Архиве категорија: POKUŠAJI PISANIJA

Jedna za Džeremija Ajronsa

Naslovna fotografija: Michel Comte (1stdibs.com)

Svetlana je voljela unikatne, ručno rađene torbe šarenih dezena, nesvakidašnjih i za afričke tkanine. Voljela je pogled na zemlju iz aviona, naročito na pravilne geometrijske oblike i boje nastale presijecanjem različitih površina. Svoje biljke koje je njegovala sa pedantnom ozbiljnošću i predanošću naučnika, trenutak kada bi papirna korpica za proju pod pritiskom sadržaja uronila u kalup. Najviše od svega, voljela je pozorište, posebno njegov prepoznatljivi miris, onaj teških zavjesa i tvrdih fotelja, miris same magije koju stvara neki drugi svijet, a opet tako poznat i blizak, kao sam život. A voljela je i mirise kvalitetnih parfema rijetko prefinjenih dama koje su još uvijek dolazile u pozorište onako kako dolikuje, u skupocjenim i elegantnim toaletama. Njoj je već odavno postao luksuz uživati u raskošnom mirisu egzotične crne orhideje koja je pristajala njenoj zategnutoj koži.

Voljela je Svetlana i šetnju ovim sumornim gradom u kojem se, uprkos činjenici da je veći dio života bila njegov žitelj, uvijek osjećala kao stranac. Voljela je čak i njegovu hladnu jesen koja miriše na kestenje i ugalj, onu koja i hroničnu usamljenost obavija u zlatni plašt zbog kojeg se, makar i u svjesnoj zabludi, na momente osjećaš sabrano, u miru sa sobom i prilagođeno okolini. Prolazeći pored mjesta na kojem je nekad bila pijaca dvoumila se hoće li kupiti buket poljskog cvijeća koje je odvažno i ljubopitljivo stršalo privlačeći i najodsutnije poglede zabrinutih duša tog maglovitog i hladnog oktobarskog dana. Još jedna stvar koju je mnogo voljela bilo je svježe cvijeće u vazi na kuhinjskom stolu i nikad joj nije bilo jasno zašto ljudi zatrpavaju cvijećem grobove kad tokom života gotovo nikad ne poklanjaju te samo naizgled sitne radosti. Onda se sjetila koliko joj je novca ostalo do kraja mjeseca i produžila je dalje krupnim korakom.

***

I dalje su ga čekale, ništa kraće nego inače.
Koja će ga nazvati da provjeri dolazi li? Možda ga je opet zabolio zub ili glava, kao onda, pa je popio tabletu i zaspao, zaboravivši na sastanak.
Čekaj, prošlo je tek pola sata, još je rano da ga zovemo.
Ma nek je rano, gladna sam, išla bih kući, od jutros smo ovdje.
Ajme, zar vam nije hladno tako?, upitala je sekretarica gledajući ih u tankim košuljicama kratkih rukava, po inerciji se ogrnuvši svojim besprekorno ispeglanim crvenim šalom.
Jeste, ali nisam imala šta drugo obući, reče Zorica, pokušavajući od toga napraviti vic.
Nisi imala šta obući zato što si omršavila ili zato što nemaš para da sebi kupiš?, bestidno upita čistačica koja nikad nije sputavala svoje misli.

Zorica se pravila da je prečula pitanje i nastavila pričati o zadivljujućim rezultatima svoje nove dijete i fizičke aktivnosti. Znate, mnogo se bolje osjećam otkad vježbam. Naveče budem toliko umorna da odmah zaspim i ne budim se u po noći razmišljajući koje račune ću da platim, mogu li ovaj mjesec preskočiti i struju i grijanje kako bih djeci kupila čizme za zimu.
Isidora na to, u svom dobrodušnom maniru, zamahnu glavom, na tren obasjavši cijelu prostoriju svojim najljepšim osmijehom i vječitim optimizmom. A ja baš ovih dana razmišljam hoćemo li moći u onim prošlogodišnjim, koje smo joj namjerno kupili za broj veće, sastaviti od septembra do marta, a da ne izraste.

Svetlana nije mogla da vjeruje da ih sve more iste brige o kojima se ona nije usuđivala govoriti. Osim što je strijepila da će to zvučati kao kukanje kojeg se gnušala, nije joj dopuštala ni njena samonametnuta radna etika zbog koje je često odavala utisak nekolegijalnosti. Saznanje da nije jedina koja je ovdje svašta morala progutati i na štošta zažmiriti nije joj puno pomoglo. Začudila se kako je neki dan uopšte nije uznemirio bijes jednog studenta koji je, nakon što ga je ljubazno zamolila da nauči osnovne stvari i dođe na sljedeći ispitni rok, bacio stolicu tik ispred nje.

Devojke, kako ste, nadam se da me dugo ne čekate?, konačno se začuo njegov glas i nakon što se mlako rukovao sa svakom od njih, sjeo je, raskopčavajući dugme od sakoa da ne pukne. Imamo li mnogo posla? Znate, malo sam umoran, majstori u našem novom stanu su napravili neki rusvaj, pa mi se danas ništa ne radi. Nisam vam rekao da smo kupili novi stan? Četvorosoban, prostran, a i blizu moje mame. Maločas me žena zove, kaže da u kupatilu nisu nešto postavili kako je ona zamislila, ljuti se, šta ja sad da radim?
Što bismo mi voljele da imamo takve „probleme“ u životu, pomislila je Svetlana pokušavajući da ne zakoluta očima na njegovo ekavsko preseravanje.  

I dok je on šokirano nabrajao kako je sve nenormalno poskupjelo, ona je razmišljala o tome kako su Danijela i Snježa prije nekoliko mjeseci gledale Džeremija Ajronsa na Brodveju. Zar ona sebi nije mogla priuštiti takav život? Zar je toliko nesposobna? Ne, Svetlana, nisi ti nesposobna, sjetila se dobronamjernih riječi jednog galantnog gospodina kojeg je posebno cijenila, ti si neprilagođena. Iza sebe je imala dva spontana, trombofiliju, karcinom jetre, ali i dva doktorata, Fulbrajtovu stipendiju i zavidnu ambiciju. Nekad je maštala o tome da jednog dana postane ministar nauke, naivno vjerujući da se na tu funkciju dolazi isključivo stručnim kompetencijama. Kakve li ironije! Nedavno je baš na tu poziciju postavljena njena školska koja je gotovo cijeli prvi razred gimnazije bila u crnini kako bi izbjegla odgovaranje kod pojedinih profesora. Čuven je njen odgovor: Naš Nobelovac, Sveti Sava za djelo „Orlovi rano lete“,.. Ili je to bio Petar Kočić? Svetlana nije željela da kompromituje svoj kredibilitet političkim angažmanom, ali nije sebi mogla oprostiti letargiju u koju je zapala, a koja ju je sputavala da preuzme konce sopstvenog života u svoje ruke u mjeri u kojoj je mogla i morala. Sad se osjećala kao prevarant svaki put kad uđe u amfiteatar i treba da predaje etiku. Muž ju je jednom prilikom, kad mu se požalila, pitao zar sveštenici u crkvi ne govore o grijehu i sagrešenju. S druge strane, Džeremi Ajrons, taj savršeni glumac i hedonista, ne plaši se javno da kaže kako nam je svima ispran mozak i upita kome cijeli prezaduženi svijet zapravo duguje pare.

Devojke, ja sam malo izgladnio. Dragana, hoćete li nam otići kupiti neke grickalice?, upitao je vadeći iz džepa nekoliko sitnih narandžastih kovanica i pružajući ih toj vječito anemičnoj djevojci s vidnim tragovima psorijaze po rukama, koja je bespogovorno izvršavala sve njegove zadatke. Neka, profesore, ja ću, odgovorila je tiho, uzela svoj novčanik i neprimjetno izišla iz prostorije.

Koliko još ovoga imamo? Već sam izgubio koncentraciju. Šta mislite da nastavimo sutra? Ionako je subota, neće nas niko ometati, imamo cijeli dan pred sobom. Onda, u 10? Bolje u 11, da duže odspavam.

***

Pogled na gradsko pozorište u daljini podsjetio ju je na posljednju predstavu koju je pogledala, a zbog koje je plakala što od smijeha što od muke zbog tako realno prikazane surove svakodnevice u kojoj vladaju glupost i bahatost. Zaboravila je da ne stavlja maskaru kad ide u pozorište i svi su, opet, vidjeli njenu razmrljanu šminku i neuspjele pokušaje da prikrije dušu koja joj se cijepala od jecaja. Smatrala je da svi treba da vide ovu komediju, ovaj teatar apsurda koji boli. Nije se zavaravala. Kao što na roditeljske sastanke nikad ne dolaze roditelji problematične djece, a programima obuke ne prisustvuju radnici kojima je ona najpotrebnija, tako ni ovu predstavu neće pogledati oni kojima je namijenjena, odnosno oni koji su najodgovorniji za ovakav nakaradni poredak stvari. Ako je pogledaju, ni u jednom trenutku neće posumnjati da se to odnosi upravo na njih. Ipak, on je baš tog dana u svom obraćanju novim studentima, koje je više ličilo na posmrtni govor nego na toplu domaćinsku dobrodošlicu, naglasio upravo značaj kulture i odlazak u pozorište za razvoj ličnosti. U koje je on to pozorište išao, pitala se dok je posmatrala njegovo stalno dvoumljenje da li da zakopča dugme na sakou i prikrije mlohave pihtije od stomaka, kojih se i sam grozio. (Znala je da je ljubomoran na njen stomak koji je i sad, u četvrtom mjesecu trudnoće, bio ravan i čvrst.) Kakve je on to predstave gledao kad nije shvatio da se rugaju upravo njemu i da direktno kritikuju takve prepotentne licemjere koji ne poznaju drugi autoritet osim svog, a koji kroje sudbine unesrećenih podanika u ovoj improvizaciji od države?

Kada je stigla pred ulazna vrata stana ustanovila je da su joj opet ukrali dvije saksije cvijeća. Nije joj bilo jasno kako se neko uopšte usuđuje popeti na peti sprat i, tek tako, nonšalantno snijeti saksije. To je bila već osma koju su odnijeli u posljednjih mjesec dana. Na kuhinjskom stolu je zatekla upozorenje pred isključenje struje. Spustila je kese i nije požurila da spremi ručak. Umjesto toga je sjela za laptop i ukucala u pretraživač Džeremi Ajrons na Brodveju, a u drugi lutrija za zelenu kartu.

Stari sat

Naslovna fotografija: Wallpaperbetter.com

Već peti put čitam natpis na vratima hirurške sale broj dva i po ko zna koji put vadim telefon da vidim koliko je sati iako nije prošlo ni dvije minute od posljednje provjere. Mrzim tu naviku kojoj pribjegavam svaki put kad mi je dosadno ili kad sam nervozan. Besmisleno je više razbijati glavu zašto naručuju od sedam ujutru kad ne planiraju početi prije devet sati. U hodniku ispred operacione sale za male hirurške intervencije već nas je četvoro: punačka studentkinja koja pita koliko traje procedura jer ne želi da propusti jutarnja predavanja, poznanica zaposlena na državnoj televiziji koja nas uvjerava da je zahvat brz i bezbolan pokazujući nam mali ožiljak na dekolteu, mladić guste crne kovrdžave kose u pratnji majke koji ne uspostavlja kontakt očima ni sa kim od nas, i ja, pomalo umoran od pretjerane brige kako ću se uklopiti u Sloveniji, gdje počinjem raditi za dva mjeseca.

Obuzet mislima nisam registrovao kad se pored mene stvorio visok čovjek od sedamdesetak godina. Vidjevši nas kako poskakujemo s noge na nogu i cvokoćemo na hladnim plavkastim pločicama komunističke zaostavštine uveliko oronule bolnice nad kojom noću oblijeću vrane sablasno nagovještavajući smrt kao u Hičkokovim filmovima, obratio nam se prvi put tihim glasom: Možda su nas namjerno pustili da ‘vol’ko čekamo, jer nemaju dovoljno anestezije, pa ‘oće da utrnemo.

Bio je obučen u vjerovatno najljepše odijelo koje je imao, tamnosivo, ispeglane košulje, crne kravate i besprijekorno sašivenog prsluka. Takva svečanost mogla je upućivati na to koliko cijeni instituciju u koju je došao i poziv ljekara. Postidio sam se svojih iznošenih patika. Savršen kroj njegovih pantalona otkrivao je tragove nekad snažne i korpulentne fizionomije. Dok je pričao pomalo otegnuto, oči su mu poskakivale i nije odustajao od namjere da nas zasmijava: Čet’ri puta sam ugrađivô stent, ali nikad nisam ‘vol’ko čekô.

Usporenim pokretima izvadio je iz džepa ručni sat. Oduvijek sam bio fasciniran tim starim satovima i uživao sam u pričama klinaca iz školskih klupa čiji đedovi su ih imali. Kupio sam ga dok sam radio u Austriji. Tamo sam čuvô novce jednoj bogatoj gospođi. Uvijek je imala nokte u boji i puno nakita po rukama. Mojoj ženi nije bilo drago što smo tu. Inače, ovi njemački sa lokomotivom su najbolji. Donio sam jedan i Gojku i Nedeljku, samo Urošu nisam.

Otegavši ‘u’ u posljednjem imenu, nastavio je pokušavajući nečega da se sjeti iako je bilo jasno da odgovor ne zna. Ne znam što njemu nisam. Kô da sam predosjetio da mu je vrijeme isticalo. Kad sam se vratio, rak ga je živog izjeo, ništa nije ostalo od ‘nak’og čo’jeka.

Dok je govorio, ogrubjelim rukama bi milovao onaj sat, opet ga lagano otvarajući i potom nježno vraćajući zajedno sa već oksidiranim lancem u džep. Posmatrao sam njegov profil dostojan antičke biste i blagi, stalnoprisutni osmijeh kada je doktorica uvela onog kosatog mladića, glasno i pomalo grubo naglašavajući da je u pitanju njen pacijent.

Nego, rec’ ti meni ima li ovdje neki sajdžija da mi ga malo pogleda i podmaže. U Mrkonjiću sam pitô, ali veli da mi ne može završiti za dan. Ja ‘oću da mi ga popravi tu preda mnom. Svi oni kažu dođi sutra ili za dva-tri dana, onda ga otvore, povade sve one kvalitetne sitne dijelove i ubace neke koji ne valjaju, ma goni ih, ko da ne znam šta rade. Nisam lud da im ga ostavim.

Nije valjda da ne radi?

Kao da je shvatio tok mojih misli preduhitreno odgovori: Ma radi, ne brini se, nije moje vrijeme još došlo. Izgleda da mi je suđeno da ih sve nadživim. Najstariji brat mi je umro još kô dijete. Prekrili su ga nekim jorganom od konoplje ili je u toj prostoriji u kojoj je zaspô bila neprerađena konoplja koju su netom obrali, više se ne sjećam, i kad su vidjeli da se ne budi, s’vatili su da se nekako otrovô ili ugušio pod tim. Davno sam sa’ranio i ženu, ispratio još dva brata, a evo nedavno i drugu sestru.

Tada je iz sale izišla moja poznanica, ovog puta raščupana, blago zarumenjena i odsutnog pogleda. „Da znaš da me je boljelo!“, kivno je odmahnula rukom, poželjela nam sreću i otišla. Vratio sam se svom sagovorniku koji je ponovo poglêdao na sat i smežuranom staračkom kožom prelazio preko gravure na poklopcu.

A Uroš je znao druga Tita. Kô momci bi zajedno išli na more i ostajali danima bez prebijene pare. Pričô nam je kako su na Brionima znali ušićariti za sladoled, pa liz on, liz Tito. A kako je tek bio lijep i uvijek tačan, tačan kô sat! Predavô je fiziku u gimnaziji,..

„Može sljedeći!“, arogantno nas je prekinula doktorica rekavši saradnicima da pripreme pacijenta dok se ona vrati s odjela. Ušao sam, skinuo se i legao. Treska vrata najavila je njen dolazak. „Ja bih dosad osam pacijenata završila, a tek smo na četvrtom“, osorno je osula paljbu po nedužnim tehničarima optužujući ih za sporost dok mi je davala anesteziju, a samo sekund kasnije osjetio sam rez oštrog skalpela na leđima.

(Priča „Stari sat“ uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu „Priče iz komšiluka 2“ i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur).

Redni broj 21

Naslovna fotografija: Pinterest.es

Preznojavam se. Mrzim taj osjećaj. Kad se znojim bez ikakvog razloga. Samo zato što nisam znala odbiti tanku teksas jaknu koju mi je utrpala u ruke na izlasku. Biće ti hladno tako. Ponesi ovo. I sad se znojim, a ne mogu je skinuti jer su mi ruke zauzete. Svaki dodatni napor bi cijelu, ionako već dovoljno komičnu situaciju učinio samo komplikovanijom. A neki se još usuđuju reći kako su majke uvijek u pravu. I sad hodam sa punim kesama po gradu tražeći bankomat. Mrzim dizati novac sa bankomata. I sad to opet radim. Za nju, naravno. Sopstvenu karticu ni ne pomišljam da imam. Na sreću, nije bilo toliko mučno kao što sam očekivala. Uzimam sve prilično spretno, brzo ubacujem u torbu i odlazim poput kakvog kradljivca. Odmičem se polako, sigurnim korakom, iako mi koljena zapravo podrhtavaju, a srce poprima ubrzane otkucaje. Zadovoljna, postepeno smirujem disanje, prelazim na drugu stranu gdje je više drveća.

Gledam u građevinu koja niče u nekad lijepom centralnom gradskom parku gotovo na mjestu na kojem je bila fontana. Nedavno su tu našli kumu meni bliske prijateljice kako se kupa u nekoj ljetnoj haljinici. Bilo je to na dan vjenčanja njene rođene sestre. Šta li je sad sa njom, pitam se. Ipak mi je vršnjakinja. Poznajem je još iz osnovne. Da li i dalje traži lak bez sedefa da joj donesu prilikom posjete na psihijatriju? Na krošnji koja oivičuje sam park, poster. Obično ih ne gledam. I ne znam šta mi bi da ovaj pročitam. Na njemu slika dugonoge djevojke u nečemu nalik na gaćice, duga kosa na prosječnom licu i obnažene preplanule grudi. Ispod tekst sljedećeg sadržaja: Zar ti koji imaš grad pod sobom, ne želiš da ovakva djevojka bude sa tobom? Zgrozih se. Pomislih da je vrijeme da se ošišam još kraće. Uskoro će zaredati vrućine. Neki čiča iz sportske kladionice bulji. Imam želju da mu stavim svoj pazuh pod nos.

Prolazim kraj pekare i pogled mi ostade na pecivima. Nisam ništa doručkovala. A planiram u teretanu. Doduše, pojedoh čokoladicu koju mi vratiše jutros umjesto kusura. Ovdje to još rade. Da mi je makar vratila bazuku, da se sjetim dobrih starih vremena kad sam uz hljeb redovno kupovala životinjsko carstvo i jela ga usput, uz okrajak. Danas ni hljeb više nije ukusan i mekan kao nekad. Poješću nešto na brzinu kad dođem kući. Kako to da ni u jednom trenutku nisam poželjela jagode koje nosim u kesama? Imam i domaće i šumske. Šumske još po prvi put ove godine. Sjećam se kako sam kao dijete u kratkoj suknjici, izgrebanih nogu išla u šumu da ih berem. Uvijek bih ih više pojela nego nabrala. A i ono što bih nabrala za baku, do kuće sam znala pojesti. Koliko puta mi je tad zmija prešla preko nogu. I nikad nisam paničila. Mislila sam da zmije samo ne treba izazivati i da mi neće ništa. I zato sam uvijek bila tiha da ih ne bih uznemirila. Kada bih se zamišljala na samrtničkoj postelji, uvijek sam vidjela kako mi donose jagode. Ama kakvi vapaji Milene Dravić za jagodama u filmu Sutjeska. Čudno kako mi sad nisu zamirisale.

Zapuhnu me sparan vazduh. Osjetih isti onaj bol u glavi kao juče. Samo ne to, opet. Neću da se prisjećam jučerašnjeg dana kada sam mislila da će mi glava eksplodirati od nepravde. Tjeram se da mislim o nečemu lijepom. Opet pomislih na šumske jagode i ženu koja mi ih je prodala. Kako je samo ružno kašljala. Bez prestanka. A već sam zatražila i paradajz. Bilo je kasno da se predomislim i pobjegnem. Istog trenutka me nešto zagolica u grlu i počeh kašljati i sama. Isto onako grozno poput nje. Hoću li ikad stići kući da otrčim u teretanu? Puna sam bijesa. Jedva čekam da ispraznim svu negativnu energiju koja se juče nakupila u meni.

Window_shopping_in_Mexico_City (1)
Foto: Commons.wikimedia.org

Bio je to zadnji dan školske godine. Po svemu sudeći i mog pripravničkog staža. Vatrenog krštenja, kako su ga svi koji me znaju nazivali. Imala sam u odjeljenju dva učenika koja su mogla izgubiti godinu. Na kraju je Siniša nakon četiri zaključene jedinice (od kojih sam ja izmolila dvoje kolega da mu poklone dvojke kako bi išao na popravni) prošao glat, jer kako sam to jutro saznala (budući da sam četvrtkom u suprotnoj smjeni):

Razrednice, ne brinite se, bila je mama u školi. 

Ništa mi nije bilo jasno. Gorica je, i dalje, sa tri zaključene neprolazne ocjene, plakala pitavši me: Šta ćemo mi čiji roditelji ne mogu doći u školu?

Naivna i mlada kakva jesam, bila sam potpuno zbunjena. Ušla sam u zbornicu ljuta kao furija. Onda mi je sinulo, jer je jedna od navodno najstrožih profesorica stručnog predmeta pokazivala kolegicama svoje nove cipele iz poznate prodavnice luksuzne obuće koju jedan prosvjetni radnik sebi nije mogao priuštiti. Tačno sam se sjetila kad je jednom na pauzi između časova govorila kako ih je vidjela, a kako koštaju pola naše plate. Nije joj smetalo uzeti novac od samohrane majke, supruge poginulog borca, ali joj je bilo ispod časti pokloniti dvojku malenoj Gorici uprkos molbama. Baš kao što joj nije bilo poniženje šepuriti se po zbornici pred kolegama koji su razmišljali kako će prehraniti porodicu. Bijesno sam zgrabila dnevnik i stvorila se ispred nje. Briši, rekla sam krajnje smireno pokazujući na jedinicu ispisanu njenom rukom na stranici učenice pod rednim brojem 21.

sakura-derevo-vishnya-cvety
Foto: Shutterstock.com

Na dnu najduže ulice na svijetu, a to je uvijek ona posljednja do kuće kad se vraćaš umoran ili žuriš, pretičem neku ženu. Kako sam je obišla iza sebe čujem: Koliko su danas trešnje? Kako ih je samo vidjela među svim što teglim. Odgovorih joj. Uh, tako skupe. Juče su bile duplo jeftinije. Bez želje da nastavim dalju konverzaciju, mrzovoljno progunđah i nastavih. Ubrzala sam bez pozdrava i izvinjenja. Njen glas se gubio u gustini vazduha. Kao da sam udisala tijesto. Nikad nisam voljela ovakve razgovore. Baš kao što nikad nisam bila vješta u kupovini na pijaci. Cjenkanju pogotovo. Nikad ne bih obišla sve prodavače jabuka da bih odabrala najjeftinije ili najukusnije. I nikad nisam znala reći, dajte mi ove veće, zrelije, crvenije.

Prolazim kraj dvorišta pedesetogodišnjaka kojeg je mama jednom pitala za neko drvo koje ima posađeno u dvorištu. Rekao je: Moram pitati mamu. Navratite za koji dan pa ću vam reći… Sada ima neke ruže. Pomišljam da uberem koju i obradujem mamu. Čisto da ne galami zbog mog bijednog izbora na tržnici. Kupila sam trešnje koje voli i koje ove godine još nije ni probala, ali će im svakako naći hiljadu mana. Osjećam neku zebnju izazvanu blagim sjeverozapadnim vjetrom. Dobro je da imam jaknu.

(Priča „Redni broj 21“ uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu „Priče iz komšiluka“ i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur).

Kad porastem biću srećan

Naslovna fotografija: Youtube.com

Mama kaže da je nekad davno negdje pročitala ili od nekog čula, nemojte ju držati za riječ, da ljudi (ili možda njihove mame) na dan svog rođenja opet osjete porođajne muke. Ne znam da li je to istina, ali ja sam se jutros, tačno u četiri kad sam prošle godine rođen, probudio od bola u stomaku. Naime, pregladnio sam, što za mene, doduše, nije ništa novo, mogao bih jesti svaka dva sata. Ne razumijem kako sestre nisu tako često gladne i zašto hoće da budu mršave. Sestra Jelena koja je od mene starija dvije godine i ja komotno možemo da nosimo istu garderobu. Vidim da se tata već malo zabrinuo hoće li me moći oženiti, to mu je izgleda nešto važno. Inače, takođe ne razumijem zašto sestre spavaju u onim malim, uskim pokušajima od kreveta kad je onaj veliki baš zakon, pogotovo otkad sam istjerao tatu, pa se sad mogu baškariti do mile volje. A mama? Mama je najbolji jastuk koji je svijet mogao izmisliti.

26694530_10155456359393090_514504076_n
Foto: Porodični album

Protekla godina mi je bila baš zanimljiva, nevjerovatno je koliko toga sam naučio. Recimo, samostalno sam prohodao prije nekih petnaestak dana, tačnije onog dana kad sam na prozoru ugledao čizmicu punu slatkiša. Tad sam jednostavno zaboravio da se pretvaram, pohrlio sam da sestre ne bi razgrabile ono moje. I tako, otad hodam i sam sebi plješćem, jer su moji iz nekog glupog razloga poslije prva tri dana prestali da me bodre. Zato ih neprestano moram podsjećati, jer je to ipak veliki korak za mene. Inače, sestre volim bez obzira što one imaju svoje momente, pogotovo Jelena koja me zna i zajahati kao konju i gurnuti i udariti, i plače kad je čupam i ljuti se kad hoću s njom da se igram, a kad treba da podijeli neki slatkiš sa mnom govori bato maji. Sofija je već druga priča, njoj samo smeta ako zaklonim televizor dok gleda Violetu ili ako je baš loše volje. Jelena je skoro uvijek nasmijana i vesela, ali joj to ne smeta da prema meni bude zloćo. Ona se recimo oduševljava crtanim Maša i medo i stvarno je smiješan i sve, ali ona ima istog tog medu i noću spava s njim, priča mu priče, čak tjera mamu da mu čisti nos fiziološkom, ali danju kao da ne postoji, potpuno ga zanemaruje. I tako neki dan kad je počeo crtani, ja sam mamu poveo u sobu da joj ukažem na zapostavljenog medu na šta je ona potpuno odlijepila. Mame baš znaju biti neuračunljive. Nikad ne znate kad će se rasplakati od sreće zbog nečeg tako banalnog.

Razmišljam šta još da podijelim sa vama, a da vas ne ugnjavim, znam da vi ljudi nemate mnogo strpljenja puno da čitate, a ja ne bih da ispadnem smarač, jer vjerujte mi da zapravo jedva šta i govorim. A i zašto bih? Primijetio sam da se mama često štreca kad čuje neke riječi i od Jelene nekad po sto puta traži da ponovi jednu te istu riječ, a i Sofiju ispravlja. Stoga se ja držim samo provjerenog ma-ma jer se ona na to skroz raspilavi. Ali, dobra je, moram priznati, ona tačno zna kad je to moje ma-ma dobro jutro, kad pomazi me, kad mogli bismo u šetnju, kad spava mi se, gladan sam i slično. Jedino mi nije jasno što se samo naša jelka zove ne-ne i što se pozdravlja mahanjem kažiprstom.

26696930_10155456359278090_1341722202_n
Foto: Porodični album

Ah, da. Često plastične igračke koristim kao telefon kojim zovem dedu, jer je to ubjedljivo najzabavniji i najopušteniji deda kojeg sam upoznao. Njemu ništa nije teško i sa njim je sve dozvoljeno: i da ga čupam i da mu skidam naočale i da me nosa i uspavljuje satima i da idemo u duge šetnje; i ne ljuti se kad bacam igračke i vrištim, ma kažem vam, baš sve. Samo je smiješan što uporno za mnom ponavlja av-av, pa-pa, ne-ne kao i prateće gestikulacije rukom i glavom. Meni to brzo dosadi, ali moram zbog njega da se igram, jer mu se to mnogo dopada, a i volim kad mu se oko očiju naprave one njegove bore smijalice. Stvarno je drag i nježan i stalno priča kako ćemo na proljeće ići na utakmice Borca i kako ću i ja igrati fudbal (na šta tata prevrće očima i smije se).

Jedina stvar za kojom baš i nisam lud su one naporne inhalacije kojih sam, da se ne lažemo, primio barem hiljadu. Svi, uključujući ljekare, govore da će proći kad porastem iz čega zaključujem da to odrastanje nije nimalo naivno. A i kad to prođe, doći će nešto drugo, ko da gledam, tako to uvijek biva. Iskreno, ne znam ni što vam sve ovo uopšte pričam, ni šta sam zapravo htio da kažem. Moji su baš izabrali zgodan trenutak da pokvare stomak, da ne budem baš prost, tako da nisam namirisao nikakvu tortu, ali ima još dana. Dotad gledajte moju borbu s ovim tigrićem kojeg su mi sestre negdje zbavile.

Teta Zorkine kiflice

Naslovna fotografija: Youtube.com

Teta Zorka je jedna od onih komšinica koju su makar jednom u razgovoru spomenuli gotovo svi vaši poznanici. To je najčešće žena srednjih godina koja je, vjerovatno, nekad i bila zaposlena, ali je se malo ko sjeća iz tog perioda njenog života. Uglavnom je pamtite kao dobro obaviještenu i stalno prisutnu domaćicu koja zna kako je vjenčani kum sina onog političara iz šestice oženio onu Perinu malu čija je mama išla u osnovnu školu sa sestrom onog vodoinstalatera iz podruma susjedne zgrade još dok su stanovali na Bulevaru. I koja vam uporno pokušava objasniti kako je taj Miladinov sin slomio nos, iako joj zaista nije jasno kako se vi toga nikako ne možete sjetiti. U takvim situacijama joj, zarad dobrih komšijskih odnosa i mira u kući, a usljed lijepog vaspitanja i poštovanja prema starijima, ne smijete priznati ni da niste upratili je li Miladin političar ili vodoinstalater, ili, pak, neko sasvim treći.

8021769784_6502efbb37_b
Foto: Wallpaperset.com

Teta Zorku bi svi, koji su ikad imali komšije, opisali kao vrlo glasnu ženu kojoj nikad nije promaklo u koliko sati ste noćas došli iz grada, zbog čega će joj mnogi krajnje neopravdano pripisati i nesrazmjeran višak kilograma. Mnogi će vam, sa prizvukom ismijavanja, reći i kako je neumorna u prepričavanju događaja iz tuđih života i da je strastveni obožavalac svih mogućih serija koje se emituju na kanalima kablovske televizije. Većina će vam ljutito priznati kako ih nervira njeno regulisanje saobraćaja ispred zgrade ili opominjanje nemirnih klinaca koji divljaju stubištem za vrijeme dnevnog reda ne pitajući se zašto ona ne odmara kad i ostali stanari. Nemojte se iznenaditi ni ako čujete da je, možda, baš ona žena predsjednika kućnog savjeta, zadužena za prikupljanje novca za vodu ili, čak, održava čistoću u stubištu.

Međutim, malo ko će vam reći i da je teta Zorka jedna vrlo zanimljiva žena sa bogatim životnim iskustvom. Niko neće priznati ni koliko je zabavna i duhovita u svojoj rasijanosti i kako umije da se šali na sopstveni račun. Pa ipak, i oni koji nisu pretjerano bliski sa njom, sigurno su čuli za neku od njenih mnogobrojnih dogodovština kao što je ona kada je istresajući mrve sa stolnjaka nakon večere, istresla i muževljev novi skupocjeni ručni sat, a potom ga išla tražiti po mraku te hladne snježne noći. Sasvim sigurno se godinama prepričava i kada je posudila od komšije tada vrlo rijetki i kvalitetni sportski bicikl da bi otišla do mesnice, a vratila mu nečiji tuđi, sasvim drugačiji, koji je zatekla ispred. Nezaboravan je i događaj kada je sinovljeve hlače odnijela krojačici i umjesto da budu sašivene na rasparanom dijelu, tražila da budu skraćene za čitava tri centimetra. Meni možda najdraži je, onaj, kada je, ne kupivši ništa u supermarketu, izišla sa praznom korpom na ruci zapričana sa poznanicom o ko zna čemu. Svakako najsmješniji, mada tužniji od prethodnih, je kada je u žurbi iščekujući goste na ručku, supu, u želji da je procijedi, prosula u sudoper.

26552793_10155449663873090_961537951_n
Foto: Pinterest.es

Ako me je nekad i iritirala teta Zorkina nametljiva ljubaznost, oprostila sam joj sve onog dana kada mi je zakucala na vrata, nosivši u ruci tanjir prepun vrućih kiflica sa sirom. Znam da si tek došla iz škole i mora da si gladna, rekla je oprezno. Nisam skidala pogled sa svijetloplave salvete na kojoj su se ocrtavali brežuljci ukusnog tijesta. Nosnice mi je omamio isti onaj miris koji se nekada širio iz Esine pekare u koju smo redovno svraćali nedjeljom uveče po povratku sa sela da kupimo najveće kifle na svijetu. Brat i ja smo se redovno takmičili ko će ih, onako tople i mekane, pojesti više još u kolima, ne dočekavši da stignemo kući i namažemo ih sa eurokremom, on sa čokoladnom, ja sa mliječnom polovinom.

I danas, sa svojih trideset i kusur, iznova se obradujem teta Zorkinim kiflicama. Samo što ovog puta ne zatvaram vrata očima gutajući kiflice, pri tom ne primjećujući novu frizuru i iskren osmijeh na tom, toliko poznatom, dragom mi licu. Sada ih nas dvije jedemo zajedno dok mi ozareno besjedi o mojoj ogromnoj školskoj torbi, bijelim košuljama sa velikim uštirkanim kragnama, suknjicama i štramplama svih boja po kojima sam, prema njenim riječima, bila poznata u cijelom naselju. Volim i kad mi pripovijeda o danu kada sam zaboravila ključeve od stana, pa je pristojno i stidljivo zamolila da ostavim tešku torbu kod nje, sjurivši niz stepenice da se igram dok mi se roditelji ne vrate s posla. Isto tako volim i kad mi, sa neobuzdanim entuzijazmom, priča kako je ponosna na svoju djecu i srećna što su takva kakva jesu. A izrasla su u najdivnije ljude koje poznajem. Svakim danom me sve više opčinjava svojim životnim žarom i nema sumnje da će mi dan započeti vedro kada me ujutru po odlasku na posao isprate njene široke grudi uvijek spremne da nježno priviju na sebe svako nesigurno stvorenje poput mene.