Prvi put s djecom na utakmicu

Sofija: Sa koliko oni to lopti igraju? Ja sam mislila da se rukomet igra s jednom loptom.
I igra se, samo još utakmica nije počela.
Koliko igrača bude s jedne strane?
Misliš ukupno ili na terenu?
Mislim ukupno.
Na terenu bude šest+golman, dakle sedam (i toliko i iz drugog tima). Ukupno ćemo izbrojati kad izađu, nisam sigurna koliko bude rezervnih.
Broji Sofija. A ko su ovi u zelenim dresovima?
To su golmani i njih brojiš jer su i oni dio tima.
Mito za to vrijeme gleda u navijače i mlatara nogama i cijelim tijelom.
Sofija nastavlja: Je li ovi navijaju za Borac, a oni tamo za goste (da, prethodno sam objasnila ko su domaći, a ko gosti)?
Ne, večeras svi navijaju za Borac.
Baš svi?
Paaa, da. Svi. Možda je neko doputovao sa igračima iz Rumunije, pa navija za njih, ali njih u dvorani vjerovatno nećemo čuti i primijetiti jer ih je malo.
Mito u međuvremenu stoji na stolici s rukom dignutom visoko u vis i govori: Borac, Borac, Borac!!!
Sofija: A za koga navijaju sudije?
Sudije ne bi smjele ni za koga da navijaju, oni moraju osigurati da se igra pošteno, sportski i suditi fer.
A smiju li oni tamo (spiker, delegati) za onim stolom navijati?
Smiju, ali ne moraju baš da pokažu.
Mito u nepromijenjenom položaju.
Jelena: Jesi li nam ponijela nešto da jedemo?
Jesam, evo vam štapići.
Sofija: Jooooj, mi svoje glasove trošimo, a Borac dao samo devet golova. Možda oni nas ne čuju? (dvorana se ori)
Naše je da navijamo i plješćemo i kad naši gube.
Mito, Mile i Jelena se ne čuju, jedu štapiće i gledaju, Mito mlati nogama i cijelim tijelom.
Sofija: Vidi, navijači su sad promijenili ono dole!
To se zove transparent.
A šta je ono na onom kako si to rekla da se zove? Na zastavi?
To je lešinar, navijači Borca se zovu lešinari.
A što onda dole piše nešto drugo?
Zato što se na engleskom lešinari kažu vultures.
Mito: Mama, golub! (pokazuje na maskotu Borca i daje mi ruku da ga odvedem do njega)
Sofija: Šta je sad?
Sad je poluvrijeme, pauza, moraju igrači da se odmore, osvježe, istegnu mišiće.
Sofija: Da istegnu mišiće? Misliš ovako? Istežući se udari čovjeka ispred sebe, on joj nabaci pet, iskoristi priliku i pita možemo li mu pripaziti jaknu dok ode po pivo.
A ko je ona djevojka?
Ona je fizioterapeut.
A šta ona radi?
Ona ih masira kad dobiju grč, pruži prvu pomoć kad se povrijede.
A hoće li se oni vratiti?
Hoće, vratiće se, još pola sata će igrati.
A što ovi nisu ušli?
Oni nisu ni igrali, sjedili su na klupi, ne moraju se odmarati nego zagrijavati da mogu i oni kasnije igrati ako zatreba.
Aaaaa, vidi, onaj jedan iz Borca poznaje onog gosta, sad mu je pružio ruku!
Igrači treba da se poštuju, ne da se mrze.
Ali, kad igraju, zar ne žele da budu bolji?
Naravno.
Važno je učestvovati, je li tako? Nije važno pobijediti, to ti meni uvijek kažeš kad se trkam.
JAVI SE ZAPAD!
Svih petoro uglas: BORAC BANJA LUKA, O-O-O-OOOOO!
Sofija: Ovi drugi su baš bolji. Je li tako?
Mito (plješće): Borac, Borac, Borac!!!
Jelena: Mama, ima li šta slatko?
Nema.
Žena pored sa sinom im daje smoki. (Njoj očigledno nije prvi put, pripremila je punu kesu namirnica.)
Mito i Jelena jedu smoki.
Sofija: Vidi, udari lopta onog navijača! Ako bih ja uhvatila loptu, je li je moram vratiti?
(Mislim u sebi mala je šansa da ćeš ju baš ti uhvatiti) Ne moraš.
Mito: Borac, Borac, Borac!!!
Jelena: Mama, meni je dosadilo.
Dobro, sad ćemo ići, ajde oblačite se da izađemo prije gužve.
Sofija: Neeeee, ja hoću još da ostanem, Mito plače, Jelena je već sišla.

Djeca su nam i zlatna, kakvi smo mi

Zovem juče s posla najstariju kćerku i razgovor teče otprilike ovako:
Srećo, kako si, šta radiš? Jesi li jela? Jesi li se umorila danas u školi?
Mama, dobila sam 4 iz matematike. Ti si rekla da je svaka ocjena za đaka.
Jesam. Jeste. Jesi li ti zadovoljna?
Pa, jesam.
Dobro. Sad se malo odmori, igrajte se, slušajte dedu, a kad dođem s posla ići ćemo vani.
Hoćemo. Mama, a jedna djevojčica je plakala što je dobila 4. Kaže da se njena mama uvijek ljuti i galami na nju ako ne dobije 5.

Ovako počinje sistem(at)sko upropašćavanje rođene djece. Ne brinite se, neće ovo biti tekst o neostvarenim i iskompleksiranim roditeljima koji jurcaju i razvoze djecu po najelitnijim školama za štošta. Naravno da je za svestran razvoj ličnosti važno djecu izložiti i muzici i umjetnosti i sportu i učenju stranog jezika i kreativnim radionicama, ali polako, sve u njihovo vrijeme, po njihovoj mjeri, kad budu spremni i sami izraze interesovanje i pokažu inicijativu. Zar treba već u drugom osnovne da sagore i zasite se svega? Gdje su nestali ljudi koji žele da im dijete postane dobar čovjek, iskren i odan prijatelj, pouzdana, srećna i emotivno stabilna, zdrava osoba? Ima ih, srećom, poznajem mnogo i takvih. Skoro jedan prijatelj povodom rođendana svoje kćerke reče da je sva njegova očekivanja ispunila onog dana kada se rodila. Ne znam jesam li ikad išta ljepše i emotivnije pročitala. To je najmelodičnija izjava roditeljske ljubavi svih vremena!

Dragi roditelji, nije nama truo sistem, ovaj nesrećni i otužni usud od zemlje, bolesno društvo izopačenih vrijednosti krivo ni za šta. Sami smo. Ne valjaju nam vaspitači, učitelji, nastavnici, profesori, pedijatri, stomatolozi, ginekolozi, trgovci, konobari, vozači, slučajni prolaznici, a mi sami sveci. Sve znamo raditi bolje od drugih, miješamo se svakome u posao, odmah zovemo medije ili idemo direktoru, pa i predsjedniku države jer učiteljica danas nije pohvalila naše dijete. A nećemo da priznamo da smo svi mahom, manje ili više, nečim povrijeđeni, nezadovoljni, obespravljeni, nestrpljivi i tako netolerantni hodamo uokolo kao nagazne mine čekajući prvu žrtvu na koju ćemo ispljunuti sav nataloženi otrov. Zaboravili smo na empatiju i razumijevanje, pokušaj da se bar na momenat stavimo u kožu druge osobe, da splasnemo, da pustimo nekad nešto da prenoći, da razgovaramo jedni s drugima, da eventualni sukob pokušamo riješiti direktno ne praveći od njega senzaciju za uvijek gladne i bespoštedne medije.

I ne, nije ovo tekst ni o kukolju, i njega ima u svakoj profesiji, daleko od toga. Mnogi otaljavaju posao, ne znaju i ne žele da ga rade, ima nas svakakvih. Ali, vjerovali ili ne, ima još uvijek i onih koji vole svoj posao i rade ga s ljubavlju i početničkim entuzijazmom, daju se potpuno, cijelim svojim bićem. Međutim, svejedno će se uvijek naći neko ko neće biti zadovoljan i takvima, odnosno ni onim zvanično i objektivno najboljim, vrhunskim stručnjacima u svojim zanimanjima jer nije svaki učitelj/trgovac/komobar/ljekar za svakog učenika/kupca/gosta/pacijenta,.. Takav se još nije rodio. Nisu svi na budžetu zaposleni preko štele, putem nepotizma, korupcije, stranačke pripadnosti i ne odlaze na posao samo da bi lakirali nokte i prošetali svoja odijela, nisu svi novinari zaposleni na režimskim medijima neprofesionalni i neetični pojedinci koje trebate sutra na ulici pljunuti i pretući, nisu svi policajci to što vam je prvo palo na pamet, i tako dalje i tome slično.

Dragi roditelji, volite svoju djecu najbolje što umijete. Ne morate im organizovati rođendan u igraonici na koji će doći cijeli razred, ne morate se plašiti da će se razboliti od toga što im povremeno za doručak skuhate viršle umjesto papaje ili kivano afričke rogate dinje sa čija sjemenkama, ne moraju ići istovremeno i na hor, časove klavira, njemački jezik, NTC radionice, karate, tenis,.. Posljednjih dana, kako svakodnevno vodim školarca do škole i nazad zapažam koliko djece ne zna da hoda! I koliko djece ima određene, golim okom vidljive, deformitete stopala i nogu. O pogrbljenim dječacima bez ramena neću ni da pričam. Djeca najviše pamte kvalitetno i sadržajno provedeno vrijeme sa vama, vaše zagrljaje, poljupce i osmijehe, vaš topli glas prožet ljubavlju. Gradite kod njih emocionalnu inteligenciju i samopouzdanje, posvetite im se, poštujte ih i volite da se ne biste za deset i manje godina iščuđavali ako postane zavisnik od telefona, video igrica, droge,.. I priznajte nekad sopstvenu grešku, poslušajte nekad prijatelja, dobronamjerni savjet stručnjaka koji je u kontaktu s vašom djecom nekad i duže i više od vas samih, prije će oni uočiti eventualno „odstupanje“ koje se da korigovati na vrijeme ako samo na momenat zaboravite na vaš ego, spustite gard i prihvatite da niste nepogrešivi.

I pokušajmo stvari, za promjenu, sagledati iz više uglova. Ne budimo tzv. hejteri koji će uvijek naći milion argumenata zašto ne treba uvesti vjeronauku u škole ne želeći priznati sebi da će upravo taj vjeroučitelj sutra biti možda i jedina moralna osoba s kojom će naše dijete imati kontakt i ne zvonimo na sav glas kako našem gradu nedostaje više parkova za djecu, jer budite realni, koliko vi vremena zaista provodite s njima napolju? U naselju u kojem živim, uvijek su to isti roditelji sa djecom, nekolicina njih, i tek po koja baka, deda, teta čuvalica. Naravno da bi nam dobro došlo više svima dostupnih i raznovrsnijih sadržaja za djecu, ali čemu i to ako će se, kao nedavno na jednom dječijem festivalu dvije mame bukvalno potući oko toga čije dijete će sjesti na vrtešku. I to sa sve šakama, pred djecom, priredivši im tako ne samo jednu jezivu i uznemirujuću scenu, nego i doživotnu traumu. Sramota me je i nas i ove zabiti (da ne kažem selendre jer je to sad aktuelna riječ) u kojoj preživljavamo, gdje nam je odavno luksuz odvesti djecu u pozorište. Sramota me je ove duhovne pustoši na svakom koraku. Sramota me je roditelja koji djecu vaspitavaju da doslovno gaze preko mrtvih i da cilj opravdava sredstvo. Sramota me je što nekad uhvatim i samu sebe da ne opomenem sopstveno dijete kad ne kaže dobar dan, hvala, doviđenja, izvinite,..

Najbolji pokloni za mlade mame

Vjerovatno ste se više puta zapitali ko dizajnira odjeću za bebe i djecu kad se opredijeljuje za nekvalitetne materijale, za kojekakve džidža-midže koje beba može otkinuti i progutati, za univerzalne veličine (prvi put prilikom izlaska iz bolnice bodi koji smo pripremili našoj djevojčici nismo mogli navući preko glave, bio je preuzak), za podijelu garderobe po bojama/na djevojčice i dječake i kojekakve druge paradokse. O igračkama, crtićima, hrani za bebe da ne počinjemo. Činjenica je da proizvođači i prodavači često razmišljaju o profitu, lijepom dizajnu, pa i kvalitetu (ne možemo im to nužno osporiti), ali često izostaje konsultacija sa samim roditeljima o svrsishodnosti proizvoda, odnosno u idejnom rješenju očigledno ne učestvuju ljudi sa (roditeljskim) iskustvom. Uvijek se sjetim kad mi je mlada promoterka Violetinih proizvoda na Sajmu za djecu i porodicu ponudila higijenske uloške, a ja sva zaokružena i otečena, sa vidnim stomakom, u šestom-sedmom mjesecu trudnoće. Dakle, od svega, ona meni nudi uloške.

Nego, kod mene po običaju, prevelika i uglavnom nepotrebna uvertira. Iako ste pročitali već na hiljade tekstova o tome šta pokloniti tek porođenoj prijateljici, novoj majci, bebi za babine, kladim se da te tekstove nisu pisale majke ili da često sami u nedostatku ličnog iskustva, nemamo ideju šta je to što bi baš obradovalo dragu nam osobu, a pritom bilo i od koristi. Kako sam po prirodi pragmatična, odlučih da podijelim neka svoja zapažanja, ne samo kako biste bili originalni prilikom izbora poklona, nego da taj poklon ima zaista posebnu vrijednost. Naravno, polazim od pretpostavke da već imate određen budžet za tako nešto, koji, vidjećete, ne mora uvijek biti luksuzan. Naprotiv, najbolji pokloni su, zaista, i najjeftiniji.

Foto: Vistano.com

Činjenica je da se danas sve više ljudi odlučuje da bebu daruje novcem, ali mnogi donose i druge poklone u vidu plišanih igračaka, garderobice za djecu, posteljine za krevetac, dekica, didaktičkih igračaka, kozmetike za bebe, raznoraznih zanimljivih i atraktivnih poklona i torti od pelena, cvijeća za majku, korpi sa voćem,.. Da se razumijemo, sve su to divni pokloni i znaci pažnje, svi su odabrani sa mnogo ljubavi, svi su nesumnjivo od srca i kao takvi će sigurno obradovati i majku i bebu (u skladu s njenim spoznajama). Međutim, neki, često i većina, neće naći svoju upotrebnu vrijednost, a evo samo nekih od razloga. Ne rađaju se sve bebe iste konstitucije, tako da dok vi dođete na babine kada beba bude imala recimo neka tri mjeseca, možda će već nositi veličinu za dijete od 6-9 mjeseci, odnosno, ukoliko niste o tome razmišljali, a vidjećemo da mnogi promaše, beba će taj poklon prerasti. S druge strane, svečane i skupe, visoko dizajnirane, izuzetno slatke i neodoljive haljinice/odijela za posebne prilike, beba će obući možda samo jednom ili, čak, nijednom. Što se tiče kozmetike za bebe i pored vaše najbolje namjere i najkvalitetnijeg izbora, možete doći kod bebe koja ima specifičnu kožu ili, nažalost, i probleme sa kožom, te će vaš poklon ostati zaturen u nekoj ladici do isteka roka ili proslijeđen nekom drugom. Slično važi i za hranu za bebe.

…Nisam mogao izostaviti ni tetku Liku ni ujaka Jakova jer bi se inače strašno uvrijedili, a ni Zieglerove koji su već poslali prekrasan dar: bijele pletene cipelice, isto takvu kapicu i najljepše hlačice na svijetu, plave poput neba. Posve slučajno su se istim darom iskazali i moja majka, tetka Lika, stric Jakov te brojni prijatelji i znanci. Čak i mljekar. Gotovo da čovjek požali što će dijete narasti jer bi inače imalo odjeće do kraja života. Jedno je ipak sigurno: ubuduće će svako novorođenče mojih prijatelja dobiti na dar slatki mali komplet odjeće…

Sve krupne stvari roditelji su uglavnom već pokupovali, tako da, jedino ukoliko niste dovoljno bliski da ste se već unaprijed dogovorili da ćete im vi pokloniti hranilicu za bebe, kišobran kolica, prve cipelice i slično, zaboravite i na ovo kako biste izbjegli dupliranje poklona (bolja opcija je eventualno, ukoliko ste u prilici, donijeti im poklon bon u specijalizovanoj radnji dječje opreme). Ne zaboravite da ne koriste sve bebe dude varalice, mnoge majke se danas, zbog drugačijih stavova ortopeda, neće odlučiti da bebu stavljaju u hodaljku, takozvani vrtić zauzima mnogo prostora u ionako već skučenim životnim prostorima, a nekoj djeci se neće svidjeti, tako da ne bacajte pare na slične, gabaritne stvari koje nisu neophodne. Ono s čim sigurno nećete pogriješiti je paket pelena. Da, upravo to, najobičniji paket pelena podrazumijevajući da ste se prethodno raspitali o vrsti i veličini koju beba koristi. Nedavno je prijatelj na fejsbuku napisao kako su supruga i on u posljednjih nekoliko godina uložili oko 20.000 maraka samo na pelene (inače su roditelji petoro divne djece). Ovo je čisto da steknete sliku koliko je „najobičniji“ paket pelena dragocijen i koristan poklon. Odlična investicija je i neka univerzalna neuništiva igračka poput lego kockica.

Foto: Portalmladi.com

Elem, krajnje je vrijeme da pređemo na suštinu ovog teksta. Što se tiče same majke, naravno da će se obradovati i cvijeću i kozmetici, pogotovo ako znate koju koristi i koja joj treba, omiljenoj čokoladi, vinu, voću,.. Međutim, sigurna sam da postoji cijeli niz drugih poklona zbog kojih će vam biti zahvalna do kraja života. Evo samo nekih ideja. Naravno, ne mislim obavezno i samo za poklon nakon porođaja, već za bilo koju drugu priliku. Ovo su ujedno ideje i za muževe koji povremeno odluče obradovati majku svoje djece nečim jedinstvenim.

Velika istina je da će većina majki posljednju paru potrošiti na svoju djecu, samim tim rijetko kad će sebi priuštiti nešto novo. To znači da će je obradovati apsolutno sve od nove šminke, bilo kojeg komada odjeće ili obuće, preko dobre torbe, do komada nakita, parfema pogotovo,.. Pun pogodak bi bio kvalitetan i udoban, pamučni donji veš. Poslije trudnoće i porođaja, svaka majka naprosto vapi za novim gaćama. I grudnjakom, što da ne (za ovaj poklon bolje je sačekati da prestane dojiti). Nećete pogriješiti ni sa poklon bonom za masažu, pedikir ili manikir, ulaznicom za bazen ili mjesečnom kartom za fitnes/teretanu (tek kada fizički bude spremna za to), kartom za pozorište ili koncert. Još bolje je ako vi sami unaprijed zakažete sve u dogovoru sa njom i lično je odvedete, kako ni ovo kojim ludim slučajem, jer mame su uglavnom nepredvidive i neuravnotežene, ne bi ostalo neiskorišćeno.

Ono što će je obradovati više od svega je, vjerujte mi na riječ, gotov ručak (imajući u vidu, naravno, da poznajete njene prehrambrene navike, ako je na posebnom režimu ishrane – posnom, vegetarijanskom, onom za dojilje). Sjećam se kad sam kao djevojka svojoj tek porođenoj kumi odnijela korpu punu citrusa i voća kojeg kao dojilja nije smjela konzumirati, a što sam ja saznala tek nekoliko mjeseci kasnije. Kakav neoprostiv danak neiskustvu. Slobodno učite na mom primjeru. S druge strane, za razliku od mene, kuma je uvijek trezvena. Nema tih milošti koje mogu parirati njenoj torti koju mi je napravila za slavu znajući koji je to obim posla uz malu djecu. Ako se, pak, sjetite (bilo sami ili pošaljete ženu) da joj sredi(te) stan, što kaže naš narod, osevapićete se i nećete morati ići u crkvu te godine. Nikad neću zaboraviti kad mi je došla kuma iz Amerike i u jednom trenutku, ustala i samoinicijativno uzela prati suđe, a muž govori: „Da li si ti uopšte normalna?! Došla ti kuma iz Amerike na svega nekoliko dana i ti ćeš ju to malo vremena što će provesti s tobom pustiti da ti pere suđe?!“ Sad zaplačem kad se sjetim koliko mi je taj njen gest značio.

Foto: Sbs.com.au

A ako želite da steknete njenu zahvalnost i divljenje do kraja života, ponudite joj svoje vrijeme. Izvedite bebu u šetnju na sat-dva tako da ona može da odspava, izdepilira obje noge i okupa se u miru i namaže cijelo tijelo kremom, da pospremi stan, popije kafu ili pivo, pogleda film, pročita knjigu ili prosto legne i bulji u plafon u tišini. Drugim riječima, dajte joj vrijeme za nju, bilo da ćete pripaziti bebu dok spava u stanu da ona može otići na bazen, prošetati, provozati se biciklom, otići u šoping, kod kozmetičara, frizera, u opštinu da ovjeri neke papire, šta god uostalom treba da obavi ili voli da radi. Najmanje je bitno kako će ona provesti taj sat. Za sam kraj, odaću vam tajnu. Neprevaziđeni i ujedno najljepši poklon, bez pretjerivanja, je dobra stara čašica razgovora!

P. S. Pročitavši tekst jedna prijateljica je dodala da i sama više pamti svu konkretnu pomoć u kući, ali da joj je najdraži poklon bio profesionalno fotografisanje, jer osim što su i ona i muž na tim fotkama lijepi, te slike im ostaju kao uspomena za čitav život. Eto, morala sam ovo uvrstiti jer je stvarno idealan poklon, pogotovo što ga mnogi roditelji, zbog niza prečih rashoda, neće sami sebi priuštiti. Inače, ovo me je podsjetilo na divan poklon mog brata Ilije i njegove porodice za moje vjenčanje kada nas je iznenadio tamburašima koji su ušli svirajući muževljevu i moju pjesmu, Besame mucho.

Razumije se samo po sebi da ni ja nisam pošao k ženi praznih ruku. U jednom trenutku, one strašne noći dok sam kršio ruke u bolničkoj čekaonici, svečano obećah sam sebi da ću, ako sve prođe dobro, kupiti ženi krzneni kaput. Ali ujutro, kad sam trijezno razmislio, prisjetio sam se da će uskoro ljeto, a bilo bi doista smiješno da moja žena usred ljetne vrućine trčkara u krznenom kaputu. Umjesto toga sam pošao k najskupljem draguljaru u gradu i izabrao prekrasnu ogrlicu od dijamanata. Rekoh sebi: »To je ono pravo«, sve dok nisam ugledao cijenu. E, pa za koga mene ta žena drži? Za Rockefellera? I to samo zato što je rodila dijete? Nije ni prva ni zadnja koja je rodila, a nećete mi valjda reći da sve rodilje dobivaju dijamante? Na koncu sam joj kupio prekrasan buket crvenih karanfila s bogatom šarenom vrpcom, i bananu za Rafija. A u znak priznanja za sve njene napore – obukao sam tamno odijelo. Neka zna da joj opraštam sve paklenske muke koje sam noćas prošao i da joj ništa ne zamjeram.

Bebe plaču, vjerovali ili ne!

Naslovna fotografija: Gugu.ba

Bebe plaču TAČKA
Plač ne spada u nenormalno ili neuobičajeno ponašanje bebe TAČKA
Od malo plača bebi ništa biti neće TAČKA

Majka najbolje zna zašto joj beba u datom trenutku plače (i uglavnom uvijek zna).
Majka odlučuje može li, treba li, želi li, kad će i kako umiriti uplakanu bebu.
Vaše „Što si ljut? Ko diro? Što plačeš? Možda je žedan/gladan. Možda mu je vruće/hladno. Možda mu se spava/šeta. Uzmi ga malo! Daj mu soka. Evo ti ovo. Ajme kolike suze! Što ne uradiš ovo ili ono?“ i slično NE POMAŽE.

Ako majka ne može umiriti bebu u onoj sekundi u kojoj ti to želiš, sigurno je ti, koji si stranac i ne poznaješ majku, pa samim tim te ni beba ne zna, to nećeš moći unošenjem bebi u lice i diranjem?!

Ako ne znaš kako pomoći (a zapravo to i ne želiš, već samo misliš da sve znaš i da je majka kojoj beba plače loša), gledaj svoja posla/get a life/ODJEBI!

S druge strane, kad čovjeka u centru grada u po bijela dana napadnu dvojica idiota, obore ga na asfalt i šutiraju da bi mu oteli torbu, možeš uraditi mnogo toga. Ali, ne, tad se ukopaš u mjestu, sablažnjavaš ili čak bježiš.

Hvala, doviđenja.

P.S. Vi koji ste izdržali čak do kraja i uopšte koji ovo čitate, već znate sve ovo i stoga, oprostite i nemojte šta zamjeriti.

Procedura zvana maltretiranje

Prije dva dana Ministarstvo prosvjete i kulture objavilo je informaciju o upisu djece u školu, pa je ovo odlična prilika da ponovim naša prošlogodišnja iskustva o kojima sam, doduše, pisala ranije, dok mi je bilo svježe, ljuta i ogorčena na besmislene procedure kojima je jedini cilj maltretiranje djece i roditelja. Ali, šeprtljava kakva jesam, nešto sam kliknula i telefon je sve pojeo. Uglavnom, možda ću sad, koliko-toliko hladne glave, biti u stanju ovo sagledati razumnije, mada sigurno neću napisati kvalitetno kao prvi put.

Dakle, krenimo redom. Na zvaničnom sajtu Ministarstva prosvjete i kulture RS tad sam našla informaciju u kojoj stoji da se, „prema Zakonu o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, u prvi razred upisuju djeca koja do 01. septembra tekuće godine navršavaju šest godina i koja su psihofizički sposobna za praćenje i savladavanje vaspitno-obrazovnog programa u školi. Takođe, mogu da se upišu i djeca koja do kraja tekuće godine navršavaju šest godina, a za koju komisija utvrdi fizičku i psihičku zrelost. Škola vrši evidentiranje djece dorasle za upis u prvi razred koja zatim idu na ljekarski pregled i nakon toga se vrši testiranje djece za upis u prvi razred.“

Odgovorna kakva jesam, odem na vrijeme u školu da evidentiram dijete koje je rođeno polovinom oktobra, dakle, pripada onoj grupi djece koja mogu krenuti u prvi razred, a ne moraju. Naravno, ukoliko komisija utvrdi fizičku i psihičku zrelost. U školi su nam odmah rekli da Potvrda o prebivalištu ne smije biti starija od šest mjeseci što nigdje ranije nisu napisali i naglasili, ali ajd, izvadiću i to, nije mi teško, previdjela sam, trebala sam to znati (ne pišem ovo slučajno, vratićemo se ovome kasnije). Dobili smo ceduljicu sa terminima za ljekarski pregled, pregled zubara i testiranje u školi sa pedagogom i psihologom. Sve precizno navedeno i odlično organizovano. Prijatno iznenađena i srećna, odem kući.

Na ljekarskom pregledu, doktorica pedijatar utvrdi da je dijete zdravo i fizički zrelo za pohađanje nastave, ali nam reče da, s obzirom na to da se radi o djetetu koje neće imati punih šest godina do početka nastave, mora proći i psihičku procjenu psihologa u Centru za mentalno zdravlje i da nam uputnicu i kaže da se naručimo. U školi nam niko nije spomenuo da će nam to trebati. Štaviše, kada sam na testiranju (koje je bilo prije zakazanog pregleda kod psihologa) školskog psihologa pitala zašto nam to treba i zar ona, zajedno sa pedijatrom i pedagogom škole ne čini tu komisiju koja utvrđuje zrelost djeteta, dobila sam sljedeći odgovor (parafraziram): „Iskreno, ne znam, imamo mi još takve djece koja neće napuniti šest godina, ali nisu ih slali. Izgleda da neke šalju, neke ne šalju.“

Sofija je, naravno, prošla testiranje u školi, odnosno procjenu i pedagoga i psihologa da je psihički, intelektualno, emotivno i šta se sve već gleda, zrela za školu. Elem, opet meni nije jasno zašto je pored kompetentnog školskog psihologa, pa uostalom i pedagoga i pedijatra, neophodno dijete da pregleda još jedan psiholog. Pomislim da se možda radi o kliničkom psihologu čiji je nalaz u ovakvom slučaju neophodan. Pomislim da sam ja kao roditelj previše subjektivna i ne vidim neki očigledan nedostatak i propust kod svog djeteta. Ma, bolje da ne znate šta sam sve u tom trenutku pomišljala (pored svega, opet sam bila svježa porodilja,..). Muža sam, koji je vodio dijete pedijatru, stalno ispitivala šta je doktorica rekla, pa smo se nas dvoje preispitivali šta mi to propuštamo kod našeg djeteta, pa sam zvala neke naše prijatelje i poznanike da mi objektivno kažu gdje mi to griješimo, kako oni doživljavaju Sofiju. Čak sam išla kod naše doktorice pedijatra, jer ona nije radila tad na testiranju. Ona me je, tek, umirila, rekavši da je to prosto procedura i da se opustimo, jer znamo da je sve u redu.

Foto: Lični album

Nego, dočekasmo mi i taj famozni pregled kod, pretpostavljate li, diplomiranog psihologa, ne kliničkog, koja je tu manje-više ponovila sve ono što je već sa djetetom uradio školski psiholog, pohvalila dijete, rekla da je Sofija baš kreativna i poželjela joj sreću u školi. Najbolje od svega je što ni tu nije bio kraj. Sad smo s tim otišli ponovo u Polikliniku kod pedijatra. Na kraju smo čekali sestru dobrih 20-ak minuta dok je ona nešto tražila i onda nam vratila isti taj nalaz i rekla da ga odnesemo u školu. „Ja da ga odnesem u školu?“ upitala sam zbunjeno. Da, vi, pa nećemo valjda mi, mi smo naše već dostavili školi. Na kraju odem u školu i ne nađem ni pedagoga ni psihologa i taj papir ostavim kod računovođe (nadam se da je dospio u Sofijin fajl).

Inače, dok smo čekali termin kod psihologa i dok sam ja u svojoj glavi prolazila kojekakve scenarije, prijateljica zaposlena u osnovnoj školi mi je objasnila da je to vjerovatno zbog toga što nemaju sve osnovne škole psihologa. To mi je imalo smisla. Međutim, sjećam se da su pitali u koju školu dijete kreće. Dakle, znali su da škola već ima psihologa. Da me ne shvatite pogrešno, i sama sam prosvjetni radnik, radila sam u školi, ali prije svega sam i roditelj i nikad svom djetetu ne bih učinila medveđu uslugu. Smatrala sam da je Sofija po svim parametrima zrela za školu, ali da mi je bilo ko iz škole rekao drugačije, prihvatila bih stručno mišljenje i uopšte ne bih insistirala na drugom ili nečemu suprotnom. Ne smatram da su moja djeca genijalci iako ostavljam takav utisak jer kao svaki ponosni roditelj volim da pričam o njima i smaram sve okolo njihovim biserima i dogodovštinama, ali znam da je Sofija jedno prosječno, fizički napredno, prilično odgovorno i poslušno dijete, nježna i kreativna i kao svaka umjetnička duša emotivno osjetljiva, ali znam i da joj škola nikad neće predstavljati problem. Nisam se plašila da Sofija sve to neće proći, ali brate dragi, čemu? Ali, stvarno, čemu? To je sve što me zanima. Dokle ćemo prolaziti dodatne, nepotrebne procedure bez ikakve svrhe?

Zar pedijatar, psiholog i pedagog koji su u svakodnevnom kontaktu sa tolikim brojem djece nisu dovoljno kompetentni i za ove malo mlađe vršnjake? Vjerujte da me ne bi iznenadilo da u Ministarstvu mnogi i ne znaju da ovakva procedura uopšte postoji i da mi je samo znati ko je izmisli, tačnije zašto. Eto, dajte mi samo jedan valjan razlog zašto je ovaj pregled potreban?

Ne bih ja sve ovo ni pisala da, s druge strane, istovremeno, na sajtu Ministarstva nemate precizne i detaljne informacije o postupku podnošenja zahtjeva za upis djeteta u školu kojoj prema upisnom području ne pripada. Kad pročitate šta se sve može navesti kao razlog, najmanje što ćete se zapitati jeste, zašto mi koji upisujemo dijete u školu kojoj pripada moramo dostaviti Povrdu o prebivalištu ne stariju od šest mjeseci. Dobro, naravno da znam, ali mislim stvarno, dokle više? Neću vam namjerno kopirati sad sve ovdje jer razloga za takav zahtjev je stvarno puno i redom bivaju odobreni.

Iskreno se nadam da ove godine djeca rođena nakon 1. septembra neće morati prolaziti ovu dodatnu, krajnje nepotrebnu proceduru. Srećno svim prvačićima!