Архиве категорија: MAMEĆE TEME I TRILEME

Ljuljaj me nježno

Na pitanje da li su dječaci veće maze mogu reći ovo:
kad ne traži siku
ili da ga držim u krilu
ili da ga ljuljuškam i pjevušim dok ga uspavljujem
ili da ga škakiljam i nasmijavam poljupcima u stomak
ili da mu štipkam mišelinke od nogica dok ga presvlačim
ili da ga podignem da pali i gasi svjetlo
ili da ga masiram po leđima i tabanima
ili da ga češkam po glavi
ili da ga brzo vrtim dok plešemo
ili da ga rukama tražim sakrivenog ispod deke
(što je gotovo uvijek)

onda me, pogotovo ukoliko sestre nisu kod kuće ili spavaju,
grize
grebe
štipa
čupa
jede kosu
ide za mnom gdje god krenem
drži se za moje noge dok perem suđe ili pravim ručak
gleda me umiljato i pruža ruke
prosto se baci prema meni ili na mene

a noću, kad ne može da zaspi, voli da se prevrće po mojoj glavi sa stopalom na mojoj ključnoj kosti, sa šakom punom kose nakon što je prethodno osvojio prvu ruku u takmičenju zvanom prokrvljenost mamećeg mozga, sa pelenskim dijelom na mom nosu,..

Budući, dakle, da je empirijski teško utvrditi da se dječaci zaista više maze, mogu dodati još jedan primjer za eventualna buduća istraživanja na reprezentativnom uzorku.

Naime, djevojčice se maze uglavnom kad žele nešto slatko, kad su vidjele super novu igračku, kad hoće da me smekšaju da ukinem zabranu na crtani, kad hoće da ostanu  duže vani, u gostima ili budne,.. Ako se ne maze, onda se dure, dignu nos, ne pričaju.

A ne znaš, jel?

Naslovna fotografija: Porodični album

Kažu da prosječan četvorogodišnjak postavi 437 pitanja dnevno. Naša Sofija to ispuca za tri i po sata. Vikendom i brže. A tek kad putujemo, to je prava avantura! Nismo brojali, ali ona čuvena iz kolekcije „Koliko još ima Papa Štrumpfe?“, dakle „Jesmo li stigli? Hoćemo li brzo? Je li daleko more? A zašto je daleko more? Kad ćemo više? Ja ne mogu dočekati da vidim more!“ ponovljena su najmanje 37 puta samo do Manjače. Dobro, do skretanja za Manjaču.

Onda su uslijedila pitanja iz poznavanja prirode i društva počevši od „Šta je orao? A gdje si ga vidio? Zašto ga ja nisam vidjela? A što si tako brzo prošao? A hoću li ga kasnije vidjeti? Kakvi su to magarci? Zar to nije poni?“ preko onih inteligentnijih budući da sam bila trudna „Mama, smiješ li ti jesti bombone? A što ta beba dok je u stomaku smije jesti sve, a kad se rodi samo mlijeko? A je li bebi ta voda u bazenčiću u tvom stomaku nekad bude hladna?“ pa do onih kakva ni Gugl ne bi osmislio kada ispituje kandidate za posao. Srećom pa je tokom puta malo i zaspala, a prvo što je pitala kad se probudila bilo je, pa pretpostavljate. Sigurno ne „Tata, jesi li se umorio?“

IMG_8935
Foto: Porodični album

Mislim da smo mi jedini koje tog jutra na graničnom prelazu nisu pitali imamo li šta da prijavimo. Naime, ugledavši mog iznurenog muža unezvjerenog pogleda, carinik ga je upitao: „Jeste li dobro?“, a potom provirivši u auto i vidjevši našu djevojčicu koja je, uprkos upozorenju da ništa ne priča, mahnula i pitala „Hoćete li i vi na more?“, carinik je odgovorio mom mužu, umjesto njoj: „Imam i ja kćerku. Sve znam. Prolazite!“ Odavno nisam vidjela takav primjer muške solidarnosti na djelu. Kad smo, konačno, dehidrirani ugledali more ponadali smo se da ćemo malo predahnuti i odmoriti glasnice. A ne, ne! Šou tek počinje!

Eno ga, moooooreeeeee! Mama, vidi more! Tata, gledaš li? Kako se more dodiruje s nebom? A ima li more kraj? A šta je ono? Gliser? Taataa, gledaj i ti! A ono? Hoćemo li mi probati taj padobran? A štooooo? I naravno, cijeli sijaset onih s početka putovanja: Pa, kad ćemo više stići? Možemo li odmah ići da se kupamo? Hoćeš li mi sad naduvati onaj čamac? Što ne skreneš na ovu plažu ovdje?

Pitanja, naravno, nisu prestajala ni dok smo se smještali i raspakivali, mazali kremom i pripremali za prvi odlazak na plažu. Samo što su sad poprimila sasvim novu dimenziju: „Mama, jesam bila dobra? Nisam vas stalno pitala kad ćemo stići. Mogu li sad dobiti sladoled?“ Inače, zanimljivo je što vi nikad ne znate kad je neko pitanje isključivo retoričko, jer se često dešava da ona i ne sasluša vaš odgovor, a već postavlja sljedeće upadavši sama sebi u riječ, ali doslovno.

Prebacivanje loptice na supružnika vam neće biti od velike pomoći jer bi uskoro počela sa „A što vi stalno govorite to pitaj mamu, pitaj tatu?“ došavši do pitanja-konstatacije „A ne znaš, jel?“ Isto tako, možete pokušati na momenat da se isključite, povremeno klimajući glavom i odgovarajući sa da (ne možete baš sa onom univerzalnom „jebiga“ koja je uvijek dobar odgovor, jer ih učite da ne govore ružne riječi, pa ih samim tim i vi izbjegavate), ali to je takva zamka jer će vas ili brzo provaliti ili će vam za sve što inače ne odobravate reći „Pa, znaš da si rekla da možemo!“

Dakle, onaj vic „mama, što sam ja žedan“ uopšte nije vic. „Kako negdje miriše kukuruz! Hoćete li mi kupiti kukuruz? A mogu li ja sama da platim? Gdje ima kukuruza? Eno onog čike što prodaje kukuruz. Jao, što je lijep ovaj kukuruz. Predivan je! Hvala vam što ste mi kupili kukuruz. Baš sam se najela kukuruza. Mogu li i sutra ovako dobiti kukuruz?“ Isto se ponavlja u toku dana i sa sladoledom. A kada padne noć, o ne, palačinke! Uglavnom, primjera je milion. Nama je u početku slatko, simpatično, smješkamo se, odgovaramo dok nas jezik ne zaboli ili dok nam doslovno ne pukne glas. Ali ubrzo ih molimo da prestanu.

IMG_8848
Foto: Porodični album

Jednom, na izmaku snaga, predložila sam joj da se igramo jedne igre. Naravno, jedva je dočekala.

Kako se zove ta igra?

Zove se ko pisne, govno stisne. Muž koji je sa bebom u kolicima pobjegao ispred okreće se, smije i pokazuje mi rukom svaka čast kad si se tog sjetila!

A kako se igra?

Igra se tako što ti ćutiš do prodavnice (čitavih 50 metara) i mama ti kupi šta god poželiš.

A zašto moram da ćutim?

Pa zato što se tako igra.

Ajd dobro, može!

Odlično! Kad ja kažem ko pisne, govno stisne, sad, prestajemo pričati. Sad!

A mama, kako ti znaš tu igru? A jesi li se ti igrala te igre kad si bila mala?

Pokazujem joj prstom da ćuti.

A da, ne smijem pričati. Možemo li ispočetka?

Tri, četiri, sad!

A šta ćeš mi kupiti? Mogu li više od jedne stvari?

ŠTA GOD HOĆEŠ, SAMO ĆUTI MINUT, MOLIM TE!

Već smo stigli do prodavnice.

Drugi dan je muž pokušao primijeniti moju taktiku predloživši istu igru.

A, neću da se igram toga, uvijek izgubim, bezveze je!

Djeca bi mogla biti idealni inspektori, jer nema tog prestupnika niti psihopate koji im ne bi odgovorio na sve samo da prestanu sa pitanjima. Šalu na stranu, ma koliko nekad bilo naporno samo zbog toga što smo izgubili maštu i kreativnost da im odgovorimo, često mi je žao što smo sami izgubili tu spontanost, radoznalost i jednostavno logičko rasuđivanje, odnosno postavljanje pitanja!

I dobro je dok god ne pitaju „Šta je to felacio?“, a što je jednom na pozorišnoj predstavi Mr. Bean jedna djevojčica pitala svoju mamu.

Smiješna strana trudnoće

Naslovna fotografija: Livestrong.com

Napomena: Sve napisano plod je ličnog doživljaja jedne prosječne trudnice i njenog iskustva tokom relativno urednih trudnoća. Cilj teksta je čista zabava, eventualno neka korisna informacija i, svakako, dobra namjera. Za stručne savjete obratite se vašem ginekologu i „bolje opremljenoj apoteci“.

Trudnoća, blaženo ili drugo stanje poseban je period u životu žene. Ovo što slijedi zbir je mojih ličnih iskustava stečenih tokom tri trudnoće ili dvije i po godine u drugom stanju. Mnoge od vas će se, sigurna sam, prepoznati makar u nekim situacijama, a neke, možda, i u svim navedenim i još mnogim drugim. Pa, krenimo.

Hormoni i druge prateće pojave

Nemojte se iznenaditi ako vam u trudnoći neke najobičnije, svakodnevne radnje poput ustajanja, obuvanja, vezanja pertli ili penjanja uz stepenice postanu u najmanju ruku teške, a održavanje lične higijene koja, između ostalog, uključuje depiliranje i pedikir gotovo nemoguće, a sigurno vrlo komične misije (tu negdje spada i pranje zuba usljed bolnih desni). Tad ćete po prvi razviti istinsko saosjećanje prema gojaznim ljudima, a sebi ćete svečano obećati da nikad nećete biti debeli (o toj zabludi u nekom narednom tekstu). Nadalje, trudnice zaboravljaju i tačka! Ukoliko nešto odmah ne završite ili makar ne zapišete, pišite propalo. Radne kolege i saradnike kojima ovo iskustvo nije blisko obavezno podsjetite na to da se ne pitaju zašto ste odjednom postali nezainteresovani, nekolegijalni ili aljkavi, kad ste u stvari samo počeli zaboravljati.

Mučnine sa ili bez povraćanja su česte prateće pojave mnogih trudnoća, ali ne zaboravite na jedno jedino pravilo koje važi u trudnoći, a to je da je i prisustvo i nedostatak svih uobičajenih simptoma, zapravo, normalno. Istina je da će vam mnogi, ako povraćate više puta dnevno do samog poroda, reći da nešto nije u redu čim toliko povraćate. I obrnuto. „Nisi nijednom povratila? Ja bih se na tvom mjestu zabrinula.“ Ovome posebno doprinose nagle potrebe za određenom hranom. I ako primijetite da baš svaki put povratite paradajz koji vam poslije satima prži ždrijelo, zanimljivo je da istovremeno razmišljate kako ćete već sutra uživati u ukusu vaših omiljenih špageta i to isključivo u sosu od paradajza, bosiljka i bijelog luka, sa maslinama. Mmm, njami! I nema veze što ćete najljepši sladoled u gradu povratiti već u sljedećoj ulici, a najbolji suprug na svijetu će, dok vam bude držao glavu i kosu, prolaznicima mimikom objašnjavati koliko alkohola ste popili prethodnu noć.

U svakom slučaju, bez obzira što su uobičajene, nemojte da se stidite vašem ginekologu požaliti na ove i slične pojave u trudnoći. Naime, mene naivnu tek u sedmom mjesecu treće trudnoće ginekolog, zbog nečeg što sam rekla, upita: „Pa, ti povraćaš? Što se nisi požalila?“ Šta da kažem? Da vam kenjkam tu kako povraćam. Pa normalno je da povraćam. To se, valjda, podrazumijeva. Neću se još brukati žaleći vam se zbog toga. Nemojte mi samo reći da za to ima lijek? „Kako nema? Ima jedan sjajan preparat, potpuno prirodan, na bazi đumbira, mogu ga i mala djeca uzimati. Zove se antimetil. Pokazao se odličan u trudnoći.“ I tako i bi! Ovu zlata vrijednu informaciju sigurno ranije niste čuli niti od jedne trudnice. Prema tome, zapamtite! Pardon, zapišite! Bademi, donat Mg, slani krekeri, sve je to kratkotrajnog efekta. Antimetil i udri brigu na veselje!

Pojačan apetit i žudnja za određenom hranom posebno će odgovarati vašem mužu, pogotovo ako počnete uživati u svemu onom što on obožava. Neće mu smetati ni kad u 11 naveče izrazite želju za picom, tražite da vas vodi na ćevape (u prvoj trudnoći su mi se jeli svakih desetak dana, a dotad sam ih jela jednom-dvaput godišnje), uživate u velikom sendviču u 4 sata ujutru, insistirate da vam nekako nabavi ćeteniju iz Sarajeva. U redu je i ako dva mjeseca živite samo na trešnjama, grožđu i satarašu,.. Dopustite sebi i sokove i ne pitajte ga što svaki put kupuje one od jabuke, kad vi volite i borovnicu, na primjer. Za sve je kriva ona reklama „nije bilo od jabuke?“.

Seks u trudnoći možda zvuči kao oksimoron, ali je, zapravo, najbolji seks u životu! Doduše, samo u tom jednom periodu kad vas prođu prvobitni umor, pospanost i eventualne glavobolje, a tijelo se navikne na novo stanje. Vaš libido snažno raste, grudi postaju veće i ženstvenije, stomak još nije velik, muž nije svjestan prisustva bebe, fizički su sve poze i dalje izvodive, a orgazmi zagarantovani. Ukoliko vam ginekolog ne kaže drugačije, prepustite se i uživajte. Svih petnaestak dana koliko ova faza traje.

Ne zaboravite da, isto tako, tokom trudnoće nije neuobičajeno da cmizdrite za svaku sitnicu, ma koliko vam to bilo neobično. „Kako mislite nema sirnice?“, oči vam se lagano pune suzama. Ajd što vas ne puste preko reda kod pedijatra, ali što niko ne ustane da vi sjednete. Lagano se povlačite i tražite papirnu maramicu, kao za nos, pazeći da vas niko ne vidi. Briznete u plač i dok odsutno gledate servisne informacije. Majstor izlijepi pločice u kuhinji bez prethodnog konsultovanja s vama, jecate satima. Vid vam se zamuti i kad dobijete kompliment.

Noćni život

Ako ste prije trudnoće kao sav normalan svijet noću spavali, tokom trudnoće upoznaćete jedan sasvim drugačiji svijet noću. Postojaće i vrijeme kada ćete spavati, naravno, ali ćete više pamtiti sve one besane noći, pogotovo tokom posljednjeg trimestra. U tom periodu ustajaćete najmanje tri puta: jednom do kuhinje (dobro mužu, ne moraš baš svima govoriti da ujutru nađeš tri prljava tanjira: jedan u kuhinji, drugi u dnevnoj, treći u spavaćoj sobi), dvaput do toaleta, jednom da pročitate knjigu ili pogledate pola sezone Vikinga (dobro, cijelu),.. U ova ustajanja ne računam nekoliko dizanja u sjedeći položaj uzrokovanih žgaravicom, niti okretanje s boka na bok i pokušaj namještanja 64-82 puta tokom dva sata. Ne, ni ono panično buđenje u strahu da ste, konačno opušteni, prignječili bebu u stomaku.

Naravno, ne računam ni ono kad vas probudi suprug koji hrče ili starije dijete koje ustaje ili iz nekog razloga zove. Ustajanje da pijete vode, takođe, ne mogu uvrstiti u raniju računicu jer to zavisi od broja i vrste noćnih obroka. Dobro, uključivanje mašine tokom jeftine struje podrazumijevam da ste obavili prilikom prvog odlaska u toalet, a provjeravanje i dopunjavanje spiska za bolnicu nakon što ste pročitali knjigu (da, i onog drugog spiska sa detaljnim uputstvima za muža),.. U svakom slučaju, ovo vrijeme predstavlja jedinstvenu priliku da konačno uživate u svim onim kultnim filmovima koje ste propustili i pročitate sve one knjige koje ste oduvijek željeli, isključivo za svoju dušu. Spavanje je ionako precijenjeno.

Redoslijed trudnoće

Svaka trudnoća je jedinstvena. Moje prve dvije su bile potpuno drugačije jedna od druge, treća je kombinacija elemenata prve dvije sa novim, samo njoj svojstvenim primjesama. Ovaj dio sesodnosi na vaš stav i ponašanje u zavisnosti od toga koja trudnoća vam je po redu. Nije isto biti trudan prvi i peti put. Prvi put još uvijek možete da ugađate sebi, imate više vremena za sve, ne znate šta vas čeka, koliko god ste uzbuđeni i srećni, pomalo ste i uplašeni. Pridržavate se mnogih, ako ne i svih savjeta ljekara, redovno mažete stomak da vam koža ne ispuca tokom širenja, muž i vi svakodnevno šetate razgovarajući o budućnosti, pažljivo i predano pripremate (a to ćete tek poslije shvatiti) daleko više nego što je potrebno za doček bebe,.. Čitate sve što vam dođe pod ruku: šta da očekujete dok čekate bebu, savjeti najbolje prijateljice kroz trudnoću, kako roditi zdravo dijete, njega majke i djeteta, moja beba, priručnik kroz trudnoću, milion gotovo identičnih brošurica različitih proizvođača dječijih proizvoda. Registrujete se na sve moguće sajtove i pratite trudnoću iz nedjelje u nedjelju, satima razgovarate sa prijateljicama koje su trudne kad i vi ili su nedavno rodile, idete u sve moguće školice za trudnice, čitate savjete nepoznatih majki po raznim forumima i fejsbuk grupama, svaka žena sa vama dijeli svoja iskustva do najsitnijih detalja,.. Mnogo toga vas i nervira, pa opet: Daj sve i daj još! Tokom druge trudnoće bar znate u kojem ste mjesecu, dobijene brošurice o njezi prelistate zbog slika i uredno složite na za to predviđenu policu, kupite tek po koju novu krpicu za bebu. U trećoj trudnoći dovoljno je što pamtite i termin poroda, a datum sljedeće kontrole vam je već negdje zapisan. Brošurice poput svake dosadne reklame završavaju u kanti za smeće, ako uopšte kojim čudom i dospiju u vaš dom.

Pregnant-Christensen-DavidSultan-1
Foto: Pinterest.com

Odlazak ginekologu je, takođe, drugačiji u zavisnosti od redoslijeda trudnoće. Izdvajam samo jedan aspekt svojih posjeta, tačnije redovno pridikovanje zbog kilaže. U petom mjesecu prve trudnoće dobila sam čak šest kilograma. Doktor gleda u onaj karton, pa u mene, pa nabora čelo, pa po redu,.. Vi onako naivno, nesigurno, kao malo dijete nenaviknuto da laže: „Ne znam od čega je to. Možda od piletine i ribe?“ A ovamo se sjećate svih poslastica tokom Vaskrsa, Prvog maja, Đurđevdana, svadbi, krštenja, rođendana, babina i sličnih prilika za slavlje i svih protokola: supa, sarma, meso, pita, kolači, torta,.. I tako ukrug. Svi vas nutkaju, biraju vam najljepše i najveće komade: „Ajde, uzmi, ti sad jedeš za dvoje“. Još ako ste poguzija momačkog apetita kao ja, ne treba vas posebno nagovarati. Predajete se tim slatkim grijesima ne očekujući toliko gomilanje kilograma. U drugoj trudnoći, iako ste sebi obećali da ćete biti disciplinovaniji jer od one 22 kile jedva da ste skinuli 10, ponavljate istu grešku, ali ovog puta sa više samopouzdanja. Na doktorovo nabrano čelo, stvari okrećete na šalu. „Doktore, jeste li vi ikad bili trudni? Eeeee, ne znate šta propuštate!“

Nemojte se iznenaditi ako se vašoj trećoj trudnoći, nakon vašeg muža i vas samih, najviše i najiskrenije obraduje upravo vaš ginekolog. Kako će vas to tek ohrabriti. Odmah nakon što je utvrdio trudnoću vi mu saopštavate sljedeće: „Doktore, možemo li se nešto dogovoriti?“ Ne čekajući njegov odgovor, nastavljate: „Prve dvije trudnoće ste me kritikovali zbog dobijanja na kilaži. Znam ja sve u teoriji: jesti manje, a češće obroke, više voća, povrća, mesa, ribe, vode. Izbjegavati pite, pice, kolače, torte,.. Ali, da se ne lažemo, ja se neću promijeniti. Obećajte da vi hoćete.“ I ma koliko da ste pedantna i odgovorna osoba, sigurna sam da ćete tokom treće, odnosno neke kasnije trudnoće bar jednom zaboraviti donijeti neki nalaz ili će na njegovoj poleđini biti ispisan spisak za kupovinu ili neki dječiji crtež, preskočićete i nekoliko dana da ne popijete prenatal, ukoliko je trudnoća u sezoni jesen/zima depiliraćete se samo pred kontrolu (i to ako vam se bude dalo).

Ljudi oko vas

Generalno, nevjerovatno je kako se ljudi oko vas tokom vaše trudnoće promijene. Tačnije, vi se promijenite pa počinjete zapažati ono što inače, možda, nikad ne biste primijetili. Gotovo svi imaju neki komentar bilo da je u pitanju koristan i dobronamjeran iako netražen savjet, češće direktan prigovor ili neodobravajući pogled, prećutni neprijatni utisak, osmijeh, milion pitanja i ličnih besjeda, pa i ružnih iskustava kojima vas baš i ne trebaju dodatno uznemiravati. Dodirivanje vašeg stomaka bez pitanja postaje uobičajeno, a nevjerovatno je kako mnogi kroz stomak vide i pol vašeg čeda. U svakom slučaju, granice pristojnosti se gube. Još ako ste rijetko strpljivi par koji je odlučio pol djeteta saznati na samom porođaju, pitanjima nema kraja: „Šta nosiš? Dobro, znam da je dijete, ali je li dječak ili djevojčica? Da nisu dvojke, ima tebe? Kako ne znaš? Kako misliš ne želite da znate? Ma, znaš ti, samo nećeš da kažeš. Ma, znaš ti, samo nećeš da kažeš mužu, ali zato meni možeš reći, slobodno. Sad ću ti ja reći šta je. Dječak, sto posto! Pa, kako ćete odabrati boju garderobe kad ne znate pol? Kako ćete odabrati ime?“ Na vijest da čekate treće: „Jeste li planirali ili vam se omaklo? Je li vi to idete na sina?“

pregnancy-bikini
Foto: Pinterest.com

S druge strane, zanimljivo je da bez obzira što ste skenirani od glave do pete, malo ko vas vidi da čekate u nekom redu. Ovo važi podjednako i za crkvu i za medicinsku ustanovu. Štaviše, neki se hladno guraju prije vas jer „imam samo ovo“ ili se hvataju za leđa u strahu da vi ne biste zatražili prednost. Nema veze ni što se očigledno znojite, prevruće vam je ili vas objektivno boli stomak ili kičma, pri čemu dostojanstveno i svim silama pokušavate zadržati damski izgled i pribranost u tri broja većoj garderobi koja vas steže i molite Boga da baš u tom trenutku ne počnete glasno puštati gasove ili podrigivati.

Ako ste samodisciplinovana srećnica koja je vodila računa o ishrani tokom trudnoće, uredno vježbala i nije dobila dvadeset i kusur kilograma, sigurno niste imali problema sa kretanjem. Mogle ste zadržati elegantan izgled u lijepoj netrudničkoj odjeći za razliku od nas šeprtljavica koje bismo se prosule cijelom težinom iako smo jedino mogle nazuti dva broja veće patike. Niste se gegale kao pingvin i niko vam nikad nije rekao: „Ajme ženo, što si se zgovnala. Ne zna se je l’ ti veći stomak il’ guz’ca!“ Takođe, sigurna sam da, budući da vam se trudnički stomak počeo nazirati tek u šestom-sedmom mjesecu, niste posljednji trimestar svakodnevno prolazile kroz torturu: „Kol’ko još? Ohoho, brojimo sitno? Kad je ono termin? Približ’lo se, a? Sad će to. Ti još nisi rodila?“ Doduše, znam da ste se, zato, morale susretati sa drugim optužujućim i negativnim komentarima pogotovo ukoliko ste vježbale tokom cijele trudnoće ili ste odlučile da ne mijenjate svoj način vegetarijanske ili uopšte neke druge, društveno neprihvatljive, ishrane. Ili ste, ne daj Bože, pušili u trudnoći? Tu stigmatizaciju ne želim ni da zamislim.

Dobre strane trudnoće

Da ne bude da samo kukumačem, svaka trudnoća ima i svoje dobre strane. Naime, bar u jednoj od svih trudnoća kosa vam je sjajna i prelijepa, dlake sporije rastu, nokti su čvrsti i da, kosa vam je kao sa reklame. Pokreti bebe u stomaku su nešto nezaboravno i divno bez obzira što vam unutrašnje organe šutira kako gdje stigne. Rekoh li da vam je kosa prelijepa?

Bez obzira na sve, trudnoća je zaista divan period u životu žene jer znamo čemu vodi. Sve nabrojane boljke, iako neugodne dok se dešavaju, su, zapravo, prolazne, brzo se zaborave ili postanu smiješne. Ipak, nije loše prisjetiti ih se makar zbog empatije prema drugim trudnicama.

Treće, pa muško

Naslovna fotografija: Pinterest.com

Žurim ne gledajući kud stajem kako bih što prije s nekim podijelila sreću koju osjećam. Ne sa bilo kim, već baš sa njim za kojeg znam da će se podjednako obradovati. Imam osjećaj da svi primjećuju taj blesavi kez na mom licu pomiješan sa nekom ustreptalom unezvjerenošću pred nepoznatim. Počinjem da trčim u ritmu koji zadaju bubnjevi mog srca sa rukom u džepu pazeći da ne izgubim crno-bijeli papirić koji ne mogu dočekati da mu pokažem. Nekoliko minuta kasnije, pogledom miluje tih 0,64 centimetra, zatim dlanom nježno prelazi preko mog stomaka. Gledamo se i ništa ne govorimo. Sve je savršeno jasno.

Prvog januara prošle godine doktorica GAK-a Univerzitetskog kliničkog centra RS u centralnoj informativnoj emisiji Radio Televizije Republike Srpske saopštava da je u protekla 24 sata rođeno „šest beba i, na sreću, šest dječaka”. Puštala sam ovu spornu rečenicu sebi nekoliko puta kako bih bila sigurna da sam dobro čula, pa sam pitala i cimerku u sobi na odjelu babinjara: „Ma, je li ona to rekla NA SREĆU, šest dječaka?” Onda sam pokušala da ju opravdam. Dobro, možda se zbunila pred kamerama, možda se zbunila u prisustvu gradonačelnika koji je došao da daruje prvorođenu bebu, možda je samo obični lapsus, možda, ma sigurno nije tako mislila! Možda, ma vjerovatno je preumorna, dežurala je prethodna 24 časa, možda se i slavilo, da ne kažem popilo,.. Ipak, dokle više? Zar ne postoje urednici koji bi trebalo da vode računa o težini javno izgovorenih riječi? Zar se prilog nije mogao namontirati tako da se jednostavno izbaci ovo „na sreću”? Zar je uostalom njena izjava uopšte morala biti emitovana?

Kakvo smo mi to društvo? Društvo koje se raduje samo sinovima, nasljednicima prezimena i porodične loze? Uostalom, može li taj toliko očekivani sin sam, bez žene, produžiti lozu? Kakvo mi to breme namećemo majkama? Da su manje vrijedne ako ne rode sina? Znamo li mi koliko je neželjenih sinova rođeno, pa napušteno, odbačeno, ostavljeno po domovima za nezbrinutu djecu? Znamo li mi koliko se pojedine majke muče da ostanu trudne i na svijet donesu živo i zdravo dijete? Vidimo li mi svu snagu heroina koje i poslije nekoliko spontanih, neuspjelih vantjelesnih oplodnji i kojekakvih drugih peripetija i patnji rađaju djecu? Ili ih cijenimo samo ako rode dječaka? Možemo li da pretpostavimo bol žena koje se nikad nisu ostvarile kao majke, a željele su i nema kakvim intervencijama se nisu podvrgle? Koliko li se tek degradiraju žene koje se ne odlučuju za majčinstvo? Ne smijem ni pomisliti.

Razmišljamo li mi uopšte jedni o drugima, ikad? Zašto osuđujemo žene koje ne rađaju sinove kad iz biologije znamo da je muškarac zapravo taj koji „određuje” pol djeteta? Zašto često čujemo izjave kako mu „žalosnica”, eto, nije rodila sina. Suviše sam pristojna da bih navodila sve ostale pogrdne epitete kojima se obasipaju ovakve žene. S druge strane, ne znam jesam li ikad čula neki negativan komentar za muškarca koji nije „napravio” muško dijete. Naprotiv, upravo samo laskave titule: „Samo veoma inteligentni muškarci prave djevojčice!”, „Veliki ljubavnici dobijaju djevojčice.” i tome slično.

maxresdefault
Foto: Youtube.com

Kad sam prvi put ostala trudna od silnog uzbuđenja i sreće nismo se ni sjetili pitati ginekologa za pol djeteta, samo smo pitali je li sve u redu. Poslije se ispostavilo da on ne praktikuje da otkrije pol što smo mi prihvatili. Smislili smo imena za djevojčicu i dječaka, odlučili da bude iznenađenje, molili se Bogu samo da bude živo i zdravo i da sve prođe kako treba. Inače, još u vezi smo sanjarili kako ćemo imati troje djece. Takođe, malo ko je vjerovao da smo sva tri puta odlučili da ćemo pol djeteta saznati nakon samog porođaja. Pitanjima nije bilo kraja: „Šta nosiš? Dobro, znam da je dijete, ali je li dječak ili djevojčica? Kako ne znaš? Kako misliš ne želite da znate? Ma, znaš ti, samo nećeš da kažeš. Ma, znaš ti, samo nećeš da kažeš mužu, ali zato meni možeš reći, slobodno. Pa, kako ćete odabrati boju garderobe kad ne znate pol? Kako ćete odabrati ime?“

Bilo je i onih koji bi rekli: „Alal vam vjera! Izgubila se ona ljepota iščekivanja i draž iznenađenja.“ Uglavnom, rodi se djevojčica. Snažna. I savršena! Druga trudnoća ista priča. Ne znamo i ne želimo da znamo pol. Opet nam malo ko vjeruje. Djevojčica, reče babica Dragana čim ju je dočekala na svojim rukama. Ova je posebna, bilo je prvo što sam pomislila kad sam ju vidjela. Posebno savršena i savršeno posebna, ispostaviće se kasnije. Prije nego što smo se odlučili za treće, moram priznati da sam, podižući dvije djevojčice, negdje potajno priželjkivala da i treće bude curica. Valjda najviše zbog toga što sam za ovim dvjema luda i nisam mogla zamisliti kako bi se sad u sve to uklopio dječak. Plus, već smo imali svu infrastrukturu za djevojčice. Muž se već pripremao na život sa „četiri jahača Apokalipse”.

Treća trudnoća počela je nizom neumjesnih pitanja od: „Jeste li planirali ili vam se omaklo?” preko komentara poput: „Treća sreća!”, pa sve do konstatacije da mi to, eto, idemo na muško. Muž ovakvim primitivcima voli reći da ganjamo četiri sina. A inače im privremeno začepimo gubicu neočekivanim odgovorima kao što su: „Ne, nismo planirali nijedno.”, „Naravno da nismo planirali, ko normalan planira troje djece u ovakvim uslovima.” Reakcije ljudi su bile čudne, kao da u najmanju ruku čekamo osmo. Elem, ovog puta sam, za svaki slučaj, jasno podvukla svom ginekologu da mi ne otkrije pol djeteta. Ipak, svih devet mjeseci sam svakodnevno slušala sljedeće: „Jesi li pitala šta je?”, „Je li muško?”, „Ma, sad će biti dječak.”, „Šta ćete ako ne bude muško?”, pa do: „Ako bude dječak, moraš roditi i četvrto da ljudima dokažeš da niste išli na muško!”

Samo najmanji krug članova porodice i najbližih prijatelja zna koliko sam, iz opravdanih razloga, tokom cijele trudnoće strijepila hoće li sve biti u redu. Rijetki su bili dani kad bih se mogla opustiti. A ljudi vam svojim uplitanjem u tako intimne stvari nepravedno nameću svojevrsni pritisak. Jer ma koliko nama nije važno šta drugi misle, ljudi smo, ranjivi smo, u trudnoći pogotovo. I pored svega moram još da se opterećujem njihovim željama i razmišljanjima, a da gotovo niko ni u jednom trenutku nije upitao šta ja želim (osim muža, naše starije djevojčice, mojih roditelja i dvije najbolje prijateljice).

Photos-Of-Hd-Sleeping-Babies-Pictures-1000-Pixels-High-Resolution-Pc
Foto: Wallsdesk.com

Uglavnom, kako to obično biva, ulaskom u deveti mjesec počele su pripreme. Oprala sam i ispeglala garderobicu sačuvanu od djevojčica uključujući roze suknjice, haljinice i helanke, te kupila nekoliko plavih stvari, za svaki slučaj. Odlazim na posljednji ultrazvuk u trudnoći. Doktor mi u jednom trenutku okreće monitor i ništa ne govori. Naviknuta da ništa ne razaznajem (već spremna da se, kako to moja kuma voli reći, kao Miranda iz serije „Seks i grad” oduševljeno osmjehujem) odmah pitam: „Šta je to?” i onda, krajnje neočekivano, shvatam da gledam u dva testisa. Mužu je trebalo nekoliko minuta da se oporavi od šoka kad sam mu saopštila ovu vijest koja je došla baš na njegov rođendan. Svejedno smo odlučili da ne širimo ovo saznanje do samog rođenja, jer, naravno, i dalje nam je ostalo najvažnije da sve dobro prođe.

I rodi se dječak. Najkrupniji tog dana. Živ. Zdrav. Savršen! Čulo se do tranzita!

Inače, moram reći da je divnoj babici Tamari bilo dovoljno samo jednom da dodirne moj stomak da bi zaključila: „Dakle, sad je dječak.” Eto kakav iskusni dragulj radi u našem porodilištu, čisto da se zna!

Šta se dešava nakon toga? Zovu babe i prababe za koje sve ove godine nisam ni znala da postoje. Slijede otvoreni komentari uže i šire familije kako sam sad još više porasla u njihovim očima. Naravno da se pitam koliko sam im dotad bila „velika”. „Obradovali bismo se mi i djevojčici i voljeli bismo mi i nju, ali nam je draže što je dječak.” Jasno mi je koliko biste se obradovali. Malo sutra biste ju voljeli. Nije ni važno. I ne trebate vi da ih volite. Niti ste ih nosili niti rodili niti ćete ih podizati, hvala Bogu. Ali, svejedno. Zadržite neke stvari za sebe. Snažnije smo mi više nego što vi mislite iako ponekad izgledamo odveć krhko, podnijećemo mi to, ali dokle? Često mi bude krivo što su me roditelji previše vaspitali. I na stranu sad to što sam empatična i učtiva i nikad sama ništa slično ne bih lupila ljudima sa kojima nisam izrazito bliska, ali me boli što na ovakve i slične komentare prećutim, izbrojim u sebi, ugrizem se za jezik i slično. A svašta bih rekla. Na ono jeste li planirali mogla bih odgovoriti sa recimo: „A jesi li ti planirala pustiti tolike brkove ili su ti se omakli?”, „A jeste li vi planirali biti toliki šupak?” Na pitanje: „Zar si ti to opet trudna?” mogla bih nonšalantno priupitati: „Zar vi još niste odapeli?”

Da se razumijemo. Svako ima pravo na svoje stavove, emocije, ponašanje. Ko sam ja da to osporavam? Uvijek su postojale žene koje mrze žene i samim tim djevojčice i koje se ponose što su majke isključivo muške djece, na primjer. Uvijek je bilo i biće i šovinista i elitista i fašista. Nisam ni ja mnogo bolja. Ne volim kad ljudi kasne, užasavaju me oni što parkiraju na trotoaru ili nestrpljivo trube dok nekog čekaju, zakolutam očima kad neko ne poznaje pravopis, izbjegavam u širokom luku Konfučije koji imaju savjet za svaku situaciju, pomalo mi se gade muškarci sa noktom na malom prstu i žene koje plivaju u bazenu ili rade u kuhinji raspuštene kose, pravim se da ne vidim smarače koji pričaju samo o sebi, pomalo zazirem od onih koji nikad ne jedu slatko, nemam strpljenja za mršavice bez grama masti koje neprestano kukaju o višku kilograma, kao ni za one koji se razmeću i hvale svojim dobročinstvima, oprezna sam sa onima koji dnevno objavljuju pedeset selfija svog lica ili zadnjice, priznajem da su mi draži nasmijani pozitivci prepuni energije koji uvijek imaju vremena za dobar vic. Ali, još uvijek nikom nisam ogrebala auto ili izbušila gume, ne idem naokolo sa makazama kako bih odrezala kosu ili nokte konobarici u restoranu, ne tjeram gosta da pojede kolač govoreći mu da ne zna šta propušta. Svejedno, ne budite kao ja. Budite svjesni svojih predrasuda i ne dopustite im da prerastu u diskriminaciju. I ne pravite ovolike digresije.

Foto: Buzzfeed.com

Nego, da se vratimo temi i zaključimo.
Svako dijete je pravo čudo, jedino istinsko bogatstvo, najveći dar i blagoslov. Radujte mu se, volite ga i naučite ga da ne poštuje nužno pol kao takav, boju kože, porijeklo, zanimanje, dužinu nogu, debljinu (ili se kaže dubinu?) novčanika i slično, već isključivo i samo čovjeka, u pravom smislu te riječi.

(Ne)uredniji dom = (ne)kreativnija i (ne)zadovoljnija djeca

Naslovna fotografija: Porodični album

Da li se vi nekad zainatite i stignete u istom danu da podmirite sve potrebe djece bez povremene galame i nerviranja, popijete toplu kafu, prebrišete podove, zalijete cvijeće, operete prozore i sklonite igračke, ostatke keksa i maramica sa prozorske daske, temeljno oribate kupatilo uključujući i pločice i vrata, konačno smotate i razvrstate onaj veš koji ste oprali prije dva dana, napravite kompletan ručak uključujući dezert, odete u šetnju ili park počešljani i neuflekani, a da ne svratite nijednom u prodavnicu, sredite šporet da se cakli, pročitate jedno poglavlje knjige, namažete cijelo tijelo kremom nakon tuširanja, pogledate film, upalite mašinu, vodite ljubav? Ni ja.

26855549_10155470976583090_665667139_n
Foto: Porodični album

Nije da nekad ne pokušam, možda bih i stigla da nemam toliko cvijeća. Odmah da se razumijemo, nikad nisam bila od onih koji robuju kući i održavaju sterilne uslove. Daleko od toga da ne volim dobro organizovan radni sto ili ormar u kojem su stvari složene po boji i godišnjem dobu, uredne stalaže sa knjigama, precizno poredano posuđe u kuhinji, te da u svakom trenutku znam gdje mi se šta nalazi. Ali, otkad sam dobila djecu, prioriteti su se promijenili. Na prvom mjestu su mi njihove potrebe, da smo svaki dan napolju, da su siti, srećni i oprani, a sve ostalo može da sačeka. Zašto?

Pa zato što onog dana kada okrečimo stan, dijete kojem inače stvari ne ispadaju iz ruke prospe sok po zidu dnevne sobe ostavljajući fleku veličine afričkog kontinenta. Svaki, ali baš svaki put kad usisate i prebrišete oni će izmrviti kokice, smoki ili keks, jer tzv. „faza” mrvljenja nikad ne prestaje. Inače, svaki tinejdžer sa problematičnim licem bi odahnuo vidjevši naše izbrazdane podove. Osim što je idealna trambolina, ugao je takođe vrlo zgodan za umjetničko izražavanje i prve rukotvorine vaših klinaca.

Takođe, neopisiva je njihova potreba da se otimaju za igračke, vrište, hvataju za vratove, pričepljuju prste vratima, ukenjaju do vrata, ogladne, razbiju čašu, moraju izrecitovati pjesmicu, probude i slično baš uvijek kada želite popiti kafu ili nešto pregristi, pokušate razgovarati s nekim, jeste li zakoračili pod tuš,..

Najbolje u svemu je kad dan nakon što ste pokušali biti vrijedni i djelimično uspjeli u toj namjeri krenu da vam otkazuju stvari, sve u isto vrijeme: veš mašina, bojler, jetra.

Naravno da djecu možemo i trebamo uključivati u obavljanje kućnih poslova, npr. dvogodišnje dijete može da prebaci veš iz mašine u sušilicu, odnese čarape u ladicu, vrati lavor u kupatilo, petogodišnje može zaliti cvijeće, postaviti i raspremiti sto nakon jela, obrisati pod na koji je mlađe prosulo vodu i slično. Jeste da u početku morate imati cijeli spektar pripremljenih odgovora na pitanja: „А što sve ja moram da radim?“ jer oni poput „Ajde prvo da pokupite igračke, jer kad se vratimo iz parka bićete umorne“ ili „Koja prije složi svoje stvari moći će birati puding (od dva ista)“ neće dugo piti vode. Takođe, uskoro će i same početi da koriste iste rečenice: „Tata, nećeš ići s nama vani ako budeš bezobrazan!” Nemojte se iznenaditi ni kad vas po povratku s posla dočeka sa: „Mama, ja sam prebrisala pod, šta si mi kupila?”

26913440_10155470973088090_1845250702_n
Foto: Porodični album

S druge strane, djeca uspješno liječe opsesivno-kompulzivni poremećaj. Doduše, možda ne one teške oblike, ali recimo ono kad satima tražite daljinski ne da biste šaltali kanale nego da biste ga odložili na svoje mjesto ili onu šezdesetu lego kockicu najmanje zbog toga da završite posljednji sprat nebodera, već da bi sve bile na broju.

Danas kod mene možete vidjeti i nakrivljene slike na zidu, ostatke hrane ispod kreveta, igračke u tuti, crteže od čokoladnih i masnih ručica po namještaju, suknjicu za svečane prilike među vešom, a helanke za po pijesku među čarapama, češalj sa kuhinjskim krpama, jednu rukavicu na stolu za ručavanje, a drugu na ormariću u vrtiću i, naravno, daljinski u ormaru među igračkama.

Uostalom, nije li dječija sreća najvažnija? A prašina na televizoru je ionako odlična podloga za njihove crteže. Ja više ne čistim ni kad mi mati dolazi, a kamoli gosti. Kome se ne sviđa, idemo nas petoro kod njih, pa nek čiste poslije, kad već vole. 😁

Sa njih troje, dovoljno je manje od deset minuta nakon generalke da stan izgleda kao da krpu nismo uzeli 15 dana u ruke. A što se tiče onog nered u kući stvara nered u glavi, shvatila sam da mi je u glavi ljepše kad sam naspavana, a ne kad mi je stan pod špagu. Daleko od toga da se ne divim ženama kojima su i djeca sita i kuća blista i one uvijek dotjerane. Kod mene je uglavnom jedno nauštrb drugog. Kuća će sačekati dok ne nauče sami uvlačiti potkošulju u gaće.

Mislite li da održavajući previše urednu kuću sputavamo dječiju kreativnost ili je to samo izgovor nas ljenjivica?

Naime, važna stvar koju sam naučila zbog ove svoje šlampavosti je da, za razliku od mene, moja djece i vole i znaju da crtaju. Ja sam iz likovnog imala 2 i ne znam ništa napraviti sopstvenim rukama, a tek sad sam shvatila i zašto. Odrasla sam u apoteci u kojoj nisam smjela ništa prosuti. Moja mama kao da godinama svaki dan očekuje televizijske kamere da dođu snimati emisiju o uređenju doma. 😁 I ako zanemarimo genetiku koja čini tek mali procenat nečijih budućih rezultata, činjenica je da djeca svoje urođene talente mogu razvijati jedino ako ih podstičemo, jer svi znamo da “practice makes it perfect”.

Prema tome, pustite ih da svoju kreativnost vježbaju i na zidu i na plafonu i na pločicama i gdje god im već dođe inspiracija i opustite se, odmorite noge dok oni otkrivaju čari tempera (plešu, pjevaju, provlače se ispod stola, prave zamak od jastuka ili Ajfelov toranj od rolni toalet papira ili šta već vole da rade) i ne sklanjajte onu igračku koja se zavukla ispod stalaže dok oni spavaju, već plešite uz muziku ili popijte pivo u tišini (ili šta već volite da radite). One dvije prljave šolje neće nigdje, baš kao i onaj nakrivljeni i naborani stolnjak. Živite, šta vas briga ako nekome smeta pocijepan komad namještaja, pošarani zidovi ili odvaljena lajsna dok god su vam djeca nasmijana i zadovoljna.