Ja sam Vanja, a chronic Lyme warrior i ovo je moja, maksimalno sažeta priča (svi koji me poznaju znaju da sam sinonim za Markove konake, digresije obogaćene rezultatima empirijskih istraživanja, priče dok mi ne pukne glas).
Lajmska bolest ili lajmska borelioza je infekcija nastala ugrizom zaraženog krpelja. Neki ljudi su mi pisali u inbox da se raspitaju za najčešće simptome, rekla sam im da guglaju jer nisam mogla kucati sa braunilom u veni i jer mi se uostalom nije ni pričalo o tome. Nije da mi se i sad nešto priča i ne želim da pametujem, nisam ljekar, ovdje ću samo iznijeti neka svoja dosadašnja iskustva najviše zbog nekog opšteg znanja. Ja prva sam čula za lajmsku bolest prije nekoliko godina od prijateljice čiji muž je obolio od ove gamadi. I sve što sam znala jeste da je prenosi krpelj i da je u pitanju nešto što ne biste nikome poželjeli. Nije me interesovalo više jer eto, mene krpelj nikad u životu nije ugrizao, barem ne koliko ja znam i koliko me sjećanje služi. Posljednjih 11 godina koliko mi ima najstarija kćerka redovno ih sve troje pregledam pred tuširanje i nikad nismo našli nijednog. Ne znam ni da li sam ikad u prirodi uživo vidjela krpelja. Jesam kao dijete znala napipati krpelja na psima i to je bilo sve. Inače sam magnet za insekte, ona jedina osoba u parku koja se non stop češe: grizu me bube, komarci, pauci, muve, mravi, obadi, ose,.. Ujed pčele za mene može biti smrtonosan, stršljene sam dosad imala sreću da izbjegnem. Naizgled nepotrebna digresija. Međutim, prvi, najčešći simptom ugriza zaraženog krpelja je tzv. specifična kožna manifestacija, osip, crvenilo u vidu koncentričnih krugova ili tako nekako – u stručnoj literaturi opisan kao erythema migrans (EM). E, ja to nisam imala i u suštini, većina oboljelih može proći bez tog, prvog, najčešćeg znaka infekcije. Takođe, literatura obiluje i podacima poput onog da zaraženi krpelj mora provesti otprilike 36 sati da bi prenio infekciju. Još jedan, na mom primjeru, ispostaviće se mit. Ugriz, dakle, može proći potpuno nezapaženo.
Infekciju možete da imate godinama, da vam stvara povremene, ne previše intenzivne tegobe zbog kojih se možda nećete ni javiti ljekaru ili pak neke izolovane koje će upućivati na nešto lokalizovano i lutaćete dugo do prave dijagnoze, a zbog „bezazlenosti“ ili sporadičnosti tegobe, odustaćete od dalje potrage (na primjer, prije nekoliko godina sam dvaput u kraćem periodu kolabrirala, dobila infuziju, pripisala to obilnijem ciklusu u kombinaciji s umorom i suncem, svejedno odradila tilt-up test koji je bio uredan i potpuno zanemarila tadašnju preporuku da se testiram na more nekih virusa i ni manje ni više nego na boreliju?!). Ne mogu sebi oprostiti što to tad nisam uradila. Elem, idemo dalje.
Navešću spisak većine mojih simptoma i onih za koje mi je dr poslije rekla da su, takođe, posljedica lajmske, a koje sam ja pripisivala koječemu drugom poput post-COVID-a, hroničnog umora jer troje djece, a ja hoću i želim da stignem sve, stresu, svakodnevnoj preopterećenosti multitaskingom, nekim svojim povredama, lošom ishranom, smanjenom fizičkom aktivnošću, gubitkom majke, poznatim hroničnim dijagnozama puput Hašimota i gastritisa, godinama?! i tako dalje i tome slično. Uvijek ćemo naći neki logičan uzrok. Moji ozbiljniji simptomi su počeli sa opsežnijim stomatološkim radovima – prvo u vidu afti u ustima, peckanja i žarenja jezika i usana, desni, ušne šupljine, trnjenja brade, dakle krajnje lokalizovanim koji su mogli ukazati na eventualne posljedice stomatoloških intervencija, da bi po stavljanju krunica krenule intenzivne, krajnje nespecifične tegobe zbog kojih sam završila na urgentnom, a to su:
nepodnošljive glavobolje u potiljačnom dijelu glave (osjećaj nadolazećeg moždanog udara ili jake upale mozga, kao da će da eksplodira glava)
ukočen i bolan vrat
vrtoglavice
zujanje u ušima
trnjenje glave
čudne senzacije u glavi (kao da me tu i tamo oprži meduza)
osjećaj gubitka sluha
titranje oka
crne mrlje/mreža po očima (kod nekih mogu biti dvoslike, zamagljen/mutan vid, bljeskovi sa strane i slično)
pečenje očiju i kao da vas neko bocka iglicama iz unutrašnjosti oka
nemogućnost da naboram čelo ili da se namrštim,
šetajuća bol u zglobovima (od ramena, preko koljena, do zuba, malih zglobova prstiju, itd.)
peckanje, trnci, žarenje svuda po tijelu, posebno na vrhovima prstiju (jagodicama i stopalima)
trnjenje šaka i stopala
slabost u nogama, kao da nosim tegove, teškoće pri penjanju uz stepenice, „kočenje/blokade/spazmi“ nogu/mišića
tremor
nevoljni pokreti, trzaji nogu pred padanje u san
nesanica, KONSTANTNA, svaku noć, mjesecima
košmarni snovi
bol iza/ispod grudne kosti
kratak dah/nedostatak vazduha
otežano gutanje, osjećaj knedle u grlu (pomisao na uvećanu štitnu ili GERB)
prežderavanje
uvećani limfni čvorovi
„upaljeno“ cijelo tijelo, osjećaj inflamatornog procesa u organizmu
osjećaj pečenja i svrab kože, osjećaj gmizanja/mravinjanja po koži
hronični/prekomjeran umor i kad nema realnog osnova
zapinjanje po ravnoj površini
ispadanje stvari iz ruku
tzv. Lyme rage (nagle i bezrazložne oscilacije emocija od bijesa do suicidalnih misli)
kognitivne smetnje (nemogućnost pronalaska prave riječi i lijepog izražavanja do nesuvislog i nepovezanog izražavanja, lapsusi, zaboravljanje, loša kratkotrajna memorija, ponavljanje (istih rečenica), opšta smušenost, slaba koncentracija, tzv. brain fog,..)
često padanje u malodušnost i nezadovoljstvo, jednostavno to nisam ona vedra i optimistična ja, izbjegavanje razgovora i druženja s ljudima
osjećaj da ćete se svakog časa ugasiti (jedno vrijeme sam na pitanje radnih kolega „kako si“ odgovarala sa „ko pred smrt, Bože me oprosti“, stvarno vjerujući u to)
Naglašavam, ovo su samo neki od mojih najčešćih simptoma, čak i pojedinačni mogu upućivati na lajm, ali apsolutno i ne moraju, pogotovo dok ne isključite druge bolesti. Ono što meni nije dalo mira da odustanem od potrage za pravom dijagnozom su konstantne glavobolje i vrtoglavice dobrih pet mjeseci koje nisu jenjavale niti popuštale ni na jedan lijek protiv bolova. Treba li da pričam da sam prošla kompletnu neurološku obradu (ORL, pregled oftalmologa, magnet glave i vrata, EEG glave, evocirane potencijalne, kolor dopler krvnih sudova glave i vrata), te kad su svi ti nalazi bili uredni, srećom (uključujući osnovne i proširene biohemijske i mikrobiološke analize krvi), posjetila sam i sve druge specijaliste (reumatologa, kardiologa, gastroenterologa, specijalistu nuklearne medicine, ginekologa, centar za dojku,..). Nisam jedino otišla na VMA kod specijaliste alergologije i kliničke imunologije što sam namjeravala jer ovdje takvog nemamo, makar povremeno gostujućeg. U nedostatku ideja kome više da odem, očekujući i plašeći se da je sljedeća jedina logična adresa psihijatar (nije da se i sami ne počnete preispitivati jer imate osjećaj da gubite razum, a jasno je da se nešto krajnje čudno dešava), tragajući za tzv. doktorom House-om, dobrim dijagnostičarem, internistom, koleginica s početka ove priče mi preporuči da se testiram na boreliju, što i učinih. I, pozitivna! Otad počinje moje druženje sa infektologijom.
Eto, zasad ovoliko, kao neki uvodni, osnovni dio jer možda nekome od vas ili nekome vašem može biti od koristi. Ako dugo tragate za uzrokom mnogih vaših tegoba, isključili ste sve drugo na šta bi upućivale, terapije vaših poznatih i uspostavljanih dijagnoza baš i ne daju potpune rezultate, sjećate se ugriza krpelja ili pažljivo osluškujete sopstveno tijelo koje uostalom upravo sami najbolje poznajete i instinkt vam govori da tu ima još nešto, nije zgoreg testirati se. Lajmska bolest je poznata kao veliki imitator jer oponaša mnoga druga oboljenja, najčešće ona autoimuna (multiplu, lupus, artritis,..) zbog čega često zavara i uputi na pogrešan trag, te se pacijenti liječe od nečeg drugog – što može biti i posljedica neprepoznate i neliječene lajmske, ali i zbog čega najčešće ostaje potpuno neprepoznata.
Za ovih pet mjeseci sam se načitala najrazličitijih iskustava ljudi oboljelih od lajma, iščitala mnoge naučne radove i istraživanja na ovu temu, poslušala milion podcasta američkih infektologa na ovu temu, konsultovala se sa ljudima iz okruženja koji se bore s ovim uljezom i s onima koji su se uspješno zaliječili, istraživala različite načine liječenja (mimo tradicionalne medicine), već sad razmišljala o nekim krajnje drastičnim metodama poput dry fastinga u Sibiru, prihvatam svaki dobronamjeran savjet, prvenstveno of strane onih koji su u istom paklu. Zato i nerado dijelim svoje iskustvo, iskreno se nadajući da nikome nikad neće zatrebati. Vođena sam činjenicom da je prava dijagnoza pola izliječenja. Lajmska je odlična podloga za ozbiljnu depresiju, veliki dio prethodnih mjeseci je bila jedina i svaka moja misao, moj preostali identitet, ali odlučila sam dalje da idem pozitivno i da je ne hranim ni samom pričom o njoj zbog čega bih cijenila da poštujete moju želju onda kad mi se jednostavno ne da i ne spominje i ne želim da kvarim svoje raspoloženje pogotovo nakon što sam se do ove mjere ogolila – te cijenite i to, u suprotnom ću, bez obrazloženja, obrisati svaki komentar koji mi ne bude odgovarao.
Inače, jedan od mojih, pa recimo omiljenih simptoma (hajde da nađemo i nešto pozitivno u ovom sranju u bojama) da li same lajmske ili neke njene posljedice, ne znam više ni sama (sad mi je sve lajm) je čest izostanak konvencionalnih socijalnih normi: naime, izgubila sam strpljenje za ljudsku površnost, glupost i čisti bezobrazluk, bez problema i biranih riječi bih ljudima uputila kritiku ili kakav sarkastičan i neprimjeren komentar, vrlo neposredno i eksplicitno, nerijetko i grubo (što nikako nije karakteristično za mene). I da, istovremeno vam ništa nije lajm, tj. ne možete vjerovati da je jedna bakterija sposobna da vam (u)radi sve to, da vam urušava kompletan sistem, neprestano sumnjate u dijagnozu i stalno mislite da tu ima još nešto, barem još tri ozbiljne bolesti. I ne zamjerite mi ako sam u proteklih pola godine bila rezervisana, neljubazna, odsutna, čudna, nisam vas na prvu, ne daj Bože, prepoznala, prošla bez pozdrava ili zadržavanja jer sam bila smlaćena, nisam uputila empatiju, ostala ravnodušna, možda vas nepromišljeno (svakako nesvjesno i nenamjerno) uvrijedila, iskulirala, jednostavno zaboravila da vam se javim/odgovorim i šta ti ja znam šta već, jer to nisam (bila) ja, to je moja lajmska! Ali, zaista, nije šala ma koliko bih željela da jeste jer dobro zvuči (ma koliko klišetirano).
Još jednom, želim da ponovim da ne očekujem niti tražim empatiju, razumijevanje, podršku, ne pišem sve ovo s takvim namjerama nego prosto da vas upozorim koliko zlo mogu biti krpelji i da budete oprezni koliko god je to moguće tokom boravka u prirodi, odnosno, da ne dozvolite ovoj beštiji da vam napravi kurcšlus u organizmu. Insistirajte na terapiji dok je infekcija akutna, odnosno odmah nakon opaženog ugriza jer u toj fazi svakako ne možete pouzdano znati da li je krpelj bio zaražen ili ne. U suprotom mogu proći i godine prije nego što vam uspostave dijagnozu, a gamad vas sve vrijeme podmuklo izjeda. I, da, za sam kraj, mala dopuna, prijateljica me je podsjetila. Testirati se možete na uputnicu na UKC-u (mikrobiologija), a možete sad i u većini privatnih laboratorija koje to šalju u Beograd ili Njemačku. Bolje je da odmah radite Western Blot jer je pouzdaniji od Elisa testa koji može biti i lažno pozitivan ili uradite odmah oba (nikako samo Elisa jer će vam svejedno opet tražiti i Western Blot). Bolje laboratorije van BL imaju i savremeniju i detaljniju tzv. Imunoblot metodu.
Čitam ovih dana kako Nebojša Bradić nema kompletnu dokumentaciju za mjesto upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu. Naime, nedostaje mu dokaz o znanju engleskog jezika?! Pa, pobogu, dokle više forma ispred suštine i otvorena diskriminacija na svakom koraku?
Jedan od najgrđih i najnepotrebnijih zahtjeva prilikom konkursne procedure zapošljavanja u ovom apsurdisanu je upravo traženje dokaza o znanju stranog jezika pogotovo ukoliko se traži recimo za radno mjesto čistačice (danas moderno preimenovano u administratorku infrastrukture protoka ljudskih resursa ili menadžera higijene). Traženje dokaza o aktivnom korišćenju jezika dovelo je čak i do donošenja Odluke o utvrđivanju isprava koje mogu služiti kao dokaz o poznavanju stranih jezika u postupcima sprovođenja konkursa u institucijama Bosne i Hercegovine. Među ispravama, naravno, nisu navedena i samim tim nije moguće priložiti, odnosno uzeće se kao nevažeće, ovjerene kopije svjedočanstava sa ocjenama iz engleskog jezika tokom formalnog obrazovanja jer, pobogu, ko još nauči engleski u osnovnoj i srednjoj školi? Ta, čemu uopšte služe osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, sigurno ne da se nešto savlada i nauči, a uostalom kad je ocjena bila mjerilo znanja? Ne, mjerodavan je isključivo dokument specijalizovane škole stranih jezika jer jezik se, inače, ne može naučiti studijskim ili turističkim boravkom u stranoj zemlji, na seminaru na stranom jeziku, slušanjem muzike, gledanjem filmova, čitanjem literature na stranom jeziku, radom na stranom jeziku,.. Inače, još je zanimljivije da Agencija za državnu službu BiH propisuje i koji dokumenti se mogu uzeti u obzir kao dokaz radnog iskustva u struci i pazite ovo, prenosim u originalu: Radna knjižica ne može dokazati nijedan oblik radnog iskustva! A eto, neki tamo papir o završenom kursu engleskog jezika može.
Pa, ljudi moji, znanje je kao mlijeko, ukiseli se ako dugo stoji nekorišćeno (if you don’t use it, you lose it). Nema tog dokumenta koji može biti valjan kao stvarno znanje koje se jedino može provjeriti lično od samog kandidata u trenutku kada je ono i potrebno. Takođe, traženje bilo kakvog komada papira koji potvrđuje znanje stranog jezika ili rada na računaru automatski podrazumijeva nipodaštavanje cjelokupnog obrazovnog sistema i obezvrijeđuje godine izučavanja i sticanja ovih vještina, ali i kapacitete i navike svakog kandidata individualno koji su mogli savladati potrebne vještine na najrazličitije neformalne načine. Nije li poželjnija i jednostavnija, a tek validnija, provjera na licu mjesta od običnog papira koji ne mora da znači apsolutno ništa. Nije, jer u institucijama u kojima se traži znanje engleskog jezika rijetko kad radi neko ko ga zaista i zna i ko bi mogao ispitati potencijalnog budućeg kandidata za bilo koje radno mjesto. Slično, samo posjedovanje vozačke dozvole ne znači da kandidat neće praviti više štete nego koristi organizaciji čestim saobraćajnim prekršajima ili nesrećama. Drugim riječima, sve ovo su samo neke u nizu vještina koje su individualne, te ih treba testirati u potrebnom trenutku.
Ajd sad i budimo iskreni. Koliko je vas prilikom regularne i fer procedure zapošljavanja, ne ove diskriminatorske, putem nepotizma, političkog opredijeljenja, mitom i mimo svih pravila, moralo priložiti dokaz o znanju engleskog jezika (pritom tokom razgovora za posao nije morao demonstrirati stvarnu vještinu), a koliko puta mu je taj engleski tokom godina realno zatrebao (isključujemo, naravno, jezička, prevodilačka, nastavnička, diplomatska i zanimanja gdje je to jedna od ključnih kompetencija)?
Zašto ovo pišem? Nisam operisana od prakse zapošljavanja na ovim prostorima, ali sigurna sam da mnogi iole ozbiljni poslodavci u neznanju i brzopletosti da dođu do najboljih kandidata prepisuju pogrešnu praksu jer misle da tako mora i u startu odbijaju odlične kandidate tražeći nerazumne i nevažne kompetencije i još nepotrebniju i besmisleniju dokumentaciju koja nešto „dokazuje“.
Sigurna sam da nema potrebe da vam predstavljam Nebojšu Bradića. Dovoljno je, kad su u pitanju njegove jezičke vještine reći da je sarađivao sa „najvećim živim pozorišnim rediteljem“, Piterom Brukom.
A gdje je pečat?!
P.S. Svojevremeno sam planirala na blogu objavljivati odabrane stručne i naučne radove iz domena istraživanja kojima se bavim, ali ta praksa nikako da zaživi. Plan mi je bio predstaviti ih u kraćem obliku u nekoj popularnijoj formi, bližoj široj čitalačkoj publici, a rad u cijelosti postaviti za one koji su zainteresovani da ga pročitaju, eventualno i koriste. Kao, na primjer, sad. Dakle, o nekim drugim vidovima diskriminacije prilikom zapošljavanja u Bosni i Hercegovini možete čitati oblici diskriminacija prilikom procesa regrutovanja ljudskih resursa.
Ponekad, u onim rijetkim trenucima dokolice, nametnutim stvarnom iscrpljenošću organizma, dok mehanički pritišćem dugmiće na daljinskom, razmišljam o njemu i koliko mi zaista nedostaje. Uključujući i onaj teški miris u radnji one dvojice braće Turčina, u kojoj je uvijek veselo i glasno, a odakle sam vodila najemotivnije razgovore sa svojima. Mnogo je takvih telefonskih govornica u Briselu, gdje se veza sa najbližima ostvaruje putem interneta, a gotovo u svakoj vlada specifičan, uglavnom nepodnošljiv miris. Brzo se čovjek navikne na njega i dugo ga poslije osjeti u nozdrvama, čak hiljadama kilometara daleko, a godinama kasnije ostaje jasno prepoznatljiv, ne gubivši na intenzitetu. Većinom ih drže Arapi, nekadašnji žitelji Magreba i drugih zemalja Sjeverne Afrike. Dobro su se snašli u Belgiji ovi mali preduzetnici, koji su često i vlasnici lanaca prodavnica brze hrane, poznatijih kao “Sultans of Kebab”. Tu se zaista dobro jelo, a miris ustajalog crnog luka koji se zavuče pod nokte zna me i danas vratiti na usporena poslijepodnevna predavanja na kojima bismo zadrijemali, te dopustili da nam misli odlutaju ka “stvarnom” domu.
Međutim, nova iskustva zamjenjuju stara tako da već dugo nema tih mirisa koji bi me podsjećali na indijsku fotokopirnicu u kojoj smo provele jedno nedjeljno poslijepodne, supermarkete Lidl i Delhaze ili teretanu “Centre Gym Etterbeek” koja nam je predstavljala bijeg od svakodnevnog stresa, te izvor snage i neophodnog, iskrenog ljudskog kontakta. Odavno ništa ovdje ne može u meni probuditi sjećanja na afričku tinejdžerku s dugim pletenicama čiji bi se jak miris znoja brzo širio školskim liftom, na briselske ulice zaprljane psećim izmetom ili tragove mokraće zadržane po njegovim mračnim podzemnim stanicama. Čak ni nezamjenjiv miris omiljenog mi zelenog čaja sa vanilijom ne izaziva uspomene na miris tamne kože ispod šareno-smeđe košulje svilenkastog materijala čijeg vlasnika njedra su mi nudila neponovljivo utočište. Prijatan miris ukusnih originalnih belgijskih “gaufres chaudes avec chocolat” ne mogu osjetiti ni u snu. A nikad neću zaboraviti prvo oduševljenje svojih gostiju kojima sam otkrila ovu poslasticu, poznatiju kao Belgian waffles, a koji su tvrdili da “ništa ljepše nisu okusili u životu”.
U Brisel smo doputovale jednog prelijepog oktobarskog dana, tačno znam i kojeg jer sam na isti dan nekoliko godina kasnije rodila prvo dijete, ali za ovu priču je važno da je bilo sunčano i prijatno toplo, te da je, možda i prečestom formulacijom u književnosti, grad bio okupan suncem. Morala sam upotrijebiti ovu sintagmu i to ne u pejorativnom smislu jer mi dotad apsolutno ništa nije značila; naime, tad sam je prvi put zaista i razumjela. Brisel se doslovno presijavao od boja. Iz ove perspektive mogla bih dodati i jednu romantičnu notu, recimo, blistao je nagovještavajući svjetliju budućnost po koju smo došli. Dobro, malo samoironije nije naodmet. Biće u ovim impresijama i one nezrele zanesenosti novim i drugačijim i to je normalno. Bez povremenog mladalačkog žara i entuzijazma pred upoznavanjem novih kultura, uzbuđenja koja sa sobom nose putovanja, onog otkrivanja sebe i čari koje dolaze sa tim kad konačno proniknemo u neke nepoznate dijelove samog sebe, nijedno pisanje ne bi imalo puno smisla.
La Grand Place
Ono što pamtim iz prve šetnje gradom je “Parc du Cinqauntenaire” ne znajući da će mi u narednih godinu dana upravo on postati svakodnevna, jedna od omiljenijih destinacija. Prvo što sam pomislila kad smo se približavali “impozantnoj” trijumfalnoj kapiji na ulazu u ovaj prelijepi park bilo je da nismo greškom sletjeli u Berlin. Iako francuski koji se mogao čuti nije bio muzikalan kako sam očekivala razuvjerio me je da se nalazimo na germanskom tlu. Dobro sad, nećemo zalaziti dublje u istoriju. Ovo impozantan sam namjerno stavila pod navodnike jer je zanimljivo koliko se naša perspektiva s vremenom mijenja. Na prvu je zaista tako izgledala, ali nakon nekoliko prolazaka ispod nje, veličina je splasnula. Kao i sa drugim stvarima. I dan danas se volim prisjetiti kako mi je vrtić u koji sam išla u to vrijeme bio ogroman dvorac nepreglednih dvorana koje kriju najstrašnije i najčarobnije tajne, a visoki stropovi, stepenice čiji kraj bi se nazirao negdje u oblacima, te prostrani vrt pun zakopanog blaga dodatno bi raspirivali ionako bujnu dječiju maštu. Sad se čudim kako je ta zabačena, oronula i mala kuća mogla u meni izazvati toliko divljenje. Već sam vas počela smarati nepotrebnim digresijama, a željela sam pisati o sočnijim stvarima. Kao, na primjer, o jagodama prelivenim čokoladom i sajmu najukusnijih belgijskih poslastica koji se održavao baš u ovom parku. (Ne znam na šta ste vi pomislili.) Učenje cijelih rečenica i lekcija napamet na časovima francuskog u gimnaziji mi je pomoglo da shvatim da ovaj park u svom nazivu krije broj 50 i sufiks riječi godišnjica, odnosno rođendan. Vjerovatno je park jubileja, kako ću kasnije saznati da ga zovu govornici našeg jezika, odnosno njegova arkada, tj. većina zgrada u obliku slova U koje dominiraju parkom, sagrađen povodom obilježavanja 50 godina (od) belgijske nezavisnosti, 1880. godine.
Park jubileja
Naš fakultet nalazio se u najužem centru grada, u zapetljanoj zgradi na nekoliko nivoa i sa više ulaza. Prva osoba koju sam upoznala obratila mi se na srpskom, ekavskim. Pa, gde ste vi? Kad ste doputovale? Čuvao sam vam mesto. I tako sam sjela kraj Berata s Kosova koji će mi pola godine kasnije ispuniti i jedan životni san, povešće me sa sobom u Njemačku na utakmicu svjetskog prvenstva u fudbalu i to između Hrvatske i Brazila. Odao mi je i tajnu visokog nataliteta među Kosovarima i razbio vjerovatno sve predrasude koje sam ikad imala prema Albancima. Uvijek pristojan i odmjeren, bio je jedan od najobrazovanijih ljudi koje sam dotad srela u životu. Kolege Belgijanci bi često ljubomorno posmatrali našu balkansku grupu dok bismo glasno pričali, smijali se, dogovarali kafe i zajednička učenja. Ipak, u našoj studijskoj grupi bilo je najviše Kineza. Trebalo je vremena da uši naviknemo na njihov engleski, ali su nas svejedno sve zadivili upotrebom savremenih informacionih tehnologija. Bili smo ubijeđeni da smo informatički natprosječno opismenjeni, što smo u suštini i bili u našim zemljama, ali pored njih smo se osjećali kao djeca u vrtiću koja nabadaju rižu viljuškom. Promjena sredine nam pomaže na više načina, jedan od njih je poređenje u drugačijoj konkurenciji koje je uglavnom stimulativnog karaktera. Bolji nas podstaknu na razvoj i usavršavanje, drugačiji šire naše zakržljale poglede, a marginalizovani nas podsjete koliko smo zapravo privilegovani. Među njima se, u svakom pogledu, isticao Tigar. Naime, sam nam je, nakon što je izgovorio svoje puno ime i prezime na kineskom, rekao: You can call me Tiger. Tako je i izgledao. Bio je prilično visok za jednog Kineza, lijepo oblikovanih, gotovo crnački vretenastih mišića i začuđujuće bijele kože sa tetovažom zmaja na ruci. Onako uzak i vitak, crne kose kroz koju poželiš provlačiti prste, hodao je manekenski graciozno. Kad bi zakasnio na predavanja, što imam osjećaj da je radio namjerno, sve glave bi se okrenule u njegovom smjeru, baš kao na teniskom meču. Dugo sam pokušavala odgonetnuti porijeklo nadimka koji je sam sebi dodijelio dok jednom nije sjeo pokraj mene. Why Tiger?, upitala sam. Rekao mi je da ne želi druge ljude da dovodi u nepriliku što ne mogu pravilno izgovoriti njegovo ime, te da nam olakša; a tigar je u (kineskom) horoskopu. Tek tako. Koliko su naše spoznaje svijeta skučene i koliko smo zaslijepljeni predrasudama! Svi smo mislili da je preko svake mjere prepotentan da bi se ispostavilo koliko je zapravo jednostavan, prirodan, ležeran, pa i ponizan.
S Tigrom smo odlučili posjetiti Atomijum ne znajući da je baš tad u toku bila njegova renovacija zbog čega je bio zatvoren za javnost. Tako to ide. Budite sigurni da neku od najvećih turističkih atrakcija određenog grada nećete vidjeti tokom vašeg boravka u gradu. Tigra nije toliko zanimala ova turistička i uostalom arhitektonska znamenitost koliko bioskop koji se nalazio u njegovoj blizini. Inače, Atomijum je sagrađen za Svjetsku izložbu 1958. godine. Visok je 102 metra, a njegov prečnik čine sfere od nerđajućeg čelika povezane tako da formiraju oblik jednog molekula kristala gvožđa uvećanog 165 milijardi puta. Svjetske izložbe pod nazivom EXPO su karakteristične po tome što gradu u kojem se održavaju na poklon ostaje graditeljski poduhvat tog vremena. Tako je Pariz dobio Ajfelovu kulu, San Francisko Golden Gate, Njujork Unisferu, Sijetl Svemirsku iglu,.. Prilično razočarani što nećemo moći pažljivije da ga razgledamo produžili smo do “sinepleksa” što mi je u tom trenutku savršeno odgovaralo jer mi se, da prostite, pripiškilo. Ispostaviće se da se toaleti nalaze u dijelu u koji ne možeš ući bez plaćene ulaznice, ali kako je bio dan i nismo željeli gledati film, istrčala sam napolje u potrazi za nekim kafićem. Međutim, kako to obično biva kad te baš potjera, sve što ćeš naći je golema pustinja, brisan prostor, u mom slučaju veliki parking. Čučnula sam i gledala kako asfalt ispod mene tamni. Još tad sam znala da će to ostati jedna od najupečatljivijih uspomena na ovaj grad. Samo što niko neće izraditi statuu mene u toj pozi koja bi postala jedan od simbola grada i nezaobilaznih fotografskih uspomena turista. Nakon ove epizode posumnjala sam u Maneken Pisa kao amblema buntovnog duha grada. Ta, piškenje je osnovna, nezadrživa, fiziološka potreba. Ima Brisel i djevojčicu koja piški, tek da se zna, i psa, naravno. Da Vinčijev kod smo gledali isto veče ležeći na krevetima u sali veličine omanjeg stadiona.
Atomijum noću
Brisel je jedan od onih gradova koji na oko sigurno nije najatraktivniji koji ćete vidjeti, ritam njegovih ulica bi vam se mogao učiniti anemičan, vjetar i sivilo tokom većeg dijela godine bez sumnje nećete obožavati. Pseći izmet razmazan po prljavim ulicama bi među usputnim prolaznicima mogao razviti misao da je centar evropske administracije grad bez duše. Međutim, Brisel je istovremeno jedan od onih gradova u kojem biste mogli živjeti jer je pitom, dovoljno velik na vas ne guši, dosadnjikav taman onoliko koliko je svakom razumnom čovjeku povremeno neophodno da ne bi sagorio od uzbuđenja. Toplih ljetnjih noći dok šetate kaldrmom iz ko zna kojeg vijeka pokraj romantičnih restorana zagasitog osvjetljenja iz kojih dopiru lagane šansone, zvukovi iz kuhinje i žamor gostiju mogao bi vas zapuhnuti miris Mediterana ili atmosfera pariskih bistroa. Takav je Brisel, čaroban u svojoj jednostavnosti, gostoljubiv i nenapadan. Ako nedjeljom naiđete pokraj crkvenog crnačkog vjenčanja, mogli biste na momenat pomisliti da se nalazite u američkoj Atlanti 60-ih godina prošlog vijeka, a već sljedeći vikend tokom sedmice kongoanske kulture, osjetićete neiskvareni duh Afrike. Usljed jakog uticaja okeanske klime i mirisnog vazduha s Atlantika, Brisel je čas nježan u svojoj nenametljivosti, čas germanski krut i nepristupačan.
Nigdje se kao u Briselu nisam osjećala ženstvenije i privlačnije. Štaviše, za nepun mjesec dana boravka u njemu dobila sam više komplimenata nego u svom gradu za cijeli život. Često su to bili krajnje simpatični i nepotrebno laskavi komentari na račun izgleda bez ikakvih krajnjih namjera, zbog čega su posebno prijali. Čak i dobacivanja za koja naslućujete da nisu najprimjerenija, pa i na tom valonski iskrivljenom francuskom, zvučala bi melodično. Svakoj ženi povremeno treba dokaz da je poželjna. Nije rijedak slučaj da vam muškarac priđe na ulici i poželi da vas upozna i izvede na piće. Ili da vas u diskoteci prosto zgrabi i poljubi, pa šta bude. Tek kasnije, tokom posjete Njujorku sam shvatila ovu pomalo navalentnu samouvjerenost koja je rezultat činjenice da datu osobu koja vam se svidi vjerovatno više nikada u životu nećete sresti, zbog čega ukazanu priliku ne propuštate. Za to vrijeme u Banjaluci je vladalo sljedeće pravilo udvaranja: Raskinuli momak i djevojka nakon dvije godine gledanja. Tako je valjda u malim sredinama. Ljudi misle da imaju sve vrijeme svijeta, da će oni koje svakodnevno sreću uvijek biti tu, vječito se nadajući boljoj prilici.
50 cent-a sam srela u teretani u koju sam išla, a u kojoj je svojevremeno trenirao i Žan Klod Van Dam. Čim sam ga vidjela, tog Kongoanca, ne Van Dama, znala sam da tu neće biti čista posla. Ubrzano bih disala, u ušima mi je tutnjalo i sva bih se zacrvenila svaki put kada bi se našao u mojoj blizini. Njegove duboke tamne oči krile su ponor generacijama proživljavanog bola. Bila sam sigurna da je u pitanju neko čiji su preci preživjeli pakao izbjeglištva iz sopstvene zemlje. Svejedno sam pogledom tražila njegove bicepse koji su provirivali ispod majice svakog časa prijeteći joj da će popucati. Gabaritima, svilenom crnom maramom kojom je obmotavao glavu, bojom kože i činjenicom da ga srećem samo u teretani sa muzikom u ušima me je podsjećao na 50 cent-a, inače se zvao Manu i bio je puno mekši od čuvenog američkog repera čija muzika mi je u to vrijeme bila svojevrstan ventil od stresa prouzrokovanog kulturnim šokom. Svaki susret sa tim najdubljim očima koje sam ikad vidjela za mene je bio preloman, onaj trenutak kada vam se čini da je neko samo jednim pogledom u stanju da pronikne u vašu dušu; trenutak kada znate da volite baš sve što taj neko jeste jer je sve ono što ste vi sami i sve ono što ste željeli da postanete; trenutak kada nekog ugledate prvi put i shvatite da ste ga oduvijek poznavali i da su vaše sudbine predodređene jedna drugoj. Da Kongo nije bio žrtva belgijskih kolonizatora, dugo bih čekala takav trenutak.
Kongo na ulicama grada
Nažalost, belgijski kralj Leopold II bio je nezapamćen tiranin, dio istorije kolonijalizma, imperijalizma, ropstva i genocida u Africi, a nadmašio je i neke od najvećih zločinaca XX vijeka. Kao apsolutni vladar teritorije koja je 76 puta veća od Belgije vladao je pomoću radnih logora, sakaćenja tijela, mučenja, smaknuća i privatne vojske. Vjeruje se da je tokom 30 godina njegovog monstruoznog vladanja Kongo izgubio polovinu stanovništva. Masakrirao je oko 10 miliona ljudi među kojima se ne ubrajaju žrtve sakaćenja.
Oko mene je za to vrijeme obigravao jedan vrlo simpatičan i zgodan, nešto stariji Alžirac koji me je već nakon drugog susreta pitao da li pijem i pušim i koje sam vjere. Bio je vidno razočaran mojim odgovorom i teška srca će se kasnije, saznavši za vjeroispovijest moje cimerke, pokušati prešaltati na nju. Žalosno je to koliko nas određene stvari sputavaju, koliko su boja kože, religija, etničko porijeklo važne odrednice identiteta pojedinih ljudi, duboko ukorijenjene u samu suštinu nečijeg bića, nikad ga ne napuštajući i ne dozvoljavajući mu da bude slobodan i srećan. Ne laskam sebi, više navodim kao moguć primjer, ali mora da sam mu dugo ostala tiha patnja. Čak i u takvoj, multikulturalnoj sredini. Sad kad razmišljam o tome sjetim se da na ulici nećete tako često sresti mlade parove koji razmijenjuju nježnosti ili prosto šetaju držeći se za ruke. Dan zaljubljenih je, s druge strane, komercijalizovan do te mjere da više ne znate da li je crveno svjetlo na semaforima koje je tog dana u obliku srca slatko ili previše. Meni je slatko, a vi kako hoćete.
Dan zaljubljenih u saobraćaju
Kada mi je brat, zatekavši se u Briselu svojim poslom, te zime došao u posjetu i donio ajvar i kafu, bila sam van sebe od sreće. Nigdje u Briselu nisam mogla naći prženu kafu za kuhanje, a nije da nisam tražila i pokušala sa mnogim koje su mi preporučili. Kad god su imali slobodno vrijeme, Urke i Ilija su me zvali da se družimo. Provela sam ih po centru Brisela, pokazala čuveni trg Grand Place na kojem smo, naravno, popili neko crno pivo, ja sam uživala u pjeni i pravljenju brkova dok su njih dvojica u njima svojstvenom stilu komentarisali esnafske građevine iz XVII vijeka koje su ušle na UNESKO-v spisak svjetske baštine u Evropi, a među kojima su najpoznatije Kraljevska kuća, Muzej grada i Gradska skupština. Zatim smo posjetili Makenen Pisa koji je, uprkos činjenici da je imao ormar sa skoro 1000 odijela, bio go. I konstantno je bio go, tokom cijele godine, ja ga nijednom nisam vidjela obučenog. Podsjetiću vas da nije u pitanju nikakav maneken nego bronzana figura dječaka koji piški, a koja je, pomalo razočaravajuće, malecka. Sjećam se da sam bila zatečena. Naime, kip je visok samo 61 cm. Moj sin je na rođenju imao 57, pa vi vidite. Niti jedan dječak od neke 2,5 godine kada nauči da piški stojeći nije toliko nizak, niti fizionomije Maneken Pisa. Ako se ima u vidu da je i ovaj replika posljednjeg ukradenog ne vidim razlog zašto ga nisu mogli povećati za pola metra. Belgijanci stvarno imaju smisla za humor. Da li su uz to i škrti? Ne znam i ne volim generalizovati. Ono što znam je da bi u studentskoj menzi ili kafiću svako baš svaki put plaćao samo svoje. Čak i nakon što sam uspješno odbranila završnu tezu i izvela profesora na piće, on je odbio da platim za njega. Takođe mi je bilo neobično kad se neko ponudi da vas poveze autom ne do vaše kuće, nego tek do najbliže autobuske, tramvajske ili metro stanice odakle možete nastaviti dalje redovnom linijom javnog prevoza koju inače koristite. Kad smo već kod automobila, ne mogu a da ne spomenem činjenicu da su svi maheri za paralelno parkiranje: između vozila uopšte nema razmaka, sva se naslanjaju jedna na druga i opet nijedno ne djeluje zagrebano ili oštećeno. Naravno, možda je to rezultat činjenice da su svi prilično skromni kad je u pitanju izbor automobila, važno je da su funkcionalni, ne skupi.
La Grand Place
Nakon obilaska šetališta u centru grada i zgrade opere, moji gosti su me pitali može li se u Briselu ručati za pet evra po koliko su dobili od organizatora za slobodno poslijepodne. Odvela sam ih kod sultana dobre hrane gdje se za 2,5 evra moglo pojesti pola pečenog pileta uz veliku porciju krompira i kesicu kečapa. Nakon toga sam ih častila čuvenim toplim belgijskim vaflima prelivenim čokoladom od kojih im se zavrtjelo u glavi. Bili su toliko oduševljeni da su smazali po još jedan i onda bi se, izbacivši stomake, počeli šaliti na račun sopstvenih dimenzija. Urke i ja kad izađemo iz tramvaja na naše mjesto odmah stane devet Belgijanaca.Ajde, Urke, šta si se raširio, autobus Japanaca čeka da se uslika pored te snježne kugle koju si skroz zaklonio. Vanjka, je li im dovoljno široka Gospodska ulica da ne moramo hodati na kant?
Zanimljivo je da sam ih, iako sam znala da dolaze u Brisel i da će mi se javiti, zapravo srela na ulici. Divni su ti, naizgled slučajni susreti koji nas podsjećaju kolika je snaga bliskosti sa pojedinim ljudima koje volimo. A Ilija je došao u pravom trenutku, kao melem na ranu, doza smijeha i energije koja te prosto preplavi i ispuni, kao najbolja terapija. Njihova razdraganost pred novim je toliko zarazna da nisam odbila put u Amsterdam uprkos činjenici da nisam imala validne papire za ulazak u drugu zemlju. Pretpostavljate, to je bilo dok smo bili građani drugog reda, viza za Belgiju koju sam dobila pred dolazak nije bila Šengen, a jedan tranzit sam već iskoristila u Minhenu prilikom presjedanja, a još uvijek sam bila u procesu dobijanja boravišne dozvole. Znam da ovo mlađim generacijama zvuči komplikovano, ali tako je bilo. Srećom, znala sam da među zemljama EU nema granica, te da moj fizički izgled ničim ne odaje moje geografsko porijeklo, a nisam namjeravala da se bavim sumnjivim ili kažnjivim radnjama. Jednom sam isto tako iz Danske prešla u Švedsku. Vođe puta su mi rekle da se držim Afrikanaca i da me niko neće provjeravati. Tako je i bilo, pomoglo je i što sam plava, a jedan Danac se sa mnom vrlo srdačno ispričao na danskom. Klimala sam glavom i osmjehivala se, te ni u jednom trenutku nije posumnjao da ne razumijem niti jednu jedinu riječ. Svejedno, trebalo je za to hrabrosti, ne možete mi to osporiti. Uglavnom, priča o jednom od najradikalnijih gradova na svijetu se ne može sažeti u nekoliko rečenica, stoga je ovom prilikom neću ni počinjati.
Manneken Pis
Brisel je grad psećih govana. Mislim da su dva dana u ovom gradu sasvim dovoljna da zauvijek izgubite želju da imate psa. Malo je reći da su briselski psi ružni, smrdljivi, bezlični iako su apsolutno svuda dobrodošli i to bez onih napadnih naljepnica sa psećim šapama i natpisa pet friendly. Vaši ljubimci se mogu njuškati i maziti po bankama i poštama dok plaćate račune, bez problema zapišavati sredstva javnog prevoza kojim se vozite, donijeti vam s izloga veći broj štikli koje namjeravati kupiti. Oduvijek sam smatrala da psima nije mjesto u zatvorenom i da njihovu prirodu ne treba sputavati životom u stanovima. Ovdje sam se uvjerila koliko neki ljudi u svojoj usamljenosti mogu biti odvratni i koliko ne zaslužuju pse jer ih potpuno upropaste sopstvenom morbidnošću. Većina pasa koje sam srela poprimila je sve one najgore osobine svojih gazda. Neki ljudi su prave životinje. Zaboravila bih na ovo da godinama kasnije kod nas nije zaživio trend udomljavanja pasa. Najglasniji promoteri ove prakse, koji vam savjetuju da sklonite s ulice ofucane avlijanere, su upravo oni koji su za svoje čistokrvne šampione uložili pravo bogatstvo. Svoje mezimce s pedigreom su pravovremeno osakatili da se ne bi kojim slučajem potjerali s kakvom olinjalom lutalicom.
No explanation needed
U pauzama od učenja bih šetala, uvijek nastojeći otkriti neke nove ulice. Baš svaki put bih, poput očaranog djeteta, mahnula konjanicima u policijskim uniformama kad god bi patrolirali gradom. Podjednako očarana sam obilazila belgijske pijace diveći se izloženim vrstama maslina, zrnevlju meni nepoznate namjene i minijaturnim remek-djelima od čokolade. Miris crkvenog bosiljka i boja lavande me i danas podsjete na riznice začinskog i aromatičnog bilja koje bi vrijedni domaćini prodavali uz puno elana. Pomalo tamne, izborane kože i toplih osmijeha nisu se mnogo razlikovali od naših starih prnjavorskih težaka. Vrijednog i dobrodušnog čovjeka lako je prepoznati.
Leopold park
Put bi me najčešće, zbog blizine naselja, navodio prema parku Leopold koji se nalazi u evropskoj četvrti, u blizini sjedišta Evropskog parlamenta. U ovom parku su smješteni i Kraljevski belgijski institut prirodnih nauka i biblioteka Solvay. Voljela bih zastati pokraj jezera i posmatrati divlje patke, barske kokice, egipatske guske, te rijetka drveća, ostatke botaničkog vrta koji su rasli u ovom urbanom okruženju. Iako u Briselu nije padao snijeg i jezero se zimi ne bi zaledilo, patke su uvijek bile tu podsjećajući me na Holdena Kolfilda i njegovo čuveno pitanje Where do the ducks go in the winter? Izgleda da ostaju tu gdje jesu. Iz parka se može uzeti metro na stanicama Šuman ili Malbek, koja će godinama kasnije biti meta bombaškog napada. Naravno da ću tad pomisliti ne samo na sve žrtve tog terorističkog napada i da li sam nekog među njima svakodnevno sretala u metrou dok su išli na posao, nego i da li sam se ja mogla zateći na njihovom mjestu.
Where do the ducks go in the winter?
Drugih dana bih se uputila ka Luksemburškom trgu koji sačinjavaju restorani i barovi u kojima se redovno održavaju tzv. srećni sati namijenjeni prvenstveno zaposlenima i članovima evropskih i drugih udruženih organizacija koje se nalaze u neposrednoj blizini. Staklene institucije Evropske unije stršale su kao nepomirljiv kontrast ostalim građevinama u Briselu, ali bilo je nečeg rogobatno privlačnog u njima. Znali smo tamo povremeno otići na piće koje je, usput rečeno, bilo basnoslovno skupo pogotovo u odnosu na cijene u drugim dijelovima grada. To bismo činili nakon predavanja najviše da udovoljimo hiru prijateljice Milje iz Subotice čije ambicije nisu bile nimalo skromne. Punih usta bi odmjeravala mlade, uredno podšišane službenike savršenih plavih odijela i identičnog, školski prefinjenog engleskog akcenta. Naše kolege Belgijanci bi se tako upeglani, u košuljama i odijelima divnih krojeva, uz obaveznu kravatu, pojavili na ispitima. Sjećam se kako smo svi, kad smo dočekali prvi ispit, bili zapanjeni njihovim izgledom. Čak ni jedini, uvijek uštogljeni Britanac sa naše godine, nije bio utegnut poput njih. Nije da smo mi ostali bili aljkavi ili nemarni, nego prosto svakodnevni. Takvo poštovanje ne samo profesora i institucije obrazovanja, nego uostalom i samog čina ispita nama je bilo potpuno strano.
Uniformisani konjanici na dužnosti
Svakim putovanjem rastemo, svakim susretom učimo i postajemo bogatiji, svakim korakom otkrivamo dio sebe. Ako mene pitate, putovanje je, zapravo, najkraći i najbrži put do samospoznaje. Po povratku iz Brisela imala sam napade panike, gušenja i neobjašnjiv strah od ponovnog života u gradu rođenja. Čežnja za Briselom postala mi je prevladavajuća strast. Naravno, vrijeme je učinilo svoje. Međutim, ono što sam shvatila godinama kasnije, pogotovo tokom usamljenih šetnji u ono doba godine i dana kada su ulice grada puste jeste da sam to i dalje ista ja, gotovo istog raspoloženja i životne energije. Šetajući Briselom ili Banjalukom koja je u međuvremenu postala podjednako zapuštena i prljava i ne zaostaje za količinom psećih fekalija, kada sam prepuštena tišini sopstvenih misli, uviđam istovjetnost svog duha i intenzitet unutrašnjeg svijeta i emocija. Naravno da je iskustvo putovanja preoblikovalo moju sveukupnu filozofiju, obogatilo moje spoznaje svijeta, oslobodilo me brojnih predrasuda, ali to sam i dalje ona ista ja, povremeno malodušna, nesigurna i umorna od ljudi, povremeno vedra, samouvjerena i društvena. Najzanimljivije u svemu je što ovo saznanje nije zastrašujuće, nego smirujuće. Ne znam, doduše, treba li to da me plaši. Kad smo sami sa sobom, najmanje je važno na kojoj tački planete se nalazimo. Mi sebe možemo na kratko zaboraviti pred veličanstvenošću umjetničkog djela genija iz drevnih vremena ili ukrotiti u grandioznom hramu u kojem na momenat doživimo bliski susret s onozemaljskim, možemo se i potpuno prepustiti odsustvu misli i obzira pred snagom privlačnosti koja razdire, ali mi sebe uvijek i svugdje nosimo sa sobom. Ne možemo pobjeći od sebe baš kao ni od snažnih, prepoznatljivih mirisa koji potpuno obuzmu naša čula, stvarajući nove uspomene ili budeći sjećanja zbog koji na momente zadrhtimo od neke čudnovate ustreptalosti.
Na današnji dan prije tačno godinu dana odlučila sam da pokrenem ovaj svoj blog i s tim u vezi red je napisati nekoliko prigodnih rečenica i napraviti svojevrsnu rekapitulaciju protekle godine. Malo ko se u ovim mojim godinama odlučuje da pokrene blog pogotovo bez nekog konkretnog cilja. Moj je bio krajnje lične prirode i nimalo ambiciozan. Bila sam na trećem porodiljskom odsustvu, moj društveni život je bio u potpunosti predodređen potrebama djece, imala sam potrebu za nekim „ventilom“ i tako, ni sama se više ne sjećam kako sam došla na ovu ideju koja će se pokazati vrlo svrsishodnom. Uređivanje bloga mi je donijelo višestruke koristi, a pokušaću ih sažeti tako što ću ukratko opisati samo ono što mi se izdešavalo kad je u pitanju svijet književnosti. Pa, krenimo bez nekog posebnog reda.
Kako sam na blogu najviše prostora posvećivala knjigama koje sam pročitala, tako sam, logično, najviše privukla ljude koji dijele istu strast prema čitanju i pisanju utisaka o pročitanom, te sam upoznala mnogo sjajnih žena (prvobitno napisah ljudi, onda shvatih da su u pitanju prvenstveno žene) koje vode odveć zanimljive i živopisne blogove. Sigurna sam da ću nekog u ovom nabrajanju zaboraviti i nek mi unaprijed oproste jer je zaista nenamjerno (naime, upravo sam shvatila da želim ovaj tekst objaviti baš na današnji dan, a već je veče, djeca su upravo okupana i ja koristim vrijeme između večere i rituala pred spavanje), ali posebno sam srećna zbog održavanja kontakta sa neimenovanim dobro obaviještenim diplomatskim izvorom koji se nije slučajno našao na prvom mjestu ovog spiska (Živim obilje knjiga), Milkom Kolundžić (…sitničarnica…), Sonjom Lero Maksimović (Puella Sole), Katarinom Kostić (Prerazmišljavanje), Katarinom Pavlović (Totally Random & Co), Ivanom (The Stuff Dreams Are Made Of), Hanom Kazazović (Cyber Bosanka), Lanom (Lana piše),.. Među njima moram istaći Milku jer sam upravo zahvaljujući blogu „obnovila“ naše druženje. Inače, Milku poznajem, što se kaže, još iz nekog prošlog života. Međutim, putevi su nas odveli kojekud i bukvalno do prošle godine nisam znala ni gdje je ni šta radi dok me nije našla ovdje i ne mogu vam opisati taj osjećaj kad sam čitajući prvi komentar „novog pratioca bloga“ shvatila o kome se radi, doslovno mi je srce poskočilo od iznenađenja i radosti! Još dvije posebne žene su mi u međuvremenu zaista prirasle srcu, a to su Cara Dara i Jelena Despot, znaće one zašto. Vama je dovoljno navesti zbog toga što me neprestano inspirišu i pozitivno utiču na mene u svakom pogledu najviše zbog toga što su krajnje neposredne i ne pretvaraju se! Cara Dara je jedna rijetko izvanredna osoba koju je zadovoljstvo poznavati jer je iskrena, duhovita i nadasve zanimljiva. Jedna zdrava ličnost s kojom sam se tokom prošle godine smijala od srca, uspjele smo otići i na nekoliko promocija zajedno, ali i u spontanih, kratkih i prijatnih šetnji koje pamtite kako zbog otvorenosti, emocija, tako i koje pametne koju prebacite.
Društvo iz D kluba ovom prilikom neću značajnije isticati jer sam o njemu pisala u nekoliko navrata i mislim da je svima jasno o kakvom blagu se tu radi i koliko sam zahvaljujući njima obogatila sopstveni duh, ali i društveni život. Tu je još i divna grupa ljudi koju sam upoznala na ruskom, koji su tako neočekivano uplovili u moj život. Presrećna sam što ih poznajem jer su svi prije svega dobri ljudi, a pritom i zapanjujuće kreativni i talentovani. Već dolazimo do prvog festivala književnosti u Banjaluci „Imperativ“ koji opravdano zauzima centralno mjesto ovog mog teksta. Iz više razloga. Jedan sam vam u nekim ranijim objavama već nagovijestila, a to je žena zmaj, Sanela Babić, inače direktorica ovog festivala koja je odradila ogroman i odličan posao i potez ovim događajem koji je, za mene lično, obilježio proteklu godinu. Neću vam mnogo pisati o njoj i zašto joj se divim, ona to već odlično zna, a i žena je koja voli da ostane „iza kamere“, a uz sve to ne želim da koluta očima dok ovo bude čitala mada znam da će mi ionako sasuti u lice sve što misli. Izdvojiću samo jednu misao koje se sjećam, a koju sam podijelila s njom. Naime, zahvalila sam joj što mi je vratila dio mozga. Pametnom dosta.
Elem, na festivalu sam upoznala brojne regionalne savremene pisce, za neke sam čula prvi put, za neke sam samo znala po imenu, ali dotad ništa njihovo nisam čitala, a bilo je i imena čije stvaralaštvo volim. Bilo je tu pregršt izvanrednih momenata, a sve promocije i događaji koje sam uspjela ispratiti su bili organizovani na zavidnom nivou. Lično sam bila najoduševljenija pjesničkom večeri u kojoj su učestvovali Tanja Stupar Trifunović i Marko Tomaš o čemu sam, takođe, ranije pisala (kasnije ću staviti linkove na sve značajnije tekstove da se ne ponavljam previše), kao i komplimentom koji sam dobila od Ivana Tokina uprkos činjenici da sam negdje namjerno bila pomalo gruba prilikom iznošenja svojih utisaka o njegovoj knjizi „Pas“. Najkonkretniji efekat ovog festivala na mene je, upravo ono što je bio i, pretpostavljam, jedan od njegovih glavnih ciljeva, to što sam se zainteresovala za djela lokalnih, tj. regionalnih savremenih autora i mogu reći da sam do kraja godine uspjela pročitati dosta aktuelnih naslova od kojih su neki, usudiću se reći, remek-djela. Kad govorim o festivalu, moram spomenuti i da sam tad, zahvaljujući štandu Imprimatura koji je organizovao druženja sa autorkama čija djela je ova mlada izdavačka kuća objavila, srela dvije nove i vrlo perspektivne autorke koje obećavaju u književnom svijetu, a to su Slađana Nina Perković i Milanka Blagojević. Zadovoljstvo susreta sa obje je neupitno, sa Milankom ove godine dodatno emotivnije jer me je obradovala svojim prvencem i kad me je pozvala na ovo druženje jer slučaj je bio kao s Milkom. Milanka se udala, odselila, promijenila i nismo se vidjele godinama i stvarno sam srećna što smo obnovile naše poznanstvo i što me Milanka, baš poput Jelene, neprestano ohrabruje da pišem. Čudni su putevi Gospodnji i nikad ne znate kad će vam u život poslati neku osobu i zbog čega i kad smo već kod toga ne mogu ne spomenuti Aleksandru Sašku Madžar koju mi je, takođe, ponovo poslao, a na čemu sam mu podjednako zahvalna. Naravno, hvala mu što mi je ove godine na Šoltu poslao i najduhovitijeg živućeg pisca sa ovih prostora, Antu Tomića.
Foto: Berislav Brezo
Naročito sam počastvovana što mi je ukazano povjerenje da vodim promocije u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ i što sam postala član ovog sjajnog tima. O promociji naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović sam već pisala ovdje. Sad bih radije napisala nešto o ostalima, ali prije nego što to učinim pokušaću da zaokružim ovu priču koju sam počela, opet bez nekog konkretnog cilja, najviše zato što osjećam da je lijepo obilježiti godišnjicu. Osim što sam, naravno, zahvalna na dobrom zdravlju koje je poslužilo moju porodicu i moje najdraže, zahvalna sam na svim ljudima koji su obogatili moj život. Neke sam već spomenula, mnoge, nažalost, nisam, ali sigurna sam da se niko od njih neće uvrijediti što ga nisam imenovala i izdvojila jer upravo takvi su to ljudi i zato ih i volim. Inače, tokom prošle godine i jedna moja priča je objavljena u zbirci „Priče iz komšiluka“ na šta sam veoma ponosna, a čemu sam, naravno, posvetila cijeli tekst. Zanimljivo je, možda i to da je jedan od mojih mamećih tekstova više preuziman (što ovlašćeno, više bez pitanja) i dijeljen od strane portala koji se bave tematikom porodice, djece, vaspitanja, odrastanja nego bilo koji „knjiški“. Vjerovatno ću ovaj tekst još danima dopunjavati i proširivati kako se čega sjetim jer sjećanje je varljivo.
Dakle, za sam kraj, nekoliko riječi o autorima i knjigama čije promocije sam vodila.
Nataša Kupljenik rođena je Kutičanka, ali posljednjih 15 i više godina živi i stvara u glavnom gradu Slovenije, gdje je stekla zvanje akademske slikarke. Pored toga, Nataša je suvlasnica, administratorka i fotografkinja jedne male novinske agencije/foto servisa iz Ljubljanje, ali i osnivačica slikarsko-kreativnog ateljea “Mišek”. Kao pjesnikinja, učestvovala je na pjesničkim festivalima, radionicama kreativnog pisanja, raznim pjesničkim susretima. Stvara na oba jezika, i hrvatskom, i slovenačkom, te često učestvuje sa autorima koji žive u Sloveniji, ali pišu na svom maternjem jeziku. Neke njene pjesme su 2014. godine uvrštene u antologiju savremene manjinske i migrantske književnosti u Sloveniji „Iz jezika v jezik“ (Od jezika do jezika) koju je izdalo Društvo slovenskih pisaca, a ove godine i u antologiju „Širi poezijo, ne strahu“ (Širi poeziju ne strah) u izdanju kulturno-umjetničkog društva Poesis iz Ljubljane. Natašin prvenac, zbirka poezije „S druge strane“ podijeljena je u pet poglavlja: Prozora kioska, Umjetnosti, Granice, Života, Njegovog sna. Promociji je prisustvovala i Tamara Lujak, urednica i recenzentkinja ove zbirke koja je, između ostalog, u svom pogovoru rekla da svojim pjesmama Nataša otkriva lekcije o životu, te da govori smjelo, iskreno i potpuno ogoljeno o svim svojim životnim problemima: sukobima sa sredinom u kojoj je odrasla, sa sistemom, ljudima u okolini, samom sobom. Sa Natašom smo razgovarali o mnogo čemu, da li je „lako izboriti se sa depresijama koje odbijenice nose na leđima“, ko su današnje heroine i je l’ previše djetinjasto vjerovati u magiju, zašto Natašin stih „nikome neće poboljšati život“, zašto „državni sistem cijedi, okrada, uništava“, te zašto je „kultura vječno siroče naših država“ i, nezaobilaznim, šta je sloboda, da li je to „odsutnost misli“? Iako predstavljanje debitantske zbirke poezije, posjećenost je bila iznenađujuća, publika se aktivno uključila u razgovor i tražila od pjesnikinje još interpretacija njenih stihova, što je, priznaćete, divno.
Natasa Kupljenik – S druge strane, Predstavitev prve zbirke poezije Natase Kupljenik, Predstavljanje prve zbirke poezije Natase Kupljenik, Presentation of the first book of poetry Natasa Kupljenik, Kulturni center Banski dvor – Crveni salon, Banjaluka, BIH, 03.09.2018, Photo: Igor Kupljenik/MI-PRESS
ODLAZAK COHENA
Cijeli dan je bilo mračno
Kako i priliči takvom danu
Na poslu ljudi su zbunjeno gledali
Moje nasmijano lice i tužne oči
Tek dvojica su komentirali majicu
Sad taj natpis „You want it darker“
Zvuči tako ironično
Trebalo je uz svijeću pored Bude
zapaliti cigaretu Tebi u čast
sunce djeluje tako neprilično
Svijet bi trebao tugovati još malo
Sad samo pišu,
Ponavljaju gradivo
Mi hodamo po ivici depresije.
Danijela Vejnović rođena je Banjalučanka, gdje je završila gimnaziju. Zvanje inženjera stiče na Fakultetu tehničkih nauka u Zagrebu. Već od gimnazijskih dana pokazuje zanimanje za zakone matematike i fizike i koliko se oni mogu primijeniti u svakodnevnom životu i radu. Kroz studije shvata da postoji nešto što se prožima sa naukom i nadograđuje je, te svoje poznavanje naučnih objašnjenja funkcionisanja korelacije čovjek-priroda, funkcionisanja života na planeti Zemlji, upotpunjuje učenjima iz oblasti energetske i komplementarne medicine, metafizike i spiritualnosti, ayurvede, yoge. Bavi se istraživanjima i traženjem odgovora i u oblasti astrologije. Živi i radi u Beogradu kao holistički terapeut, akupresurolog, bahov praktičar, specijalista ili terapeut informacione dijagnostike i korekcije stanja. Autor je programa „MESTO ISTINE“ koji je nastao kao sublimacija njenih znanja stečenih kroz razne škole, metode i učenja Istoka, kao i velikog iskustva iz prakse (više od 15 godina). Danijela nam je predstavila dvije svoje knjige: „Sjaj vedrog oblaka“ i „Nebeski dlan“ koje obrađuje brojne životne teme i djelimično daju odgovore na važna pitanja koja sebi svakodnevno postavljamo. Svi mi tragamo za smislom i suštinom života na ovaj ili onaj način, međutim neki od te potrage za svrhom u ovom svijetu brzo odustanu. Sa Danijelom smo, između ostalog, razgovarali o tome koliko danas govorimo jezikom duše, dobre namjere, jezikom ljubavi? Koliko je čiste i iskrene komunikacije među nama? Koliko je dobrote i empatije danas? Zašto smo sami sebi često na zadnjem mjestu? Da li se zaista sve dešava u savršenom redu i rasporedu? Crveni salon je bio pun, kako Danijelinih prijatelja iz gimnazije, nekadašnjih komšija, tako i gostiju koji su pažljivo i bukvalno netremice, sa velikim žarom upijali Danijeline rečenice i životne spoznaje zasnovane na godinama ozbiljnog istraživanja i iskustva. I publika i gošća i organizatori su bili prezadovoljni.
Celim svojim Bićem znam da nikada nije uzaludno nijedna reč potrošena, nijedna radost podeljena… a još manje Sveprisutna Ljubav. Što više pružamo – kroz reč, delo, emociju… to sve više dobijamo. Možda ne istom merom i na isti način… čak ni od istih ljudi, ali ipak dobijamo. Postajemo bogatiji za svaku novu vrstu vibracije i dela nečijeg personalnog tona… u ma kojoj razmeni. Može izgledati naivno ili uzalud pruženo i izrečeno. Ali sigurna sam da nije. I kod onih najtvrdokornijih, to (uslovno rečeno) seme kroz reč ili delo će kad-tad početi da daje rezultat. Najčešće mi nećemo biti svedoci toga, ali to nije ni važno. Važno je da smo odaslali sve što jeste deo najčistije vibracije Svetlosti (kroz bilo koji vid njenog ispoljavanja). Važno, zato što se ovde radi o stepenu naše Svesti. Ona ne mora biti u istoj ravni sa nekim drugim Bićem. Ali će, sigurna sam, doprineti i nekom da u svojoj ravni gde se trenutno nalazi, odskoči bar za malo. A to je puno… u Svetlosnom svetu. Pa stoga, ne štedimo reč, radost, ljubav… pružajmo ih i delimo.
Goran Belecan Mirković rođen je u maju 1976. godine u Banjaluci gdje je i odrastao, kako kaže u Ulici Slaviše Vajnera Čiče koja danas nosi ime Rade Vranješević. Međutim, veći dio djetinjstva proveo je na Starčevici u čuvenim papagajkama, u Ulici Rajka Bosnića 3 (treći sprat). Njegovo ime je staro slavenosrpsko, a porijeklo izvodi iz osnove riječi gora, odnosno šuma, planina, a sinonim je golemosti i snage. Osnovna škola koju je pohađao takođe je promijenila naziv, ovog puta iz Mirka Višnjića u Vuka Stefanovića Karadžića. Zajedno sa njegovim upisom u Gimnaziju, Zvezda postaje prvak Evrope. Goran je danas po zanimanju diplomirani pravnik, a o svom poslu kaže: pade mi u krilo, bolji no što jeste ne bih pronašao ni da sam tražio s nešto manje stresa, al’ šta da se radi. Svoje pjesničke bravure objavljivao je u Pančevačkim Rukopisima, te izdanjima izdavačke kuće Alma iz Beograda i nema ambicija da se njegova gimnazijska i fakultetska zanimacija krsti ikako drugačije do hobijem. Goran za sebe kaže da je rođen kao čovjek, što i dalje jeste i nada se da će ostati do kraja, sve u svemu ipak ponosan na sebe u šta je odrast’o od svog prvog maja.
Foto: Borislav Brezo
Goran nam je predstavio svoje dvije zbirke poezije: „Da bog da ti se gradivo nagomilalo“ i „Moj strogi patrijarhalni odgoj i klasično obrazovanje ne dozvoljavaju mi da ovoj zbirci dam bolji naslov nego prethodnoj“. Za svoje stihove, Goran inspiraciju nalazi svuda, u najširem smislu rečeno u prirodi i društvu, u biljnom i životinjskom svijetu, u kafani, s pivom u ruci, u popularnoj kulturi, sportu, politici, među prijateljima i proslavljenim i manje poznatim banjalučkim legendama,.. U njegovoj poeziji provlače se i teme iz čuvenog stripa Alan Ford, kultnog domaćeg filma Kako je propao rokenrol, neke njegove pjesme nose nazive poput onih velikih srpskih pjesnika, ali dotiče se i narodnog folklora. Sa Goranom smo razgovarali o mnogo čemu, o fudbalu, Japanu, Aleksandru Vučiću, malim kravama, pivu, haiku poeziji,.. Najviše smo se smijali. Atmosfera je bila jedinstvena, članica našeg tima i pjesnikinja Saška Madžar je čitala Goranove stihove, neponovljiva energija koja je uspostavljena s publikom bila je garancija prijatnog druženja i svi su neskriveno bili oduševljeni, a Goran je istinski uživao. Treba spomenuti i to da on do dolaska na promociju nije znao gdje dolazi, promociju iznenađenja su za njega organizovali njegovi dugogodišnji prijatelji i radne kolege. Bilo je to nezaboravno veče o kojem je Goran, u njemu svojstvenom maniru, napisao pjesmu koja će biti objavljena u njegovoj sljedećoj zbirci.
Kad se zasitim čitanja, a dođu neočekivano hladni kišni dani, onda volim pogledati dobar film baziran na književnom djelu. Činjenica je da ne vrijedi polemisati oko toga šta je bolje. U pitanju su različite vrste umjetnosti i svaka nesumnjivo ima svoje prednosti. Uostalom, o tome sam detaljno već pisala ovdje. Podjednako sam uzbuđena pred svakom filmskom adaptacijom knjige koja mi se svidjela i pred svakim djelom koje poželim pročitati nakon njegove kvalitetne prezentacije na filmskom platnu. Predstavljam vam pet odabranih ostvarenja koja vas neće razočarati bez obzira za šta se odlučite. Pretpostavljam da ste ih, za razliku od mene, davno otkrili, ali nikad se ne zna. Ako, kojim slučajem, tražite neki film inspirisan životima pisaca, podsjetite se ove liste.
Foto: Eastman.org
Boja Purpura
Ubrzo nakon što je Laguna izdala Boju purpura u novom ruhu, obnovila je i zanimanje čitalaca za ovaj američki klasik Alis Voker ovjenčan Pulicerom i drugom najvažnijom američkom književnom nagradom „National Book Award“. Radnja ovog romana u pismima najvećim dijelom se odvija u ruralnoj Džordžiji i opisuje težak život crnkinja na samom početku XX vijeka. Sili odrasta u teškom siromaštvu, stalna je žrtva fizičkog nasilja i seksualnog zlostavljanja od strane očuha koji je odvaja od rođene djece. Već sa četrnaest godina udaje se za čovjeka koji je, takođe, tuče i maltretira, trpi uvrede od strane njegove djece koju podiže, njeguje i njegovu ljubavnicu koju dovodi u kuću i biva razdvojena od rođene sestre Neti koja je pobjegla od očuha, a koja će ubrzo otići u Afriku. Pomirena sa sudbinom, Sili postaje opčinjena nezavisnošću strastvene i prelijepe pjevačice Šug Ejveri koja predstavlja njenu slamku spasa i izvor snage, a prema kojoj razvija intimnu naklonost. Vrijedi napomenuti da ni druge Afroamerikanke nisu u mnogo zavidnijem položaju od Sili. Ratoborna Sofija koja uvijek kaže sve što misli i ne sputava sopstveno ponašanje će upravo zbog svoje „jezičine“ završiti u zatvoru i biti izložena najrazličitijim poniženjima.
Foto: Film-actually.com
Film snimljen po ovoj veoma značajnoj knjizi režirao je Stiven Spilberg, a bio je nominovan za čak 11 Oskara. Zanimljivo je spomenuti i to da su Vupi Goldberg i Opra Vinfri debitovale u ovom vrlo nježnom i dirljivom filmu odradivši, zaista, sjajan posao. Štaviše, sam film je u meni izazvao daleko više emocija nego knjiga.
Svila
Svila italijanskog pisca Alesandra Barika je priča o francuskom trgovcu svile koji, usljed zaraze svilenih buba koja je zahvatila cijeli svijet, kreće na put u Japan u kojem je ova prodaja nezakonita. Bilo je to 1861. Flober je upravo pisao Salammbo, električno osvjetljenje je još uvijek bilo samo pretpostavka, a Abraham Linkoln, s druge strane okeana, vodio je jedan rat čiji kraj nikad neće dočekati. Ipak, sigurna sam da svojevrsni uvid u istorijski razvoj evropske industrije svile nije ono zbog čega nam je, nakon čitanja ovog neobičnog i izuzetnog štiva, toplo oko srca.
Foto: NYtimes.com
Ono što nas očarava je zapravo čežnja, zatim ona, svima nama dobro poznata, nostalgija za nečim što nikad nećeš proživjeti i, konačno, sama ljubav u njenom najpotpunijem obliku. Radnja se odvija polako, bez uzbuđenja i drame, a atmosfera je sve vrijeme prijatna i onda, na pretposljednjoj stranici, suze,.. Suze usljed spoznaje kako je ljubav veličanstvena i velikodušna. Nemate izgovor da ne nađete tih sat vremena koliko vam treba da pročitate nepunu 101 stranicu za osjećanje koje će vas držati. Ne znam osobu kojoj se nije svidjela ova nenametljiva knjiga.
Foto: Pinterest.com
Što se tiče njene ekranizacije, vrijedi istaći da se film svidio i mom mužu koji nije čitao knjigu i koji, naravno, preferira istorijske, ratne, akcione, džejmsbondovske i uopšte filmove s puno trke, lude vožnje i pucačine. Boje, predjeli i priroda su (vizuelno) očaravajući, a i sama atmosfera je vrlo vjerno prenesena. Čak ni Kira Najtli nije iritantna.
Tajni život pčela
Nevjerovatno je kako uprkos želji da dođete do nekih finih knjiga i filmova i uostalom tolikom napretku tehnologije da vas do takve informacije često dijeli samo klik mišem (naravno ukoliko znate pametno da se služite svim raspoloživim sredstvima), često propustimo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. S druge strane, divno je kad nekad bukvalno usput, spomenom nečega, doduše od strane pouzdane osobe čijem mišljenju bezrezervno vjerujete, otkrijete jedan pravi mali dragulj. Upravo takav je bio moj susret s ovom pitkom i izuzetno toplom pričom.
Foto: Essayshark.com
Tajni život pčela Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nažalost, stekla sam utisak da je film nepravedno zapostavljen i podcijenjen, a stvarno nema posebnog razloga za to jer nije samo glumačka ekipa (Dakota Faning, Kvin Latifa, Dženifer Hadson, Ališa Kiz, Pol Betani) fantastična!
Opasne veze
Američka kostimirana drama iz 1988. godine je, mogli bismo reći, indirektna adaptacija francuskog epistolarnog romana iz XVIII vijeka Pjera Šoderloa de Lakloa. Scenario je više prilagođen pozorišnoj adaptaciji ovog književnog klasika. Reditelj Stiven Frirs je ovom dramom debitovao u Holivudu. Svejedno, film će pokupiti Oskare u tri kategorije: za najbolji adaptirani scenario, za najbolji kostim i za najbolju scenografiju. Samim tim, bespotrebno je da naglašavam kvalitete ova tri elementa filma. Ipak, Oskar je u to vrijeme još uvijek nešto značio.
Foto: Youtube.com
Prefrigana i veoma uticajna plemkinja iz pariskog visokog društva, markiza de Martej moli svog nekadašnjeg ljubavnika, inače atraktivnog zavodnika lišenog emocija koji prosto obožava nametnute izazove tog tipa, da oduzme nevinost mladoj Sesil Volanž koja treba da se uda za markizinog bivšeg muža. Vikont, s druge strane, želi da se upusti u osvajanje prelijepe i pobožne madam de Turvel u koju će se kasnije iskreno, po prvi put u životu, i zaljubiti. Ako volite beskrupulozne aristokratske spletke i niz komičnih situacija, raskošnu kostimografiju i slojevite likove, ova elegantna drama zadovoljiće vaša čula. Fenomenalnu glumačku postavu čine nesvakidašnji Džon Malkovič, odlične Glen Klous, Mišel Fajfer i Uma Turman, te simpatični Kijanu Rivs.
(Florensina) Knjižara
Djelo Penelope Ficdžerald “The Bookshop” dugo već planiram pročitati, a ta želja će posebno ojačati sad nakon što sam pogledala ovaj predivni, za moj ukus dovoljno melanholični film. Udovica Florens Grin otvara knjižaru u jednom učmalom primorskom gradu u Engleskoj. Međutim, ubrzo će se ispostaviti da ne dijele svi njenu ljubav prema čitanju. Nevjerovatno hladnoj okolini ona, naime, postaje trn u oku. Jedinu podršku nailazi u gospodinu Brundišu, povučenom osobenjaku koji dijeli njenu strast prema knjigama, a kojem prvom šalje nove i kontroverzne naslove poput Lolite i Farenhajta 451. Ljudima koji ne znaju uživati u usamljenosti i koji ne razumiju bijeg od ljudi u svijet knjiga, ovo će biti monotono i dosadno.
Foto: AZcentral.com
Ako ste, pak, bibliofil (a da niste ne biste se zatekli čitajući ovo), sigurna sam da ćete uživati u ovoj špansko-britansko-njemačkoj koprodukciji višestruko nagrađivane drame “Florensina knjižara” koja podsjeća na značaj očuvanja knjižara, izdavača, pisaca i brigu o čitaocima. Preporuka za sve koji vole razmišljati o međuljudskim odnosima uopšte, o ponašanju, komunikaciji, motivima, ljudskoj površnosti i namjernoj svireposti,.. Glavne uloge tumače Emili Mortimer, Patriša Klarkson i Bil Naj.
Lovac u žitu 