Архиве категорија: MALA BIBLIOTEKA

Magnetska privlačnost priča iz Napulja

Naslovna fotografija: Thecut.com

U iščekivanju prevoda treće knjige poznate napolitanske tetralogije pod nazivom „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“ prisjetimo se zašto su nas prve dvije osvojile nezapamćenom brzinom i šta je to što očarava čitalačku publiku širom svijeta.

Moja genijalna prijateljica

Da je genijalna koliko se o njoj priča, i nije. Pa ipak, iako me nije oborila s nogu, još danas nastavljam s drugim dijelom. Pisana veoma pitko, skoro je začuđujuće koliko brzo i lako se čita, nije opterećena suvišnim detaljima.

Osvaja autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju. Doza misterioznosti u realnom životu tjera čitaoca da hoće još.

26648120_10155461323268090_770781741_n
Foto: Lični album

Više od priče o odnosu između dvije žene, mnogo mi je zanimljivije sazrijevanje u svijetu naglo suprotstavljenih vrijednosti: bijeda, patnja, nasilje i težak rad nasuprot raskoši, blještavila, rasterećenog i lagodnog života, ali i izbora koji je stavljen pred žene: da se obrazuju i na taj način steknu ugled i bolji život ili da se (po mogućnosti dobro) udaju i tako „obezbijede“ sebe i porodicu.

Priča o novom prezimenu

Drugi dio „Napuljskih priča“ još je zanimljiviji od prvog, možda zato što prati mladost Lile i Elene čiji međusobni odnos se dodatno produbljuje i komplikuje. Udajom, Lila postaje drugačija, iako žena velikih apetita, predaje se, odustaje, živi u raskoši i bogatstvu, rasipa se novcem, ali i nesebično pomaže prijateljima iz djetinjstva iz siromašnog dijela Napulja. Istovremeno, trpi nasilje od muža i čini se da je iz nje potpuno iščezla ona strastvena djevojčica divljih snova kojoj ništa nije teško. Elena, s druge strane, nastavlja svoje obrazovanje, dodatno usavršavanje i put samospoznaje sve dok se njihovi putevi ponovo ne ukrste kada se u Lili budi ona stara žudnja za učenjem, za ljubavlju, za punoćom života.

Dotiče se ovaj roman apsolutno svega iz života dvije djevojke, obrađuje snažan uticaj vršnjaka i nezdrave konkurencije među prijateljima, razornu moć zavisti, klasičan nedostatak samopouzdanja obrazovanih nasuprot nadobudnosti mediokriteta, pritisak i nedostojnost usljed nedostižnih klasnih razlika i poraznu spoznaju koliko nas porijeklo određuje i uslovljava naše mogućnosti ukoliko mu dopustimo prevlast nad našim životnim bitkama, unutrašnju borbu između svjesnosti elitističkog stava i stida od najdražih, raskalašnost kad se čovjek odrastao u dugogodišnjoj sirotinji i bijedi konačno domogne novca, zelenašenje i ilegalno stečen novac najčešće uprljan krvlju i tuđom nesrećom, složen odnos između majke i kćerke i uopšte izvjesnu emotivnu udaljenost od članova porodice, maske koje nosimo i mijenjamo u zavisnosti od situacije,..

MyBF_1600x542
Foto: Mrcarlwoodward.com

Podsjeća nas ova priča i na činjenicu da preduzetništvo i sposobnost zarađivanja novca nisu nužno povezani sa obrazovanjem, da umjetnost najlakše i najčešće nastaje iz bola i određene doze ličnog nezadovoljstva i ogorčenja poretkom stvari, da nesputana mladalačka ljubav zamagljuje našu moć rasuđivanja i mnoge navodi na nepromišljena djela zbog kojih će im dugo ostati gorčina u duši, da nas pojedina prijateljstva nadahnjuju i oplemenjuju, dok nas neka druga sputavaju, bacaju u okove, ostavljaju razočarane, da poređenje sa tuđim iskustvima, ma kakva ona bila, često lažno i nepotrebno umanjuje vrijednost našeg sopstvenog života i doživljaja koji izgledaju isprazni bez obzira na objektivno ostvarene rezultate,.. Mogla bih ja raspredati i dalje, ali bolje da sami otkrijete sve slojeve ovog nevjerovatno pitkog štiva.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam sinoć, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije u toku dana završila. 

Daleko od toga da nema svojih manjkavosti. Meni nešto nedostaje, mada ni sama ne znam šta. Na primjer, uprkos činjenici da je potpuno lišena suvišnih digresija i patetike, što je izuzetan uspjeh s obzirom na temu i uostalom obim, čini mi se, da je baš po cijenu toga, izostala i emocija. Na primjer, od prve ozbiljnije zarade, Elena je sebi, između ostalog, kupila nekoliko haljina, malo šminke, otišla prvi put frizeru,.. Ovdje sam stala i dobro razmislila koliko sam, možda, neopreznošću čitanja, propustila ovakvih tananih momenata, ali istovremeno se zapitala, zar je moguće da neko može tek tako, onako usput, navesti ovakav detalj. Iako je ona to, vrlo brzo, ispravila na primjeru prve vožnje taksijem, tad mi je zasmetao takav nemaran odnos prema prizemnim i nebitnim stvarima, jer sam, cinik kakav možda jesam, pomislila da se iza toga zapravo krije lažna predstava snage da smo iznad toga, da nas se te stvari ne dotiču. Pogotovo što su ranije navedena promišljanja o podjednako trivijalnim situacijama. A možda sam samo propustila svu složenost Eleninog lika, jer ne želim da prihvatim ovakvu ravnodušnost. Isto tako, ne sviđa mi se taj neki, na momente, meni neobjašnjiv, pomalo površan, više nonšalantan odnos prema (ne)znanju.

bookastore-prijatno-utociste-savremene-knjizevnosti-620-before-after-1260x840
Foto: Booka.in

Takođe, iako je jasno da Elena ovo piše u zrelim godinama prisjećajući se vremena iz mladosti, čini mi se da nekad isključivo opisuje emocije i stavove iz tog doba i to vrlo vjerno i ubjedljivo zbog čega sam se sve vrijeme pitala kako će ovo doživjeti mlađi čitaoci. Mislim da bi ovo mogla biti fina i kvalitetna lektira. Sve pohvale autorki na nepodnošljivoj lakoći pisanja zbog koje pomislimo, pa znam i mogu i ja ovako, a zapravo joj zavidimo!

Sve u svemu, iako me nije raspametila (ali jeste razoružala), ovo je jedna nevjerovatno neposredna, zarazna, intimna ispovijest, ogoljena do potpunosti i ne znam kako ću dočekati druga dva nastavka. A sigurno je da ću nakon ovoga dugo imati ozbiljan book hangover.

Institut za podešavanje vremena

Naslovna fotografija: Linkedin.com

Ako ćete pročitati samo jednu knjigu ove godine, neka to bude ovaj turski klasik XX vijeka čija radnja je smještena u Istanbulu. Priča prati nastanak i razvoj jedne krajnje besmislene institucije čiji je jedini zadatak da podesi sve satove u Turskoj da pokazuju isto vrijeme. Zapošljavanje u ovoj ustanovi obavlja se putem rodbinskih veza i ličnog poznanstva pri čemu vam ne treba apsolutno nikakvo znanje niti vještine jer ionako nećete ništa ni raditi. Zvuči poznato? Knjiga prepuna inteligentne ironije, humora i apsurda, knjiga koja savršeno ismijava ne samo svojevrstan moderni način života u Turskoj, već i birokratizaciju društva, knjiga koja sadrži štošta opšteljudskog i opštevremenskog, na čemu je moj profesor jezika i književnosti u srednjoj školi toliko insistirao.

Zanimljiva je i s aspekta analize pojedinca koji nije u stanju da se prilagodi promjenama u vremenu u kojem živi i izbori sa teškoćama koje mu nametnuti sistem vrijednosti zadaje. Odlična je i studija o vremenu koje neumitno prolazi, a koje značajno utiče na naše živote. Inače, ovo je moj prvi susret s Tanpinarem i njegovim djelom, ali mogu reći da je genije za parodiju. Nevjerovatno je kako on jednim krajnje ozbiljnim tonom ismijava sve i svašta. Štaviše, često posumnjate da on sve, zapravo, krajnje ozbiljno i misli. Eto koliko je fascinantna ta njegova satira.

Bogatstvom stila i pripovijedanja, te zanimljivošću likova, Tanpinarevo pisanje me podsjeća na savršenu kombinaciju Markesa i Meše. Ipak, njegov vrhunski talenat za ironiju je neprevaziđen. Toliko je toga što bih sad ovdje podijelila s vama, ali bih u tom slučaju završila prekucavajući cijelu knjigu. Izdvojiću samo činjenicu da je, uprkos svemu, i meni bilo žao po saznanju da se Institut gasi. Ipak, ni tu nije kraj. Halit Nepogrešivi dolazi sa novom idejom. Naime, da bi se likvidacija obavila u potpunosti, formira se stalna komisija u kojoj svi njihovi prijatelji/zaposleni imaju dalja zaduženja.

A da ne pominjem tek haltere sa satovima, za kojima je nastala pomama u cijelom svijetu ili čuveni sistem kažnjavanja koji podrazumijeva davanje popusta u slučaju ponavljanja kazne. Da bi se lično uvjerili u postojanje popusta koji im je bio nepojmljiv i ličio na šalu, ljudi su, ruku pod ruku, noseći nepodešene satove, počeli da nagrću u našu kancelariju presrećući naše kontrolore da bi im platili kaznu. U gradu je odjednom zavladala moda da svi dobrovoljno i sa zadovoljstvom plaćaju kazne.“

Prosto morate pročitati ovu veliku, istovremenu veoma smiješnu knjigu o nepotizmu, o ambiciji i samouvjerenosti nekompetentnih, o učmalosti i neradu, o magiji, o apsurdu, o prolaznosti, o razvoju, o novim vrijednostima, o susretu generacija i sudaru civilizacija, o napretku tehnologije,..

Hadžiluk plemenitom snu

Naslovna fotografija: Cortomaltese.com

Ovo je jedna od rijetkih knjiga kojoj sam pristupila bez ikakvih očekivanja. Međutim, Boris me je kupio već u samom (svojevrsnom) predgovoru. Već tu bih, nakon pročitanog pasusa ili dva, zatvorila knjigu i odlutala na pristanište uz Oslo sjetivši se jednog Sime koji je plesao u crvenim hlačama ne toliko da bi se zagrijao i prkosio hladnom vjetru, već prosto zato što mu je došlo. Onda bih nastavila, da bih poslije nekoliko redova opet zatvorila, pomislivši kako je ovo toplo napisano i kako je Boris tako mlad već spoznao neke velike životne istine. I iako nisam željela da je ispustim iz ruku istovremeno sam željela da upijem što više, pa bih dopustila da me autor ovih sjajnih putopisa uvuče u svoj svijet i da stvari posmatram njegovim očima i njegovom dobrotom, da osjetim pod sopstvenim udobnim kožnim sandalama sve izbočine vrelih kaldrma kojima je hodio, da me ponese ritam gradova, pa i da popijem ono belgijsko pivo dok mi kroz glavu prolazi slika ljubaznog i duhovitog konduktera koji tečno govori i holandski, i francuski, i engleski, a koji se jednom našalio na moj račun.

Oduševilo me je Borisovo bogato životno iskustvo stečeno upravo putovanjima, ali i onaj očaravajući mladalački žar i entuzijazam koji prosto pršti na sve strane budeći u vama želju da se istog momenta spakujete i prepustite plimi života imajući povjerenje da će vas odvesti upravo tamo gdje treba da budete. Isto tako me je fasciniralo kako je ovaj mladi čovjek uspio tako jasno da opiše emocije koje sam i sama doživljavala na svojim malobrojnim putešestvijima. Putujući sa njim, mogla sam jasno da osjetim miris mora pred čijim prostranstvima se opuštao, ali i čujem zvukove gitare i bolni glas čija emocija bi mi dodatno razgalila srce. U sjećanje sam mogla prizvati i odsjaj sunca na Stradunu, jednog Baneta iz Subotice koji mi je otkrio kako da potpuno besplatno dobijem i pošaljem 30-ak razglednica iz Budimpešte, jedne princeze iz Mozambika koja mi je poklonila svoju ručno izrađenu narukvicu rekavši mi da će me štititi i da će me po njoj, ako ikad posjetim njenu zemlju, dovesti do nje. Sjetila sam se i nekih svojih sitnih prestupa. Iako nikad nisam imala hrabrosti da autostopiram, bila sam dovoljno smjela da uđem u Holandiju i Švedsku bez vize. Nego, vratimo se Borisu.

19622240_10154941068903090_567417992_n
Foto: Ilustracija iz knjige Hadžiluk plemenitom snu, Goran Gligović

Ne znam da li sam poslije Isidore Sekulić ikad pročitala putopis u jednoj ovakvoj, finoj i ozbiljnoj književnoj formi čiji stil dostojanstveno parira visokoj literarnoj umjetnosti. “Hadžiluk plemenitom snu” obiluje vrlo iskrenim, neposrednim i dubokim promišljanjima o samoj srži putovanja i suštini života.

Kako kaže Boris: “Putovanje je ono što niko ne može da ti oduzme… Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u harmoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta… Putovanje nije neki dio života ili, ne daj bože, odmor od života. Putovanje jeste život. U svom najneposrednijem obliku… Putovanje je prepuštanje nesigurnosti u zamjenu za bogatstvo boja i oblika života… Svako putovanje je otimanje života od života. Otimanje iskustva, ljepote, draži, punoće od onog što su te učili da je zapravo život – patnja, neprestani teški trud, odricanje, kompromis.”

Svakim putovanjem rastemo, svakim susretom učimo i postajemo bogatiji, svakim korakom otkrivamo dio sebe. Ako mene pitate, putovanje je, zapravo, najkraći i najbrži put do samospoznaje.

Borisovi putopisi imaju sve elemente kvalitetnog putopisa kao žanra predstavljenog u teoriji književnosti koji temeljno pokriva široko područje kulture putovanja jer nam Boris vjerno i pouzdano predstavlja istoriju, kulturu, običaje, arhitekturu, prirodu, socio-ekonomsku politiku i sve ono što čini kompletnu sliku jedne zemlje ne zaboravljajući nego, štaviše, naglašavajući ljude koje sreće i time im dajući, ne mogu reći poseban značaj, već upravo onaj koji zaslužuju, podsjećajući nas da je život čudo i da smo svi neraskidivo povezani nekad očiglednim, češće nevidljivim nitima života ili proviđenjem (odnosno slučajnošću ako više vjerujete u to).

Svojim uveliko izgrađenim stilom, raskošnim vokabularom, ali i zapažanjima, te sposobnošću da prenese emociju i dočara sliku koju prenosi, Borisov prvenac ima značajnu književnoumjetničku vrijednost. Njegovi putopisi nas šarmiraju ljepotom, ali i toplinom, te onom istinskom ljudskom dobrotom koja nas osvaja na prvu. Jedino mi nije jasno kako je Boris, kao takav (doduše i veliki avanturista), saznao kompletan cjenovnik usluga u Ulici crvenih fenjera.

“Umjetnost je prije svega ono što činimo da bismo nadvladali prosječnost i sivilo koje nas okružuje i koje će nas progutati ako povjerujemo da tako treba da bude. Umjetnost je borba nakon koje se ne osjećamo kao pobjednici, ali bar za dlaku sređenije, pročišćenije i sa manje tereta na leđima, to da. A to uopšte nije mala stvar.”

Inače, naučila sam mnogo novih zanimljivosti čak i iz gradova koje sam sama imala sreću posjetiti, vratila sam se u prošlost, ali i nasmijala nebrojeno puta. Takođe, važno je napomenuti da Boris ustupa prostor mnogobrojnim velikanima naše i svjetske književnosti, ali i da je savršeno uklopio sve korišćene citate, te da ima odličan osjećaj za mjeru. Taman je prava riječ. Crteži koje potpisuje Gligović izvanredno upotpunjuju ovu lepršavu zbirku. Naslovi poglavlja su pravi mali dragulji.

Prvih 120 stranica sam pročitala u dahu, poslije sam, sticajem okolnosti, bila prinuđena da usporim, pa u tom drugom dijelu sam osjetila mali pad one prvobitne energije. Nedostajalo mi je one punoće Borisovog ličnog doživljaja s početka koja plijeni. Doduše, u tom dijelu Boris više priča o nekim drugim aspektima putovanja, prenosi priče fascinantnih ljudi koje je upoznao, spominje neke tehničke strane samog putovanja, naše čuvene frustracije sa vizama, čekanjima, troškovima, neizvjesnošću, koristi žargon,.. To, ipak, ne umanjuje bitnije niti kvalitet njegove knjige niti moju očaranost.

19622540_10154941069898090_514333001_n
Foto: Lični album

Iako nisam pristalica bilo kakvih podjela, pogotovo ne ljudi, osim one jedne jedine: ili si čovjek ili nisi, i iako je moja sposobnost procjene nečije ljudskosti vrlo diskutabilna, tačnije nikakva, svejedno moram naglasiti sljedeće. Naime, baš kao što neki pronicljivi i dobro obučeni policajci na graničnim prelazima lako uoče prestupnika, sposobni prodavci brzo prepoznaju sigurnog kupca, psihopata žrtvu ili momak djevojku koju će lako zavesti, ja volim reći da mogu razlikovati čovjeka koji je putovao od onog koji nije. Odolijevam iskušenju da kopiram sve što mi se svidjelo, pa stoga, za kraj, samo još malo od Borisovih misli koje idu u prilog ovoj mojoj teoriji:

“Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apstraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.”

Elem, mogla bih ja ovako do sutra, ali plašim se da ću bespotrebno zakomplikovati (ako već nisam), a još više se plašim jer znam da neću adekvatno predstaviti knjigu. Toliko je divna da ju jednostavno morate pročitati, knjiga koja se voli i čita više puta. Knjiga koja će vas podjednako opustiti i oplemeniti.

 

Zašto volim Lovca u žitu?

Naslovna fotografija: Huffingtonpost.com

Lovac u žitu je jedno od mojih najomiljenijih djela ikad. Bilo i ostalo. Pročitala sam ga u originalu sigurno tri-četiri puta, ali u posljednjih petnaestak godina nikako. I nedavno odlučim da mu se opet vratim, da provjerim dijelim li još uvijek isto oduševljenje. Priznajem, pomalo sam strijepila. Srećom, stvarno nije bilo razloga. Ovog puta odlučila sam da pročitam prevod Flavi(j)a Rigonata u Lomovom izdanju, povremeno konsultujući izvorni tekst (na engleskom jeziku).

Ovo je sigurno i najbolji roman svih vremena napisan u prvom licu. Ukoliko uživate u čitanju i pisanju, vjerovatno ste često nailazili na onaj savjet upućen piscima u nastajanju da napišu knjigu kakvu bi i sami željeli da pročitaju. Ja stvarno volim da čitam svašta, ali ovo je jedina knjiga koju bih voljela da sam napisala i Selindžer je jedini pisac kojeg bih voljela da sam upoznala.

Holden Kolfild je, naravno, bio i moj alter-ego u tinejdžerskim danima i vjerujem da sa svima onima koji u nekom periodu svog života nisu bili Holden nešto ozbiljno nije u redu. Ili pripadaju onoj drugoj strani s kojom ne želim da imam puno posla. Šalu na stranu, planetarna popularnost ovog djela koja ne opada ni nakon više od šezdeset godina potvrđuje njegovu vrijednost. I kao sa svakim kultnim klasikom, normalno je da Selindžerov Lovac, uprkos velikom broju poštovalaca, nije naišao na opšte prihvatanje ili je, takođe uobičajeno, izazivao ekstremnu odbojnost. Naravno, iz naslova je jasno da se neću baviti ovom drugom grupom čitalaca kojima je Holden Kolfild samo obični isfrustrirani iritantni bezveznjaković.

the-catcher-in-the-rye-cover-6c8dab7d64192277315d6bf528d6f7b2
Foto: Huffingtonpost.com

Mislim da nema potrebe prepričavati ili analizirati Lovca, jer svi manje-više znaju da on, između ostalog, predstavlja odrastanje jednog mladog čovjeka i bolne spoznaje koje ovaj proces sa sobom neminovno nosi, kao i to da je njegov glavni junak oličenje bunta protiv licemjerja i laži, koji ne želi da se prilagodi sistemu vrijednosti takvog izvještačenog društva. Kvalitet ove, nekad zabranjivane knjige zbog vulgarnog rječnika i navodno kontroverznih – prije bih rekla tabu – tema/stavova, danas neizostavne školske lektire (konačno nešto adekvatno i prijemčivo u srednjoškolskom uzrastu) ogleda se i u činjenici da je Selindžer uhvatio ono opšteljudsko i opštevremensko, odnosno probleme mladih ljudi koji su očigledno isti bez obzira na vrijeme i mjesto njihovog odrastanja.

Pisana autentičnim kolokvijalnim stilom, odnosno vrlo jednostavnim jezikom koji otkriva neke univerzalne životne istine, ova knjiga na nešto više od dvjestotinjak stranica pokriva cijeli spektar emocija i oscilirajućih raspoloženja svakog adolescenta, od male nesigurnosti, neznatnog nezadovoljstva, krize identiteta i ravnodušnosti, preko ljutnje, bijesa, usamljenosti, ogorčenja i otuđenosti, sve do duboke potištenosti koja naginje ka ozbiljnoj, skoro patološkoj depresiji i samoubilačkim sklonostima.

Ono što nisam primijetila zaslijepljena emocijama koje su me preplavile tokom ranijih čitanja je koliko je ovo, zapravo, i vrlo duhovit, zabavan i komičan roman. Dakle, razlog zbog kojeg sam danas, u svojim četrdesetim, i dalje zaljubljena u genijalnog stvaraoca ovog remek-djela, je jedan sasvim novi aspekt koji se ne sjećam da sam ranije otkrila. Uprkos tome što je brutalno iskren, umoran i neshvaćen, bez želje da se uklopi u besmisleni svijet foliranata, Holden Kolfild je istovremeno duhovit, nježan i pouzdan zaštitnik djece, jedinog izvora nevinosti i humanosti na ovom svijetu. Nevjerovatno je sa koliko topline i ljubavi Holden priča o svojoj sestri čije su bezazlena otvorenost, neiskvarenost i zdrav razum jedino što ga sprečava da prosto nestane. I ta posljednja slika dok se ona vozi na ringišpilu na smeđem, olupanom starom konju u svom plavom kaputiću dok on, zanesen jednostavnošću i ljepotom tog prizora kisne, nešto je što i vama vraća vjeru ne samo u Holdenovu sreću i budućnost, nego uopšte u ljude.

578651
Foto: Pinterest.com

Sad bih ja mogla danima citirati Holdena, ali ne znam koliko će mi to vremena oduzeti, budući da nisam pravila zabilješke gdje se šta nalazi. Ali, prije citata, sve pohvale prevodiocu na odlično obavljenom, vrlo zahtjevnom i nezahvalnom poslu, jer uvijek će se naći cjepidlake koje ne cijene tuđi rad. Vjerujem da je počastvovan što mu je ukazana jedna takva odgovornost. Istinski sam uživala, ništa manje nego kad sam roman čitala na engleskom. Inače, nije nimalo lako prevoditi toliko žargonskih izraza i ovo je jedna od rijetkih knjiga koja se komotno može prevoditi svakih nekoliko godina s obzirom na brzinu kojom mladi ljudi obogaćuju jezik slengom. Navešću samo jedan primjer: „Sjajni (engl. grand). Eto reči koju stvarno mrzim. Lažna je. Mogao bih da povratim kad god je čujem.“ Mislim da je u ranijem prevodu odabrana riječ super, a danas bi se na njenom mjestu mogle naći ekstra, vrh, top,.. Trebam li napominjati da mi se sve tri gade?

„Ima tu istine, ne kažem, ali nije baš sasvim istina. Ljudi uvek misle da je nešto sasvim istina.“

„Ljudi nikad ništa ne primete.“

„Ono što me stvarno obara je knjiga posle koje poželiš da ti je njen pisac najbolji prijatelj i da možeš da ga okreneš telefonom kad god ti dođe.“

„Kada nešto previše dobro radiš, onda, posle nekog vremena, ako ne paziš, postaneš razmetljiv. A onda već nisi tako dobar.”

„Uzmi većinu ljudi, ludi su za kolima. Pate ako ih malo ogrebu negde i večito pričaju o tome koliko milja prelaze s galonom benzina, i čim nabave nova kola, već misle kako da ih zamene za neka još novija.“

„A ja se smejem baš onako glasno, nekim glupim smehom. Mislim, kad bih nekim slučajem sedeo iza sebe u bioskopu ili negde, verovatno bih se nagnuo napred i rekao sebi da ućutim već jednom.“

„U tome je problem s devojkama – ako im se neko sviđa, bez obzira koliki je kreten, one će uvek reći da pati od kompleksa niže vrednosti, a ako im se ne sviđa, bez obzira koliko je dobar tip, ili koliko pati od kompleksa niže vrednosti, one će reći da je uobražen.“

„Ljudi nikad nikome ne prenose vaše poruke.“

„U svakom slučaju, dobro sam znao da sam kod kuće. Naše predsoblje ima neki čudan miris, kako nigde drugde ne miriše. Ne znam šta je to. Nije karfiol a nije ni parfem – ne znam šta je – ali uvek znaš da si kod kuće.“

„Osobina nezrelog čoveka je što hoće za nešto slavno da umre, dok je osobina zrelog čoveka što hoće za nešto skromno da živi.“

„Pogotovo majka, ona ima uši kao neki pas tragač. Zato sam bio maksimalno tih kad sam prolazio kraj njihovih vrata. Čak sam i prestao da dišem, Isuse. Moga oca možeš i stolicom po glavi – taj se neće probuditi, ali majka – dovoljno je da se nakašlješ negde u Sibiru i ona će te čuti.“

„Sišao sam drugim stepeništem i video još jedno „Jebi se“ na zidu. Ponovo sam pokušao da ga obrišem rukom, ali ovo je bilo urezano, nožem ili nečim. Nije moglo da se skine. Ionako je beznadežno. Da imaš i milion godina za to, ne bi izbrisao čak ni polovinu svih „Jebi se“ na ovom svetu. Nemoguće je.“

„U tome je sva nevolja. Nigde ne možeš da nađeš neko lepo i tiho mesto, jer takva ne postoje. Možeš da misliš da postoje, ali kad jednom stigneš tamo, neko će da se prišunja dok ne gledaš i naškraba ti ispred nosa „Jebi se“.“