odštampati. U blizini moje zgrade nalazi se jedna fotografska radnja, ulazim i pitam mogu li mi nešto odštampati. Niži čovjek dobronamjernog izgleda me pogleda preko naočala i rukom mi pokaza da prođem iza paravana. Dajem mu usb i govorim da mi treba dokument pod nazivom pitanja za Jergovića. On me upita imam li kakvo dobro pitanje i nakon što ih je pustio na štampanje, ustaje od računara, prilazi maloj plutanoj tabli, pažljivo skida jednu od prikačenih poruka i počinje da mi čita citat, odlomak iz Jergovićeve knjige „Otac“ koju je, kako će mi koji sekund kasnije reći, nedavno pročitao. Malo smo pričali o čuvenoj Olimpijadi u Sarajevu, on je već i zaboravio koje godine se održavala, ja nisam, baš zato što je se ne sjećam kao i on, i inače pamtim samo godine iz prošlosti koje nisu dio mog iskustva, malo o nesrećnom ratu koji nam je svima nešto oduzeo zauvijek se nastanivši duboko u samu srž naših bića i postajući snažna odrednica naših identiteta, malo o sličnostima i o istomišljeništvu,.. Nije mi naplatio štampanje. I sad, svaki put kad pomislim na svu počastvovanost što mi je ukazano povjerenje da vodim razgovor sa Miljenkom Jergovićem, na privilegiju da baš ja sjedim pored njega i uživam u veličanstvenosti i izuzetnosti svakog trenutka, da i ja, na neki način, jednog dana, postanem dio neke lijepe istorije našeg grada, ja se sjetim ovog simpatičnog vlasnika i radnika u fotografskoj radnji i osjetim zahvalnost na tom susretu.

***

Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 1966. godine gdje je završio čuvenu sarajevsku Prvu gimnaziju koju su svojevremeno pohađali, između ostalih, i Gavrilo Princip i Ivo Andrić. Diplomirao je na odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakuleta Univerziteta u Sarajevu. Autor je oko 50 knjiga među kojima su zbirke poezije, pripovijetke, romani, eseji, dramski tekstovi, novele, feljtoni, epistolarni, odnosno romani u vidu prepiske sa Svetislavom Basarom i Semezdinom Mehmedinovićem. Takođe je autor nemalog broja novinskih tekstova, a najpoznatije su njegove kolumne iz serijala Sumnjivo lice i Subotnja matineja koje izlaze u Jutarnjem listu. Od 1993. godine živi i radi u selu nedaleko od Zagreba.

Miljenko Jergović dobitnik je brojnih, najprestižnijih domaćih i inostranih književnih nagrada, a djela su mu prevedena na više od 20 jezika. Preciznije, do sada je izišlo ravno stotinu prevedenih izdanja njegovih djela na ukupno 23 jezika što govori o prijemu njegovog opusa izvan granica matične kulture. Osim što se toj brojci niko sa naše književne scene nije približio, isto tako dočekati za života izabrana djela u našoj kulturi rijetka je privilegija. Naime, izdavačka kuća “Fraktura” iz Zaprešića u prvom kolu izabranih djela pored tri stara davno rasprodana naslova (Sarajevski Marlboro, Dvori od oraha i Hauzmajstor Šulc) uvrstila je i novu knjigu pod nazivom “Imenik lijepih vještina”, svojevrsnu kompilaciju portreta Jergoviću zanimljivih pisaca, ali i kreativaca iz drugih umjetničkih grana (kao što su likovna, filmska i pozorišna umjetnost).

Nagrade koje su pratile književni put jednog od najznačajnijih i najplodnijih pisaca ne samo regiona, teško je nabrojati. Samo u prošloj godini dobio je uglednu književnu nagradu „Milovan Vidaković“ koju u organizaciji Kulturnog centra Novog Sada dodjeljuje Međunarodni književni festival proze, te prestižnu njemačku nagradu „Georg Dehio-Buchpreis“ za ukupno prozno djelo. Tom prilikom, na laudaciji povodom nagrade njemačka novinarka Doris Akrap naglasila kako Jergović nije ni bosanski ni hrvatski, pa ni balkanski nego evropski i svjetski pisac.

Još njegova prva, vjerovatno i najpoznatija i najuspješnija zbirka pripovijedaka, Sarajevski Marlboro koja govori o haotičnoj svakodnevici života u zaraćenoj BiH osigurala mu je međunarodno priznanje kada je 1995. godine za nju dobio nagradu za mir „Erih Marija Remark“ grada Osnabrika, te nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“, a još kao mlad pjesnik, davne 1988. godine,  dobio je nagrade „Mak Dizdar“ i „Ivan Goran Kovačić“ za svoju zbirku poezije „Opservatorija Varšava“. Za roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove” 2012. godine dobio je poljsku književnu nagradu Angelus, jednu od najvažnijih evropskih književnih nagrada koja ga je svrstala u red najvažnijih srednjoevropskih pisaca. Bilo ih je još, zaista, pregršt (Njegoševa nagrada za roman “Rod”, Premio internazionale città di Cassino Letterature dal Fronte za “Sarajevski Marlboro”, Meša Selimović za roman “Ruta Tannenbaum”, Premio Napoli za poeziju “Hauzmajstor Šulc”, Premio Grinzane Cavour, italijanska književna nagrada za “Mama Leone”,..).

Ono što je jasno jeste da gotovo nema djela koje je izišlo iz pera jednog od najproduktivnijih savremenih književnika a koje nije prepoznato i vrednovano bilo od zvanične kritike i stručne javnosti bilo od strane čitalaca. Zanimljivo je spomenuti nedavnu izjavu profesorice na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, Lejle Turčilo koja kaže da kome obeća testamentom ostaviti kompletan opus Miljenka Jergovića može biti siguran da veći izraz ljubavi od nje doživjeti ne može. Ona njegova djela svrstava u tzv. knjige „za uvijek“.

52392594_1013716045685239_4978940288132186112_n

Na svojoj zvaničnoj veb stranici, Miljenko Jergović pokrenuo je rubriku “Ajfelov most”, tačnije književni online časopis koji je ime dobio po starom austrougarskom pješačkom mostu preko Miljacke u centru Sarajeva. Pokrenut je kao biblioteka u kojoj je izašlo nekoliko knjiga, a među autorima na mostu nalaze se imena poput Semezdina Mehmedinovića, Ivane Simić Bodrožić, Ivana Lovrenovića Teofila Pančića, Muharema Bazdulja, Ante Tomića, Ranka Risojevića, Velibora Cvijetića, Vladimira Šagadina, Orhana Pamuka, Vladimira Pištala, Borisa Dežulovića, Marine Vujčić, Davida Albaharija, Mirka Kovača, Dragana Velikića, Senke Marić, te ostalih autora koje je izabrao Jergović.

Književno druženje organizovalo je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“. Sa Jergovićem je uoči promocije razgovarala naša Saška Madžar, PR „Imperativa“ za Glas Srpske, a nakon promocije svoje utiske podijelili su i novinar portala Mondo.ba, Siniša Stanić, Milan Rakulj za Nezavisne novine, te Glas Srpske i Buka Magazin.

Zatočenici sopstvenih zabluda

Naslovna i sve fotografije u tekstu, za Imperativ: Borislav Brezo

Vladimira Tabaševića, ovogodišnjeg laureata Ninove nagrade ugostili smo posljednji dan mjeseca februara u Vijećnici Banskog dvora. Sa Vladimirom smo razgovarali o ratu i izbjeglištvu, o životu u siromaštvu i klasnoj podijeljenosti, o usvajanju jezika, o savremenim mitovima i tome koliko smo zatočenici sopstvenih zabluda, o žrtvama i milosrđu, o ježevima i ježenju, o skijanju i sankanju, o Brehtu i pozorištu, o hrenovkama i hreeenovkama,.. Raspoložen i elokventan gost inspirisao je publiku na aktivno učešće u razgovoru, a zanimljive teme koje su varirale od ozbiljnih filozofskih preko duhovitih do svakodnevnih životnih i, naravno, književnih predstavljaju samo djelić predivne večeri koju je organizovalo Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“.

U tekstu, ili preciznije rečeno, u dijelovima koji slijede pokušaću da vam prenesem dio razgovora sa Vladimirom i predstavim samo neke od mnogobrojnih tema kojih smo se dotakli, stoga ne zamjerite što ovo neće imati složenu i pretjerano logičnu strukturu. Sjećanje je varljivo i neću se oslanjati na njega nego samo na pitanja kojima sam bila vođena i odgovore koje su zabilježili novinari. Naravno, ni ovog puta neću se ustručavati da sa vama podijelim svoje lične impresije o autoru i njegovom stvaralaštvu.

***

“Zabluda Svetog Sebastijana” je priča o turobnoj sudbini dječaka i njegovog odrastanja tokom ratnih trauma i raspada porodice, izbjeglištva, osjećaja nepripadanja novoj sredini, života u siromaštvu i klasnoj potčinjenosti, socijalnoj bezizglednosti, ali i priča o učenju maternjeg jezika u takvim okolnostima. Istovremeno, provlače se i druge važne teme kakva je i pitanje žrtve koja se negdje uvijek smatra moralno superiornom, teme lažnog milosrđa i pravdoljublja zarad sopstvenih interesa. Kao rimski vojnik, Sveti Sebastijan je progonio hrišćane, međutim kako je u srcu i sam njegovao vjeru u hrišćanstvo, on bi ih, zapravo, kad god su mu to prilike dozvoljavale, spašavao. U suprotnom bi ih podsticao na žrtvu zarad sopstvenih ideala. Vladimira smo pitali ko je ovdje sve u zabludi: sam Sveti Sebastijan, hrišćani koje spašava, njegove kolege dželati i o kakvim tačno zabludama je riječ?

Sveti Sebastijan je s jedne strane pošteđivao Hrišćane gde su okolnosti to dopuštale, a tamo gde to nisu dopuštale on je te koji su se kolebali, da li nešto da žrtvuju ili ne – ohrabrivao na žrtvu. Tako bi verovatno radio jedan pravi istinski progonitelj, jer kada neko počne da se koleba, on kaže – ‘ne, ne, nemoj da se kolebaš, baš je poenta da stradaš’.

Ta njegova dvostruka uloga bila mi je veoma zanimljiva, jer smo svi mi često u situaciji da neke naše realne prakse, koje imamo svakodnevno, ne koincidiraju sa našim uverenjima… Vrlo često imamo jedno ubeđenje o sebi, po pitanju nekih krupnih etičkih kategorija, da smo dobri, iskreni, pravdoljubivi itd, a u realnosti se događaju nepravde, laži, zabune, obmane. Ipak, ne možeš da kažeš da bilo ko od tih ljudi, koji su upleteni u tu priču, za sebe veruje da je obmanjivač, da je zao…

I onda, na tragu teze Simona Vejla da je ‘zlo senka dobra’, palo mi je na pamet kako u stvari svi mislimo o sebi i imamo predubeđenje da smo dobri, iskreni, pravdoljubivi i pošteni. U realnosti se dešavaju ratovi i ko zna kakvi problemi, ali ako se malo o tome promisli ispostavi se da su na svim stranama ljudi ubeđeni da rade dobro.

_MGL1551

***

Jedna od ideja u romanu je i ona da je put do pakla popločan dobrim namjerama koja podstiče na razmišljanje o dobročinstvu. Kod nas je negdje postalo pomodarstvo da se svi predstavljaju kao žrtve: majke su žrtve porodice, radnici su žrtve poslodavaca, građani su žrtve države/sistema. Zašto se svima lakše poistovjetiti sa žrtvom? I zašto se često plemenita djela i mučeništvo koriste kao opravdanje za osvetu u slučaju pretrpljene nepravde? Koliko te i takve žrtve pokušavaju umiriti savjest zbog sopstvenog nedjelovanja, a koliko je iko danas spreman biti žrtva zarad sopstvenih ideala, naravno ako izuzmemo fundamentaliste, pa makar i samo u nekom umjetničkom smislu, bez zloupotrebe drugih ili izabrane pozicije?

To ne znači da ne postoje objektivne žrtve, uvek, nažalost one postoje. Ali ono što je važno jeste da žrtve gotovo nikada nemaju glas da artikulišu svoju poziciju žrtve. Žrtve ćute, ne zato što nemaju šta da kažu, već nemaju načina, nemaju reči kojima bi progovorile. U dominatnom diskursu već su napravljeni određeni označljivi pojmovi kako je moguće i o kakvim žrtvama pričati.

Realne žrtve, naravno i dan danas postoje, ali ne postoji artikulisani diskurs, artikulisana ideja i pojmovni aparat kojima bi te žrtve propričale o sebi kao o žrtvama. A, vrlo često, ako si žrtva gotovo i nemaš vremena da o svojoj poziciji žrtve pričaš. Na neki način, ili nađeš načina da opstaneš, izađeš odatle i onda tek eventualno možeš sebe da se setiš kao žrtve.

Ali i to sećanje na sebe kao žrtve je jedna od tema romana, tj. kritika te vrste samosažaljevanja, samodoživljaja sebe kao žrtve, jer kada pričamo o sebi da smo žrtve vrlo često imamo neku vrstu interesa, ne u ekonomskom, već i u bilo kom drugom smislu… Često kada želimo da opravdamo svoj naum sebi kažemo – ‘da, to je zato što je meni neko tada uradio to, pa ja mogu danas da radim ovo’. I to je jedan od najtrivijalnijih mehanizama, unutrašnjih objašnjenja i razloga koje sebi dajemo, iz kojih proističu postupci čije konsekvence se kasnije ispostavljaju kao sigurno ne dobre.

***

Česta simbolika ovog romana, ali i nekih ranijih Tabaševićevih djela je simbolika ježa. Jedna se odnosi na to da je izmučeno i strijelama probijeno tijelo Svetog Sebastijana ličilo upravo na ježevo jer mu je iz leđa štrčalo neprebojivo mnogo strijela, nalik ježurkinim bodljama. Tu je i Vladimirova interpretacija izbora naslovne slike romana. On, naime, kaže da ako dugo i netremice gledamo u ježa na prvoj strani, vidjećemo da on narasta što je odlična uvertira za tekst koji slijedi. Sama posveta romana glasi “Nama, koji smo učili maternji jezik za vreme rata, često bez matere, ježili se“. Vladimir nas je podsjetio i na emotivnu uspomenu na Ćopićevu Ježevu kućicu, ali i na nimalo prijatnu sliku pregaženog ježa koju opisuje u romanu. Međutim, nije nam odao tajnu i objasnio šta sve znači „Jež sam iako tečem“.

***

Ćutanje tih dana upada u usta ljudima, a deca koja uče jezik za vreme rata moraju da nauče i to kako se ćuti i kad se ćuti, kako se priča i kad se priča.
Ljudi oko nas – ovi koji odustaju od jezika, odrasli, ćute jer negde se sprema zlo, šminka se, namešta, trti pred ogledalom, i ćutanjem računaju da ćemo se sakriti – ti ljudi ćute, a deca, sama onda, zapričana, uče taj jezik, ali tako što se, pre svega, uče ćutanju.
U ratu, odrasli, ujezičeni ljudi, uveliko ujezičeni, zagledani su samo, nemilice ćute, pa deca, tako, nauče neki svoj jezik, i značenje tišine.

Navedeni citat predstavlja samo jedan u nizu momenata inicijacije u jezik (i ježenje) u uslovima kada se jezik usvaja u djetinjstvu obilježenom ratom. Svi koji komuniciraju znaju da tišina nije odsustvo komunikacije. Pravo je pitanje možemo li danas govoriti i o nekim zajedničkim karakteristikama komunikacije tih generacija koje su, kako se često kaže, prerano sazrele i naučile ne samo kad treba ćutati, nego i šta znači tišina. Bilo bi zanimljivo sprovesti istraživanje da li im je jezik (s)vezan u čvor i da li su u stalnoj jezičkoj oskudici ili su otišli u drugu krajnost, prekomjerno ga konzumirajući kao hranu u stalnom strahu da će ostati bez nje.

_MGL1525

***

Kritika kaže da „Zabluda svetog Sebastijana“, nije samo roman o ratu, nego i o jeziku. Vladimir Tabašević pisanjem preispituje konvencije u književnosti i jeziku, svaka njegova rečenica je svojevrstan rebus, on stvara neki novi jezik koji čitaoci tek trebaju prevesti. U obrazloženju žirija se kaže da se on u ovom romanu potpuno predaje kontrolisanom jezičkom delirijumu. Tabašević menja perspektive i tehnike, da bi jezičke krhotine iz prvog dela teksta u drugom prikupio u slagalicu, priču koja će nam, na kraju, umesto izlaza ponuditi novi jezički i egzistencijalni lavirint. Stefan Tanasijević, još, kaže da je jezik u njegovim romanima mnogo više od pukog baratanja riječima. Jezički činovi imaju svoje učinke i nije slučajno da se jezik uči u kući zvanoj Ludvig – omaž Vitgenštajnu, prostoru tišine, bez smisla. Zato je ovaj roman posvećen i onima koji se jezikom bave.

***

Međutim, postoji i nešto više od samog jezika, ono nešto izvan jezika, ono što je jezikom neuhvatljivo. Jer postoje reči, misli o rečima i reči srca koje je nemoguće misliti i izreći drugačije osim životom. Koliko danas živimo?

Postoji jedan zanimljiv koncept koji se zove ‘FOMO’, a to je strah od toga da se nešto propušta, tj. da sve prolazi mimo nas. Danas živimo život, s obzirom na prisilu informatičke epohe i društvenih mreža, koji nas prisiljava da sve vreme budemo na bezbroj važnih mesta. Da, na primer, odemo na skijanje, da se tu slikamo, a vrlo često je to i glavni motiv. I onda živimo u tom svetu samoreprezentacije sebe i svog života koji nam se nameće da živimo.

I to je taj koncept ‘FOMO’, znači strah da se stalno nešto propušta. Celo vreme čovek ima osećaj zebnje da nije na pravom mestu. U bitnoj meri to je postignuto upravo fenomenom društvenih mreža kao takvih, na neki način smo svoje živote saobrazili diktatu tih medija, koji mi i ne prepoznajemo kao diktat. A to je jedna vrsta prisile da se živi na taj način.

***

Tabaševićev književni izraz je vrlo raskošan, neki kažu neobuzdan i razigran, književna kritičarka Vladislava Gordić Petković kaže da je on pisac koji naizgled obične pojave oko sebe imenuje na neobičan način, da iz poezije izvlači mnogo energije i smješta ju u prozu, da je jedna od važnijih distinktivnih odlika njegove proze ona lijepa hermetičnost koja poziva na otkrivanje, da svojim poetskim jezikom isporučuje metafore u malim paketićima i da komunicira kroz obilje riječi i slika,.. Iako pisci baš i ne vole da govore o tehnici pisanja, s obzirom na Tabaševićevu očiglednu preokupiranost samim jezikom, nisam mogla odoljeti da ga ne pitam koliko radi na brušenju i brzini rečenice svjesno se trudeći da bude prepoznatljiv, a koliko tu fluidnost postiže prepuštajući se toku misli. Vladimir nije baš pristalica riječi brušenje, ali je bio iskren i otkrio nam da, ipak, razmišlja, radi na tekstu, bira riječi, nije da nema i onih koje prosto same naviru i „izlaze iz glave“ u šta smo se, uostalom, mogli i uvjeriti tokom razgovora. Vladimir prosto fascinira svojim retoričkim sposobnostima.

_MGL1560

Tabašević ovo piše za svoju dušu udovoljavajući nekim svojim simboličkim potrebama, ispituje sopstveno shvatanje jezika, poigrava se, eksperimentiše,.. Dakle, roman je prilično zahtjevan za iščitavanje i razumijevanje obrađenih motiva, a već sam rekla i da je njegov stil potpuno drugačiji, krajnje autentičan i upečatljiv. Tabašević posjeduje osebujen jezički korpus i nevjerovatan talenat služenja jezikom, a njegovo stvaranje je daleko više od nizanja slika i žongliranja riječima. Svaka riječ u njegovom tekstu ima tačno, pažljivo, unaprijed osmišljeno i mjesto i značenje. Pojedine metafore su izvanredne, češće začuđujuće, ali sve su zadivljujuće. Zanimljivo je kako njegov mozak razmišlja, opaža i, konačno, imenuje i opisuje pojave oko nas.

Dakle, ukoliko je to ikako moguće, pokušajte da zaboravite na podrazumijevane i očekivane čitalačke okvire i navike i nemojte da se obeshrabrite ako ne možete, ma koliko revnosno i pažljivo čitali, doprijeti do potpunog smisaonog i semantičkog bogatstva teksta. Vladimir se ne dodvorava čitaocima, ne olakšava im, nije pretjerano ni razmišljao o recepciji, pogotovo ne u onom komercijalnom smislu, ali ne smatra čitaoce razmaženim niti površnim niti na bilo koji način podcijenjuje publiku. Štaviše, on kaže da se pokazalo da ne postoji prosečan čitalac, onaj neki famozni, umišljeni čitalački kapacitet koji nam sve vreme negde tu u vazduhu lebdi kao da postoje neki nesposobni ljudi da razumeju književnost, da se književnošću bave, da se interesuju za književnost. Ova vrsta priznanja učinila je knjigu dostojnom za najrazličitiji broj ljudi i mene to raduje. Dakle, ne moramo biti jezički (da ne kažem obrazovani) obdareni poput Tabaševića da bismo osjetili njegovo specifično iskustvo i kvalitet doživljaja svijeta i da bismo se s njim poistovjetili. Iako će, pogotovo nakon prvog čitanja, mnogo toga i dalje ostati nejasno, sasvim sam sigurna da ćete knjigu poželjeti da pročitate još jednom. Ja jesam, i to odmah (mislim poželjela da je pročitam drugi put). A poželjela sam da pročitam i prethodna Vladimirova prozna djela.

Pazite sad, da budem potpuno iskrena. Da ovu knjigu nisam „morala“ pročitati, vjerovatno bih odustala nakon četrdesetak stranica. O, kako mi je drago što nisam! Ne sudite o knjizi na osnovu korica, na osnovu slike koju mediji stvaraju o samom piscu, na osnovu vaše dosadašnje čitalačke prakse, na osnovu prvih stranica i površnog čitanja,.. Ovo je knjiga od koje vam prokuha mozak poput motora automobila čije kapacitete dovedete do krajnjih granica.

***

Vladimira Tabaševića javnost često etiketira kao najzapaženijeg mladog autora u postjugoslovenskim okvirima, jednog od najintrigantnijih mladih književnika današnjice, nekonvencionalnog ne samo zbog njegove književnosti već i ponašanja. Zahvaljujući nekim njegovim stavovima, nadalje, često se percipira kao svojevrsni enfant terrible srpske književnosti i kulturne scene. Mi nismo pristalice kategorizacija, ali ono što je sigurno, a što je na kraju poentirao jedan od posjetilaca promocije lijepo zaokruživši ovo nadasve inspirativno književno druženje jeste da će Tabaševićeva književnost ostati, tj. da će proći test vremena.

I što reče direktorica Imperativa, Vladimir Tabašević je imperativ!

_MGL1563

***

Vladimir Tabašević rođen je 1986. godine u Mostaru pod punim imenom Bošnjak-Tabašević Vladimir. Studirao je filozofiju na beogradskom Univerzitetu. Književnu karijeru počeo je kao pjesnik objavivši zbirke poezije Koagulum, Tragus, Kundak i Hrvatski kundak. Zastupljen je u pregledima i izborima savremene poezije: Prostori i figure (Službeni glasnik), Restart (Dom kulture studentski grad), Troje (Samizdat, B92).

Njegov prvi roman “Tiho teče Misisipi” osim što se našao u užem izboru za Ninovu nagradu osvojio je regionalnu nagradu “Mirko Kovač” za najbolju knjigu mladog autora. Njegov drugi roman “Pa kao” 2016. godine našao se u najužem izboru za Ninovu nagradu. I, napokon, neki bi rekli treća sreća, Tabaševićevo treće prozno djelo “Zabluda Svetog Sebastijana” ovjenčano je upravo, već spomenutom Ninovom nagradom. Vladimir Tabašević je, takođe, dobitnik regionalne nagrade za priču “Rat” u okviru festivala Biber. Svojevremeno je bio član pjesničke grupe Cache. Osnivač je i jedan od urednika internet časopisa Prezupč koji se bavio pitanjima klasnih odnosa u društvu. Živi u Beogradu.

***

Hvala vrijednom novinaru portala Mondo, Siniši Staniću što redovno isprati naše promocije i uvijek napiše jedan temeljan i kvalitetan izvještaj bez kojeg ni ja ne bih mogla ovako sadržajno ispisati svoj tekst. Njegov tekst možete pročitati ovdje, a onaj Glasa Srpske, novinarke Milanke Mitrić na ovom linku. Tu su i intervjui koje je Vladimir dao uoči promocije za Glas i Nezavisne novine čiji izvještaj iz ugla sjajnog Milana Rakulja s nestrpljenjem očekujemo.

Zakonik čovjeka od dima

Naslovna i sve fotografije u tekstu: Borislav Brezo

„Zakonik čovjeka od dima“ je najpoznatije djelo italijanskog futurističkog književnika Alda Palaceskija. Iako ga mnogi smatraju najljepšim italijanskim romanom XX vijeka, na prevod ove knjige na srpski jezik (inače, dosad nije prevođena ni na jedan od jezika država bivše Jugoslavije) čekalo se cijeli vijek, tačnije 108 godina. Prevodilac, ujedno i izdavač, Boris Maksimović je odradio odličan posao što je neko veče na banjalučkoj promociji ove knjige potvrdila i doc. dr Sanja Kobilj Ćuić, profesorica na Odsjeku za italijanski jezik i književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci i ujedno redaktor prevoda, rekavši da je Maksimovićev prevod ovog čuvenog djela jedan od najljepših prevoda koje je imala priliku da čita. On je uspio da prenese atmosferu djela i da prevede jako vjerno tu knjigu, a da pri tom ona nije izgubila svoju ljepotu. Rijetkost je naići na tako vjerodostojan prevod, a ovo je taj slučaj. Što se tiče samog prevoda, mogu dodati još eventualno i to da, ako je osnovni kriterijum za prepoznavanje kvalitetnog prevoda ono dobro-staro uživanje u tekstu, meni je prevod zaista lijep i uživala sam čitajući ga. Boris je uspio sačuvati i neophodnu ironiju, humor i autorovu oštru kritiku društva.

„Zakonik čovjeka od dima“ je priča o Pereli, čovjeku od dima koji se iznenada pojavljuje u jednom kraljevstvu. Ljudi ga gledaju sa radoznalošću, zatim sa sve većim divljenjem. Njegova fizička struktura, gotovo besmrtna, čini ga bizarnim stvorenjem, ali i šarmantnim u očima drugih. Međutim, on je vrlo jednostavna osoba, ne pretjerano zanimljivih misli, štaviše izgleda nepismeno. Stalno ponavlja tri iste riječi: „Pena! Rete! Lama!“, imena tri stare dame po kojima su ga ljudi i prozvali Perela. Za sve one koji traže objašnjenje njegove izuzetne prirode, on samo kaže da je lagan. U nekom gotovo religioznom žaru, vladini zvaničnici traže od Perele da reformiše njihovo zakonodavstvo. Dolazak Perele i pisanje novog zakonika se vide kao početak zlatnog doba pravde i harmonije u gradu. Ipak, na kraju, žar umire i ljudi se okreću protiv svog nekadašnjeg Mesije, dovodeći ga na sud. I dalje je jedina odbrana koju nudi to da je lagan. Perelin kasniji pad iz milosti će takođe biti iznenadan i nezaslužen. Priča će odjednom postati dramatična. Perela postaje predmet zlonamjernih tračeva, izolacije, nasilja, optužbi dok ne postane inkarnacija samog đavola: to će biti njegova patnja, za koju ne može naći objašnjenje. On je iskren do krajnosti, očigledno nesposoban za mržnju i nasilje, ali nesposoban i za ljubav.

52991319_1990078667963311_5578764116337623040_n

Sama forma ovog romana je, takođe, zanimljiva budući da je većinom napisan u vidu dijaloga. Možda zbog toga, ali i zbog svoje bogate simbolike i podsjećanja na bajke za odrasle, pomislila sam da bi ovo moglo da se prilagodi u dramski tekst za izvođenje u pozorištu. To je potvrdila i Sanja Kobilj Ćuić rekavši da je ovaj roman teško svrstati u bilo kakvu kategoriju, a ono oko čega su se kritičari složili je da je riječ o antiromanu, koji pokušava da raskrinka, odnosno uništi tradicionalnu strukturu proznog književnog djela. Osim što je antiroman, možemo reći i da je neka vrsta bajke, da je prepun mitoloških elemenata, da je neka vrsta igre u kojoj likovi djeluju kao marionete, kao lutke na pozornici, što ne čudi ako znamo da je Palaceski na svom stvaralačkom početku bio jako vezan za teatar.

Kritičar Luciano De Maria uporedio je istoriju Perele sa onom Isusa Hrista. On je pronašao mnogo zajedničkih tačaka: trideset tri godine imaju i jedan i drugi; iznenadni dolazak u svijet, bez intervencije roditelja; uspon među ljudima koji se ipak završava suđenjem i kaznom; razmišljanje na brdu izvan grada koje podsjeća na ono u Maslinskom vrtu, planina Kalejo koja podsjeća na Golgotu, uspon na nebo i poruka ostavljena ljudima: Perelin zakonik. I Boris je na samoj promociji govorio upravo o biblijskim motivima: Perela ima 33 godine, odnos društva prema njemu kreće se od obožavanja do mržnje, u romanu se spominje planina koja podsjeća na biblijsku Golgotu… S druge strane, Palaceski je uspio da napravi jednu predivnu ’vazdušastu bajku’. Na nekoliko mjesta u knjizi glavnog junaka pitaju – ’Šta ste vi?’ a on im stalno odgovara – ’Ja sam veoma lagan’. Kada su kritičari pitali Palaceskog šta je uopšte to što je napisao, on im je rekao – ovo je moja ‘vazdušasta bajka’, stalno potencirajući taj motiv lakoće i lepršavosti.

51211689_1990078554629989_3467955649344700416_n

S tim u vezi, možemo dodati i to da se ovo djelo može posmatrati i pretečom nekih tema koje je obrađivao recimo Milan Kundera istražujući lakoću i biće. Čovjek od dima postaje ključna metafora oko koje autor isprepliće svoju tragikomičnu igru između lakoće i težine nudeći tako egzistencijalnu viziju ljudskog života. Palaceski ukazuje na jaz između besmislenih, praznih rituala i vrijednosti buržoaskog društva i takoreći tvrdoće stvarnosti koja leži pod njihovim nogama. Bezbrižno, zagonetno i duboko s jedne strane, s druge uzbudljivo i intelektualno zahtijevno. Urbana osuda društvenih vrijednosti može poslužiti kao dodatak svakoj ozbiljnoj kolekciji intelektualne fikcije.

Tanka je linija između apsurdnog, nerazumljivog, aluzivnog, pa i dosadnog i genijalnog, zabavnog, duhovitog, originalnog. U svakom slučaju, ova knjiga je pisana jednim jako pitkim istovremeno stilski prefinjenim i lijepim jezikom, sadržajno je vrlo slojevita i nudi čitav niz različitih motiva i simboličkih slojeva za tumačenje. Isto tako, ovo je knjiga koja uspijeva da predvidi budućnost zadržavajući svoju savremenu preciznost, dakle, veoma je aktuelna što joj daje dodatnu vrijednost i draž. Jedno od tumačenja profesorice Kobilj Ćuić koje mi se posebno svidjelo i urezalo u pamćenje, pokušaću da parafraziram, je to da Perela svojim nedjelovanjem zapravo proizvodi i pokreće toliko toga i da je njegova uloga, između ostalog, u svojevrsnom ogledalu, refleksiji samih stanovnika kraljevstva, odnosno ljudske prirode.

Promociju su organizovali banjalučka izdavačka kuća „Imprimatur“ u čijem izdanju se i pojavio ovaj prevod, Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“, takođe iz Banjaluke i, naravno, Banski dvor – kulturni centar.

Sjajno mjesto za nesreću

Naslovna fotografija: Sova.rocks

Pa, ovo je genijalno! Ja sam najiskrenije oduševljena. Tako pitko, moderno i jednostavno napisano, čita se s lakoćom i uživanjem pritom nevjerovatno brzo. Međutim, to apsolutno ne znači i da je površno. Naprotiv, izuzetno slojevit roman koji je pokrio mnogobrojne teme. Ona najvažnija je život imigranata u Parizu, ali onaj stvarni, realni, pravi pravcati život. Jedan, neću reći drugačiji Pariz, svakako ne onaj na koji smo navikli kao stranci, turisti, konzumenti umjetnosti. Nema ovdje romantičnog grada svjetlosti i ljubavi, onog boemskog Hemingvejevog „pokretnog praznika“, Pariza iz perioda zlatnog doba umjetnosti ili onog koji miriše na svježe kroasane, sir i vino, onog koji vrvi od raskošnih haljina vrhunskih modnih dizajnera i slično. Ovo je Pariz sa svim njegovim mračnim ulicama koje smrde na mokraću i fekalije, Pariz sumnjivog morala, Pariz sa svojom ksenofobijom i surovom migrantskom politikom u kojoj se stranci liječe kod veterinara i dovijaju na svakojake načine kako da prežive krijući se u mišjim rupama ili čekajući presude o svojim sudbinama dok trunu po vlažnim i hladnim zatvorskim ćelijama,..

Junak romana egzistira od milostinje koju zaradi kao ulični karikaturista koji se dok crta stalno obazire da ga neće pretući pripadnici klana čiju teritoriju je zauzeo ili da ih sve zajedno neće najuriti policija, živi u stanu pretrpanom ciganima harmonikašima i balkanskim sapatnicima koji su došli naći svoju sreću u gradu „blagostanja“, u stanu čiji toalet nije u funkciji, sa cimerima koji ne prežu ni od ilegalnih radnji kako bi preživjeli. Karakaš zadivljuje svojom inteligencijom i zapažanjima, britkošću jezika, spektrom živopisnih likova i humorom, onim zdravim, humorom na sopstveni račun, onim proizišlim iz svakodnevne surovosti ljudske tragedije. Sve to začinjeno je sirovim scenama seksa u njemu svojstvenom stilu, sočnom i eksplicitnom.

FRANCE-AGRICULTURE-FARMING-CITY-SHEEP
Foto: Rs.n1info.com

Ako je tačno da postoje gradovi koji tolerišu eksentričnost u smislu da izvjesna anonimnost omogućava usvajanje različitih vrijednosti i eksperimentisanje sa sposobnostima, onda Karakaševi izuzetno zanimljivi likovi potvrđuju da je, uprkos njihovim tragikomičnim životnim okolnostima, Pariz zapravo jedan od takvih nuklearnih reaktora ljudske kreativnosti. Znam da je u najmanju ruku okrutno, ako ne i nehumano, svakako površno ovo što ću sad napisati, ali iako pridošlice (povremeno) proguta i iscijedi mračna strana metropole, ostaje činjenica da je ona istovremeno iznjedrila jedan ovakav roman i smatram da je to vrijedno takve žrtve.

Vrlo oštra i ozbiljna kritika savremene Evrope zatrovane diskriminacijom i rasizmom, izuzetno kompleksno i zrelo djelo, potrebno i važnije nego ikad. Karakaš je neizmjerno simpatičan pripovjedač koji je u ovo utkao mnogo autobiografskih elemenata jer u suprotnom teško da bi ovo bio ovako živ i dinamičan roman iz kojeg na sve strane kipi sam život. Osim toga, Karakaš je majstor dijaloga! Komične situacije kojima se smijete na sav glas i od sveg srca pomažu vam da “svarite” mučne i teške sudbine zbog kojih biste najradije gorko zaridali. “Sjajno mjesto za nesreću” je jedan PREsjajan roman!

Najbolje knjige iz 2018. godine

Naslovna fotografija: Borislav Brezo

Većina onih koji pišu o knjigama na kraju godine (oni vrijedniji) ili početkom nove (ovi s troje male djece) sumiraju svoje čitalačke utiske i izdvajaju nekoliko najkvalitetnijih naslova koje rado preporučuju. Pa, kud svi tu i mali Mujo. Za sam početak moram reći da sam protekle godine čitala više nego inače iz više razloga. Prvih pet mjeseci sam još uvijek bila na porodiljskom odsustvu, pa sam imala vremena za čitanje, zatim tu je društvo iz D kluba čija je čitalačka energija zarazna i svi su zadavali sjajne knjige za čitanje, a kulminaciju je, svakako, izazvao prvi festival književnosti „Imperativ“ koji je obnovio moje interesovanje za savremene domaće autore. S te strane, veliku zahvalnost dugujem Saneli Babić, idejnom tvorcu i izvršnom direktoru festivala, ženi od koje se, zaista, mnogo može naučiti u svakom smislu, naročito o organizaciji posla, profesionalnosti i maksimalnoj predanosti poslu kojeg se prihvati. No, otom-potom, svakako ću jedan tekst posvetiti svemu onom što mi se na ličnom planu izdešavalo u proteklom periodu, a Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ će tu, nesumnjivo, zauzeti centralno mjesto. Takođe, ništa od ovoga ne bi imalo smisla da ne spomenem sve vas, moje vjerne pratioce i čitaoce koji me konstantno podstičete i inspirišete sopstvenom strašću prema čitanju, koji me iznova podsjećate koliko je još dobrote i ljubavi ostalo u ovom rusvaju od svijeta, zbog kojih želim da budem bolja.

Nego, vrijeme je da pređem na stvar, ubiće me moji uvodi. Prema goodreads-u na kojem sam, poput svakog opsjednutog OKP-ovca uredno vodila evidenciju, prošle godine sam pročitala 67 naslova. Doduše, bilo je tu još sigurno 10-ak knjiga koje se ne nalaze na goodreads-ovoj listi, ali i među ovih 67 našlo se barem tri-četiri od kojih sam odustala. Uglavnom, odlučila sam da izdvojim samo one naslove koje bezrezervno predlažem, te da od istog autora ne preporučujem više od jednog. Jasno je da svi uporno čitamo djela iz opusa onih autora koje najviše volimo i da bismo tad najradije predložili sve njihovo, ali pokušaću to da ne radim. Fante je izuzetak, to se valjda podrazumijeva. Sveukupno, pročitala sam 15.706 stranica što, priznaćete, zvuči zaista impozantno. (Ako vas baš zanima, ovdje možete vidjeti šta se sve našlo na tom raznovrsnom spisku.) Ipak, daleko sam zadovoljnija kvalitetom tih stranica i mogu reći da je ovo, u tom pogledu, bila zaista plodonosna godina. Dakle, samo the best of 2018.

Me’med, crvena bandana i pahuljica, Semezdin Mehmedinović

Ovo je, bez daljnjeg, jedna VELIKA knjiga! Gromada od knjige! Odavno nisam pročitala ljepšu priču o ljubavi i životu! Veličanstvena!

Svojim neponovljivim senzibilitetom, bogatstvom jezika koji je zadržao svoju čistotu (što autor negdje objašnjava činjenicom da je odavno otišao u Ameriku zbog čega je njegov maternji jezik odolio kojekakvim pošastima i bio lišen negativnih uticaja i promjena), snagom svojih intelektualnih zapažanja, širinom svoje životne filozofije i mudrosti koje stvaraju neke nove istine i daju konkretne odgovore na moderne čovjekove nemire, Semezdin Mehmedinović stvara književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza. Ljubav između Me’meda i Sanje duboka je i dirljiva poput one između Ahmeta i Tijane. To je ljubav koja vremenom jača i postaje intenzivnija, ona iskonska koja ne izlazi na vrata kad na njih zakucaju glad, siromaštvo, bolest ili kakva druga nedaća, ona već pomalo zaboravljena kojoj baš ništa nije teško, gotovo nevjerovatna, ljubav koja nadahnjuje i ispunjava svakog ko se nađe pred njenom jednostavnom uzvišenošću.

48361999_272314940142571_2685602789165367296_n

Čini mi se da savremena književnost, baš kao i sam život, vapi za prijatnim i nepatvorenim emocijima, za ljubavlju, onom čistom i uzvišenom. I ne, ta univerzalna tema nije i nikad neće biti iscrpljena, pogotovo ne pred novim izazovima, u vremenima kada su klasična porodica i njene vrijednosti, poput svega drugog, u ozbiljnoj krizi. Vjerovatno najdragocjenija istina na koju nas pisac ovog izuzetnog djela nesebično podsjeća jeste da je i ljubav izbor. Osim toga, nema stranice u ovoj obimom nevelikoj knjizi nad kojom se ne zamislite. Ovo je jedna sasvim posebna knjiga, ona koja se drži uz uzglavlje kreveta, da vam je stalno na dohvat ruke, knjiga koju biste čitali iznova i koju biste, ne mogu reći baš živjeli, mada ni to ne bi bilo sasvim pogrešno, ali nesumnjivo ona koju biste neprestano osjećali.

Na prvom mjestu našla se s razlogom, ostale su poredane bez ikakvog redoslijeda. Detaljnije o njoj sam pisala ovdje.

Tunel, Ernesto Sabato

Huan Pablo Kastel je proslavljeni slikar koji nam već u prvoj rečenici otkriva da je ubica Marije Iribarne. Kao i većina velikih umjetnika Kastel klizi na granici između genijalnosti i ludila. Sujetni osobenjak koji ne trpi društvene trivijalnosti i licemjerje buržuja ima svoje mušice. Iako mizantrop, usamljen i neshvaćen čezne za ljubavlju i pažnjom. Na jednoj svojoj izložbi ugleda Mariju koja jedina zaneseno posmatra presudni detalj na njegovoj slici, kojem drugi ne pripisuju nikakav značaj. I to je taj prelomni trenutak, ta spoznaja da postoji neko ko je u stanju da, otkrivajući taj skriveni prozor, proviri u samu našu dušu. Kastel kaže da je ona jedina osoba koja ga je mogla razumijeti i to shvata samo na osnovu tih nekoliko minuta dok ju je posmatrao.

I ne znam da li sam ikad i u jednom ljubavnom romanu pročitala ljepši i dublji i smisleniji početak ljubavi. Taj trenutak kad nekog ugledate prvi put i shvatite da ste ga oduvijek poznavali i u stanju ste da proniknete u neistražene metafizičke prostore nade jer ste sigurni da su vaše duše oduvijek predodređene jedna drugoj. Taj momenat kad znate da volite baš sve što taj neko jeste, jer je sve ono što ste vi sami i sve ono što ste oduvijek željeli da budete.

Međutim, Kastelova hirovitost, njegov prezir društvenih normi i opšteprihvaćenih pravila ponašanja, njegova impulsivnost i pretjerana analitičnost i konačno njegovo nepovjerenje brzo će pomračiti svu ljepotu i uzvišenost prvobitne očaranosti i odvesti ga u sam ponor zločina iz strasti. Žao mi je što nam Sabato nije dodatno nahranio dušu dopustivši nam da malo duže uživamo u izvanrednoj poeziji rijetke i nesvakidašnje ljubavi od čije potrage niko ne odustaje uprkos saznanju da ju je tako teško doživjeti. Više o Tunelu u mojoj interpretacije možete naći ovdje.

Stoner, Džon Vilijams

Stoner je, prije svega, nježna i topla ljudska priča o jednom malom, svakodnevnom, prosječnom životu običnog čovjeka od njegovog djetinjstva do posljednjih dana na zemlji. Naizgled ni po čemu posebna. Zanimljivost koja se veže uz ovaj roman je da, iako objavljen 1965. godine, tek nedavno biva prepoznat od strane čitalaca. Ovdje bi se dalo raspravljati o tome zašto u Americi nije naišao na isti ili makar sličan prijem kao među evropskim čitaocima i zašto svoju istinsku popularnost doživljava tek u novom milenijumu. Stekla sam utisak da su ga Vilijamsovi sugrađani uglavnom opisivali kao mali, tužan i depresivan roman. Iako ne možemo reći da je sama priča fascinantna, nikad je ne bih opisala kao prozaičnu i pesimističnu. Mene je ova priča dotakla, plakala sam na kraju, ali mi je dala i nadu. Nadu da i naizgled beznačajan i mali život ne mora biti promašen i neproživljen. Knjiga za dušu, nevjerovatna u svojoj ljudskosti.

stoner41

Ovo je toliko nepretenciozna priča o ljubavi, prijateljstvu, predanosti radu, moralnim načelima, životu, čovjeku. Uz sve to, pisana je toliko pitko i lijepo, vrlo preciznim i čistim jezikom da nemate potrebu za predahom. Ovo je knjiga lišena velike i uzbudljive radnje. Njen protagonista je smiren i sve podnosi tiho, bez pompe i drame, kao životnu neminovnost i konačnost. Iako često ravnodušan i bez želje da se upušta u konflikt na zlonamjerne ispade odgovara ili lucidno i duhovito ili nikako. Ovo je priča koja će vam ugrijati srce. I u tome je njena veličina.

Puna života, Džon Fante

Moja očaranost Fanteom nije više nikom nepoznata i stoga sam vjerovatno pristrasna kada kažem da je on stvarno neprikosnoven majstor riječi. Ovaj predivni i duhoviti autobiografski roman koji se čita doslovno u dahu posvećen je njegovoj voljenoj supruzi Džojs, a prati period tokom slatkog iščekivanja njihovog prvog djeteta. Knjiga obiluje vjernim i simpatičnim opisima stanja žene tokom trudnoće kojima sam se smijala do suza.

Osim što je omaž ljubavi njegovog života i ujedno njegovom vječnom podstreku za stvaranje, roman je i svojevrsa zahvalnost Fanteovom ocu, prostodušnom i ne pretjerano taktičnom zidaru, jednostavnom narodskom, naizgled hladnom čovjeku koji se namučio u životu i zna cijeniti svaku teško zarađenu paru. Tata je tipičan Italijan, vječiti stranac u Americi, toliko česta slika oca i uobičajenog tvrdog odnosa prema sinu, čovjek koji zna kako se prave sinovi i koji od svog sina očekuje nasljednika loze, koji ima onaj duboko ukorijenjeni roditeljski stav nepogrešivosti. I mama i Tata su puni bapskih priča i sujevjernih savjeta kojih se Fante, naravno, grozi. Međutim, nakon što mu je voljena propala kroz kuhinjski pod koji su izjeli termiti, u želji da uštedi koji dinar uoči dolaska bebe, Fante odlazi po oca, „najvećeg zidara u celoj Kaliforniji, najplemenitijeg građevinara koji postoji! On će to uraditi besplatno.“ Neponovljivo živopisan i zabavan lik, Tata je jedan od onih ljudi kakvog svako od nas poznaje bilo u užoj ili daljoj familiji ili u komšiluku. Iako naizgled bezazleno simpatičan, Tatin uticaj na Džojs nije nimalo naivan. Štaviše, uz pomoć adekvatne količine trudničkih hormona, prilično je dalekosežan, ali ne bih otkrivala više detalja same radnje kako vam ne bih pokvarila iznenađenje i Fanteov briljantni humor.

38683832_218422352168214_8063917934235353088_n
Foto: Lični album

Budući da je Fante moj ljubavnik među književnicima, preporučujem makar još i njegovu Čekaj do proljeća, Bandini o kojoj sam pisala ovdje.

Za Esme: devet priča, Džerom Dejvid Selindžer

Ako me ne poznajete i prvi put ste se zatekli na mom virtuelnom prostoru, neće vam biti teško zaključiti (iz naziva bloga), da je Selindžer za mene Bog bogova, između ostalog i zbog toga što ga smatram jednim od ubjedljivo najtalentovanijih i najuticajnijih svjetskih pisaca kratkih priča. Njegov stil je sažet, prvoklasan i prelijep! Njegova najveća strast su djeca, njihova nevinost, snaga njihove imaginacije i njihova izvanredna sposobnost percepcije. Genijalna u svojoj neiskvarenosti ne prestaju da ga opčinjavaju i vjerovatno se nikad neće roditi književnik koji će o njima pisati sa toliko žara, topline, gracioznosti i zahvalnosti što postoje i što nas neprestano uče kako da živimo u sadašnjem trenutku, čistog srca i uma nezamagljenog predrasudama. Svih devet priča zbirke „Za Esme“ su napisane sa očaravajućom jednostavnošću, naizgled labave strukture, ali s takvom razigranošću i svježinom koja razoružava i najtvrdokornijeg čitaoca nudeći mu nezaboravno iskustvo.

18315678._SY540_
Foto: Goodreads.com

Ne znam šta me više fascinira: ljepota Selindžerovog stila, njegov nesvakidašnji humor, inteligentni dijalozi, sama atmosfera i prevladavajući ton, njegova ozbiljnost ili pak činjenica da jednim krajnje svedenim pisanjem bez ijedne suvišne riječi opiše cijeli spektar međuljudskih odnosa, izopačenost sistema vrijednosti, ljudsku ranjivost i usamljenost, te zađe u samu dubinu nekih teških tema poput smrti, PTSP-a ili, pak, mističnog duhovnog iskustva. Raskoš Selindžerovog talenta ogleda se i u njegovim drugačijim, ali uvijek zanimljivim formama, u rasponu i preciznosti njegove proze, u upečatljivosti i dubini njegove perspektive, ali i u izuzetnoj karakterizaciji likova. Jedan od rijetkih autora čijim djelima se redovno vraćam.

Tajni život pčela, Sju Monk Kid

Nevjerovatno je kako nekad uprkos želji da dođemo do kvalitetnih naslova, propustimo upravo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. S druge strane, divno je kad nekad bukvalno usput, spomenom nečega, doduše od strane pouzdane osobe čijem mišljenju bezrezervno vjerujete, otkrijete jedan pravi mali dragulj. Upravo takav je bio moj susret s ovom pitkom i izuzetno toplom pričom. „Tajni život pčela“ Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nevjerovatno nježna i moćna knjiga koju ćete čitati više puta!

Greh, Zahar Prilepin

Uvijek sam pomalo skeptična prema djelima pisaca koji na korice svoje knjige stave sopstvenu sliku, frontal u krupnom kadru. Toliko o meni. Što se tiče Prilepina, uzela sam ga najviše zbog preporuke divne bibliotekarke i njegovog najavljenog dolaska u Banjaluku od kojeg, nažalost, nije bilo ništa. Roman u pričama, kako ga naziva stručna javnost, proglašen je knjigom decenije u Rusiji što je već sasvim dovoljan argument da se zainteresujete za Prilepinovo stvaralaštvo. Neću mnogo pisati o pričama iz ove zbirke „Greh“ koliko o samom Prilepinu. Za ove priče dovoljno je reći da sasvim opravdano i zasluženo nose dodijeljeni im status.

Sam Zaharka je radio kao fizikalac, grobar, izbacivač u noćnim klubovima, komandant jedinice Odjeljenja policije za posebne namjene (OMON), učestvovao je u borbenim dejstvima u Čečeniji, radi kao novinar, nosilac je brojnih ruskih i inostranih nagrada za svoj književni rad, ima ga i u politici, otac je četvoro djece,.. Bogato životno iskustvo kipi sa svake stranice ovih nezaboravnih priča među kojima ima najnježnijih očinskih emocija koje ćete ikad pročitati, preko opisa grubih marifetluka sitnih kriminalaca do doživljaja rata ravnih senzibilitetu i kvalitetu jednog Hemingveja.

Pored svih osobenosti stila, najviše me opčinjava njegova sposobnost, da ne upotrijebim baš onu Kunderinu čuvenu sintagmu, nepodnošljiva lakoća služenja jezikom zbog koje pomislim da je ruski ubjedljivo najbogatiji jezik na svijetu.

Razmnožavanje domaćih životinja, Tanja Stupar Trifunović

„Razmnožavanje domaćih životinja“ je zbirka poezije naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović, a čiju sam promociju u Banjaluci imala čast da vodim. Inače, ova snažna zbirka nagrađena je prestižnom književnom nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ koju dodjeljuje Zavod za kulturu Vojvodine i to za najbolju zbirku poezije napisanu na srpskom jeziku od strane ženskog autora.

47580932_2288769418070425_8155208808436596736_n
Foto: Lični album

Kristina Ljevak, urednica najveće izdavačke kuće u BiH, „Buybook“, u čijem izdanju se i pojavila ova zbirka poezije, rekla je da se radi o vrhunskoj poeziji koja i dok opominje pruža onaj nezaboravni užitak čitanja. Urednik i recenzent zbirke, pisac Faruk Šehić naglasio je da je ovom zbirkom Tanja ponovo dokazala svoju pjesničku autentičnost u BiH i da njena poezija utjelovljuje onu Kafkinu rečenicu po kojoj je književnost sjekira koja treba da razbije led na jezeru koje se nalazi u čitaocima. Doc. dr Igor Simanović, profesor opšte i komparativne književnosti Filološkog fakulteta u Banjaluci, koji Tanjin rad i sveukupno stvaralaštvo intenzivno prati i analizira još od njihovih zajedničkih studentskih dana odgovorno tvrdi da je ovo Tanjina najbolja knjiga dosad.

Što se tiče njenih stihova, oni stvarno režu, i to uzduž. Njena percepcija je duboka, pjesnički jezik raskošan, njeni motivi su aktuelni i potresni, a što se tiče emocija koje u vama izaziva Tanjino slojevito promišljanje o stvarnosti, iznenadiće vas njihov raspon. Već sam rekla, ali ću opet naglasiti da je njena interpretacija sopstvenih stihova zadivljujuća! Čitajući/slušajući njenu poeziju naježite se od glave do pete i jasno je da se radi o jednom nevjerovatnom i nesvakidašnjem talentu. Inače, moram reći da sam upravo zahvaljujući Tanji obnovila svoje interesovanje za poeziju i nadam se da mi neće zamjeriti na poređenju, ali ona je za mene ženski Matija Bećković! A poredim ih samo prema sljedećem, za one koji ne znaju, Matija je za mene Bog, otac! Jedan, jedini, neprevaziđeni. Najveći (živući) (srpski) pjesnik svih vremena!

Inače, ja nisam neko ko čita poeziju i imajući to u vidu, jasno vam je o kakvoj zbirci je riječ budući da je našla svoje mjestu među deset pažljivo biranih naslova.

Blue Moon, Damir Karakaš

Ovo je moj prvi susret s Karakašem i mogu reći da me je oduševio! Na stranu što volim ovakav stil – neusiljen, iskren, lišen patetike, ne i emocija – ali isto tako sam sigurna da u tom segmentu ubjedljivo strši među savremenim književnicima iz regije, baš poput “krijeste” njegovog protagoniste Čarlija. Vrlo moderan stil, ali i muški eksplicitan koji, ipak, ni u jednom trenutku ne kvari književni izraz. Osim stila, odlično je i sve drugo jer nas veoma lako uvodi u priču koja drži pažnju, a koja, iako krajnje nepretenciozna, nimalo nije naivna.

Naizgled priča o mladosti i odrastanju, o propalom studentu, rokabiliju koji dane provodi gluvareći i namještajući svoju elvisprislijevsku frizuru, krije mnogo dublje slojeve od kojih je, svakako, najvažniji onaj koji se tiče identiteta i svojevrsnog bunta protiv ustaškog porijekla. Karakaš se prilično smjelo i ozbiljno uhvatio u koštac sa krajnje osjetljivom temom zločinačke istorije. Njegovog apolitičnog junaka koji samo želi da pripada zaljubljenicima u muziku 50-ih godina prošlog vijeka koji su se okupljali u kultnom zagrebačkom klubu osamdesetih “Kulušić”, između ostalog, progone posljedice okrutnog odnosa s ocem i prevelika fizička sličnost s djedovim najmlađim bratom, inače ozloglašenim ustašom. Intimna ispovijest smještena u prijeteću predratnu atmosferu jasnih podjela, pritisaka i nesigurne budućnosti.

blue moon
Foto: Saška Madžar

„Blue Moon“ se čita u dahu! Iskreno se nadam da su i druge Karakaševe knjige odlične poput ove koja je, vjerovatno, moje najveće ovogodišnje iznenađenje, osvježenje koje preporučujem bez rezerve.

Napuljska tetralogija, Elena Ferante

Napuljska saga o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju je s razlogom vrlo brzo zaludila čitav svijet. Ferante piše samo njoj svojstvenom dinamikom i žestinom lako nas uvlačeći u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Osvaja nas autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam jedno veče, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije tog dana već pročitala.

Sviđa mi se to što je, na neki način, glavni junak ove priče sam Napulj, sviđa mi se na koji način teče radnja, sviđa mi se lakoća i jednostavnost kojom nas priča uvuče u svoje sivilo i mračne ćorsokake u koje sami nikad ne bismo zašli, a poslije čega nam ne bude žao što smo iskusili svu njihovu razornu moć, zatim što sama Ferante nije opterećena tuđim mišljenjem, što ne povlađuje čitaocima, što piše britko i neposredno, što racionalizaciju postupaka prepušta nama, što vjerno predstavlja svu složenost i nepredvidljivost ljudskog ponašanja,..

elena-ferrante-brilliant-bellissima-vogue-september-2018-issue

Ono što ovu knjigu, odnosno cjelokupnu tetralogiju, izdvaja od drugih je to što vas čas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo. Međutim, ono što je presudno istaći je to da, iako na momente na samoj granici jeftine sapunice, ova knjiga je sve samo ne plitka! Ferante neke vrlo ozbiljne teme sugestivno stavlja u prvi plan, namećući se kao odgovoran pripovijedač.

Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim!

U svakom slučaju, o kompletnoj tetralogiji bi se mogli pisati cijeli traktati, što apsolutno nemam namjeru da radim. Iako je ovo prvenstveno priča o jednom prijateljstvu ili bolje rečeno o složenom odnosu između dvije žene, o jednom gradu i o životu uopšte, od malih nogu preko zrelog doba do same starosti, obradila je Ferantice ovdje cijeli arsenal tema, neke tek ovlaš načevši, neke značajno elaborirajući. Ostaje činjenica da je ona nesumnjivo pravo osvježenje na savremenoj književnoj sceni i da će nam nedostajati nove avanture Lile i Elene, možda i zbog toga što nas je lišila nekog velikog i zaokruženog finala.

Ostalo mi je nejasno zbog čega je ova priča toliko posebna i drugačija, toliko zarazna i zadivljujuća jer na momente djeluje banalno i bez neke značajne po(r)uke. Vrijeme će pokazati da li će ovo ostati samo prolazni trend koji ćemo brzo zaboraviti ili će učvrstiti svoje mjesto među najkvalitetnijim djelima neprolazne književne vrijednosti. Vjerujem da će sva britkost i briljantnost jezika Elene Ferante još dugo ostati u sferi nedokučivog fenomena poput recimo naglog rasta i uspjeha kineske privrede. Dotad ćemo, nadam se, uživati u seriji koja se, već, počela prikazivati u produkciji HBO.

D klub preporučuje

Vjerujem da ste svi već upratili priču o našem klubu čitalaca koji je nedavno obilježio i prvu godišnjicu okupljanja. Ako niste, prelijepu priču o njemu koju je napisala naša Saška Madžar možete pročitati na ovom linku. Zvaničan datum koji smo odabrali za dan formiranja kluba je 28. novembar kada smo se 2017. godine prvi put i sastali. Na skromnoj, nepretencioznoj, pomalo svečanoj ceremoniji povodom godišnjice podsjetili smo se kako smo nastali, šta smo u međuvremenu sve zajedno pročitali i, kako dolikuje, zahvalili svima onima koji su svestrano podržali našu inicijativu.

Dakle, samo kratko, ponoviću da je D klub nastao spontano, iz jedne prepiske unutar fejsbuk grupe (Klub knjige BiH) koja okuplja ljubitelje pisane riječi, nakon čega se pokrenula inicijativa da organizujemo okupljanje svih zainteresovanih za ovakav vid druženja. Ideja je zaživjela i otad se viđamo svakog drugog četvrtka u 18:00 časova u prostorijama informativno-pozajmnog odjeljenja Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske. Dosad smo ukupno pročitali 25 knjiga među kojima su se našli kako klasici domaće i svjetske književnosti, dobitnici Nobelove, Pulicerove, Bukerove, Ninove i drugih prestižnih književnih nagrada, tako i savremeni domaći autori, pa i oni afroameričkog, mađarsko-švajcarskog, japansko-britanskog porijekla. Klub okuplja raznovrsne članove, među nama ima i novinara, službenika za odnose s javnošću, profesora jezika i književnosti, lektora, ekonomista, pravnika, ljekara, književnika, studenata, penzionera. Inače, pored nešto više od 20 žena, naš donedavno jedini muški član piše. I s ponosom i zadovoljstvom možemo najaviti da će se njegov najnoviji rukupis uskoro naći u štampi. Napisah donedavno jedini jer prošli susret ugostili smo još jednog muškog člana, ujedno i najmlađeg člana kluba.

49196507_354529388430372_8357114052790452224_n

Naš klub čitalaca iznjedrio je zaista mnogo toga lijepog, ljudi koje je prvobitno spojila strast prema čitanju u međuvremenu su postali i dobri prijatelji. Ono što mi imamo je zaista posebno i dragocjeno najmanje zbog toga što danas ljudi sve manje čitaju, više zbog toga što se danas ljudi sve manje druže i razgovaraju. Iako smo mi svi negdje već imali razvijene čitalačke navike, nevjerovatno je koliko su naši susreti inspirativni za svakog od nas ponaosob i koliko nastojimo da prevaziđemo sami sebe kad je u pitanju čitanje. Iskreno se nadam da će naša sveukupna energija takoreći zaraziti i druge da nam se pridruže.

Kao što rekoh, proslavu smo iskoristili da zahvalimo svima koji su omogućili da klub zaživi, a pored nas samih, tu su prvenstveno osoblje, ali i svi korisnici biblioteke koji su trpili naše prilično žustre i glasne razgovore koji su se povremeno doticali i književnosti. Takođe smo zahvalni Ljiljani Vrhovac-Kapor iz Centra za razvoj životnih vještina „Radionica“ na gostoprimstvu tokom naših prvih koraka, Aleksandri Stošić iz NUB RS za beskonačnu strpljivost i udovoljavanje našim najrazličitijim hirovima, Saneli Babić iz Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ za pokretanje naše zajedničke biblioteke, mogućnost učešća u aktivnostima udruženja i afirmaciju članova kluba putem rada Imperativa, Saški Madžar za divan tekst koji je o nama napisala u Glasu Srpske, Jeleni Kojović Tepić za promociju kluba putem njene televizijske emisije ART mašina, Borisu Maksimoviću, između ostalog, i zato što će biti izdavač knjige našeg kolege Steve Grabovca. I konačno, naravno, direktorici NUB RS, Ljiljani Petrović Zečić, odnosno našoj najpoznatijoj i najnagrađivanijoj književnici Tanji Stupar Trifunović kojoj smo u znak zahvalnosti uručili jedan mali, ali primjereni poklon, upravo ono što nas je spojilo, preciznije (ali i doslovno) gajbu knjiga (ideju koju smo „posudili“ od već spomenutog Imperativa).

46825060_10218075167135359_5421178867144458240_n

I sad ono što vas, pretpostavljam, najviše zanima, tj. naslovi koje smo dosad pročitali, a koji su, prema našem izboru (nastalom parlamentarnim glasanjem) ostavili najsnažniji utisak, odnosno koje ćemo definitivno zapamtiti jer su nam iz nekog razloga najznačajniji, najupečatljiviji, najdraži,.. Spisak svih koje smo dosad pročitali imate na plakatu u prilogu ovog teksta, ovdje ću samo izdvojiti one koji su dobili najviše naših glasova. Na plakatu se nisu našli Džon Fante (Puna života i Čekaj do proljeća, Bandini), te Opsada crkve Svetog Spasa Gorana Petrovića o kojoj razgovaramo naredni susret koji je planiran 10. januara 2019. godine. Inače, prvobitno smo planirali izdvojiti pet naslova, ali kako su dva naslova osvojila isti broj glasova, a ja imam svojevrstan OKP, uostalom, da ne objašnjavam, odlučila sam se za sedam prijedloga.

Anđelin pepeo, Frenk Mekort

Prvo mjesto osvojio je Frenk Mekort i njegov memoarski roman ovjenčan Pulicerovom nagradom, Anđelin pepeo. Iako jedna od najprodavanijih knjiga Njujork tajmsa, ova potresna priča o nesrećnom djetinjstvu u Irskoj kod nas nikad nije ostvarila zasluženu pažnju, pa samim tim ni popularnost. Roman opisuje konstantnu borbu višečlane porodice sa siromaštvom, očevim alkoholizmom, bolestima i tragedijama. Porodica godinama živi od hljeba i čaja, bez adekvatne odjeće i obuće, u trošnoj, vlažnoj kući. Uprkos svim nedaćama, odrastanje je prožeto zabavom, iskrenim humorom i šarmom.

Ono što je mene posebno fasciniralo je činjenica da autor pripovijeda ličnu istoriju i vrlo bolna i traumatična iskustva iz djetinjstva i to iz perspektive sebe kao dječaka pritom nevjerovatno „svježe“ kao da se sve upravo dešava, uz mnogo zadivljujućih detalja. Lišen racionalizacije, zadržava dječji šarm i emocije, te ni u jednom trenutku ne upada u zamku svaljivanja odgovornosti na oca kojeg predstavlja kao živopisnog i simpatičnog vječitog zaljubljenika u irsko porijeklo. Iako često osjeća teret krivice zbog svoje grešnosti prvenstveno zbog svojih prirodnih seksualnih nagona, a kasnije i želje da ispliva iz blata i pobjegne trbuhom za kruhom i boljim životom, radost odrastanja opisuje sa toliko humora i samoironije,..

Uz knjigu ćete se smijati od srca, ali i plakati i oporavljati se nakon svakog poglavlja. Ove memoare neprolazne ljepote koja se ogleda u snazi ljudskog duha ćete čuvati i predlagati svim vašim prijateljima.

Purpurni hibiskus, Čimamanda Ngozi Adiči

Kakvo prijatno otkriće i kakav prvenac mlade (i prelijepe) Nigerijke! Kakav očaravajući stil pisanja i živopisni likovi. Jedna od onih knjiga koju ne želite da ispustite iz ruku, ali istovremeno ne želite da ikad završi. Uvijek se divim piscima koji posjeduju vještinu da vas osvoje na prvu, da vas duboku uvuku u svijet koji opisuju i da u potpunosti zaokupe vašu pažnju. Koliko sam opčinjena ovim prelijepim romanom potvrđuje i činjenica da sam nakon njega potražila i sve što je ova mlada autorka dosad objavila. Zanimljivo je spomenuti da je ovaj roman ušao u najuži krug za dobijanje književne nagrade Orindž, a svakako je proglašen za najbolje djelo u zemljama Komonvelta. Neću ponavljati ono što stoji u svim sižeima prosto da ne bih nenamjerno otkrila više nego što treba i time možda nekom pokvarila uživanje i iščekivanje. Za kraj ću prepisati nešto što mi se posebno svidjelo:

„Pošto završismo, očitali smo jutarnje molitve u dnevnoj sobi, nisku kratkih molitava prekidanih pesmama. Teta Ifeoma se pomolila za univerzitet, za predavače i administrativno osoblje, za Nigeriju i, na kraju, da nam dan koji počinje donese smeha i spokoja. Dok smo se krstili, pogledom potražih Jajino lice, da vidim je li i on kao ja zabezeknut što se teta Ifeoma i njena deca, od svega na ovom svetu, mole za smeh.“

49271334_2183772928503175_2826597717860417536_n

Blizanačka trilogija, Agota Kristof

Budući da mene ova knjiga nimalo nije oduševila, ali gotovo sve druge članove jeste, sa vama ću podijeliti utiske naše Sandre Janković koja ju je i predložila za čitanje. „Čudno je kako vas nekad raspamete knjige potpuno suprotne onome što obično čitate, i po tematici i po stilu pisanja. Blizanačka trilogija Agote Krištof (Mađarica koja je živjela u Švicarskoj i pisala na francuskom) počinje nagrađivanim romanom Velika sveska, i govori o sudbini dva brata blizanca u II svjetskom ratu. Rat, pa još djeca u njemu, ne znam šta mi bi da uopšte uzmem knjigu.. Uh, kako bih pogriješila da nisam! Jer ovaj neveliki roman, pisan uglavnom u prezentu, prosto-proširenim rečenicama, udara u srce, u glavu, u želudac, gdje stigne. Jer sve ono zlo i naopako koje bilo koji rat nosi, ali koje i inače postoji u ljudima, gledano očima djeteta umnožava se, bode u oči i vrišti iz sveg glasa.

Agota Krištof majstorski piše, i tim svojim jednostavnim jezikom školskih zadaćnica pravi takve zaplete i tako sjajno gradi likove, da nisam mogla dočekati ponedjeljak da odem u biblioteku, već sam druga dva dijela trilogije, Dokaz i Treću laž, pročitala u pdf-u, i to na telefonu. I, iako im možda nedostaje originalnost i snaga Velike sveske, toliko su dobro napisani da ih ne puštate do zadnjeg slova. Da su u pitanju zaista sjajne knjige govori i to da je po Velikoj svesci snimljen film koji je bio mađarski kandidat za Oskara 2014. (ušao u najuži izbor), a istoimenu predstavu je 2001. godine na scenu Ateljea 212 postavio Kokan Mladenović.“

Koža, Kurcio Malaparte

Kožu nam je za lektiru zadala naša Tatjana Atlagić koja kaže da ju je na čitanje ove knjige najviše podstaklo to što ju je katolička crkva zabranila i što je proglašena jednom od najboljih antiratnih romana iako ona smatra da je svaki ratni roman zapravo antiratni. Nadalje, ona za ovo djelo koje govori o oslobođenju Napulja 1943. godine kaže sljedeće: „Amerikanci zapravo postaju okupatori, a glavna poruka romana je da je sramota dobiti rat jer Napulj se pretvara u centar ljudske patnje, dekadencije, prostitucije, gladi i opšteg gubitka morala kako bi se sačuvala gola koža. Žanr je teško definisati: roman, memoari, dokumenti,.. u svakom slučaju dovedeno do apsurda u preuveličavanju, koje to nekako zapravo i nije. Bez emocija, taksativno, uz puno crnog humora, alegorija, ironije. Baš višeslojan roman. Ličnost Malapartea je neizostavna u analizi. Njegov put od fašiste do komuniste je zanimljiv. Pisao je i o NDH i njenim zločinima. Sve u svemu – groteska. Nema pobjednika u ratovima. Samo glad, kuga, trulež… Na svim stranama. Svašta bi se još moglo reći, insinuacije na američko crno roblje, recimo. Na to da poslijeratne lovorike pokupe oni koji se najmanje borili…“

koža

Prokleta avlija, Ivo Andrić

Ne znam da li je uopšte potrebno posebno predstavljati Andrića. Mislim da nije, zato ću vam samo kopirati kako ga je naš drug Stevo Grabovac najavio nama u klubu: „Prokleta avlija“ zombi horor sa pobješnjelim vampirima koji kolju sve redom. Ako smijem samo jedan preuranjen zaključak i objašnjenje vezano za lektiru: „Prokleta avlija“ po mom mišljenju spada u najbolja djela ex YU književnosti i to je razlog što sam je predložio, u njoj je poetika Ive Andrića na svom vrhuncu i sagledava sve iz svih uglova. Usudim se reći da je to knjiga „o svemu“ – bukvalno. To su moji razlozi da je favorizujem, ostalo prepuštam vama.

49210840_1403449626459160_2022087056976510976_n

Igra staklenih perli, Herman Hese

„Mističari su, ukratko i pomalo grubo rečeno, oni mislioci koji ne mogu da se oslobode predstava, dakle uopšte nisu mislioci. Oni su potajni umetnici: pesnici bez stihova, slikari bez kičice, muzičari bez tonova. Među njima ima veoma darovitih i plemenitih duhova, ali oni su svi bez izuzetka nesrećni ljudi.” Ovdje ćete naći jedan sveobuhvatan i vrlo inspirativan tekst o stvaralaštvu Hermana Hesea, pored kojeg je stvarno besmisleno da bilo šta pišem pogotovo o djelu koje, nažalost, nisam pročitala.

Stoner, Džon Vilijams

Stoner je, prije svega, nježna i topla ljudska priča o jednom malom, svakodnevnom, prosječnom životu običnog čovjeka od njegovog djetinjstva do posljednjih dana na zemlji. Naizgled ni po čemu posebna. Zanimljivost koja se veže uz ovaj roman je da, iako objavljen 1965. godine, tek nedavno biva prepoznat od strane čitalaca. Ovdje bi se dalo raspravljati o tome zašto u Americi nije naišao na isti ili makar sličan prijem kao među evropskim čitaocima i zašto svoju istinsku popularnost doživljava tek u novom milenijumu. Stekla sam utisak da su ga Vilijamsovi sugrađani uglavnom opisivali kao mali, tužan i depresivan roman. Iako ne možemo reći da je sama priča fascinantna, nikad je ne bih opisala kao prozaičnu i pesimističnu. Mene je ova priča dotakla, plakala sam na kraju, ali mi je dala i nadu. Nadu da i naizgled beznačajan i mali život ne mora biti promašen i neproživljen. Knjiga za dušu, nevjerovatna u svojoj ljudskosti.

Ovo je toliko nepretenciozna priča o ljubavi, prijateljstvu, predanosti radu, moralnim načelima, životu, čovjeku. Uz sve to, pisana je toliko pitko i lijepo, vrlo preciznim i čistim jezikom da nemate potrebu za predahom. Ovo je knjiga lišena velike i uzbudljive radnje. Njen protagonista je smiren i sve podnosi tiho, bez pompe i drame, kao životnu neminovnost i konačnost. Iako često ravnodušan i bez želje da se upušta u konflikt na zlonamjerne ispade odgovara ili lucidno i duhovito ili nikako. Ovo je priča koja će vam ugrijati srce. I u tome je njena veličina.