Baltimor u srcu Banjaluke

Naslovna fotografija: Sinhro.rs

Ova Jelena Lengold uopšte nije loša. Drago mi je što nisam dopustila sopstvenoj predrasudi da prevlada i što sam dala šansu Baltimoru. Naime, žena je jednom na svom fejsbuk profilu napisala virtOUz i ja sam je zbog toga htjela za sva vremena otpisati! Inače, Baltimor je bio prijedlog jedinog muškog člana našeg malog čitalačkog kružoka koji se okuplja svakog drugog četvrtka u prostorijama NUB RS. Odlučila sam da svoje utiske saberem poslije našeg sastanka nakon kojeg su se oni samo nagomilali. Kao da već nemam problem da pišem sažeto. I uprkos svim citatima iz ovog gotovo virtuoznog djela, a koje sam u međuvremenu morala prepoloviti, ne bi li neko pročitao ovu preporuku, mislim da ću danas više govoriti o nama nego o Jeleni Lengold.

Pored činjenice da je većina na sastanak došla sa pozitivnim utiscima i epitetima, čini mi se da su tek nakon razgovora oni prerasli u superlative. Oni koji su, pak, bili oprezniji u dijeljenju riječi hvale su sinoć, kad su došli kući, još uvijek pod adrenalinom, izjavili da se više ne slažu sa sopstvenim mišljenjem. Šalu na stranu, većinu nas je, i pored izvjesnih, ali potpuno zanemarivih neprijatnosti i manjkavosti, Jelenino pisanje oduševilo. Meni ubjedljivo najoriginalnija rečenica i momenat večeri je kada je Tatjana uzviknula: „Ovo sam ja, samo sa djetetom više i ljubavnikom manje.“ Naravno da ona nije baš uzviknula, ali morate priznati da bolje zvuči, a u mojoj glavi je, to izjavivši, definitivno poskočila.

zip-line-rides-near-baltimore-40021
Foto: Traveltips.usatoday.com

Lengold, dakle, piše o svima nama, o našim ličnim borbama i unutrašnjim previranjima, o potrebi za prihvatanjem i razumijevanjem, o strahu od samoće, o zamršenim odnosima između majke i kćerke, o životnim odlukama, o prolaznosti života, o povinovanju konformizmu, o osjećaju promašenosti,.. Toliko toga je ona upakovala u jedva 120 stranica opisujući neke svakidašnje scene iz života na vrlo slikovit i lijep način i sa mnogo mašte, budeći u nama nostalgiju i prijatne emocije. Istovremeno, nije nas poštedila različitih strijepnji i strahova svakog od nas i izvjesnih užasa kako sopstvenih misli, tako i strahota koje vrebaju iz našeg neposrednog okruženja.

Kad prestajemo da budemo mladi? Da li onda kada nas prvi put uhvati išijas ili onda kada više ništa ne može da nas iznenadi?

Ono što se većini najmanje svidjelo je psihoterapija. Sam Stevo je to prokomentarisao riječima (parafraziram) Ako je samo pisanje, odnosno čitanje svojevrsna psihoterapija, onda ne razumijem potrebu da se ona sama kao takva i uvrsti u djelo, tj. da se o njoj piše. Nekima je smetalo što je sam taj proces predstavljen vjerno, onakav kakav stvarno jeste, odnosno, kakvim ga znamo iz filmova, literature ili iz prakse, a koji se odvija krajnje šablonski, od tumačenja snova, pa nadalje. Sandra mi je bila simpatična kad je rekla (opet pišem po sjećanju): Ja sam svaki put kad dođu te seanse (koje su, inače, u samom romanu pisane kosim, poznatijim kao italik slovima) gledala koliko još ima do onog drugog dijela. Mene je, pak, u tim psihološkim analizama najviše fascinirala Jelenina maštovitost. Mislim da bih ja bila baš loš sagovornik dok ležim na kauču i pokušavam se sjetiti i elokventno opisati neka svoja davna iskustva. Neki drugi su joj, opet, zamjerili kliše od epizode sa mnogo mlađim ljubavnikom.

Plaši me bol, normalno. Znam da je ovo proces i da će da traje i da će sve vreme da bude bolno. Plaši me ono što ćemo iskopati i sve ono što treba da osetim dok ne stignemo tamo, ma gde stigle. Plaši me da ću odustati na pola puta. Plaši me da ću možda i izdržati sve to i da ću onda stići na neko mesto koje nije bilo vredno tolikog traganja i tolikog bola. Plaši me sve što može da izgamiže u međuvremenu.

Niko joj, naravno, nije zamjerio na ovakvim draguljima.

Moja baba je na ormanima sušila nanu i bosiljak. Raširila bi novine po ormanima, po krevetima gostinskih soba, i ređala na njih mirišljavo bilje. Sećam se ugodne hladnoće tih soba i kako napola sasušena nana pucketa pod prstima i mrvi se na novinama ako je dotaknete. Sećam se kako bi otvaranje vrata učinilo da novine na ormanima zašušte i da se suvo bilje uznemiri. Koračali smo lagano kroz ove sobe da ne ometamo sušenje. Govorili smo tiho da naš dah ne bi podizao novine. Prvo bismo zatvorili vrata pa tek onda otvorili prozor da ne bi sve odletelo na pod. Čekao se trenutak kada moja baba sve to polako i veoma pažljivo pokupi s novina i stavi u platnene vrećice, specijalno sašivene za ovu priliku. I posle smo pili čaj od nane koji bi mirisao bolje no išta do tada i koji bi nas lečio od svega.

Sonja kaže da joj se Baltimor jako dopao, a poslije našeg susreta još i više. „Volim knjige u kojima su zastupljeni ženski psihodelični likovi. Složili smo se svi da nam se dopada njena iskrenost, otvorenost. Sesije su tumačene na različite načine. Svi smo oduševljeni momentom tišine, ćutanja i naravno Edgara.“

Bio je to, naravno, podli način da prekinu ono što je bio jedan od lepših perioda mog života. Iz nekog razloga, koji definitivno ne uspevam da razumem, smatraju vas normalnim samo ako živite suprotno svim svojim potrebama.

Jedna od rijetkih članica kružoka koja nema problema sa majkom, Suzana je u međuvremenu, nakon što je sumirala utiske sa svima nama, smekšala. „Ipak je to jedno prilično kompleksno djelo (iako ga na prvu ne shvatih tako) koje daje materijala za razmišljanje. A opisuje, barem u pojedinim dijelovima, unutrašnja previranja svih nas. Vrijedi ga pažljivo iščitati svakako. I još ponešto od Jelene.“

jelena-lengold-24
Foto: Geopoetika.com

Nakon zajedničke analize, Inge takođe ima jasan stav: „Baltimor mi se dopao, a poslije detaljne rasprave još mi se više sviđa. Tehnički je odlično napisan. Pun predivnih detalja. Što se tiče ličnog doživljaja tužna priča, pomalo zastrašujuća, surovo iskrena.“

Uvek sam volela kad ljudi drže šolju kafe sa obe ruke. To ih čini tako ranjivima. Izgledaju kao neko ko ima potrebu da se ogreje na toj šolji. Sklona sam da naglo i nerazumno počnem da volim ljude koji tako drže svoje šolje.

Jani je Baltimor je divna mala knjiga koju će definitivno upamtiti. Tematikom me malo podsjeća na Eriku Jong i „Strah od letenja“.

Ponekad znate da je vaš život zaista vaš i čini vam se da mu u potpunosti pripadate. Ponekad, međutim, jasno znate da je on samo jedan od vaših mogućih života. I svi ovi drugi životi odjednom vas peku kao tek narasli plikovi.

Majino, kako sama reče, nakon sinoć frizirano mišljenje zvuči ovako: „Priča o ženi koja ne može da se pomiri sama sa sobom, koja je haotična, nesređena i ima mnogo „unresolved issues“ je, po meni, namjerno prikazana upravo takvim romanom – sređeno neurednim. Traume iz djetinjstva, nesređen odnos sa majkom, nesigurnost u odluku o „nemanju“ potomstva i strah od starosti su motivi koji se provlače i kroz njene zbirke pripovjedaka „Lift“ i „U tri kod Kandinskog“, tako da čitanje istih pomaže u kreiranju šire slike ovog romana. Dotakli smo se i psihoterapije koja je vjerodostojno prikazana (to smo sinoć utvrdili) i koja je jedino mjesto gdje glavna junakinja sve svoje neriješene odnose i osjećanja otvoreno i iskreno iznosi. Takođe smo se osvrnuli na brutalnost detalja u knjizi kojima tu iskrenost manifestuje. Ćutanje kao bunt protiv svega konvencionalnog, kao potraga za mirom, ali i kao još jedan vid bježanja je, složili smo se, nešto što bi mnogima od nas ponekad trebalo.“ 

Inače, ja sam jedna od tih koja je bila preosjetljiva na Jelenine jednostavne opise vrlo neprijatnih situacija. Ipak, ma koliko sam na neki način kivna na nju što nas nije upozorila o sadržaju koji nije za svačiji želudac, ujedno sam joj negdje i zahvalna što me je suočila sa nekim mojim demonima. Jedna od takvih scena je kad stane na puža i smrska mu kućicu, a onda ga još uzme u ruku i baci. Zatim, tu je i spominjanje „čoveka koji se posekao po oku novinama, dok je čitao najnovije vesti, ležeći udobno na svom kauču,..“ I konačno:

Da li znate da se ponekad ljudi probude usred operacije? Najstrašnije je to što ničim ne možete da date do znanja da ste se probudili. Oni vas režu i kopaju po vama, a vi sve osećate i ne uspevate da vrisnete. Ljudima se to dešavalo, samo što se o tome ne govori. To je mračna tajna operacionih sala.

Dotakli smo se i toga kako smo mi jedna mala sredina koja ne razmišlja mnogo o tuđim emocijama često postavljajući krajnje intimna i neprimjerena pitanja poput: „Kad se misliš udavati? Šta čekaš? Kad planiraš rađati?“ i slična. S tim u vezi Maja je s nama podijelila anegdotu svog prijatelja kojem, naročito na svadbama, uporno postavljaju slična pitanja. Naime, on je jednom izjavio kako više voli ići na sahrane jer ga tad niko ne pita: „Kad ćeš ti?“ 

Još nisam čula da u frizerskom salonu o svojoj deci govori neka žena koja ima nevaspitano odraslo dete. Niko još nije, dok stavlja trajnu, pričao o tome kako mu je sin ponavljao. Ili kako je obio trafiku. Ili kako je počeo da se drogira. Ili kako je pretukao komšiju. Ili kako ne može da se upiše na fakultet. Ili kako se odselio na drugi kontinent i javlja se jednom godišnje, i to kad ostane bez para.

Zanimljivo je kako Lengold koristi iste koncepte, vjerovatno da naglasi kako nas strah nekad parališe do te mjere da smo skloniji negativnom razmišljanju, te da zbog osjećaja krivice smatramo da nemamo pravo na sreću. Tako, na primjer, dok jedno poglavlje završava ovim riječima:

Zar nikada niste čitali one članke: Starac nađen mrtav u svom stanu. Procenjuje se da je smrt nastupila pre oko šest meseci. Komšije su se već neko vreme žalile na neprijatan miris u hodniku. I niste pomislili da biste jednoga dana to mogli da budete i vi? Ja uvek to pomislim.

Već sljedeće otvara na ovaj način:

Ne znam tačno kada sam odlučila da neću imati decu. I da li je to uopšte bila odluka ili jedna od onih stvari koju odlažete do u beskraj, znajući unapred da zapravo nemate beskrajno vreme na raspolaganju. Samo nekih petnaestak, najviše dvadeset godina da odlučite. I onda odjednom shvatite da to više i nije stvar vaše odluke. Više ih definitivno nećete imati, sve i da hoćete. One priče: Žena u Indiji rodila u šezdesetoj! Majka i beba osećaju se odlično… Nekako znate da se to na vas ne odnosi i da je to tek samo vest u novinama.

Ipak, jedna od njenih rečenica koja me sve vrijeme proganja i koja će tek da me uhodi je:

Nedeljni ručkovi kod roditelja podsećaju vas na to da ste promašaj i da niste ispunili njihova očekivanja.

baltimore-harbor-barnes-and-noble-80_4[1]
Foto: Hogglestock.com

Sandri koja, inače, voli sve da sumira i zaokruži, a kojoj to odlično i ide, prepuštamo zaključak: „Ovo je jedna duboko lična priča i valjda je najbolje mogu doživjeti žene u 40-tim koje imaju komplikovan odnos sa majkom (plus-minus ljubavnik, dijete, nećemo u detalje). Iako smo se složili da je priča ostala pomalo nezaokružena i da bi nam bilo draže da je Edgara bilo više u priči, opet je sjajno obradila neke teme, stil je odličan, vrlo slikovit i definitivno je u pitanju jako dobar pisac. Što je u Kandinskom potvrdila na kub. Drago mi je što sam je otkrila i, kao što su neki od vas već primijetili, pričajući o knjigama na ovim našim druženjima, one dobiju uvijek neku dodatnu dimenziju.“

Da li se i vama dešava da imate hiljadu pripremljenih odgovora koje, međutim, nikad niste izgovorili jer vas u tome sprečava čisti kukavičluk? Vi se, naravno, zanosite idejom da vas u tome sprečava lepo vaspitanje, ali, ako malo bolje razmislite, shvatićete da to s vaspitanjem nema nikakve veze. U pitanju je kukavičluk. Strah da se konfrontirate.

Sama Jelenina junakinja je odgovarajući svojoj psihoterapeutkinji, možda, i najbolje rekla kakav je ovo roman.

Ponekad mi se čini da je dobro, ponekad izgleda sasvim banalno. Mislim da nije nešto spektakularno, ali je čitljivo. Za one koji vole tu vrstu psiholoških daveža. Ja to volim, pa se uvek ponadam da postoji još neko ko se ne gadi da to čita.

Razgovarali smo mi do najsitnijih detalja i o velikom i malom slonu, o „Jeleninom“ dedi i njenom vedrom mužu, o sjećanju na majčin kofer i odlazak na ekskurziju, o nekim novim klincima i njihovom iživljavanju nad mačkama, o tome kako ništa nije slučajno, o Edgaru,.. Ah, tek o Edgaru i koliko nam je žao što ga nije bilo više. Mogla bih ja ovako do sutra.  Samo o Edgaru bih mogla nadugo i naširoko.

Ono što nam se svima sviđa i više od Jeleninog pisanja, pogotovo njenih kratkih priča u koje se zaklinju svi koji su ih čitali, je samo naše okupljanje i atmosfera koja nas sve ponese u neku sasvim novu dimenziju. Svi se slažemo u tome da nas ova nezapamćeno dobra energija ne popušta i da nas inspiriše na konstantno čitanje. Kako reče Jana: Srećna sam što postojimo i što se održavamo ovako fantastično. Meni je bilo predivno sinoć, poslije čitavog dana glavobolje i „hodam sad kao zombi“, mene je onih sat i nešto u biblioteci preporodilo!

Prije nego što vam prepustim uživanje u odabranim dijelovima ovog nadasve zanimljivog štiva, za sam kraj moram podijeliti i to da ovog puta nismo zamišljali šta bismo sve pitali Jelenu Lengold da je sinoć sjedila među nama, kao što je to bio slučaj nedavno sa Kazuom Išigurom.  Ipak, uporno se nametalo jedno pitanje, a to je: „Šta ju je navelo da na goodreads-u svoj jedini roman ocijeni najvišom ocjenom?“ 

Inače, naša razdragana diskusija sinoć je privukla i „slučajnog“ čitaoca koji se u jednom trenutku i sam uključio u razgovor, što i jeste poenta i cilj ovih naših okupljanja. Kad smo se počeli razilaziti prišao mi je, vjerovatno u namjeri da nam se pridruži, a pomalo nesiguran kako da pristupi, te upitao: „Jeste li vi svi zaposleni u biblioteci?“ „Nego šta“, odgovorih mu, „Sve vam je ovo SNSD!“

Mi imamo svoje vreme. A vreme je jedna od retkih stvari koje čovek zaista može da ima. Mi imamo svoja popodneva i svoje vikende. Mi imamo svoj red u kuhinji i svoje uredno složene police. Mi nikada nismo uključivali veš-mašinu dva puta dnevno da bismo prali pelene. Niti smo morali da se budimo deset puta u toku noći. Mislite da to baš i nije neki dobitak?

Samo jednom, samo jednom sam uradila ono što ona radi čitavog života i ona to nije mogla da podnese.

Ko danas može sebi da dopusti luksuz da bude sasvim svoj i sasvim relaksiran?

Tvrdim vam da ljudi koji vas vole najmanje od svih žele da znaju šta vi stvarno osećate i šta stvarno mislite. Ako ne verujete, probajte ponekad da im kažete nešto od toga, pa ćete videti. Napravićete sebi neverovatne probleme.

Iskrenost je sasvim precenjena kategorija. Ljudi se zariču u svoju iskrenost kao da govore o nekom posebnom obliku časti. Zaboravljajući pri tom da je iskrenost kukavičluk, osim ako nije agresija.

Pustila sam staricu na pešačkom prelazu i pomislila kako sam velikodušna, plus civilizovana, što to činim. A nisam morala da je pustim. Pogledala me je, ja sam joj mahnula rukom da prođe, ona me je još jednom pogledala, kao da je htela da se uveri da je naš dogovor zaista takav, i tek onda je bojažljivo krenula. Naravno, neki drugi auto već je bio iza mene i besno trubio. A ja sam uživala što starica ide polako i što imam sasvim dobar razlog da nerviram onog iza. Tek kad je ona stala na drugi pločnik, ja sam polako, bez žurbe, krenula.

Nijedna svađa se nikad nije pretvorila u konstruktivni razgovor. Neće ni ova. U jednom momentu ti i ja ćemo početi da se pretvaramo da smo se pomirili.

Ljubav je, pre svega, strah od samoće. To ti je ljubav. Sve drugo su ljudi nazidali na tu priču, da se zaštite od banalnosti.

Sećaš se kako je letnji raspust trajao i trajao kad smo bili deca – rekao je moj muž, s nogama podignutim na ogradu, umotavajući džemper oko ramena. I ja sam tačno znala o čemu govori. Vreme je počelo da teče nedopustivo brzo. Rođendani su se spajali jedan s drugim, godišnja doba su se smenjivala dok pročitaš knjigu, mogli smo trepnuti i već je stizao naredni vikend, i za njim još jedan i još jedan… I sve je unutar toga bilo isto.

„Postavi mi neko pitanje. Proveri me.”
– Dobro – razmišlja Edgar. – Šta je najveća strast?
„Strah!”
– Brza si. Vrlo dobro. Evo sad jedno teže pitanje: šta je najsurovije?
„To je lako. Lepota.”
– Hm. Sasvim, sasvim, dobro. Imam za tebe samo još jedno pitanje. Kaži mi jedinu umetnost u kojoj nema skepse?
„Edgare, to svi znaju. To je muzika.”

Već sat vremena pokušavala sam da nađem mesto za parkiranje. Primenila sam sve tehnike: pritajeno čekanje da neko izađe sa svog mesta, kruženje po okolnim blokovima, veoma snažno zamišljanje kako me iza sledećeg ugla očekuje lepo i slobodno parking mesto, nehajno vozikanje unaokolo kao da mi do zaustavljanja nije ni stalo, razgledanje fasada umesto pločnika, u nameri da zavaram svoju lošu sreću tog jutra, jednom rečju, pokušala sam sve. Ali slobodnog mesta nije bilo u prečniku od nekoliko kilometara. Bio je to naprosto takav dan.

Svi ljudi moraju da naprave svoje greške. Ti ne možeš da me zaštitiš od toga. Kažem joj da nije baš tako. I da ne mora baš svako da napravi čitav repertoar grešaka. Neke se mogu i propustiti.

Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju

Naslovna fotografija: Bookaholic.vn

Kako sam nestrpljivo očekivala da prevod treće knjige naše nepoznate Ferantice konačno stigne kod nas. Činjenica da knjige toliko dugo putuju iz Beograda do Banje Luke samo potvrđuje kolika smo mi zabit. Srećom, imala sam tu čast da je dobijem među prvima, jeste da mi je trebalo čak ovoliko da je pročitam. Moram i ovdje izraziti zahvalnost što mi je moja divna Vesna, sestra po knjizi i po mnogo čemu još, priredila još jedno u nizu njenih toplih iznenađenja kad mi ju je jedne prohladne večeri donijela na vrata.

Poslije mi je ispričala kako je njena prijateljica koju je zadužila da mi nabavi i donese knjigu po povratku iz Beograda doživjela saobraćajnu nezgodu. Naime, nakon što je autobus sletio s puta, ta njena prijateljica joj je poslala poruku tipa: „Ne brini, sa knjigom je sve u redu!“ Kad imaš ovakve prijatelje znači da nešto dobro radiš u životu. I, konačno, poslije mojih uobičajeno dugih uvertira i digresija, prelazim na stvar.

Napuljsku sagu o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju, Ferantica nastavlja svojom karakterističnom dinamikom i žestinom. I dalje nas lako uvlači u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Istovremeno, nakon što je u prva dva dijela probudila u nama čitalačku strast, Ferante ne preza od toga da sve one ozbiljne teme kojih se u ranijim dijelovima tek ovlaš ili krajnje nenametljivo dotakla, sada sugestivno stavi u prvi plan namećući se kao odgovorniji pripovijedač.

Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Dok sam čitala pojedine opise teških uslova rada i odnosa prema radnicima u fabrici za preradu mesa imala sam osjećaj kao da mi neko reže vene tupim žiletom. Štaviše, ovdje nam nije ostavljala prostor za predah njenim uobičajenim prelaskom s jedne na drugu priču, tako da sam ih na momente morala sama praviti. Međutim, ne zadržava nas dugo na svoj uzaludnosti sindikalne borbe za humanije uslove rada pod okriljem beskrupulozne kapitalističke ideologije. Naprotiv, kasnije nam, baveći se svakodnevnim „malim“ Eleninim životom u Firenci jedva daje nagovještaj stvarne situacije i opasnosti svakodnevnih nemira na nimalo bezbjednim italijanskim ulicama.

Životima naših glavnih junakinja, po običaju, ne nedostaje uzbuđenja. Štaviše, ma koliko drugačiji i dalje su međusobno isprepleteni neraskidivim vezama, na momente, čak, na samoj granici jeftine sapunice. Ako ste ranije pomislili da je Elena emotivno infantilna i nedorasla (ne samo Lilinim) intelektualnim izazovima, njena nezrelost i pojedine odluke će vas tek sad izbaciti iz cipela. I sva ta njena povodljivost, lakomislenost i nestabilnost.

I to je ono što ovu knjigu čini posebnom.

Čas vas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo.  

1a61a21dac515bdc08b6f7637b3aefff
Foto: Pinterest.de

Ako bih tražila propuste, svakako da bih ih našla pregršt, ali jedini koji mi je baš zasmetao je slaba karakterizacija pojedinih likova, konkretno Nadje i Marijaroze i sličnosti njihovih porodica i odnosa s majkama. Pretpostavila sam da je ovo bio namjeran potez, da se povuče izvjesna paralela, ali što sam više razmišljala o tome, sve manje sam išta shvatala.

Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim! 

Ono što reče moja druga iz čitalačkog kluba sviđa mi se to što je, na neki način, glavni junak ove priče sam Napulj, sviđa mi se na koji način teče radnja, sviđa mi se lakoća i jednostavnost kojom nas priča uvuče u svoje sivilo i mračne ćorsokake u koje sami nikad ne bismo zašli, a poslije čega nam ne bude žao što smo iskusili svu njihovu razornu moć.

Sviđa mi se što sama Ferante nije opterećena tuđim mišljenjem, što ne povlađuje čitaocima, što piše britko i neposredno, što racionalizaciju postupaka prepušta nama, što vjerno predstavlja svu složenost i nepredvidljivost ljudskog ponašanja, što se ne libi upotrebe prostakluka (nije da nisam podizala obrve svaki put kad bi me ošinuli),..

Najviše od svega mi se sviđa što sam napisala utiske, a da vam ništa nisam odala.

O prethodne dvije sam pisala ovdje.

Ko je ovdje lud?

Naslovna fotografija: Pinterest.com

Dešava li se vama da vas, svako malo, pozove recimo komšinica da za djevojčicu kume njene zaove napišete kratke sastave na tri različite teme na njemačkom jeziku, jer „Ma, to ćeš ti za tili čas“? Ili vas prijatelj sa fejsbuka zamoli da mu napišete motivaciono pismo za stipendiju za postdiplomski studij iz hortikulture, farmacije, šumarstva, političkih nauka, jer „Eto, vješta si na riječima, šta je to tebi“? Koliko puta ste išli kod onog bratovog poznanika koji lijepo crta da nabrzaka nešto naškraba? „Ma ne mora to biti ništa posebno, opet im ona nastavnica likovnog dala za zadaću, a znaš da on nema blage veze, a tebi to tako lako ide“.

To bi bilo isto kao kad bih recimo kolegi sa ruskog, koji je po profesiji kuhar, s vremena na vrijeme, poslala poruku tipa: „Ej, aj’ budi drug, pa mi spremi nešto danas za ručak, da mi iskoristimo ovaj sunčan dan i odemo malo u prirodu, to ćeš ti očas posla“. Ovo vam malo odudara od ranije navedenih primjera, zar ne?

pay-it-forward-clipart-5
Foto: Pinterest.cl

Uostalom, ako je to sve tako lako, zašto vi to ne uradite za vašu djecu?

Da li vam je, možda, palo na pamet da pokušaju to sami da urade, da nauče, da iskoriste svekolike blagodeti pametnih telefona i interneta koji, vjerovali ili ne, ima i druge stranice osim društvenih mreža? Kakvu poruku vi time što stalno molite druge da vam učine uslugu šaljete vašoj djeci?

„Ne brini se, ljubavi, neka si ti meni lijep i nasmijan, uvijek će se naći neko ko će posao završiti umjesto tebe. Što ti, dušice moja, ne prošetaš na manikir, mama je već dogovorila s jednom tetom da ti napiše sastave. Ne, nisam je angažovala i platila za to, šta je to njoj, ionako to radi po cijeli dan, jedan manje-više.“

Ne čini li vam se to kao medveđa usluga ili ste, pak, potpuno svjesni da jeste i, što je još gore, smatrate to ispravnim?

Coportate-Philanthropy
Foto: Twitter.com

Ko je ovdje lud? Onaj koji nikad ne odbija tuđe molbe ili onaj koji je krajnje bezobrazan i ne libi se i za najmanju sitnicu tražiti pomoć. Jer šta se sve dešava? U posljednje vrijeme često čujemo priče kako se roditelji međusobno takmiče radeći domaće zadatke umjesto svoje djece. A pojedini nastavnici to, štaviše, podržavaju vrednujući više, na primjer, kućicu za ptice koju je napravio profesionalac ili onu kupljenu kod Kineza od kućice koju je neko dijete samo napravilo, ma kako ona, možda, bila nesavršena.

Svima nam je, nažalost, odavno jasno da opšti ambijent i kultura u uslovima u kojima živimo ne cijene znanje, niti prepoznaju rad kao vrijednost. U bolesnom društvu izopačenog sistema vrijednosti koje ne ulaže u nauku, istraživanje, razvoj, obrazovanje mnogo više se vrednuju finansijski resursi, brza i laka, tj. instant zarada.

Ali, ajde da ne budemo ti koji češće obezvrijeđujemo tuđi rad i posjedovanje određenih vještina, iskustva, kreativnosti, talenta, predanost poslu, radnu etiku i energiju i slično. Ajde da pristupimo ovoj tematici na jednom drugom nivou, onom koji nam je pristupačniji, na koji možemo uticati, onom običnom, ljudskom. Ajde da ne budemo od onih koji na sva zvona zvone da samo oni izginuše od posla, dok niko drugi ništa ne radi. Ajde da priznamo sebi da nije uvijek ono što drugi rade lako.

Ajde da pričamo o uobičajenim prijateljskim gestovima, međusobnom pomaganju, kolegijalnosti, timskom radu, podjeli poslova zarad njihovog efikasnijeg obavljanja, dobročinstvu, ljubavi, humanosti. Dobro se dobrim vraća i pomažite kad god možete. Ali da, čuvajte i sebe. Ne dopustite da vas zbog predusretljivosti zasipaju kojekakvim zahtjevima sa svih strana.

Naučite reći ne.

Cijenite sebe i svoje vrijeme.

Kad vas sljedeći put neko zamoli da mu časkom sašijete suknju, popravite računar, prevedete tri stranice teksta, riješite zadatke iz statistike, nadogradite nokte i slično pokušajte reći: „Dobro, nema problema, ali to košta. Dok ja to uradim očas posla, mogao bi ti meni očas posla skuvati ručak, oprati kupatilo i ispeglati veš.“ A ako im to ne možete reći i ne znate naplatiti sopstveni rad kad ga obavljate van formalnog radnog mjesta, onda se upišite na neki kurs asertivnosti i naučite da pristojno odbijete. I zapamtite: Nije sramota reći ne mogu i neću.

Multiracial Hands Making a Circle
Foto: Pinterest.es

I obrnuto, naravno.

Poštujte druge i njihov uloženi napor i rad.

Pogotovo danas kada se, nažalost, mnogo međuljudskih odnosa svelo na koristoljublje i kada se vrednuju neke nakaradne vrijednosti i statusni simboli. Ljudi koji vam izlaze u susret najčešće ne očekuju ništa zauzvrat, oni jednostavno posjeduju kulturu davanja i besmisleno je uvijek sve i naplaćivati. Taman posla. Ali, pokušajte da ne zloupotrebljavate tuđu dobrotu, ljubaznost, pristojnost i da takvim ljudima na neki način date do znanja da cijenite njihovo zalaganje i pomoć. Iznenadite ih, kad se najmanje nadaju. Ne mora to biti nikakva galantna večera, skupocjen parfem, vikend u luksuznom spa centru, čokolada, cvijeće. Može biti nešto jednostavno, u skladu s vašim mogućnostima, a praktično, što znate da će ih obradovati. Nekad je iskreno hvala sasvim dovoljno. A još bolje je kad vi pomognete nekom drugom, potpunom strancu. Najvažnije je da se krug zatvara. I okreće. I da budemo ljudi.

Smiješna strana trudnoće

Naslovna fotografija: Livestrong.com

Napomena: Sve napisano plod je ličnog doživljaja jedne prosječne trudnice i njenog iskustva tokom relativno urednih trudnoća. Cilj teksta je čista zabava, eventualno neka korisna informacija i, svakako, dobra namjera. Za stručne savjete obratite se vašem ginekologu i „bolje opremljenoj apoteci“.

Trudnoća, blaženo ili drugo stanje poseban je period u životu žene. Ovo što slijedi zbir je mojih ličnih iskustava stečenih tokom tri trudnoće ili dvije i po godine u drugom stanju. Mnoge od vas će se, sigurna sam, prepoznati makar u nekim situacijama, a neke, možda, i u svim navedenim i još mnogim drugim. Pa, krenimo.

Hormoni i druge prateće pojave

Nemojte se iznenaditi ako vam u trudnoći neke najobičnije, svakodnevne radnje poput ustajanja, obuvanja, vezanja pertli ili penjanja uz stepenice postanu u najmanju ruku teške, a održavanje lične higijene koja, između ostalog, uključuje depiliranje i pedikir gotovo nemoguće, a sigurno vrlo komične misije (tu negdje spada i pranje zuba usljed bolnih desni). Tad ćete po prvi razviti istinsko saosjećanje prema gojaznim ljudima, a sebi ćete svečano obećati da nikad nećete biti debeli (o toj zabludi u nekom narednom tekstu). Nadalje, trudnice zaboravljaju i tačka! Ukoliko nešto odmah ne završite ili makar ne zapišete, pišite propalo. Radne kolege i saradnike kojima ovo iskustvo nije blisko obavezno podsjetite na to da se ne pitaju zašto ste odjednom postali nezainteresovani, nekolegijalni ili aljkavi, kad ste u stvari samo počeli zaboravljati.

Mučnine sa ili bez povraćanja su česte prateće pojave mnogih trudnoća, ali ne zaboravite na jedno jedino pravilo koje važi u trudnoći, a to je da je i prisustvo i nedostatak svih uobičajenih simptoma, zapravo, normalno. Istina je da će vam mnogi, ako povraćate više puta dnevno do samog poroda, reći da nešto nije u redu čim toliko povraćate. I obrnuto. „Nisi nijednom povratila? Ja bih se na tvom mjestu zabrinula.“ Ovome posebno doprinose nagle potrebe za određenom hranom. I ako primijetite da baš svaki put povratite paradajz koji vam poslije satima prži ždrijelo, zanimljivo je da istovremeno razmišljate kako ćete već sutra uživati u ukusu vaših omiljenih špageta i to isključivo u sosu od paradajza, bosiljka i bijelog luka, sa maslinama. Mmm, njami! I nema veze što ćete najljepši sladoled u gradu povratiti već u sljedećoj ulici, a najbolji suprug na svijetu će, dok vam bude držao glavu i kosu, prolaznicima mimikom objašnjavati koliko alkohola ste popili prethodnu noć.

U svakom slučaju, bez obzira što su uobičajene, nemojte da se stidite vašem ginekologu požaliti na ove i slične pojave u trudnoći. Naime, mene naivnu tek u sedmom mjesecu treće trudnoće ginekolog, zbog nečeg što sam rekla, upita: „Pa, ti povraćaš? Što se nisi požalila?“ Šta da kažem? Da vam kenjkam tu kako povraćam. Pa normalno je da povraćam. To se, valjda, podrazumijeva. Neću se još brukati žaleći vam se zbog toga. Nemojte mi samo reći da za to ima lijek? „Kako nema? Ima jedan sjajan preparat, potpuno prirodan, na bazi đumbira, mogu ga i mala djeca uzimati. Zove se antimetil. Pokazao se odličan u trudnoći.“ I tako i bi! Ovu zlata vrijednu informaciju sigurno ranije niste čuli niti od jedne trudnice. Prema tome, zapamtite! Pardon, zapišite! Bademi, donat Mg, slani krekeri, sve je to kratkotrajnog efekta. Antimetil i udri brigu na veselje!

Pojačan apetit i žudnja za određenom hranom posebno će odgovarati vašem mužu, pogotovo ako počnete uživati u svemu onom što on obožava. Neće mu smetati ni kad u 11 naveče izrazite želju za picom, tražite da vas vodi na ćevape (u prvoj trudnoći su mi se jeli svakih desetak dana, a dotad sam ih jela jednom-dvaput godišnje), uživate u velikom sendviču u 4 sata ujutru, insistirate da vam nekako nabavi ćeteniju iz Sarajeva. U redu je i ako dva mjeseca živite samo na trešnjama, grožđu i satarašu,.. Dopustite sebi i sokove i ne pitajte ga što svaki put kupuje one od jabuke, kad vi volite i borovnicu, na primjer. Za sve je kriva ona reklama „nije bilo od jabuke?“.

Seks u trudnoći možda zvuči kao oksimoron, ali je, zapravo, najbolji seks u životu! Doduše, samo u tom jednom periodu kad vas prođu prvobitni umor, pospanost i eventualne glavobolje, a tijelo se navikne na novo stanje. Vaš libido snažno raste, grudi postaju veće i ženstvenije, stomak još nije velik, muž nije svjestan prisustva bebe, fizički su sve poze i dalje izvodive, a orgazmi zagarantovani. Ukoliko vam ginekolog ne kaže drugačije, prepustite se i uživajte. Svih petnaestak dana koliko ova faza traje.

Ne zaboravite da, isto tako, tokom trudnoće nije neuobičajeno da cmizdrite za svaku sitnicu, ma koliko vam to bilo neobično. „Kako mislite nema sirnice?“, oči vam se lagano pune suzama. Ajd što vas ne puste preko reda kod pedijatra, ali što niko ne ustane da vi sjednete. Lagano se povlačite i tražite papirnu maramicu, kao za nos, pazeći da vas niko ne vidi. Briznete u plač i dok odsutno gledate servisne informacije. Majstor izlijepi pločice u kuhinji bez prethodnog konsultovanja s vama, jecate satima. Vid vam se zamuti i kad dobijete kompliment.

Noćni život

Ako ste prije trudnoće kao sav normalan svijet noću spavali, tokom trudnoće upoznaćete jedan sasvim drugačiji svijet noću. Postojaće i vrijeme kada ćete spavati, naravno, ali ćete više pamtiti sve one besane noći, pogotovo tokom posljednjeg trimestra. U tom periodu ustajaćete najmanje tri puta: jednom do kuhinje (dobro mužu, ne moraš baš svima govoriti da ujutru nađeš tri prljava tanjira: jedan u kuhinji, drugi u dnevnoj, treći u spavaćoj sobi), dvaput do toaleta, jednom da pročitate knjigu ili pogledate pola sezone Vikinga (dobro, cijelu),.. U ova ustajanja ne računam nekoliko dizanja u sjedeći položaj uzrokovanih žgaravicom, niti okretanje s boka na bok i pokušaj namještanja 64-82 puta tokom dva sata. Ne, ni ono panično buđenje u strahu da ste, konačno opušteni, prignječili bebu u stomaku.

Naravno, ne računam ni ono kad vas probudi suprug koji hrče ili starije dijete koje ustaje ili iz nekog razloga zove. Ustajanje da pijete vode, takođe, ne mogu uvrstiti u raniju računicu jer to zavisi od broja i vrste noćnih obroka. Dobro, uključivanje mašine tokom jeftine struje podrazumijevam da ste obavili prilikom prvog odlaska u toalet, a provjeravanje i dopunjavanje spiska za bolnicu nakon što ste pročitali knjigu (da, i onog drugog spiska sa detaljnim uputstvima za muža),.. U svakom slučaju, ovo vrijeme predstavlja jedinstvenu priliku da konačno uživate u svim onim kultnim filmovima koje ste propustili i pročitate sve one knjige koje ste oduvijek željeli, isključivo za svoju dušu. Spavanje je ionako precijenjeno.

Redoslijed trudnoće

Svaka trudnoća je jedinstvena. Moje prve dvije su bile potpuno drugačije jedna od druge, treća je kombinacija elemenata prve dvije sa novim, samo njoj svojstvenim primjesama. Ovaj dio sesodnosi na vaš stav i ponašanje u zavisnosti od toga koja trudnoća vam je po redu. Nije isto biti trudan prvi i peti put. Prvi put još uvijek možete da ugađate sebi, imate više vremena za sve, ne znate šta vas čeka, koliko god ste uzbuđeni i srećni, pomalo ste i uplašeni. Pridržavate se mnogih, ako ne i svih savjeta ljekara, redovno mažete stomak da vam koža ne ispuca tokom širenja, muž i vi svakodnevno šetate razgovarajući o budućnosti, pažljivo i predano pripremate (a to ćete tek poslije shvatiti) daleko više nego što je potrebno za doček bebe,.. Čitate sve što vam dođe pod ruku: šta da očekujete dok čekate bebu, savjeti najbolje prijateljice kroz trudnoću, kako roditi zdravo dijete, njega majke i djeteta, moja beba, priručnik kroz trudnoću, milion gotovo identičnih brošurica različitih proizvođača dječijih proizvoda. Registrujete se na sve moguće sajtove i pratite trudnoću iz nedjelje u nedjelju, satima razgovarate sa prijateljicama koje su trudne kad i vi ili su nedavno rodile, idete u sve moguće školice za trudnice, čitate savjete nepoznatih majki po raznim forumima i fejsbuk grupama, svaka žena sa vama dijeli svoja iskustva do najsitnijih detalja,.. Mnogo toga vas i nervira, pa opet: Daj sve i daj još! Tokom druge trudnoće bar znate u kojem ste mjesecu, dobijene brošurice o njezi prelistate zbog slika i uredno složite na za to predviđenu policu, kupite tek po koju novu krpicu za bebu. U trećoj trudnoći dovoljno je što pamtite i termin poroda, a datum sljedeće kontrole vam je već negdje zapisan. Brošurice poput svake dosadne reklame završavaju u kanti za smeće, ako uopšte kojim čudom i dospiju u vaš dom.

Pregnant-Christensen-DavidSultan-1
Foto: Pinterest.com

Odlazak ginekologu je, takođe, drugačiji u zavisnosti od redoslijeda trudnoće. Izdvajam samo jedan aspekt svojih posjeta, tačnije redovno pridikovanje zbog kilaže. U petom mjesecu prve trudnoće dobila sam čak šest kilograma. Doktor gleda u onaj karton, pa u mene, pa nabora čelo, pa po redu,.. Vi onako naivno, nesigurno, kao malo dijete nenaviknuto da laže: „Ne znam od čega je to. Možda od piletine i ribe?“ A ovamo se sjećate svih poslastica tokom Vaskrsa, Prvog maja, Đurđevdana, svadbi, krštenja, rođendana, babina i sličnih prilika za slavlje i svih protokola: supa, sarma, meso, pita, kolači, torta,.. I tako ukrug. Svi vas nutkaju, biraju vam najljepše i najveće komade: „Ajde, uzmi, ti sad jedeš za dvoje“. Još ako ste poguzija momačkog apetita kao ja, ne treba vas posebno nagovarati. Predajete se tim slatkim grijesima ne očekujući toliko gomilanje kilograma. U drugoj trudnoći, iako ste sebi obećali da ćete biti disciplinovaniji jer od one 22 kile jedva da ste skinuli 10, ponavljate istu grešku, ali ovog puta sa više samopouzdanja. Na doktorovo nabrano čelo, stvari okrećete na šalu. „Doktore, jeste li vi ikad bili trudni? Eeeee, ne znate šta propuštate!“

Nemojte se iznenaditi ako se vašoj trećoj trudnoći, nakon vašeg muža i vas samih, najviše i najiskrenije obraduje upravo vaš ginekolog. Kako će vas to tek ohrabriti. Odmah nakon što je utvrdio trudnoću vi mu saopštavate sljedeće: „Doktore, možemo li se nešto dogovoriti?“ Ne čekajući njegov odgovor, nastavljate: „Prve dvije trudnoće ste me kritikovali zbog dobijanja na kilaži. Znam ja sve u teoriji: jesti manje, a češće obroke, više voća, povrća, mesa, ribe, vode. Izbjegavati pite, pice, kolače, torte,.. Ali, da se ne lažemo, ja se neću promijeniti. Obećajte da vi hoćete.“ I ma koliko da ste pedantna i odgovorna osoba, sigurna sam da ćete tokom treće, odnosno neke kasnije trudnoće bar jednom zaboraviti donijeti neki nalaz ili će na njegovoj poleđini biti ispisan spisak za kupovinu ili neki dječiji crtež, preskočićete i nekoliko dana da ne popijete prenatal, ukoliko je trudnoća u sezoni jesen/zima depiliraćete se samo pred kontrolu (i to ako vam se bude dalo).

Ljudi oko vas

Generalno, nevjerovatno je kako se ljudi oko vas tokom vaše trudnoće promijene. Tačnije, vi se promijenite pa počinjete zapažati ono što inače, možda, nikad ne biste primijetili. Gotovo svi imaju neki komentar bilo da je u pitanju koristan i dobronamjeran iako netražen savjet, češće direktan prigovor ili neodobravajući pogled, prećutni neprijatni utisak, osmijeh, milion pitanja i ličnih besjeda, pa i ružnih iskustava kojima vas baš i ne trebaju dodatno uznemiravati. Dodirivanje vašeg stomaka bez pitanja postaje uobičajeno, a nevjerovatno je kako mnogi kroz stomak vide i pol vašeg čeda. U svakom slučaju, granice pristojnosti se gube. Još ako ste rijetko strpljivi par koji je odlučio pol djeteta saznati na samom porođaju, pitanjima nema kraja: „Šta nosiš? Dobro, znam da je dijete, ali je li dječak ili djevojčica? Da nisu dvojke, ima tebe? Kako ne znaš? Kako misliš ne želite da znate? Ma, znaš ti, samo nećeš da kažeš. Ma, znaš ti, samo nećeš da kažeš mužu, ali zato meni možeš reći, slobodno. Sad ću ti ja reći šta je. Dječak, sto posto! Pa, kako ćete odabrati boju garderobe kad ne znate pol? Kako ćete odabrati ime?“ Na vijest da čekate treće: „Jeste li planirali ili vam se omaklo? Je li vi to idete na sina?“

pregnancy-bikini
Foto: Pinterest.com

S druge strane, zanimljivo je da bez obzira što ste skenirani od glave do pete, malo ko vas vidi da čekate u nekom redu. Ovo važi podjednako i za crkvu i za medicinsku ustanovu. Štaviše, neki se hladno guraju prije vas jer „imam samo ovo“ ili se hvataju za leđa u strahu da vi ne biste zatražili prednost. Nema veze ni što se očigledno znojite, prevruće vam je ili vas objektivno boli stomak ili kičma, pri čemu dostojanstveno i svim silama pokušavate zadržati damski izgled i pribranost u tri broja većoj garderobi koja vas steže i molite Boga da baš u tom trenutku ne počnete glasno puštati gasove ili podrigivati.

Ako ste samodisciplinovana srećnica koja je vodila računa o ishrani tokom trudnoće, uredno vježbala i nije dobila dvadeset i kusur kilograma, sigurno niste imali problema sa kretanjem. Mogle ste zadržati elegantan izgled u lijepoj netrudničkoj odjeći za razliku od nas šeprtljavica koje bismo se prosule cijelom težinom iako smo jedino mogle nazuti dva broja veće patike. Niste se gegale kao pingvin i niko vam nikad nije rekao: „Ajme ženo, što si se zgovnala. Ne zna se je l’ ti veći stomak il’ guz’ca!“ Takođe, sigurna sam da, budući da vam se trudnički stomak počeo nazirati tek u šestom-sedmom mjesecu, niste posljednji trimestar svakodnevno prolazile kroz torturu: „Kol’ko još? Ohoho, brojimo sitno? Kad je ono termin? Približ’lo se, a? Sad će to. Ti još nisi rodila?“ Doduše, znam da ste se, zato, morale susretati sa drugim optužujućim i negativnim komentarima pogotovo ukoliko ste vježbale tokom cijele trudnoće ili ste odlučile da ne mijenjate svoj način vegetarijanske ili uopšte neke druge, društveno neprihvatljive, ishrane. Ili ste, ne daj Bože, pušili u trudnoći? Tu stigmatizaciju ne želim ni da zamislim.

Dobre strane trudnoće

Da ne bude da samo kukumačem, svaka trudnoća ima i svoje dobre strane. Naime, bar u jednoj od svih trudnoća kosa vam je sjajna i prelijepa, dlake sporije rastu, nokti su čvrsti i da, kosa vam je kao sa reklame. Pokreti bebe u stomaku su nešto nezaboravno i divno bez obzira što vam unutrašnje organe šutira kako gdje stigne. Rekoh li da vam je kosa prelijepa?

Bez obzira na sve, trudnoća je zaista divan period u životu žene jer znamo čemu vodi. Sve nabrojane boljke, iako neugodne dok se dešavaju, su, zapravo, prolazne, brzo se zaborave ili postanu smiješne. Ipak, nije loše prisjetiti ih se makar zbog empatije prema drugim trudnicama.

Kako biste reagovali da vam u kancelariju ušeta pingvin sa sombrerom na glavi?

Naslovna fotografija: Linkedin.com

Znate li kako se odvija razgovor za posao u lokalnim preduzećima, koliko dugo traje, koliko ispitivača ga obavlja, kakva pitanja se postavljaju kandidatima? Mnogi nezaposleni se žale da im se tokom intervjua postavlja suviše intimnih, kao i nezakonitih pitanja na osnovu kojih se ne može procijeniti njihova buduća performansa na datom radnom mjestu. Stoga smo odlučili provjeriti u kojoj mjeri se kandidatima postavljaju pitanja lične prirode, poznatija kao zabranjena pitanja poput bračnog statusa, broja djece, planiranja porodice, etničkog porijekla i slično, a u kojoj ona koja se odnose na poslovna ponašanja. Ujedno, provjerili smo i koliko poslodavaca je tokom razgovora za posao tražilo demonstraciju određene vještine ili postavljalo tzv. situaciona pitanja (provjera ponašanja kandidata u specifičnim situacijama), te koliko njih zaista želi da zaposli kvalitetne radnike ili razgovor za posao sprovode samo pro forme.

Od ukupno 195 ispitanika koliko je učestvovalo u ovom našem skromnom istraživanju, 124 su zaposlena, dok je nezaposlenih bilo 71. Prema polnoj zastupljenosti naš uzorak obuhvatio je 114 žena i 81 muškarca iz Bosne i Hercegovine. Kada je u pitanju nivo obrazovanja, najviše ispitanika dolazi iz reda onih koji imaju završenu višu školu ili fakultet (101).

Na pitanje koliko osoba je vodilo razgovor za posao dobijeni su sljedeći odgovori: 39 ispitanika (ili 20%) intervjuisala je samo jedna osoba, dva ispitivača su vodila razgovor sa 62 učesnika ovog istraživanja ili 31,8%, dok je 94 ispitanika (odnosno 48,2%) imalo čast da bude intervjuisano od strane 3 ili više predstavnika potencijalnog poslodavca.

do 10 minuta 72 36,90%
do 30 minuta 98 50,30%
duže od 30 minuta 25 12,80%

Polovina, a ujedno i najveći broj naših ispitanika učestvovao je na razgovoru za posao koji je trajao do 30 minuta, preciznije 98 kandidata. 72 ispitanika ili 36,9% njih se nije stiglo ni opustiti, a intervju bi već završio. Duže od pola sata imalo je priliku razgovarati 25 aplikanata za posao ili 12,8%.

Poželjena vam je dobrodošlica 130 66,7%
Članovi komisije su vam se predstavili 118 60,5%
Kako ste? 72 36,9%
Da li ste za piće? 21 10,8%
Kako vam se sviđaju naše prostorije? 6 3,1%
Recite nam nešto o sebi 170 87,2%
Pitanja u vezi sa prethodnim radnim iskustvom i dosadašnjim obrazovanjem 174 89,2%
Pitanja na osnovu podataka datih u biografiji/prijavi 114 58,5%
Zašto biste ili ste napustili prethodni posao? 67 34,3%
Imate li porodicu? 102 52,3%
Koliko imate djece? 54 27,7%
Planirate li uskoro osnivati porodicu/rađati djecu? 18 9,2%
Gdje se vidite za 5/10 godina? 52 26,7%
Koje su vaše vrline/mane? 56 28,7%
Gdje radi vaš supružnik? 27 13,8%
Postavljeno vam je pitanje na engleskom jeziku 33 16,9%
Trebali ste demonstrirati rad na računaru 37 18,9%
Trebali ste demonstrirati posjedovanje vještine bitne za taj posao (npr. prevedite nam ovaj tekst, zamislite da smo mi kupci, prodajte nam ovaj proizvod i slično) 35 17,9%
Koje informatičke programe znate koristiti? 84 43,1%
Konkretno pitanje vezano za prirodu posla koji ćete obavljati 16 8,2%
Situaciono pitanje (npr. šta biste uradili u situaciji da vam dođe redovni kupac i traži proizvod koji trenutno nemate i slično) 40 20,5%
Kako ćete doprinijeti radu našeg preduzeća? 63 32,3%
Koliku platu očekujete? 88 45,1%
Šta znate o našoj organizaciji? 66 33,8%
Zašto ste baš vi najbolji kandidat za ovaj posao? 77 39,5%
Šta radite u slobodno vrijeme/imate li neki hobi? 38 19,5%
Da li više volite raditi u timu ili samostalno? 47 24,1%
Koji je vaš idealan posao? 11 5,6%
Da li ste spremni da radite prekovremeno? 43 22,1%

Iz prethodne tabele jasno je vidljivo da se najveći broj poslodavaca (njih 170) oslanja na tzv. recite-nam-nešto-o-sebi intervju, odnosno da radna biografija (pitanja u vezi sa prethodnim radnim iskustvom i dosadašnjim obrazovanjem kandidata) diktira tok razgovora za posao. Drugo zanimljivo otkriće ovog istraživanja je da više od polovine poslodavaca praktikuje postavljati pitanja lične prirode kandidatima kakvo je „Imate li porodicu?“.

Dobrodošlicu kandidatima je poželjelo 130 poslodavaca, a samo 10% ispitanika tvrdi da im je ponuđeno piće. Samo 18% poslodavaca je tokom intervjua od aplikanata zahtijevalo demonstraciju vještine bitne za obavljanje konkretnog posla, manje od 10% ih je postavilo određeno „stručno“ pitanje, a 20% situaciono pitanje.

Veliki procenat naših ispitanika (oko 45%) morao je da odgovori na pitanje koliku platu očekuje.

33,8% intervjuista zanimalo je koliko su se kandidati prethodno informisali o samoj organizaciji, a približno isti broj njih je razmatrao kako bi kandidati doprinijeli radu preduzeća.

Takođe, zanimljivo je da i dalje veliki procenat poslodavaca nije osposobljen i obučen za kvalitetan i efikasan intervju. Tačnije, oko 30% njih postavlja beskorisna pitanja poput „Gdje se vidite za 5/10 godina?“, „Koje su vaše mane/vrline?“, „Koliko imate djece?“ (koje je ujedno i krajnje neprimjereno pitanje). Bilo je i drugih neprikladnih pitanja poput: „Gdje radi vaš supružnik?“, „Planirate li uskoro osnivati porodicu/rađati djecu?“ i sl.

Neka od neuobičajenih pitanja koja su našim ispitanicima ostala u sjećanju, a koja su im postavljali poslodavci tokom intervjua su: Da li ste pušač? Da li ste spremni putovati i raditi izvan vašeg mjesta stanovanja? Da li volite divlje životinje? Zbog čega ste spremni da radite prekovremeno? Da li vam je motiv plata? Zašto ste se prijavili za ovo radno mjesto? Da li očekujete da budete plaćeni za prekovremeni rad? Koliki godišnji odmor želite? Ko je prvak Bundeslige? Da li ste spremni ići na obuku gdje vam predložimo uz dogovorene uslove? Zašto ste izabrali baš našu kompaniju? Da li pristajete da radite za mininalnu platu srednje stručne spreme iako ste završili fakultet? Koja vam je omiljena boja i broj? Opišite konfliktnu situaciju na poslu i kako ste je riješili? Navedite primjer timskog rada koji nije funkcionisao i zašto, po vašem mišljenju? Zašto se prijavljujete za ovaj posao ako ste već zaposleni?

Ovom prilikom vrijedi izdvojiti i poslodavce koji su od kandidata tokom regrutovanja tražili dokaze o znanju stranog jezika i rada na računaru a koji su na razgovoru za posao zaista i provjerili ova znanja postavljanjem pitanja na stranom jeziku ili traženjem demonstracije korišćenja određenih informatičkih programa. Preciznije, od 67 kandidata koji su prilagali sertifikate o završenim kursevima stranih jezika, njih 33 je na razgovoru za posao moralo i govoriti na tom jeziku (što je oko polovine), dok je od 53 poslodavca kojima je važno poznavanje informacionih tehnologija, 37 tražilo demonstraciju rada na računaru što je gotovo 70%.

March-30-2012-18-26-12-ikeainterview
Foto: Linkedin.com

Kada je u pitanju komunikacija sa kandidatima nakon obavljenih razgovora i užeg izbora ili konačne selekcije, porazno je da čak 20% ispitanika uopšte nije kontaktirano nakon razgovora za posao, nepunih 30% je dobilo obavještenje o rezultatima konkursa, a samo 22 ispitanika su dobila svoju dokumentaciju nazad. 16% ispitanika je, pak, dobilo drugu šansu time što su pozvani na drugi krug razgovora.

Uspješnost intervjua zavisi od vještine ispitivača i sposobnosti da ne upadne u zamku uobičajenih grešaka tokom ispitivanja. Neke od njih su donošenje sudova na brzinu, procjenjivanje na osnovu predrasuda i stereotipa, halo efekat (prvi utisak), nepoznavanje radnog mjesta, simpatije prema onima koji su nam slični, kontrast efekat (prouzrokovan redoslijedom kandidata), uticaj neverbalne komunikacije ili fizičkog izgleda kandidata, pritisak da se zaposle određeni radnici i sl. Većina pomenutih grešaka proističe iz iluzije jednostavnosti zbog koje svako misli da je lako, te da može voditi razgovor za posao. Međutim, dobar sagovornik ne mora biti i dobar voditelj intervjua. Veliki procenat rukovodilaca koji učestvuju u izboru kandidata za posao nije obučavan u tehnikama izbora kandidata.

Greške nastaju i usljed nejasne svrhe intervjua, te zbog nerazlikovanja lične procjene od stvarnih kompetencija kandidata, zatim zbog neadekvatne pripreme i nedovoljnog broja ispitivača čime se smanjuje objektivna procjena kandidata. Dakle, utisak i objektivnost nisu jedno te isto, a sviđanje nije kriterijum. Suštinsko pitanje nije da li vam se neki kandidat sviđa, već da li može obavljati posao?

Definisanje očekivane uspješnosti prvi je korak prema tačnoj procjeni. Dakle, neophodno je unaprijed definisati kriterijume, odnosno željene standarde ili očekivana ponašanja, te je poželjno imati pripremljene adekvatne odgovore, a ne koristiti kandidate kao izvore „dobrih“ odgovora, poredeći ih i tražeći „najbolji“. Takođe, važno je razlikovati kompetencije kandidata (lične karakteristike i kombinaciju znanja, sposobnosti, vještina, stavova i vrijednosti koje neko posjeduje i primjenjuje u različitim situacijama) od kompetencija relevantnih za određeni posao.

Funny-Job-Interview-Joke-4
Foto: Linkedin.com

Intervju je i prilika da kandidati postavljaju pitanja, zbog toga je na preduzeću da prezentuje realističan pregled posla i uslove rada. Takođe, tokom selekcije potrebno je zaštititi organizaciju od neosnovanih žalbi zbog diskriminacije, sprovesti fer proceduru izbora i svim kandidatima obezbijediti jednake uslove. Ovo je, važno, između ostalog, i zbog slike preduzeća u javnosti. Stoga, svi kandidati, čak i oni nenajavljeni, treba da budu prijateljski, srdačno primljeni ne samo iz ljudskih razloga, već i zbog vaše reputacije.

Još neke smjernice za sprovođenje uspješnog intervjua i izbor „najboljih“ bi bile:

  • Izbjegavati recite-mi-nešto-o-sebi intervju: ovim se odaje utisak da ste nespreman ispitivač koji nije prethodno pogledao biografiju kandidata.
  • Izbjegavati beskorisna pitanja poput: Koje su vaše slabosti/vrline? Niko neće reći da krade, verbalno zlostavlja svoje podređene ili da laže tokom intervjua. Štaviše, izvjesne „mane“ će pretvoriti u dobre strane: Ja sam radoholičar. Perfekcionista. Previše mi je stalo do kvaliteta i sl.
  • Ne tražiti od kandidata da analiziraju sami sebe i budu psiholozi, niti sami treba tako da se ponašate.
  • Iskustvo nije isto što i kompetencija.
  • Biti oprezni kod odgovora na pitanje: Šta znate o nama? Zašto baš vas da zaposlimo? Važno je provjeriti da li se kandidat prethodno informisao o preduzeću, ali isto tako znati da pozitivan i energičan kandidat može biti zainteresovan i motivisan samo za dobijanje posla, ne i njegovo obavljanje. Zapamtiti da ćete sjajne kandidate odbiti procjenjivanjem njihovih kvalifikacija irelevantnim pitanjima, te sebi stvoriti negativan imidž.
  • Ukoliko je to moguće, najbolje je intervju upotpuniti brzinskim testom primjera posla, odnosno demonstracijom ponašanja ili postavljati situaciona pitanja (provjeriti ponašanje u specifičnoj i sličnim situacijama).
  • Uopšte, važno je fokusirati se na poslovna ponašanja, izbjegavati pitanja lične prirode, te ne dopustiti da biografija diktira smjer intervjua.
  • Bolje bi bilo da intervju vodi više od jedne osobe. Razgovor se može početi sa tzv. “small-talk“, odnosno čavrljanjem o manje formalnim, tj. neobaveznim temama, kako bi se kandidati opustili. Isto tako, cjelokupno okruženje u kojem se obavlja razgovor treba da bude prijatno (ni pretoplo, ni prehladno, ne bučno, itd). Dobro je voditi zabilješke o reakcijama i odgovorima, ali tako da to kandidat ne primijeti, odnosno da ne odvraća pažnju od postavljanja pitanja i aktivnog slušanja. Uvijek je bolje početi od lakših ka izazovnijim pitanjima. Kandidate upoznati sa prisutnima, dati im mogućnost da sami postavljaju pitanja ili dodaju nešto što nisu upitani, te ih informisati o daljem procesu selekcije.
dreamstime_2969623
Foto: Riklanresources.com

Pitanja i odnos prema kandidatima na samom razgovoru za posao, takođe, mogu objelodaniti prisustvo diskriminacije (vješto zamaskirane u procesu regrutovanja ispoštovanom procedurom). Ovakve poslodavce, u najmanju ruku, treba izružiti na licu mjesta, te ih neprestano javno prozivati i dobro razmisliti da li i dalje želite kod njih da se zaposlite. Poslodavcu koji vrši diskriminaciju još u ovoj fazi zapošljavanja, sigurno nije nepoznata i diskriminacija tokom radnog odnosa. Naravno, možete ići i dalje od toga, odnosno svi zajedno bismo trebali bojkotovati proizvode/usluge takvih organizacija. S druge strane, ne treba miješati one koji to rade svjesno i namjerno od onih koji to rade iz neznanja, kopirajući postojeću praksu misleći da tako treba. Takvima treba pomoći.

Kako selekcija pomaže postizanju strateških ciljeva preduzeća, sofisticirana selekcija se neće svesti samo na jedan njen vid, intervju, koji je, kako smo već naglasili, dosta kritikovan jer se smatralo da je nepouzdan, nedovoljno mjerodavan i često izraženo subjektivan. Stoga, nijednu tehniku selekcije, pa samim tim ni intervju, ne treba koristiti kao jedinu, jer odabrani instrumenti nisu nepogrešivi pokazatelji budućih performansi. Štaviše, prije će otkriti neuspješne nego uspješne kandidate. Najbolje je koristiti više metoda selekcije, te u proces izbora uključiti više ljudi.

Kompletan rad možete preuzeti ovdje: pouzdanost intervjua kao tehnike selekcije kandidata u bosni i hercegovini

Primjeri intervju pitanja uspješnih kompanija

Amazon i Majkrosoft imaju barem tri zajedničke stvari. Obje kompanije imaju svoja sjedišta oko Sijetla u državi Vašington. Obje predstavljaju priče o uspjehu u visokoj tehnologiji. I menadžeri i jedne i druge kompanije naglašavaju inteligenciju kao glavni kriterijum pri zapošljavanju novih radnika. Dok većina organizacija naglašava iskustvo pri odlučivanju o izboru zaposlenih, koje može biti valjan prediktor buduće performanse na poslu, Amazon i Majkrosoft radije ističu inteligenciju. Oni vjeruju da je ključ njihovog uspjeha u sposobnosti inoviranja, a najpametniji ljudi, bez obzira na poslove koje obavljaju, najbolji su inovatori. Zato su intervjui za posao u Amazonu više usmjereni na odgovore kandidata na pitanja kao što su: Koliko prozora ima u San Francisku? Koliko ima drveća u Central parku u Njujorku? umjesto pitanja poput: Šta ste naučili na prethodnom radnom mjestu? Važno je da voditelje intervjua ne zanima koliko je odgovor kandidata blizu tačnom odgovoru, već ih zanima način razmišljanja kandidata.

Slično tome, kandidatima za posao u Majkrosoftu vjerovatno će se postavljati pitanja poput: Zašto su otvori na šahtovima okrugli? Koliko ima benzinskih pumpi u SAD? Koliko vode dnevno proteče rijekom Misisipi? I ovdje će osobe koje vode intervju više zanimati kandidatov proces mišljenja, a ne njegova sposobnost davanja tačnog odgovora. Bil Gejts brani stav da je koeficijent inteligencije važniji od iskustva: „Pametne ljude možete naučiti bilo šta“. Amazon i Majkrosoft vjeruju da su njihova najveća vrijednost zajednički intelektualni resursi njihovih zaposlenih zbog čega neprestano traže i zapošljavaju najpametnije pojedince koje mogu naći.

Za neka pitanja se nije moguće pripremiti. Po takvim pitanjima je najviše poznat Gugl, ali i brojne druge velike kompanije kao što je recimo Epl. Biznis Insajder objavio je neka od neobičnih pitanja kojima su kompanije iznenadile kandidate na razgovorima za posao:

  • Koju biste preduzetnički ideju predložili da vam u kancelariju uđe Džef Bezos (šef kompanije) i kaže da će uložiti milion dolara u tu ideju? Amazon
  • Koja pjesma najbolje opisuje vašu radnu etiku? Del
  • Jeste li ikad ukrali olovku na poslu? Džifi Softver
  • Koliko ima krava u Kanadi? Gugl
  • Ako ste stišali mobilni telefon, a on ipak počinje jako zvoniti, šta biste nam rekli? Kimberli-Klark
  • Koji biste bili super heroji i da vam se ukaže prilika da li biste se tako obukli i na poslu? Zepos
  • O čemu razmišljate dok ste sami u automobilu? Galop
  • Koja biste bili životinja i zašto? Epl

Ozbiljni poslodavci praktikuju vrlo rigorozan proces selekcije zasnovan na principu „neka pobijedi najbolji“. Nekome se ovo može činiti kao prilično arogantno prema kandidatima na tržištu rada, ali, u stvari, samo potvrđuje pametan pristup organizacija koje traže zaista sposobne, kompetentne i predane radnike u koje su spremne da ulažu.

Po „okrutnom“ procesu selekcije koji eliminiše sve „prosječne“ kandidate posebno je poznat Gugl. Stoga se postavlja pitanje treba li osnivače kritikovati zbog takvog pristupa zapošljavanju, naročito prepotentnog i diskriminišućeg stava koji ljude dijeli na više i manje vrijedne, odnosno na intelektualne klase? S druge strane, možda je uspjeh Gugla upravo u tome što su rijetki koji ne samo da su otvoreno i javno progovorili o onome o čemu mnogi misle, nego to i primjenjuju u svojoj praksi, ne stideći se priznati da dio njihove ekipe mogu postati samo najpametniji. Ipak, Gugl mora biti oprezan zbog svoje strategije zapošljavanja, jer čini se da ne ostavlja dovoljno prostora za različitost, što može spriječiti priliv svježih i drugačijih ideja.

Freni i Zui

Naslovna fotografija: Youtube.com

Freni i Zui su najmlađa djeca višečlane, natprosječno obrazovane porodice Glas. Freni je ženski Holden Kolfild, neshvaćena intelektualka koju guši sredina u kojoj odrasta i koja, upravo zbog svoje zgroženosti manama i površnošću ljudi iz njenog svakodnevnog okruženja, doživljava nervni slom. Muka joj je od toga što svako želi da bude neko, više nego što stvarno jeste, priznajući da je kivna i na samu sebe što ima slične pobude (iako za razliku od većine, ima sve predispozicije da postane zapamćena), odnosno što ne može da se pomiri da bude niko. Takođe kaže da joj je dosta toga da joj se neko samo sviđa, da želi konačno da upozna nekog koga bi mogla i poštovati.

Iako se na prvi pogled ne čini tako, zbog različitog pristupa, Freni nailazi na razumijevanje u porodičnoj kući. Njen podjednako otuđeni brat Zui, mladi glumac privlačne spoljašnjosti, takođe izuzetnih sposobnosti, razgovorom joj pomaže da prebrodi krizu. Brutalnom iskrenošću koja proizlazi iz duboko izrovane psihe, bez želje da se uklopi u svijet licemjerja i nepravde, ne vadeći cigaretu iz usta i svojom domišljatošću, Zui iskušava sestru dok god u njoj ne probudi strast da bude ono što jeste bez potrebe da se prilagodi sistemu.

Komo

Naslovna fotografija: Travelstyle.gr

Komo je jednostavan, iskren, nepretenciozan roman, na momente duhovit i zabavan, sa pokojom zanimljivom i ozbiljnom opaskom o izgubljenoj generaciji, ali ne mnogo više od toga. Glavni junak dobija književnu stipendiju i odlazi mjesec dana u bogatu vilu u prelijepom okruženju jezera Komo gdje doslovno planduje, uživa u prekomjernim količinama alkohola, bogatoj trpezi, prelijepoj prirodi, upoznaje različite ljude, naučnike koji su, kao i on, Rokfelerovi stipendisti, gleda fudbalske utakmice, šeta, planinari, obilazi barove, spava, crta sa konobaricom, ima aferu sa udatom mladom umjetnicom,..

U suštini, radi sve osim onoga zbog čega je tu, a to je da napiše roman. Sam negdje kaže nešto poput: Nije baš da ništa ne radim, učim engleski, a i nikad bolje nisam crtao. Sve u svemu, solidno, toplo, pitko štivo, autobiografskih elemenata i fine atmosfere, a koje me je, iz nekog razloga, podsjetilo na film Dan mrmota, kao da pisac svaki dan proživljava isti dan iznova. Poslije nekoliko poglavlja sam čak pomislila da se radi o nekoj literarnoj zavjeri, odnosno eksperimentu izdržljivosti; kao da se neko urotio protiv čitaoca i odlučio da vidi nakon kojeg poglavlja će shvatiti da ga neko kvalitetno zeza i konačno prestati s čitanjem. Šalu na stranu, ono sporazumijevanje putem crteža je stvarno nešto posebno, zadivljujuće nježno predstavljanje rastućih simpatija i hemije između dvoje „crtača“.

Pokušala sam knjigu da svedem na samo jedno poglavlje koje bi otprilike izgledalo ovako (u drugom bi se, od uobičajenih i značajnijih događaja, mogao spomenuti njegov susret sa veličanstvenim zlatnim orlom iznad Monte San Prima, njegovo prijateljstvo sa braćom Augustom i Luiđijem koji, dok razgovaraju, pričaju suviše glasno i uvijek djeluje kao da se neprestano svađaju (što me podsjetilo na mog bivšeg poslodavca, Amerikanca Toma koji je isto to uvijek mislio o mojoj radnoj kolegici i meni kad bi slušao kako jedna drugoj, na srpskom, brzo referišemo značajne dnevne događaje), kada su ga ugostili na večeri u svom domu i kada je on njih, zajedno s Aldom i njenom majkom, ugostio u vili, njegovo oduševljenje korčulanskom katedralom koju je na klaviru odsvirala gospođa Bar i podsjećanje na neka davna dobra vremena, te neka od oproštajnih večera priređenih u čast gostiju koji odlaze i njihovi govori i povremene komične situacije):

“Spavao sam dugo, do deset sati. Doručak se služio do devet sati, i već tada sam zaključio da sigurno neću da se budim da bih doručkovao, tih mesec dana, jer sam imao sve uslove da ne ustajem rano. Otvorio sam prozor i odatle sam gledao na veliko, ali sada plavo jezero i na ogroman zeleni park „Vile Serbeloni“, i u pozadini bele vrhove sivih planina, ispresecane gustim tamnim oblacima. Bilo je prepuno boja. Sobarica je pričala nešto sama sa sobom kad je upala u sobu, valjda je bila sigurna da sam je već napustio. Prestravila se, uplašila, ispale su joj krpe iz ruke. Onda se izvinjavala, malo na engleskom, više na italijanskom.

“Sačekaću napolju, izvinite, ne morate uopšte nigde da žurite”, rekla je i izašla iz sobe.

Nisam znao zbog čega sam tako dugo spavao, ali polako sam se navikavao na to. Valjda zato što je sve bilo toliko tiho, i mirno. Potpuni mir. To me je uspavljivalo, to, i vino, naravno, i život bez ikakvih obaveza. Ništa nisam morao, osim onoga što sam želeo.

Požurio sam napolje. Krenuo sam ka selu. Belađo je lepo, malo mesto ispod Alpa, i baš mediteranski ispresecano uskim ulicama, koje se brzo obiđu, za pola sata. Video sam skupe radnje, lepo obučene ljude, luksuzne automobile, i shvatio sam da to nije obično selo, već mesto gde žive bogati ljudi. Zadržao sam se ispred jedne vinarije, tu se nalazilo ono što me je zaista zanimalo i imalo veze s mojim životom, vino: italijanska vina iz raznih regiona, ali i francuska, čileanska, kalifornijska, nemačka, australijanska, portugalska vina… To me je zanimalo. Želeo sam da probam sva ta vina. Onda sam se vratio u vilu, jer je bilo vreme za ručak. I za vreme ručka, shvatio sam da se ističem u još jednoj stvari: mnogo sam brže jeo od svih drugih gostiju. I jedini sam podrigivao posle, ali da se ne vidi i ne čuje.

Za vreme ručka sedeo sam sa gos’n Sirisenom. Pričao mi je o Tamilskim tigrovima, gerilcima sa Šri Lanke. Pričao mi je o tim devojkama i mladićima, samoubicama, protiv kojih je nemoguće ratovati. Opisivao mi je razna ubistva. Pričao mi je sve vrlo detaljno i slikovito. Zvučalo je zaista jezivo.

„To nasilje košta, neko to plaća, to je nezamislivo, novac koji ide i troši se na nasilje, i tako se zarađuje“, rekao je.

Ćutali smo posle toga. Nisam imao ništa da mu kažem.

Posle ručka sam se izvalio na klupu ispred vile, podigao sam noge na jedan kameni stub, nisam ni o čemu razmišljao, pazio sam da mi ništa ne promakne. Proveo sam tako celo popodne. A onda i večera. Bilo je tih momenata kada sam jedva čekao da vidim šta su ti dobro plaćeni kuvari spremili. I da, zaista, uvek je ta hrana bila dobra i jako ukusna. Večerali smo ribu, spanać i karfiol, i neki sos. Ja sam jeo i crni hleb. Gospođa Nina i ja smo pili vino. Raspoloženje mi se popravilo. Gospođa Kirskilova je tamanila grisine od pšenice koji su se nalazili na stolu, pored hleba, uz svaki obrok. Imala je i jedan zlatan zub, gornju trojku, video sam ga dok smo razgovarali. Rekao sam već, ona je iz Kirgistana. Ona lepa, mršava i ćutljiva crnkinja iz Gane, naučnik, neprestano je klimala glavom napred-nazad, lagano, u ritmu; supruga gospodina Menjudija ogovarala je konobare; konobari su se kreveljili i kolutali očima iza njenih leđa i, naravno, najsmešnije mi je bilo to što sam se sa svima našao ovde, ali, nažalost, sebe ipak nisam mogao da vidim.

I onda, to je uvek bilo jedino rešenje, da zbrišem na brdo, da se tamo mirno smeškam i pušim cigarete.

Moj najbolji prijatelj od svih konobara u vili bio je naravno konobar Gregorio. Kada je Mahatma bio u smeni, onda mi je on bio najbolji prijatelj. Kad su bili zajedno, nisam pravio razliku.

Mahatma mi je prišao i šapnuo da na televiziji za deset minuta počinje prenos fudbalske utakmice „Italija-Španija“.

„Možeš li da mi središ da ponesem vino sa sobom?“

„Doneću ti ga ja“, odgovorio je.

Sedeo sam u jednoj od Rokfelerovih fotelja, pio vino i gledao fudbalsku utakmicu. Ali, bila je loša, dosadna utakmica. Bilo je bolje piti vino za šankom, i crtati i gledati Aldu i biti s njom, i crtati s njom. Isključio sam TV i sjurio sam se do sela. Alda je stajala za šankom, sipala mi je vino, i spustila svesku. Nacrtao sam brdo Tragedija i nacrtao sam nju, pokazao rukom na sebe, hteo da joj objasnim da mogu da je odvedem na brdo, da vidi brdo ako želi. Rešio sam da pozovem Aldu i Augusta na brdo i u tu vilu, sve vreme mi je bilo neverovatno to da oni koji su iz tog mesta, tu rođeni, pod tim brdom, nikada nisu mogli da se popnu gore. Pio sam vino, Alda se baš rascrtala te noći. Nemam pojma ni kako, ni kada sam se vratio nazad, u svoj apartman.”