Архиве категорија: POKUŠAJI PISANIJA

Ich bin Anästhesist

Emir je ustao rano, obavio ličnu higijenu, popio mlaku limunadu, ispeglao svijetlo-plavu košulju kratkih rukava koja je savršeno isticala boju njegovih očiju, prekontrolisao uglancanost cipela i pogledao se u ogledalo prije nego što je zaključao stan i uputio se ka klinici. Volio je ustati prije svih i lagano prošetati do posla. Tih pola sata pješačenja bi razmišljao o planovima za budućnost ili o broju zakazanih operacija koje ga očekuju. Usput bi ponavljao rečenice na njemačkom jeziku: Ich bin Pfleger. Ich bin Krankenschwester. Ich bin LKW-Fahrer. Bist du krank? Er ist beim Arzt. Vjerovao je da će u Njemačkoj imati sasvim dobre izglede da karijeru počne kao njegovatelj prije nego kao vozač kamiona. Nije volio miris benzina niti vrelog asfalta, pri pomisli na prljave gume bi dobio napad svraba, a rupe, loši putevi i bahati vozači u Bosni su razlog zbog kojeg je iznajmio stan u Visokom kako ne bi morao svaki dan da putuje iz Sarajeva. To i radno vrijeme od 8 do 19 (u najboljem slučaju) i to onih dana kad nije dežurstvo. Oprezno je izveo slalom duž uskog, od korijenja ispucalog trotoara uz posljednju uzbrdicu do klinike „Dr Strika“.

***

(Ovdje bi bilo zgodno ubaciti kako je imao još toliko vremena da zaviri u izlog lokalne male knjižare da vidi je li stigla nova knjiga Lane Bastašić. I kako bi po uzoru na scenu iz filma Notting Hill pomalo nespretno ušao unutra da priupita slatku Mirsadu može li naručiti novi udžbenik iz onkologije. Međutim, u ovoj zabiti kojoj je i Bog odavno poručio „Zbogom, ostaj!“ nije bilo ni bioskopa, a kamo li biblioteke ili pozorišta.)

***

Dobro jutro doktore, kako ste? odmah s vrata bi procvrkutale dvije vitke medicinske sestre, gotovo uvježbano, horski, naglaskom lokalnog stanovništva na koji nikako da se navikne. Sve je bilo besprekorno: od njihove ispeglane kose i bijelih mantila ispod kojih se nije nazirao trag donjeg veša, preko sobnih biljaka čije listove je nečija nevidljiva ruka uredno održavala blistavim, do pažljivo raspoređenih časopisa jarkih boja po staklenim stolovima čekaonice. Prozračne i svijetle prostorije ugodnog mirisa, te lagana, nenametljiva muzika su doprinosili opštem utisku dobrodošlice koji bi opuštao pacijente prije pregleda i omogućavao da zaborave na paprenu cijenu pružene usluge koju će platiti pri izlasku.

Pa, đe s, Emire, nedovršeni doktore, ka ćeš upisat neku specijalizaciju? dobacio mu je mladi neurolog, sin vlasnika klinike ispravivši se iz poluležećeg položaja i lupivši šakom o(d) sto doktorske sobe. Niko se više nije smijao ovoj neprimjerenoj šali, čak ni neurologov potrčko i štićenik, ljepuškasti specijalizant Bekir. Emir im je svima uljudno zaželio dobro jutro smjestivši se na svoju stolicu, posljednju sa zapadne strane kako bi što duže mogao upijati sunčeve zrake i maštati o uzbudljivijem životu koji se dešava vani, drugim ljudima.

Kolegijum je otvorio uvaženi primarijus, doktor Velid Strika, specijalista opšte hirurgije u čijem prisustvu bi svi zanijemili upijajući svaku njegovu riječ s divljenjem. Jedino bi njegov sin napadno i izvještačeno pokušavao primiriti nervozu. Nemirni prsti kojim je neprestano dodirivao nozdrve otkrivali su okorjelog zavisnika. Nakon konciznog uvoda i jasne raspodjele zadataka, stariji doktor Strika je napustio kancelariju, da bi mlađi raskalašno otpočeo svoj šou:

Bekire, pronađi u gornjem lijevom unutrašnjem džepu mog mantila jedan slatki zamotuljak za večerašnji happy hour! Svi da ste došli u šest da proslavimo petak i podmažemo se za vikend, oduševljeno je izgovorio u dahu ljumajući prostorijom kao kakav paor kad dođe s njive namjerno topoćući nogama da ženi da do znanja da očekuje postavljenu večeru.

Doktor Koks će dobiti sinčinu! sa zadovoljstvom je prigrlio dodijeljeni mu nadimak. Neke kolege su ga počastile osmijehom, drugi su ga potapšali po ramenu, Emir je tiho izgovorio jedno čestitam i neprimjetno se uputio u sobu za presvlačenje.  

***

Doktorica Romana je uveliko bila spremna. Ona bi uglavnom eskivirala jutarnje sastanke dajući do znanja da ju niko ne mora podsjećati na njene radne obaveze. Uz jutarnju kafu je već pregledala prethodne nalaze prvih pacijenata. Emir je volio raditi s njom jer je bila veoma posvećena i temeljna, nije gubila vrijeme u ispraznim pričama sa kolegama, a sa pacijentima je uvijek bila vrlo direktna.

Gdje ste vi, Marko, nije vas dugo bilo? Šta ja to čujem, da danas hoćete anesteziju? Kako smo prošli put uspjeli bez, nije bilo strašno, sjećate se?

„Joj doktorice, prošli put je bila samo gastroskopija, sad ne mogu da gledam da mi isto to crijevo gurate u šupak, pa u usta.“

Prvo ćemo u usta, ništa se ne brinite. Nadam se da me je čuo, doktorica upitno pogleda Emira jer je pacijent već zatvarao oči.

***

Emir je dugo posmatrao šaku punije sredovječne gospođe, palcem ispitujući strukturu njenih žila prije nego što se usudio da pita: „Gdje su vam vene?“

Ja sam mislila da je to vaš posao, da ih nađete, pomalo nadmeno mu je odgovorila dok joj se podvaljak treskao poput pihtija od svinjskih nogica.

Odlučio je da ne zove iskusnijeg kolegu nego da se osloni na sopstveni instinkt. Igla je skliznula u nešto što očigledno nije bila vena jer se začulo jedno prodorno AAAAJ.

„Boli li vas ovo?“

Boli, nego šta, vadi tu iglu!

„Izvinjavam se, pokušaćemo ponovo“.

Nemojte da pokušavate, nego uradite to kako treba.

Bez obzira na njen neprijatni ton, neću joj zglobovima prstiju lupkati po šaci dok vene ne iskoče, pomislio je Emir. Tu metodu su im pokazali još na fakultetu, ali Emir je nije koristio otkad ju je isprobao na sopstvenoj šaci. Već se pomalo uzvrpoljio i unervozio, ali mirnim tonom je zamolio pacijentkinju da zavrati rukav svoje košulje kako bi joj anesteziju ubrizgao u venu podlaktice. Kad je vidio da ni tu situacija ništa nije bolja, da su vene tanke i skrivene poput tajni katoličkih sveštenika, oblio ga je znoj. Nekom ludom srećom koja prati početnike u društvenim igrama dok su ulozi mali, igla je prodrla tačno gdje treba, a da je doza bila odgovarajuća znao je po pitanjima koja su uslijedila:

„Doktore, je li istina da muškarci dožive erekciju tokom anestezije? Imamo li mi žene neki sličan fiziološki odgovor zbog kojeg bi nam moglo biti neprijatno? Nadam se da vas ništa od ovoga zapravo ne pitam naglas,..“

Ništa se ne brinite, nema zbog čega da vam bude neprijatno, odgovarao bi iako je znao da ga više ne čuje. Nakvašenom gazom brisao je trag krvi koja je našla svoj put skoro do pazuha. 

***

Tokom pauze, Emir bi najčešće sam čučao ispred klinike ispijajući malim gutljajima alkalnu flaširanu vodu pH vrijednosti od 8.8+ iz svoje staklene boce. Pored kontejnera s druge strane ulice, dva mačeta su skakutala oko pocijepane kartonske kutije koju mora da je gazda male piljare ostavio tu maksuz zbog njih. Taj prizor mu je odmarao oči dok je razmišljao o tome kako je njemački pregrub jezik. Svejedno je u sebi ponavljao tabelu nepravilnih glagola kao molitvu osjećajući da je svaki od njih pogrešno osunećen, a sa svakim sljedećim izgovorenim glagolom oživljavao bi taj bol. Njegovo korpulentno i pomalo nezgrapno tijelo, koje nije odavalo utisak nekadašnje sportske aktivnosti, imalo je slonovsko pamćenje. S druge strane, tijelo mladog policajca koje mu je privuklo pažnju izgledalo je bolje od Rifatovog koji je važio za najjebozovnijeg nogometaša uprkos njegovim prečestim klizećim uletima koje su pamtile i Emirove cjevanice. Policajac se ispravio, popravio opasač i namjestio šapku svojim bijelim isklesanim rukama sa izraženim venama kao znakom niskog procenta masti u organizmu. Emir se pitao da li je boja uniforme dodatno isticala modre vene i sa te udaljenosti ili je za to zaslužan njegov pilotski vid i izvježbana moć opažanja takvih detalja.

Te su vene u sjećanje prizvale izgužvanu kožu njegove nane koja ga je othranila. Reljefom njenih ruku dominirale su rijeke u koje se izlila nafta. Dok je ležala na bolničkom krevetu u glavi su joj kaleidoskopski iskakale slike Emirovog prvog treninga na terenu Vratnika. Sjećala se svake psovke trenera Faruka koji je DIF vidio u prolazu i to pijan. Bilo joj je drago što je Emir sam shvatio da sport nije za njega i posvetio se učenju. Gledala ga je tako snažnog i lijepog dok se suzdržavao da ne zaplače. Znala je da neće dočekati da zajedno proslave polaganje ispita koji ga je dijelio od zvanja doktora medicine. Ono što nije saznala je da će baš taj trenutak opredijeliti Emira da specijalizira anesteziologiju. Taj prelomni trenutak njegove bespomoćnosti da joj olakša posljednje dane borbe sa sotonom koja je razdirala njeno onemoćalo tijelo prekriveno modricama.

Emire, Emire, čuj ovaj, prekinuo ga je iz razmišljanja razdragani tehničar Admir: Dolazi pacijent na operaciju i pitaju ga koju će anesteziju: ovu od Fonda ili sami plaćate našu po komercijalnim cijenama? Pa, ovu iz Fonda, ja sam penzioner, nemam da platim. Dobro. Niiii-naaaaa, nuuuuu-naaaaaa. A, jel dobar?

***

Uprkos gustom rasporedu, Emir bi provjerio sve svoje pacijente prilikom buđenja, a doktorica Romana je bila jedna od rijetkih koja je imala razumijevanja za tu naviku za razliku od mlađeg doktora Strike koji bi svaki put dreknuo da imaju medicinske sestre za to:

„Ta ne plaćam ih da mlataraju kukovima i ispijaju kafe, mogu ih probuditi i ispratiti, šta ti imaš s tim, opusti se, budi gospodin. Jesu li vas ičemu naučili na toj specijalizaciji?“

Tog dana su se svi budili relativno brzo nakon intervencije čime je bio jako zadovoljan. Kao i većina mladih anesteziologa plašio se da doza bude preslaba, pa da se pacijent probudi tokom intervencije ili obrnuto, da pretjera, pa da se teško bude i ostanu dugo ošamućeni. Štaviše, danas kao da su svi dobili vesele bombonice doktora Koksa:

„Doktore, odavno se nisam ovako slatko naspavala, ne morate ići u đamiju do kraja godine“, zahvaljivala bi mu mlada majka.

Doco, spakuj mi malo ove svete vodice za ponijeti, prenuo bi ga duboki glas rmpalije od drvosječe koji se nakon kolonoskopije nonšalantno šetao unaokolo golog dupeta.

Međutim, njega je mučila stara nana koja nije mogla da se sjeti da li je išta jela prije intervencije. Sve vrijeme je strijepio, pratio njeno jedva vidljivo disanje i krvni pritisak. Dok joj je uklanjao kanilu razmišljao je o razgovoru koji su imali neposredno pred davanje anestezije. Doktore, vjerujete li Vi u Boga? Prvi put nije znao šta da odgovori pacijentu. Ćutao je, a ona je nastavila. Voljela bih da ga vidim kad me uspavate. Da ga pitam šta je smislio za mene, dokad ovoliko da se patim i da mu kažem da sam spremna da mu izađem na istinu. Malo se promeškoljila što je Emir iskoristio da je blago dodirne po ramenu. „Kako ste?“ Omamljena, pogleda udaljenog milijardama svjetlosnih godina odgovorila je: Warum antwortet Gott nicht? Der eine betet um einen Parkplatz auf dem Weg zur Arbeit und findet ihn direkt. Die andere betet darum, dass ihr krebskranker Sohn überlebt – und er stirbt. Warum antwortet Gott auf manche Gebete einfach nicht?

Mladi Strika je u tom trenutku prolazio i čuvši pacijentkinju kako priča na njemačkom, zakikotao se toliko da je počeo da grokće, stegnuo Emira oko vrata i rekao: Das ist Walter!

***

(Mogli bismo Emira po povratku kući u Sarajevo odvesti do Sebilja ili Vječne vatre ili Principovih stopa da izrazi ponos što pripada ovom dijelu dunjaluka, možda na partiju remija sa rajom uz kahvenisanje da ga oni još malo rastegnu oko should I stay or should I go, ali jasno je da se poslije ovog događaja na klinici, Emir uopšte ne sjeća kud je sve prošao do svog stana na Pofalićima.)

Kad se ponovo rodim

Kad se ponovo rodim
Nosiću krzno i vještačke trepavice
Neću poznavati prava životinja
Niti skraćenih životnih formi poput LGBTQ, NATO, OHR, etc.

Who cares anyway

Neću se osvrtati na testiranja kozmetičkih proizvoda na sirotim malim miševima
Trošiću ih nemilice (ne mislim na miševe)

Uvijek ću imati besprekorno našminkano lice i izgelirane nokte spremne da se zariju u vrat svakog ko i pomisli da me nasječe
Radiću malo, kol’ko moram i kol’ko mi pričinjava zadovoljstvo
Zarađivaću još manje, ali uvijek ću imati frizuru, nakit i lijepu odjeću, nikad izrast, iskrzale nokte ili čarape progledale na prstu

Neću se stresirati, niti poznavati riječi poput anksioznost, smijaću se dijagnozama napadi panike
Moje nebo nikad neće biti prekriveno kumulonimbusima
Život će mi biti lak poput vune
I prozračnih oblačića kakve djeca crtaju na svojim najveselijim crtežima na časovima likovnog

Ne samo da ću poznavati tajnu zdrave kose Megan Markl nego ću imati blistav i zdrav holivudski osmijeh Toma Kruza
I poklanjaću ga nesebično (ne Toma, njega ću zadržati samo za sebe)

Ispijaću kafe, pardon limunade ili još bolje fluorescentne koktelčiće
Pinja kolada
Sa palmom na vrhu slamčice
I prelistavaću magazine o ljepoti
Pamtiti samo nazive parfema sa mirisnim notama koje će isticati moju zategnutu preplanulu kožu

Nikad neću nositi torbetinu punu
hemijskih olovaka
pelena
vlažnih maramica
presvlake za djecu
seta za prvu pomoć
svojeručno ispisanih računa koje treba platiti
pola buđavog sendviča u prozirnoj foliji
šnala
loptica skočica
kamenja
papirića
nepojedenih lizala
nalaza
podsjetnika za roditeljski, frizera, zubara

Kad se ponovo rodim
Moja djeca nikad neće biti musava i uflekana, nego će izgledati kao mali manekeni iz modnih časopisa
Uvijek će imati najkreativnije kostime za jesenje svečanosti
osmomartovske priredbe
sedmicu prava djeteta
noć vještica
dane podzemnih voda, ugroženih crvenih pandi i stabala sandalovine

Na priredbama nikad neću plakati i biti crvenog krompirastog nosa i dežmekaste face
Nego ću ih snimati svojim iPhonima najnovije generacije kao sav normalan svijet
Praviću kolače za cijela odjeljenja kao mame u američkim serijama, tokom cijele godine ću skupljati papir za reciklažu kad dođe vrijeme akcije

Hodaću uspravno u visokim štiklama i skupim dizajniranim najlonkama i stizati na sve ivente
O da, punih usta ću koristiti anglicizme, fensi nazive profesija, bustovaću čelendže i employer brandinge

Nikad se neću brinuti imam li čitav i nov donji veš za hitne slučajeve, ne daj Bože
Sav moj veš će biti savršen i reprezentativan za sve prilike
Neću biti hipohondar
Radije licemjer
I nezapamćeni flegman

Kad se ponovo rodim
Inspiracija mi neće biti Rejmond Karver, Sem Šepard, Dylan Horman, ni slučajno Matija Bećković (kojem ću u tom drugom životu ipak oprostiti Vesnu Zmijanac)
Samo influenseri koji promovišu zdrave životne navike i to na plažama u Dubaiju ili Zanzibaru
Kakva polja lavande u Provansi
kakvi bakrači
ništa outdated
samo egzotika i čista pornografija

Imaću ličnog trenera
Ne i psihoterapeuta
Jer moje misli će biti lepršave
I niko i ništa neće moći narušiti moj unutrašnji mir

Na mom meniju će se uvijek nalaziti
muškantni oraščić
kurkuma
čija
svježi avocado
japanska jabuka
kivano (rogata afrička dinja)

Svakodnevno ću eksploatisati heštegove foodporn i morningroutine i držati sve svoje pratioce u stalnom uzbuđenju
Pisaću ošišanom latinicom kako bi svaka moja poruka mogla biti shvaćena dvosmisleno
Moja Instagram haiku poezija
Obilovaće neslanim šalama
I neće zahtijevati čitanje između redova
Već će izazivati instant zadovoljstvo jer
Sex is everything

Kad se ponovo rodim
Iz mog bijesnog Audija 6 treštaće

Kada prođem selom
Misle Alen Dolen
Ja na kreatinu a svi su na belom

U svom osvijetljenom minimalistički uređenom stanu

Čije zidove će krasiti okviri za slike sa porukama tipa
Life is beautiful
Think happy be happy
Girls can do anything
Home sweet home
Free yourself

Dočekivaću goste u šljaštećim haljinicama
Pričaću glasno
Smijati se još glasnije
Svi će željeti moje neopterećujuće društvo i isprazne priče, trice i kučine
Ljudima ću biti injekcija adrenalina
Izvor pozitive i besplatna psihoterapija
Lajf kouč

Kad se ponovo rodim
Biću alergična samo na gluten
Nikako na ambroziju, polen korova, travke, ujede insekata, dlaku životinja, kućnu prašinu, grinje
Ponajmanje na ljude
Biću prilagođena
Savitljive kičme
Fleksibilnog mišljenja
Svuda poželjna i dobrodošla
U centru pažnje
U centru svih dešavanja
U centru svih centrova

Kad se ponovo rodim
Dotad ko živ ko mrtav
Kud koji mili moji

Cimerka

…Imala je svoje rituale od kojih sam posebno uživala u onom jutarnjem. Prije umivanja bi pripremila sve za filter kafu kako bi bila gotova dok ona obavi uobičajenu higijenu. Onda bi sjedala za kuhinjski sto sa već čvrsto zavezanom kosom u visoku punđu. Svaka dlaka joj je bila zategnuta kao struna, gotovo do granice bola, ističući joj već upečatljive crte lice. Prije nego što bi iz nesesera izvadila šminku srknula bi tanku kafu iz najobičnije bijele keramičke šoljice sa dvije plave linije kakve su služili u hotelu u Tučepima gdje smo prije rata odlazili na ljetovanje preko sindikata. I ja sam bila kavopija, ali sam pila isključivo domaću i to onu koja izaziva blaži srčani udar, ali mi je, pored jačine, podjednako bila važna i prava temperatura, kao i izgled šolje iz koje pijem. Ona za to nije marila. Jednostavno se prepuštala užitku.

Potom bi uslijedilo šminkanje. Najprije bi nanosila prvi sloj pudera, a koža bi i pod kružnim pokretima njenih ruku ostajala na svom mjestu. Korektorom bi prikrila jedva primjetna udubljenja ispod očiju i onda dobro utrljala tanki sloj pudera boje kože koja je i dalje hrabro odoljevala napadima njenih prstiju. Bacila bi pogled na TV na kojem su se vrtjeli muzički spotovi i u ritmu bi sa kažiprsta polizala ostatke šećera. Onda bi prešla na oči koje je pažljivo oblikovala uobičajenim redoslijedom: sjenkom, ajlajnerom, maskarom. Nakon uvježbanog, naizgled nemarnog nanošenja ruža, četkom bi nježno milovala jagodice dok ne bi dobile poželjan, srcolik oblik. Na kraju bi malo zabacila glavu unazad i protresla je kao da hoće da razbaruši kosu ili ukloni višak šminke sa lica. Ritual bi završavala stavljanjem sata na zglob lijeve ruke. Isti takvi zglobovi krasili su tanke ruke njene majke dok je brižljivo plela, odnosno končala niti od šećera pred naše putovanje. Ko bi rekao da ću baš tu, u stanu u Sarajevu, probati nešto što izgleda kao klupko vune idealno za igru kakvog mačeta i da će mi to postati jedna od najljepših poslastica koje ću ikad probati. Ćetenija će mi ujedno ostati i uspomena na tu visoku ženu velike životne snage iscrtane na njenim dubokim, modrim podočnjacima.

Bilo je nečeg čarobnog pred prizorom Mirelinog šminkanja. Posebna je misterija o čemu samosvjesna žena razmišlja u trenutku dok čini nešto tako svakodnevno. Ali, ne, ne želiš da ju pitaš i pokvariš taj trenutak savršenstva…

PRIJE NEGO ŠTO ODEM

Prije nego što odem

Reći ću ti zbogom

Kraj mora biti brz kao kad strgneš flaster sa rane

Rekao sam proći će

Rekla si moraće


Prije nego što odem

Premotavaću film još izvjesno vrijeme

Rovareći po tragovima 

Zašto iza nas neće ostati priča

Koju bih ionako čuvao samo za sebe


Prije nego što odem

Prolaziću noću kraj parkinga 

Na kojem sam te prvi put sreo

Pomalo izgubljenu poput otpravnika vozova

U ranu zoru kad mu završava noćna smjena

Ne pomišljajući da ću već istog dana poželjeti

Da probudim tvoje usnule čežnje


Prije nego što odem

Zamišljaću da sam frizer

Da ti dugo prolazim kroz kosu oštru poput mačeva 

Iz TV emisija o zaboravljenoj umjetnosti kovanja

Tvoje tjeme upiće svu krv sa mojih isječenih prstiju


Prije nego što odem

Zaigraću se tvojim licem od plastelina

Poput najstrastvenijeg vajara

Ostaviću ti sitnu boru tik iznad obrve

I osmijeh zalijepljen na mojim usnama


Prije nego što odem

Biću zahvalan što nisi podlegla iskušenju

Mojih izjava sentimentalnosti 

Nespretnih otrcanih djetinjastih

Srce je kocka navaljivao bih

Kocka je bačena prihvatala bi


Prije nego što odem

Zaroniću u poeziju najdražih pjesnika

Od omiljenih stihova pokloniću ti pjesmu

Koja bi glasila otprilike ovako

Prije nego što odem

Pušiću koliko god hoću

I gdje god hoću

Praviću dvopek i ješću ga sa džemom i masnom slaninom

Ljenstvovaću

Ugađaću sebi

Šetaću po plaži ako mi se šeta[1]

Prije nego što odem

Rasparaću tvoj strah

Da visi s tebe

U dugim trakama

Saviću ti kičmu preko koljena

Grišću ti potiljak

Dok ne otvoriš usta životu[2]


[1] Rejmond Karver, Još uvijek tražim onu pravu

[2] Sem Šepard, Da si još uvijek ovdje

Priča o dva konja

Naslovna fotografija: Srbijadanas.com

Nakon što je odbio svoju četvrtinu konzerve graha, Zoran je izašao iz rova da ispravi koljena i vrati život nožnim prstima stiješnjenim u mokrim, blatom ulijepljenim čizmama. Nadao se da će tu noć tutnjati samo njihova crijeva po čijim pucnjevima su se već mogli razlikovati. Tako bi Ozrenova neočekivano zapištala kao grah iz pretis lonca neposredno prije ključanja i piskutala bi duže nego što je čovjeku ugodno, gotovo do granice iritantnosti, poput neobuzdane omladine kad konačno dođe do riječi. Zdravkova bi zazviždala kratko i snažno, da bi odjednom zamrla, podmuklo kao prekid paljbe usred noći, za koji nikad ne znaš koliko će trajati. Ivanova bi zavijala dugo i postojano, potpuno suprotno njegovom asketskom životu. A Zoranova? Zoranova su već odavno utihnula.

Uputio se uskom stazom kroz šumu koja bi ga, da su okolnosti bile drugačije, podsjećala na onu u kojoj je proveo djetinjstvo. I kosa i brada su ga užasno svrbjele i odupirao se porivu da ih raščeše do krvi. Znao je da će uskoro stići do jedinog mjesta koje ga je u ovim okolnostima ispunjavalo mirom. I onda ga je ugledao. Bio je tu kao i svakog dana, umoran, ali dostojanstvenog držanja. Dovozio im je vodu, hranu, municiju, ponekad medicinske potrepštine. Njegov pogled odavao je razumijevanje. Kao da je sav teret ovog besmislenog ratovanja pao na njegova pleća, pleća tog teglećeg konja čelične konstitucije, povijenog vrata i uskih sapi. Crvenkasto-smeđa dlaka mu se presijavala prkoseći hladnoj planini koju su nadvili teški oblaci crni poput njegove grive. Na tankim nogama isticali su se crni gležnjevi. Zoran mu je prišao i nježno prislonio svoje lice uz njegovo. Da istovremeno nisu zatvorili kapke i da su okolnosti bile drugačije, pažljiv posmatrač bi uočio da obojica imaju iste, srneći meke i konjski izbočene oči. Dijelili su i strpljivost duha i pritajeni temperament.

Zorane, Zorane, prenu ga glas njegove Milanke. Opet si nekud odlutô. Slušaj, Boris se vratio. Da, vratio se! Na konju! Zamisli! Zvala me Rada juče, plače od sreće, kaže lijep je kô slika, da ga samo vidiš. Prepolovio se, nema ga šta vidjeti, ionako je uvijek bio mršav, ali je i dalje lijep. Tako kaže. A konja zavezô ispred zgrade i stalno ga miluje i tetoši. Zove ga Bjelobradi Žika. Kaže Rada da je velik i bijel kô srebro. Boris ga stalno perka. Smeta mu i najmanji trag skorene krvi. Cijeli Mejdan dolazi da ga vidi. Da su okolnosti drugačije, neko bi pomislio da je to zabavno.

Zoran je nijemo posmatrao jednu tačku. Milanka nije bila sigurna da li ju uopšte sluša. Svejedno se nadala da će ga obradovati vijest o sinovcu Borisu koji se izvukao zahvaljujući konju Žiki. Međutim, njegova reakcija je, po običaju, izostala. Sjedila je još malo, pričala o djeci, o komšijama koje su se vratile i onima o kojima se još traga, ispravila posteljinu na krevetu iako ju je zategla čim je došla, a onda je ugledala doktora na vratima i obratila mu se kao da Zoran nije tu.

Doktore, Zoran ni mrava ne bi zgazio. Znam ja da je u ratu drugačije, spašavaj živu glavu, ko te pita, ali sigurna sam da nikog nije ubio. Hoće li on ikad biti kô prije? Već dva mjeseca nije progovorio. Doktor joj je utješno prislonio ruku na leđa, a očima dao znak da će ju ispratiti, da je vrijeme da pođe.

***

Samo dva dana prije ovog razgovora, granate su pljuštale poput šamara ostavljajući za sobom kratere veličine afričkih zemalja i raspolućujući ljudska tijela poput nemarnih kasapina lišenih urednosti i emocije. Vatre su plamtjele mahnito, svaka za sebe, usamljene i nečujne od buke ratišta, kovitlajući garež i prenoseći miris spaljenog mesa. Šumom su pucketale grane kao posljedica sumanute jurnjave. Koščati mladić od nekih 19 godina, bistrih, svijetlo-zelenih očiju jahao je na konju posivjelom od prašine, isprskanom krvlju i zaraslom u mahovinu. Da su okolnosti bile drugačije, neko bi pomislio da je ovo nestvaran, filmski prizor. Nisu pravili predah, a čini se da životinji nije smetalo. Opasnost joj nije bila nepoznata. S vremena na vrijeme, mladić bi ga pomazio po vratu i prošaputao: Izdrži još malo, Žiko, i sredićemo ti to kopito. Uskoro ćemo vidjeti Vrbas i bićemo na sigurnom.

***

Ubio se, začulo se iza njihovih leđa.
Milanka je preblijedjela kao Zoranove duge, avetinjske, neprospavane noći. Skamenjena u mjestu, zadrhtala je. Ko se ubio?
Konj.
Kakav, bolan, konj? Zorane, o čemu pričaš?
Izvršio je samoubistvo. Gledao sam ga. Samo je prišao obronku i bacio se niz padinu. Tek tako. Iz čista mira. Eto, rekao sam. Ionako svi mislite da sam lud. Da je meni neko to pričao, i ja bih pomislio isto.
Doktor joj je klimnuo. Milanka se strovalila pored Zorana, stegnuvši ga iz sve snage, i glasno zajecala.
Vidio sam konja kako se ubio!, odjekivalo je bolničkim hodnikom.

 

(„Priča o dva konja“ nagrađena je tabletom, poklonom kompanije m:tel, za drugo mjesto na regionalnom konkursu za kratku priču pod nazivom „Priče iz komšiluka 3“ u organizaciji portala Mondo.ba. Priča će biti objavljena zajedno sa drugim izabranim pričama u izdanju kuće Imprimatur.)