Magnetska privlačnost priča iz Napulja

Naslovna fotografija: Thecut.com

U iščekivanju prevoda treće knjige poznate napolitanske tetralogije pod nazivom „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“ prisjetimo se zašto su nas prve dvije osvojile nezapamćenom brzinom i šta je to što očarava čitalačku publiku širom svijeta.

Moja genijalna prijateljica

Da je genijalna koliko se o njoj priča, i nije. Pa ipak, iako me nije oborila s nogu, još danas nastavljam s drugim dijelom. Pisana veoma pitko, skoro je začuđujuće koliko brzo i lako se čita, nije opterećena suvišnim detaljima.

Osvaja autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju. Doza misterioznosti u realnom životu tjera čitaoca da hoće još.

26648120_10155461323268090_770781741_n
Foto: Lični album

Više od priče o odnosu između dvije žene, mnogo mi je zanimljivije sazrijevanje u svijetu naglo suprotstavljenih vrijednosti: bijeda, patnja, nasilje i težak rad nasuprot raskoši, blještavila, rasterećenog i lagodnog života, ali i izbora koji je stavljen pred žene: da se obrazuju i na taj način steknu ugled i bolji život ili da se (po mogućnosti dobro) udaju i tako „obezbijede“ sebe i porodicu.

Priča o novom prezimenu

Drugi dio „Napuljskih priča“ još je zanimljiviji od prvog, možda zato što prati mladost Lile i Elene čiji međusobni odnos se dodatno produbljuje i komplikuje. Udajom, Lila postaje drugačija, iako žena velikih apetita, predaje se, odustaje, živi u raskoši i bogatstvu, rasipa se novcem, ali i nesebično pomaže prijateljima iz djetinjstva iz siromašnog dijela Napulja. Istovremeno, trpi nasilje od muža i čini se da je iz nje potpuno iščezla ona strastvena djevojčica divljih snova kojoj ništa nije teško. Elena, s druge strane, nastavlja svoje obrazovanje, dodatno usavršavanje i put samospoznaje sve dok se njihovi putevi ponovo ne ukrste kada se u Lili budi ona stara žudnja za učenjem, za ljubavlju, za punoćom života.

Dotiče se ovaj roman apsolutno svega iz života dvije djevojke, obrađuje snažan uticaj vršnjaka i nezdrave konkurencije među prijateljima, razornu moć zavisti, klasičan nedostatak samopouzdanja obrazovanih nasuprot nadobudnosti mediokriteta, pritisak i nedostojnost usljed nedostižnih klasnih razlika i poraznu spoznaju koliko nas porijeklo određuje i uslovljava naše mogućnosti ukoliko mu dopustimo prevlast nad našim životnim bitkama, unutrašnju borbu između svjesnosti elitističkog stava i stida od najdražih, raskalašnost kad se čovjek odrastao u dugogodišnjoj sirotinji i bijedi konačno domogne novca, zelenašenje i ilegalno stečen novac najčešće uprljan krvlju i tuđom nesrećom, složen odnos između majke i kćerke i uopšte izvjesnu emotivnu udaljenost od članova porodice, maske koje nosimo i mijenjamo u zavisnosti od situacije,..

MyBF_1600x542
Foto: Mrcarlwoodward.com

Podsjeća nas ova priča i na činjenicu da preduzetništvo i sposobnost zarađivanja novca nisu nužno povezani sa obrazovanjem, da umjetnost najlakše i najčešće nastaje iz bola i određene doze ličnog nezadovoljstva i ogorčenja poretkom stvari, da nesputana mladalačka ljubav zamagljuje našu moć rasuđivanja i mnoge navodi na nepromišljena djela zbog kojih će im dugo ostati gorčina u duši, da nas pojedina prijateljstva nadahnjuju i oplemenjuju, dok nas neka druga sputavaju, bacaju u okove, ostavljaju razočarane, da poređenje sa tuđim iskustvima, ma kakva ona bila, često lažno i nepotrebno umanjuje vrijednost našeg sopstvenog života i doživljaja koji izgledaju isprazni bez obzira na objektivno ostvarene rezultate,.. Mogla bih ja raspredati i dalje, ali bolje da sami otkrijete sve slojeve ovog nevjerovatno pitkog štiva.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam sinoć, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije u toku dana završila. 

Daleko od toga da nema svojih manjkavosti. Meni nešto nedostaje, mada ni sama ne znam šta. Na primjer, uprkos činjenici da je potpuno lišena suvišnih digresija i patetike, što je izuzetan uspjeh s obzirom na temu i uostalom obim, čini mi se, da je baš po cijenu toga, izostala i emocija. Na primjer, od prve ozbiljnije zarade, Elena je sebi, između ostalog, kupila nekoliko haljina, malo šminke, otišla prvi put frizeru,.. Ovdje sam stala i dobro razmislila koliko sam, možda, neopreznošću čitanja, propustila ovakvih tananih momenata, ali istovremeno se zapitala, zar je moguće da neko može tek tako, onako usput, navesti ovakav detalj. Iako je ona to, vrlo brzo, ispravila na primjeru prve vožnje taksijem, tad mi je zasmetao takav nemaran odnos prema prizemnim i nebitnim stvarima, jer sam, cinik kakav možda jesam, pomislila da se iza toga zapravo krije lažna predstava snage da smo iznad toga, da nas se te stvari ne dotiču. Pogotovo što su ranije navedena promišljanja o podjednako trivijalnim situacijama. A možda sam samo propustila svu složenost Eleninog lika, jer ne želim da prihvatim ovakvu ravnodušnost. Isto tako, ne sviđa mi se taj neki, na momente, meni neobjašnjiv, pomalo površan, više nonšalantan odnos prema (ne)znanju.

bookastore-prijatno-utociste-savremene-knjizevnosti-620-before-after-1260x840
Foto: Booka.in

Takođe, iako je jasno da Elena ovo piše u zrelim godinama prisjećajući se vremena iz mladosti, čini mi se da nekad isključivo opisuje emocije i stavove iz tog doba i to vrlo vjerno i ubjedljivo zbog čega sam se sve vrijeme pitala kako će ovo doživjeti mlađi čitaoci. Mislim da bi ovo mogla biti fina i kvalitetna lektira. Sve pohvale autorki na nepodnošljivoj lakoći pisanja zbog koje pomislimo, pa znam i mogu i ja ovako, a zapravo joj zavidimo!

Sve u svemu, iako me nije raspametila (ali jeste razoružala), ovo je jedna nevjerovatno neposredna, zarazna, intimna ispovijest, ogoljena do potpunosti i ne znam kako ću dočekati druga dva nastavka. A sigurno je da ću nakon ovoga dugo imati ozbiljan book hangover.

Advertisements

Kad porastem biću srećan

Naslovna fotografija: Youtube.com

Mama kaže da je nekad davno negdje pročitala ili od nekog čula, nemojte ju držati za riječ, da ljudi (ili možda njihove mame) na dan svog rođenja opet osjete porođajne muke. Ne znam da li je to istina, ali ja sam se jutros, tačno u četiri kad sam prošle godine rođen, probudio od bola u stomaku. Naime, pregladnio sam, što za mene, doduše, nije ništa novo, mogao bih jesti svaka dva sata. Ne razumijem kako sestre nisu tako često gladne i zašto hoće da budu mršave. Sestra Jelena koja je od mene starija dvije godine i ja komotno možemo da nosimo istu garderobu. Vidim da se tata već malo zabrinuo hoće li me moći oženiti, to mu je izgleda nešto važno. Inače, takođe ne razumijem zašto sestre spavaju u onim malim, uskim pokušajima od kreveta kad je onaj veliki baš zakon, pogotovo otkad sam istjerao tatu, pa se sad mogu baškariti do mile volje. A mama? Mama je najbolji jastuk koji je svijet mogao izmisliti.

26694530_10155456359393090_514504076_n
Foto: Porodični album

Protekla godina mi je bila baš zanimljiva, nevjerovatno je koliko toga sam naučio. Recimo, samostalno sam prohodao prije nekih petnaestak dana, tačnije onog dana kad sam na prozoru ugledao čizmicu punu slatkiša. Tad sam jednostavno zaboravio da se pretvaram, pohrlio sam da sestre ne bi razgrabile ono moje. I tako, otad hodam i sam sebi plješćem, jer su moji iz nekog glupog razloga poslije prva tri dana prestali da me bodre. Zato ih neprestano moram podsjećati, jer je to ipak veliki korak za mene. Inače, sestre volim bez obzira što one imaju svoje momente, pogotovo Jelena koja me zna i zajahati kao konju i gurnuti i udariti, i plače kad je čupam i ljuti se kad hoću s njom da se igram, a kad treba da podijeli neki slatkiš sa mnom govori bato maji. Sofija je već druga priča, njoj samo smeta ako zaklonim televizor dok gleda Violetu ili ako je baš loše volje. Jelena je skoro uvijek nasmijana i vesela, ali joj to ne smeta da prema meni bude zloćo. Ona se recimo oduševljava crtanim Maša i medo i stvarno je smiješan i sve, ali ona ima istog tog medu i noću spava s njim, priča mu priče, čak tjera mamu da mu čisti nos fiziološkom, ali danju kao da ne postoji, potpuno ga zanemaruje. I tako neki dan kad je počeo crtani, ja sam mamu poveo u sobu da joj ukažem na zapostavljenog medu na šta je ona potpuno odlijepila. Mame baš znaju biti neuračunljive. Nikad ne znate kad će se rasplakati od sreće zbog nečeg tako banalnog.

Razmišljam šta još da podijelim sa vama, a da vas ne ugnjavim, znam da vi ljudi nemate mnogo strpljenja puno da čitate, a ja ne bih da ispadnem smarač, jer vjerujte mi da zapravo jedva šta i govorim. A i zašto bih? Primijetio sam da se mama često štreca kad čuje neke riječi i od Jelene nekad po sto puta traži da ponovi jednu te istu riječ, a i Sofiju ispravlja. Stoga se ja držim samo provjerenog ma-ma jer se ona na to skroz raspilavi. Ali, dobra je, moram priznati, ona tačno zna kad je to moje ma-ma dobro jutro, kad pomazi me, kad mogli bismo u šetnju, kad spava mi se, gladan sam i slično. Jedino mi nije jasno što se samo naša jelka zove ne-ne i što se pozdravlja mahanjem kažiprstom.

26696930_10155456359278090_1341722202_n
Foto: Porodični album

Ah, da. Često plastične igračke koristim kao telefon kojim zovem dedu, jer je to ubjedljivo najzabavniji i najopušteniji deda kojeg sam upoznao. Njemu ništa nije teško i sa njim je sve dozvoljeno: i da ga čupam i da mu skidam naočale i da me nosa i uspavljuje satima i da idemo u duge šetnje; i ne ljuti se kad bacam igračke i vrištim, ma kažem vam, baš sve. Samo je smiješan što uporno za mnom ponavlja av-av, pa-pa, ne-ne kao i prateće gestikulacije rukom i glavom. Meni to brzo dosadi, ali moram zbog njega da se igram, jer mu se to mnogo dopada, a i volim kad mu se oko očiju naprave one njegove bore smijalice. Stvarno je drag i nježan i stalno priča kako ćemo na proljeće ići na utakmice Borca i kako ću i ja igrati fudbal (na šta tata prevrće očima i smije se).

Jedina stvar za kojom baš i nisam lud su one naporne inhalacije kojih sam, da se ne lažemo, primio barem hiljadu. Svi, uključujući ljekare, govore da će proći kad porastem iz čega zaključujem da to odrastanje nije nimalo naivno. A i kad to prođe, doći će nešto drugo, ko da gledam, tako to uvijek biva. Iskreno, ne znam ni što vam sve ovo uopšte pričam, ni šta sam zapravo htio da kažem. Moji su baš izabrali zgodan trenutak da pokvare stomak, da ne budem baš prost, tako da nisam namirisao nikakvu tortu, ali ima još dana. Dotad gledajte moju borbu s ovim tigrićem kojeg su mi sestre negdje zbavile.

Institut za podešavanje vremena

Naslovna fotografija: Linkedin.com

Ako ćete pročitati samo jednu knjigu ove godine, neka to bude ovaj turski klasik XX vijeka čija radnja je smještena u Istanbulu. Priča prati nastanak i razvoj jedne krajnje besmislene institucije čiji je jedini zadatak da podesi sve satove u Turskoj da pokazuju isto vrijeme. Zapošljavanje u ovoj ustanovi obavlja se putem rodbinskih veza i ličnog poznanstva pri čemu vam ne treba apsolutno nikakvo znanje niti vještine jer ionako nećete ništa ni raditi. Zvuči poznato? Knjiga prepuna inteligentne ironije, humora i apsurda, knjiga koja savršeno ismijava ne samo svojevrstan moderni način života u Turskoj, već i birokratizaciju društva, knjiga koja sadrži štošta opšteljudskog i opštevremenskog, na čemu je moj profesor jezika i književnosti u srednjoj školi toliko insistirao.

Zanimljiva je i s aspekta analize pojedinca koji nije u stanju da se prilagodi promjenama u vremenu u kojem živi i izbori sa teškoćama koje mu nametnuti sistem vrijednosti zadaje. Odlična je i studija o vremenu koje neumitno prolazi, a koje značajno utiče na naše živote. Inače, ovo je moj prvi susret s Tanpinarem i njegovim djelom, ali mogu reći da je genije za parodiju. Nevjerovatno je kako on jednim krajnje ozbiljnim tonom ismijava sve i svašta. Štaviše, često posumnjate da on sve, zapravo, krajnje ozbiljno i misli. Eto koliko je fascinantna ta njegova satira.

Bogatstvom stila i pripovijedanja, te zanimljivošću likova, Tanpinarevo pisanje me podsjeća na savršenu kombinaciju Markesa i Meše. Ipak, njegov vrhunski talenat za ironiju je neprevaziđen. Toliko je toga što bih sad ovdje podijelila s vama, ali bih u tom slučaju završila prekucavajući cijelu knjigu. Izdvojiću samo činjenicu da je, uprkos svemu, i meni bilo žao po saznanju da se Institut gasi. Ipak, ni tu nije kraj. Halit Nepogrešivi dolazi sa novom idejom. Naime, da bi se likvidacija obavila u potpunosti, formira se stalna komisija u kojoj svi njihovi prijatelji/zaposleni imaju dalja zaduženja.

A da ne pominjem tek haltere sa satovima, za kojima je nastala pomama u cijelom svijetu ili čuveni sistem kažnjavanja koji podrazumijeva davanje popusta u slučaju ponavljanja kazne. Da bi se lično uvjerili u postojanje popusta koji im je bio nepojmljiv i ličio na šalu, ljudi su, ruku pod ruku, noseći nepodešene satove, počeli da nagrću u našu kancelariju presrećući naše kontrolore da bi im platili kaznu. U gradu je odjednom zavladala moda da svi dobrovoljno i sa zadovoljstvom plaćaju kazne.“

Prosto morate pročitati ovu veliku, istovremenu veoma smiješnu knjigu o nepotizmu, o ambiciji i samouvjerenosti nekompetentnih, o učmalosti i neradu, o magiji, o apsurdu, o prolaznosti, o razvoju, o novim vrijednostima, o susretu generacija i sudaru civilizacija, o napretku tehnologije,..

Hadžiluk plemenitom snu

Naslovna fotografija: Cortomaltese.com

Ovo je jedna od rijetkih knjiga kojoj sam pristupila bez ikakvih očekivanja. Međutim, Boris me je kupio već u samom (svojevrsnom) predgovoru. Već tu bih, nakon pročitanog pasusa ili dva, zatvorila knjigu i odlutala na pristanište uz Oslo sjetivši se jednog Sime koji je plesao u crvenim hlačama ne toliko da bi se zagrijao i prkosio hladnom vjetru, već prosto zato što mu je došlo. Onda bih nastavila, da bih poslije nekoliko redova opet zatvorila, pomislivši kako je ovo toplo napisano i kako je Boris tako mlad već spoznao neke velike životne istine. I iako nisam željela da je ispustim iz ruku istovremeno sam željela da upijem što više, pa bih dopustila da me autor ovih sjajnih putopisa uvuče u svoj svijet i da stvari posmatram njegovim očima i njegovom dobrotom, da osjetim pod sopstvenim udobnim kožnim sandalama sve izbočine vrelih kaldrma kojima je hodio, da me ponese ritam gradova, pa i da popijem ono belgijsko pivo dok mi kroz glavu prolazi slika ljubaznog i duhovitog konduktera koji tečno govori i holandski, i francuski, i engleski, a koji se jednom našalio na moj račun.

Oduševilo me je Borisovo bogato životno iskustvo stečeno upravo putovanjima, ali i onaj očaravajući mladalački žar i entuzijazam koji prosto pršti na sve strane budeći u vama želju da se istog momenta spakujete i prepustite plimi života imajući povjerenje da će vas odvesti upravo tamo gdje treba da budete. Isto tako me je fasciniralo kako je ovaj mladi čovjek uspio tako jasno da opiše emocije koje sam i sama doživljavala na svojim malobrojnim putešestvijima. Putujući sa njim, mogla sam jasno da osjetim miris mora pred čijim prostranstvima se opuštao, ali i čujem zvukove gitare i bolni glas čija emocija bi mi dodatno razgalila srce. U sjećanje sam mogla prizvati i odsjaj sunca na Stradunu, jednog Baneta iz Subotice koji mi je otkrio kako da potpuno besplatno dobijem i pošaljem 30-ak razglednica iz Budimpešte, jedne princeze iz Mozambika koja mi je poklonila svoju ručno izrađenu narukvicu rekavši mi da će me štititi i da će me po njoj, ako ikad posjetim njenu zemlju, dovesti do nje. Sjetila sam se i nekih svojih sitnih prestupa. Iako nikad nisam imala hrabrosti da autostopiram, bila sam dovoljno smjela da uđem u Holandiju i Švedsku bez vize. Nego, vratimo se Borisu.

19622240_10154941068903090_567417992_n
Foto: Ilustracija iz knjige Hadžiluk plemenitom snu, Goran Gligović

Ne znam da li sam poslije Isidore Sekulić ikad pročitala putopis u jednoj ovakvoj, finoj i ozbiljnoj književnoj formi čiji stil dostojanstveno parira visokoj literarnoj umjetnosti. “Hadžiluk plemenitom snu” obiluje vrlo iskrenim, neposrednim i dubokim promišljanjima o samoj srži putovanja i suštini života.

Kako kaže Boris: “Putovanje je ono što niko ne može da ti oduzme… Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u harmoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta… Putovanje nije neki dio života ili, ne daj bože, odmor od života. Putovanje jeste život. U svom najneposrednijem obliku… Putovanje je prepuštanje nesigurnosti u zamjenu za bogatstvo boja i oblika života… Svako putovanje je otimanje života od života. Otimanje iskustva, ljepote, draži, punoće od onog što su te učili da je zapravo život – patnja, neprestani teški trud, odricanje, kompromis.”

Svakim putovanjem rastemo, svakim susretom učimo i postajemo bogatiji, svakim korakom otkrivamo dio sebe. Ako mene pitate, putovanje je, zapravo, najkraći i najbrži put do samospoznaje.

Borisovi putopisi imaju sve elemente kvalitetnog putopisa kao žanra predstavljenog u teoriji književnosti koji temeljno pokriva široko područje kulture putovanja jer nam Boris vjerno i pouzdano predstavlja istoriju, kulturu, običaje, arhitekturu, prirodu, socio-ekonomsku politiku i sve ono što čini kompletnu sliku jedne zemlje ne zaboravljajući nego, štaviše, naglašavajući ljude koje sreće i time im dajući, ne mogu reći poseban značaj, već upravo onaj koji zaslužuju, podsjećajući nas da je život čudo i da smo svi neraskidivo povezani nekad očiglednim, češće nevidljivim nitima života ili proviđenjem (odnosno slučajnošću ako više vjerujete u to).

Svojim uveliko izgrađenim stilom, raskošnim vokabularom, ali i zapažanjima, te sposobnošću da prenese emociju i dočara sliku koju prenosi, Borisov prvenac ima značajnu književnoumjetničku vrijednost. Njegovi putopisi nas šarmiraju ljepotom, ali i toplinom, te onom istinskom ljudskom dobrotom koja nas osvaja na prvu. Jedino mi nije jasno kako je Boris, kao takav (doduše i veliki avanturista), saznao kompletan cjenovnik usluga u Ulici crvenih fenjera.

“Umjetnost je prije svega ono što činimo da bismo nadvladali prosječnost i sivilo koje nas okružuje i koje će nas progutati ako povjerujemo da tako treba da bude. Umjetnost je borba nakon koje se ne osjećamo kao pobjednici, ali bar za dlaku sređenije, pročišćenije i sa manje tereta na leđima, to da. A to uopšte nije mala stvar.”

Inače, naučila sam mnogo novih zanimljivosti čak i iz gradova koje sam sama imala sreću posjetiti, vratila sam se u prošlost, ali i nasmijala nebrojeno puta. Takođe, važno je napomenuti da Boris ustupa prostor mnogobrojnim velikanima naše i svjetske književnosti, ali i da je savršeno uklopio sve korišćene citate, te da ima odličan osjećaj za mjeru. Taman je prava riječ. Crteži koje potpisuje Gligović izvanredno upotpunjuju ovu lepršavu zbirku. Naslovi poglavlja su pravi mali dragulji.

Prvih 120 stranica sam pročitala u dahu, poslije sam, sticajem okolnosti, bila prinuđena da usporim, pa u tom drugom dijelu sam osjetila mali pad one prvobitne energije. Nedostajalo mi je one punoće Borisovog ličnog doživljaja s početka koja plijeni. Doduše, u tom dijelu Boris više priča o nekim drugim aspektima putovanja, prenosi priče fascinantnih ljudi koje je upoznao, spominje neke tehničke strane samog putovanja, naše čuvene frustracije sa vizama, čekanjima, troškovima, neizvjesnošću, koristi žargon,.. To, ipak, ne umanjuje bitnije niti kvalitet njegove knjige niti moju očaranost.

19622540_10154941069898090_514333001_n
Foto: Lični album

Iako nisam pristalica bilo kakvih podjela, pogotovo ne ljudi, osim one jedne jedine: ili si čovjek ili nisi, i iako je moja sposobnost procjene nečije ljudskosti vrlo diskutabilna, tačnije nikakva, svejedno moram naglasiti sljedeće. Naime, baš kao što neki pronicljivi i dobro obučeni policajci na graničnim prelazima lako uoče prestupnika, sposobni prodavci brzo prepoznaju sigurnog kupca, psihopata žrtvu ili momak djevojku koju će lako zavesti, ja volim reći da mogu razlikovati čovjeka koji je putovao od onog koji nije. Odolijevam iskušenju da kopiram sve što mi se svidjelo, pa stoga, za kraj, samo još malo od Borisovih misli koje idu u prilog ovoj mojoj teoriji:

“Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apstraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.”

Elem, mogla bih ja ovako do sutra, ali plašim se da ću bespotrebno zakomplikovati (ako već nisam), a još više se plašim jer znam da neću adekvatno predstaviti knjigu. Toliko je divna da ju jednostavno morate pročitati, knjiga koja se voli i čita više puta. Knjiga koja će vas podjednako opustiti i oplemeniti.

 

Biografijom do posla

Naslovna fotografija: Cosmopolitan.com

Prema riječima najpoznatijih švedskih akademika (autora vrlo inspirative poslovne filozofije, Funky Business) živimo u svijetu stvarnog vremena kojim se upravlja daljinskim. Drugim riječima, „ako me ne možeš zainteresovati, prebaciću se na neki drugi kanal gdje će to neko moći“. Dakle, u potrazi za poslom, moramo shvatiti da se zapravo takmičimo za pažnju poslodavca, a u svijetu mnogobrojnih priliva različitih draži, ukoliko se bitnije ne razlikujemo od drugih, teško da ćemo to lako postići. Iskustva mnogih preduzeća pokazuju da samo 1/6 prijavljenih kandidata ulazi u uži izbor. Znajući da samo jednom imamo priliku ostaviti prvi utisak, moramo se pobrinuti da on bude dobar. Budući da CV, najčešće, predstavlja prvi kontakt koji ostvarujemo sa potencijalnim poslodavcem, dobar CV nam, u fer proceduri regrutovanja i selekcije, otvara vrata za dalju komunikaciju sa poslodavcem.

CV je skraćenica od curriculum vitae što, bukvalno prevedeno, znači tok života, mada se kod nas udomaćio izraz (radna) biografija. Iako postoje različite vrste CV-ja, važno je razumijeti da je CV i kod nas već postao najuobičajeniji način prezentovanja. Osim prijavljanja na oglas za posao, CV ima veliku ulogu i prilikom dobijanja stipendije, upisa na postdiplomske studije, studijski boravak u inostranstvu, prijavljivanja za praksu i sl. CV možemo posmatrati i kao ličnu kartu koja bilježi razvoj naše profesionalne karijere, obrazovanje, ostvarene rezultate,.. Radna biografija je marketinška alatka koja će vam pomoći da se promovišete, odnosno predstavite u najboljem svjetlu, ili, ako baš hoćete, „prodate“. U tom cilju, važno je da proces zapošljavanja posmatrate sa stanovišta poslodavca.

Kada je u pitanju sadržaj vašeg CV-ja, kod najučestalije, tzv. hronološke strukture važno je znati da je relevantnost na aktuelnom stepenu obrazovanja, zaposlenju, obuci i slično, odnosno najsvježije stečeno zvanje ili radno mjesto se navodi na prvom mjestu, dok se ranije informacije navode kasnije. Tek diplomirani studenti koji nemaju formalnog radnog iskustva, na početku svoje karijere obično prvo navode podatke o obrazovanju, a potom radno iskustvo, dok je kod iskusnijih, radno iskustvo najčešće na prvom mjestu, odmah nakon ličnih podataka. U osnovi, biografije se sastoje od istih odjeljaka, a prema nekim „idealnim“ standardima treba da sadrže lične podatke, obrazovanje, radno iskustvo, stečene vještine, znanje stranih jezika i rada na računaru, relevantne kurseve i seminare, lične osobine i ostale napomene. Ambiciozni i uspješni poslovni ljudi, kao i oni koji grade akademsku karijeru, te uopšte naučne profesije proširiće svoj CV dobijenim nagradama, objavljenim naučnim i stručnim radovima, publikacijama, članstvom u profesionalnim udruženjima, učešćem u projektima, konferencijama i sl.

Paulo-Estriga-Creative-CV
Foto: Informationisbeautifulawards.com

Lični podaci
Mogu se navesti u gornjem lijevom ili desnom uglu, pa čak i u samom zaglavlju (header-u) dokumenta. Od ličnih podataka se navode ime i prezime, adresa, broj telefona i e-mail adresa (vodite računa da e-mail adresa bude ozbiljna i profesionalna, nikako adresa kod trenutnog poslodavca ili adresa sa neprikladnim nadimcima). Državljanstvo navedite ukoliko je potrebno za samo radno mjesto. Sve lične podatke koji mogu izazvati nepotrebne predrasude (datum rođenja, bračni status, broj djece, nacionalnost,..) izostavite (osim ukoliko ne igrate na socijalnu kartu što i neće ostaviti dobar utisak na poslodavca). Lični podaci mogu biti napisani manjim fontom, ukoliko želite da uštedite prostor za ostale podatke. Ako se opredijelite za CV sa fotografijom vodite računa da se radi o fotografiji manjih dimenzija na kojoj izgledate kao poslovna i prijatna osoba.

Nikako ne šaljite fotografije u potkošulji, sa plaže, dok jedete vaše omiljene špagete, sa sunčanim naočalama, sa cvjetnom pozadinom i sličnim neozbiljnim detaljima.

Obrazovanje
Nije neophodno navoditi podatke o osnovnom obrazovanju, osim ukoliko ono nije jedino koje ste stekli (ako imate završenu srednju školu, podrazumijeva se da ste prethodno završili obavezno osnovno obrazovanje). Studenti najčešće zaboravljaju navesti podatke o fakultetu koji studiraju (njih, svakako, navedite zajedno sa godinom početka studija i godinom studija koju trenutno pohađate). Kod svih stepena obrazovanja navode se, dakle, godina upisa i završetka školovanja, naziv fakulteta, škole, smjer studija. Prosječna ocjena i naziv diplomskog rada se navode ukoliko su izuzetni i reprezentativni, tj. ukoliko sami procijenite da su relevantni u zavisnosti od svrhe CV-ja (npr. navodite ih kada se prijavljujete za stipendiju, postdiplomske studije, ne i nužno kada konkurišete za posao, jer nisu garancija vašeg budućeg učinka na radnom mjestu). Ukoliko nemate bogato radno iskustvo sasvim je prihvatljivo naglasak staviti na obrazovanje i dati detaljnije informacije o obrazovnom razvoju.

Radno iskustvo
U okviru ove rubrike najvažnije je navesti period rada, naziv organizacije, mjesto, naziv radnog mjesta, glavne zadatke i odgovornosti, ali i ostvarene rezultate, te stečena znanja i vještine. Ukoliko nemate formalno radno iskustvo to i navedite. Tek diplomirani studenti mogu navesti i druge oblike angažovanja, poput honorarnog ili volonterskog rada, rada na projektima, studentsku praksu i sl.

Nemojte se stidjeti onoga što ste radili; svestranost i multidisciplinarnost svaki ozibljan poslodavac prepoznaje kao želju za učenjem i usavršavanjem, a osim toga i neformalno radno iskustvo (angažman u humanitarnim ili nevladinim organizacijama) može biti itekako impresivno.

Radno iskustvo koje nije posebno relevantno za poziciju za koju konkurišete ne treba posebno isticati i opisivati, već samo spomenuti.

Seminari i obuke
Pod ovim se podrazumijeva svako dodatno obrazovanje, različiti kursevi, seminari, programi obuke koje ste završili (period pohađanja, naziv obuke, naziv organizatora, stepen stečene vještine). Ovim podacima sebe predstavljate kao osobu koja preuzima inicijativu i spremna je da se izbori za dobro obrazovanje i praktično iskustvo.

Lične osobine i sposobnosti
Podrazumijevaju ostale relevantne vještine koje posjedujete, poput organizacionih, umjetničkih, tehničkih, socijalnih i drugih kao što je rad na računaru (obavezno navedite konkretne programe koje aktivno koristite uključujući služenje internetom, kao i nivo znanja: početni, srednji, napredni, ekspertski). Ukoliko imate završen kurs, navedite koji.

creative-cv-example-force
Foto: Adidasnmdonsale.us

U okviru ovog odjeljka možete uvrstiti i poznavanje stranih jezika uz objektivnu procjenu nivoa znanja, jer postoji mogućnost da se ono provjerava na razgovoru za posao (ne želite da se nađete u neprijatnoj situaciji tokom intervjua, odnosno da budete otkriveni u laži). Ako posjedujete i sertifikat neke škole jezika navedite ga uz godinu, instituciju koja ga je izdala i stepen poznavanja jezika. Ne zaboravite da ako ne posjedujete znanje rada makar u Word-u, Excel-u i na internetu, te se ne služite makar jednim stranim jezikom (ne računajući jezike naroda bivše Jugoslavije) krajnje je vrijeme da to savladate jer više nije riječ o dodatnim vještinama već o elementarnoj pismenosti! Ovdje možete navesti i posjedovanje vozačke dozvole (obavezno staviti koje kategorije).

U savremenoj ekonomiji sve više poslodavaca prilikom selekcije prednost daje ličnosti, odnosno onim kandidatima koji imaju opšte razvojne potencijale, koji su inovativni, komunikativni i fleksibilni, dok su konkretna znanja obavljanja određenog posla i profesionalno iskustvo nekad i u drugom planu.

Proučavajući savremene oglase za posao možemo vidjeti da se čak dvije trećine traženih sposobnosti odnose na tzv. emocionalne sposobnosti. Stoga ih nemojte izostaviti, a opišite ih, po mogućnosti, uz konkretne primjere (recimo, umjesto da napišete vrijedni ili lojalni bolje stavite izabrani za radnika mjeseca/godine nekoliko puta zaredom; umjesto posjeduje liderske sposobnosti bolje vođa tog i tog projektnog tima, koordinator te i te aktivnosti, umjesto elokventan ili komunikativan bolje član retoričke sekcije, piše i objavljuje u tim i tim časopisima, pobjednik takmičenja u PR-u i tome slično). Uvijek imajte na umu da i sam izgled vašeg CV-ja govori mnogo o vama. Na primjer, možete navesti da ste temeljni ili perfekcionista, ali ukoliko u samoj biografiji pravite pravopisne greške ili kakav drugi propust, poslodavac može steće utisak da ste površni i aljkavi ili nedovoljno motivisani.

4-2
Foto: Americasjoblink.org

Nagrade i priznanja
Ove informacije su ono što vas ističe među drugim kandidatima. Navedite stipendije koje ste dobili, nagrade koje ste osvojili, konkurse na kojima ste učestvovali.

Interesovanja i hobiji
Ukoliko vam se čini da biografija nije dovoljno dinamična, možete je obogatiti vašim interesovanjima ili hobijima jer oni daju određenu toplinu i lepršavost svakoj biografiji budući da vas predstavljaju kao osobu koja, uz rad, zna da uskladi i zabavu u svom životu.

Tehničke specifikacije
Kada je u pitanju sam izgled radne biografije, bitno je shvatiti da koji god format odaberete, postoje određeni standardi kojih biste se trebali pridržavati ukoliko želite postići neophodan kvalitet. Prije svega, pokušajte neophodne informacije predstaviti na koncizan i lijepo struktuiran način. Sposobnost da dobro osmislite strukturu CV-ja ukazuje na organizovanu osobu. Cjeline treba da budu jasno odvojene i da je prilikom prvog pogleda na dokument jasno gdje se šta nalazi. Vodite računa o gramatičkim, pravopisnim, stilskim, štamparskim i sličnim greškama. Lektorišite vaš CV (može pomoći da ga odštampate, lakše ćete uočiti propuste).

CV treba biti vizuelno privlačan – nikako ga ne pišite u vidu eseja – jer ne samo što je ta slika na oko dosadna, već je izvjesnije da neće biti ni pročitan.

Formatirajte tekst – koristite ujednačene razmake između pasusa, poravnajte tekst s obje strane, ne koristite previše različitih veličina i vrsta slova (najbolje koristiti neki od standardnih fontova kao što su Times New Roman ili Arial, 10 do 12), odabrano naglašavajte umjereno i uvijek na isti načinboldiranjem, iskošenim ili podvučenim slovima (važna je dosljednost). Koristite tačke (bullets) za preglednost. CV odštampati na bijelom papiru A4 formata na jednoj, maksimalno dvije strane. Teško je sastaviti kratak CV a ne ispustiti bitne informacije. Ipak, pokušajte ostaviti utisak osobe koja dobro poznaje prioritete tako što ćete navesti samo relevantne informacije. Ne opterećujte vaš CV nevažnim podacima kao što su imena i zanimanja roditelja, naziv osnovne škole, uspjeh vaše preslatke kćerkice. Ne šaljite uvijek jedan te isti CV na sve konkurse, nego ga prilagodite zahtjevima konkretnog posla.

1-large
Foto: Linkedin.com

Ukoliko CV šaljete elektronskim putem šaljite ga u Word ili PDF formatu, naziv dokumenta najbolje da sadrži vaše lične podatke (npr. ime_prezime_cv) kako se ne bi zagubio u moru dokumenata istog naziva (cv, moja_biografija). CV i p(r)opratno pismo šaljite kao prilog (attachment), ne u tijelu mejla u kojem treba stajati p(r)opratni tekst. Ne zaboravite u naslovu mejla (subject-u) napisati ime pozicije na koju konkurišete. Nikad ne šaljite CV sa adrese trenutnog poslodavca, ali ni sa vaše privatne adrese neumjesnog imena tipa hotgirl i sl. CV treba da odiše pozitivnom energijom, entuzijazmom, samopouzdanjem. U tome vam može pomoći da budete što konkretniji. Na primjer, bolje je da navedete da ste na prethodnom radnom mjestu zaključili ugovor o saradnji sa tri nova partnera nego tek uopšteno da ste svojim radom doprinijeli uspješnom poslovanju preduzeća. Ne stidite se onoga što ste radili u prošlosti, a što vam je zapravo i omogućilo da postanete ono što jeste, te stoga ne prepravljajte nazive poslova kako bi bili „zvučniji“.

Ne „šminkajte“ podatke. Pojedini autori savjetuju da zamislite svoj CV objavljen na naslovnoj strani nekih novina. Tako ćete lako biti razotkriveni od strane ljudi koji vas poznaju, te će se slatko nasmijati vašem pokušaju da „naduvate“ priču.

Već smo istakli kako je u uslovima velike nezaposlenosti čest slučaj da ljudi konkurišu na sve odreda, bez obzira da li ispunjavaju uslove za obavljanje posla ili ne. U moru pristiglih prijava (pogotovo ukoliko ste suficitarnog zanimanja) svaka „sitnica“ je važna. Pogrešno napisana riječ može da vas eliminiše. Možda vam se sve ove smjernice ne čine važnim, i iako nisu presudne za primanje ili odbijanje, pokazuju uloženi trud i profesionalnost, te omogućavaju poslodavcu da uvidi vaše kvalitete.

52-creative-cv-resumes
Foto: Pinterest.com

Iako naše okruženje, nažalost, obiluje primjerima zapošljavanja putem političkog opredijeljenja, nepotizma ili mitom, te uopšte diskriminacije u procesu regrutovanja (treba li podsjetiti da se ovakvi izbori najčešće odvijaju bez konkursa, odnosno za njega vam sigurno neće trebati CV), još uvijek postoje poslodavci koji ne podliježu intervencijama prilikom selekcije, te prednost daju kandidatima koji znaju i hoće da rade i koji posjeduju potrebne kompetencije, bez obzira na njihovo formalno stečeno zvanje. Drugim riječima, treba imati u vidu da se iza pojedinih „namještenih“ konkursa i korupcije prilikom izbora kriju izgovori tzv. vječitih aplikanata za posao, koji nisu spremni da preuzmu odgovornost za sopstveni život, te krive društvo i sistem za sve lične neuspjehe. Svaki ozbiljan poslodavac će prepoznati odgovornog i istinski predanog radnika i poželjeće ga u svom timu.

Već citirani Šveđani sugerišu da se posmatramo kao preduzeće sa zaštićenom markom, te da neprestano ulažemo kako u sebe, tako i u svoje oglašavanje: „umjesto sigurnosti zaposlenja, fanki ljudi idu na zapošljivost – stalno usavršavajući svoje vještine kako bi bili poželjni za potencijalne poslodavce cijelo vrijeme i u bilo koje vrijeme“. Isto tako, za uspjeh je, pored neprestanog učenja i kontinuiranog rada i razvoja, neophodno usuditi se preuzimati rizike, prekršiti pravila, biti drugačiji, napraviti nešto novo. Stoga, ostanite dosljedni sebi, obojite karijeru sopstvenom kreativnošću i energijom koju posjedujete, dajte lični pečat svojoj biografiji i, naravno, srećno na razgovoru za posao!

Teta Zorkine kiflice

Naslovna fotografija: Youtube.com

Teta Zorka je jedna od onih komšinica koju su makar jednom u razgovoru spomenuli gotovo svi vaši poznanici. To je najčešće žena srednjih godina koja je, vjerovatno, nekad i bila zaposlena, ali je se malo ko sjeća iz tog perioda njenog života. Uglavnom je pamtite kao dobro obaviještenu i stalno prisutnu domaćicu koja zna kako je vjenčani kum sina onog političara iz šestice oženio onu Perinu malu čija je mama išla u osnovnu školu sa sestrom onog vodoinstalatera iz podruma susjedne zgrade još dok su stanovali na Bulevaru. I koja vam uporno pokušava objasniti kako je taj Miladinov sin slomio nos, iako joj zaista nije jasno kako se vi toga nikako ne možete sjetiti. U takvim situacijama joj, zarad dobrih komšijskih odnosa i mira u kući, a usljed lijepog vaspitanja i poštovanja prema starijima, ne smijete priznati ni da niste upratili je li Miladin političar ili vodoinstalater, ili, pak, neko sasvim treći.

8021769784_6502efbb37_b
Foto: Wallpaperset.com

Teta Zorku bi svi, koji su ikad imali komšije, opisali kao vrlo glasnu ženu kojoj nikad nije promaklo u koliko sati ste noćas došli iz grada, zbog čega će joj mnogi krajnje neopravdano pripisati i nesrazmjeran višak kilograma. Mnogi će vam, sa prizvukom ismijavanja, reći i kako je neumorna u prepričavanju događaja iz tuđih života i da je strastveni obožavalac svih mogućih serija koje se emituju na kanalima kablovske televizije. Većina će vam ljutito priznati kako ih nervira njeno regulisanje saobraćaja ispred zgrade ili opominjanje nemirnih klinaca koji divljaju stubištem za vrijeme dnevnog reda ne pitajući se zašto ona ne odmara kad i ostali stanari. Nemojte se iznenaditi ni ako čujete da je, možda, baš ona žena predsjednika kućnog savjeta, zadužena za prikupljanje novca za vodu ili, čak, održava čistoću u stubištu.

Međutim, malo ko će vam reći i da je teta Zorka jedna vrlo zanimljiva žena sa bogatim životnim iskustvom. Niko neće priznati ni koliko je zabavna i duhovita u svojoj rasijanosti i kako umije da se šali na sopstveni račun. Pa ipak, i oni koji nisu pretjerano bliski sa njom, sigurno su čuli za neku od njenih mnogobrojnih dogodovština kao što je ona kada je istresajući mrve sa stolnjaka nakon večere, istresla i muževljev novi skupocjeni ručni sat, a potom ga išla tražiti po mraku te hladne snježne noći. Sasvim sigurno se godinama prepričava i kada je posudila od komšije tada vrlo rijetki i kvalitetni sportski bicikl da bi otišla do mesnice, a vratila mu nečiji tuđi, sasvim drugačiji, koji je zatekla ispred. Nezaboravan je i događaj kada je sinovljeve hlače odnijela krojačici i umjesto da budu sašivene na rasparanom dijelu, tražila da budu skraćene za čitava tri centimetra. Meni možda najdraži je, onaj, kada je, ne kupivši ništa u supermarketu, izišla sa praznom korpom na ruci zapričana sa poznanicom o ko zna čemu. Svakako najsmješniji, mada tužniji od prethodnih, je kada je u žurbi iščekujući goste na ručku, supu, u želji da je procijedi, prosula u sudoper.

26552793_10155449663873090_961537951_n
Foto: Pinterest.es

Ako me je nekad i iritirala teta Zorkina nametljiva ljubaznost, oprostila sam joj sve onog dana kada mi je zakucala na vrata, nosivši u ruci tanjir prepun vrućih kiflica sa sirom. Znam da si tek došla iz škole i mora da si gladna, rekla je oprezno. Nisam skidala pogled sa svijetloplave salvete na kojoj su se ocrtavali brežuljci ukusnog tijesta. Nosnice mi je omamio isti onaj miris koji se nekada širio iz Esine pekare u koju smo redovno svraćali nedjeljom uveče po povratku sa sela da kupimo najveće kifle na svijetu. Brat i ja smo se redovno takmičili ko će ih, onako tople i mekane, pojesti više još u kolima, ne dočekavši da stignemo kući i namažemo ih sa eurokremom, on sa čokoladnom, ja sa mliječnom polovinom.

I danas, sa svojih trideset i kusur, iznova se obradujem teta Zorkinim kiflicama. Samo što ovog puta ne zatvaram vrata očima gutajući kiflice, pri tom ne primjećujući novu frizuru i iskren osmijeh na tom, toliko poznatom, dragom mi licu. Sada ih nas dvije jedemo zajedno dok mi ozareno besjedi o mojoj ogromnoj školskoj torbi, bijelim košuljama sa velikim uštirkanim kragnama, suknjicama i štramplama svih boja po kojima sam, prema njenim riječima, bila poznata u cijelom naselju. Volim i kad mi pripovijeda o danu kada sam zaboravila ključeve od stana, pa je pristojno i stidljivo zamolila da ostavim tešku torbu kod nje, sjurivši niz stepenice da se igram dok mi se roditelji ne vrate s posla. Isto tako volim i kad mi, sa neobuzdanim entuzijazmom, priča kako je ponosna na svoju djecu i srećna što su takva kakva jesu. A izrasla su u najdivnije ljude koje poznajem. Svakim danom me sve više opčinjava svojim životnim žarom i nema sumnje da će mi dan započeti vedro kada me ujutru po odlasku na posao isprate njene široke grudi uvijek spremne da nježno priviju na sebe svako nesigurno stvorenje poput mene.

Zašto volim Lovca u žitu?

Naslovna fotografija: Huffingtonpost.com

Lovac u žitu je jedno od mojih najomiljenijih djela ikad. Bilo i ostalo. Pročitala sam ga u originalu sigurno tri-četiri puta, ali u posljednjih petnaestak godina nikako. I nedavno odlučim da mu se opet vratim, da provjerim dijelim li još uvijek isto oduševljenje. Priznajem, pomalo sam strijepila. Srećom, stvarno nije bilo razloga. Ovog puta odlučila sam da pročitam prevod Flavi(j)a Rigonata u Lomovom izdanju, povremeno konsultujući izvorni tekst (na engleskom jeziku).

Ovo je sigurno i najbolji roman svih vremena napisan u prvom licu. Ukoliko uživate u čitanju i pisanju, vjerovatno ste često nailazili na onaj savjet upućen piscima u nastajanju da napišu knjigu kakvu bi i sami željeli da pročitaju. Ja stvarno volim da čitam svašta, ali ovo je jedina knjiga koju bih voljela da sam napisala i Selindžer je jedini pisac kojeg bih voljela da sam upoznala.

Holden Kolfild je, naravno, bio i moj alter-ego u tinejdžerskim danima i vjerujem da sa svima onima koji u nekom periodu svog života nisu bili Holden nešto ozbiljno nije u redu. Ili pripadaju onoj drugoj strani s kojom ne želim da imam puno posla. Šalu na stranu, planetarna popularnost ovog djela koja ne opada ni nakon više od šezdeset godina potvrđuje njegovu vrijednost. I kao sa svakim kultnim klasikom, normalno je da Selindžerov Lovac, uprkos velikom broju poštovalaca, nije naišao na opšte prihvatanje ili je, takođe uobičajeno, izazivao ekstremnu odbojnost. Naravno, iz naslova je jasno da se neću baviti ovom drugom grupom čitalaca kojima je Holden Kolfild samo obični isfrustrirani iritantni bezveznjaković.

the-catcher-in-the-rye-cover-6c8dab7d64192277315d6bf528d6f7b2
Foto: Huffingtonpost.com

Mislim da nema potrebe prepričavati ili analizirati Lovca, jer svi manje-više znaju da on, između ostalog, predstavlja odrastanje jednog mladog čovjeka i bolne spoznaje koje ovaj proces sa sobom neminovno nosi, kao i to da je njegov glavni junak oličenje bunta protiv licemjerja i laži, koji ne želi da se prilagodi sistemu vrijednosti takvog izvještačenog društva. Kvalitet ove, nekad zabranjivane knjige zbog vulgarnog rječnika i navodno kontroverznih – prije bih rekla tabo – tema/stavova, danas neizostavne školske lektire (konačno nešto adekvatno i prijemčivo u srednjoškolskom uzrastu) ogleda se i u činjenici da je Selindžer uhvatio ono opšteljudsko i opštevremensko, odnosno probleme mladih ljudi koji su očigledno isti bez obzira na vrijeme i mjesto njihovog odrastanja.

Pisana autentičnim kolokvijalnim stilom, odnosno vrlo jednostavnim jezikom koji otkriva neke univerzalne životne istine, ova knjiga na nešto više od dvjestotinjak stranica pokriva cijeli spektar emocija i oscilirajućih raspoloženja svakog adolescenta, od male nesigurnosti, neznatnog nezadovoljstva, krize identiteta i ravnodušnosti, preko ljutnje, bijesa, usamljenosti, ogorčenja i otuđenosti, sve do duboke potištenosti koja naginje ka ozbiljnoj, skoro patološkoj depresiji i samoubilačkim sklonostima.

Ono što nisam primijetila zaslijepljena emocijama koje su me preplavile tokom ranijih čitanja je koliko je ovo, zapravo, i vrlo duhovit, zabavan i komičan roman. Dakle, razlog zbog kojeg sam danas, u svojim četrdesetim, i dalje zaljubljena u genijalnog stvaraoca ovog remek-djela, je jedan sasvim novi aspekt koji se ne sjećam da sam ranije otkrila. Uprkos tome što je brutalno iskren, umoran i neshvaćen, bez želje da se uklopi u besmisleni svijet foliranata, Holden Kolfild je istovremeno duhovit, nježan i pouzdan zaštitnik djece, jedinog izvora nevinosti i humanosti na ovom svijetu. Nevjerovatno je sa koliko topline i ljubavi Holden priča o svojoj sestri čije su bezazlena otvorenost, neiskvarenost i zdrav razum jedino što ga sprečava da prosto nestane. I ta posljednja slika dok se ona vozi na ringišpilu na smeđem, olupanom starom konju u svom plavom kaputiću dok on, zanesen jednostavnošću i ljepotom tog prizora kisne, nešto je što i vama vraća vjeru ne samo u Holdenovu sreću i budućnost, nego uopšte u ljude.

578651
Foto: Pinterest.com

Sad bih ja mogla danima citirati Holdena, ali ne znam koliko će mi to vremena oduzeti, budući da nisam pravila zabilješke gdje se šta nalazi. Ali, prije citata, sve pohvale prevodiocu na odlično obavljenom, vrlo zahtjevnom i nezahvalnom poslu, jer uvijek će se naći cjepidlake koje ne cijene tuđi rad. Vjerujem da je počastvovan što mu je ukazana jedna takva odgovornost. Istinski sam uživala, ništa manje nego kad sam roman čitala na engleskom. Inače, nije nimalo lako prevoditi toliko žargonskih izraza i ovo je jedna od rijetkih knjiga koja se komotno može prevoditi svakih nekoliko godina s obzirom na brzinu kojom mladi ljudi obogaćuju jezik slengom. Navešću samo jedan primjer: „Sjajni (engl. grand). Eto reči koju stvarno mrzim. Lažna je. Mogao bih da povratim kad god je čujem.“ Mislim da je u ranijem prevodu odabrana riječ super, a danas bi se na njenom mjestu mogle naći ekstra, vrh, top,.. Trebam li napominjati da mi se sve tri gade?

„Ima tu istine, ne kažem, ali nije baš sasvim istina. Ljudi uvek misle da je nešto sasvim istina.“

„Ljudi nikad ništa ne primete.“

„Ono što me stvarno obara je knjiga posle koje poželiš da ti je njen pisac najbolji prijatelj i da možeš da ga okreneš telefonom kad god ti dođe.“

„Kada nešto previše dobro radiš, onda, posle nekog vremena, ako ne paziš, postaneš razmetljiv. A onda već nisi tako dobar.”

„Uzmi većinu ljudi, ludi su za kolima. Pate ako ih malo ogrebu negde i večito pričaju o tome koliko milja prelaze s galonom benzina, i čim nabave nova kola, već misle kako da ih zamene za neka još novija.“

„A ja se smejem baš onako glasno, nekim glupim smehom. Mislim, kad bih nekim slučajem sedeo iza sebe u bioskopu ili negde, verovatno bih se nagnuo napred i rekao sebi da ućutim već jednom.“

„U tome je problem s devojkama – ako im se neko sviđa, bez obzira koliki je kreten, one će uvek reći da pati od kompleksa niže vrednosti, a ako im se ne sviđa, bez obzira koliko je dobar tip, ili koliko pati od kompleksa niže vrednosti, one će reći da je uobražen.“

„Ljudi nikad nikome ne prenose vaše poruke.“

„U svakom slučaju, dobro sam znao da sam kod kuće. Naše predsoblje ima neki čudan miris, kako nigde drugde ne miriše. Ne znam šta je to. Nije karfiol a nije ni parfem – ne znam šta je – ali uvek znaš da si kod kuće.“

„Osobina nezrelog čoveka je što hoće za nešto slavno da umre, dok je osobina zrelog čoveka što hoće za nešto skromno da živi.“

„Pogotovo majka, ona ima uši kao neki pas tragač. Zato sam bio maksimalno tih kad sam prolazio kraj njihovih vrata. Čak sam i prestao da dišem, Isuse. Moga oca možeš i stolicom po glavi – taj se neće probuditi, ali majka – dovoljno je da se nakašlješ negde u Sibiru i ona će te čuti.“

„Sišao sam drugim stepeništem i video još jedno „Jebi se“ na zidu. Ponovo sam pokušao da ga obrišem rukom, ali ovo je bilo urezano, nožem ili nečim. Nije moglo da se skine. Ionako je beznadežno. Da imaš i milion godina za to, ne bi izbrisao čak ni polovinu svih „Jebi se“ na ovom svetu. Nemoguće je.“

„U tome je sva nevolja. Nigde ne možeš da nađeš neko lepo i tiho mesto, jer takva ne postoje. Možeš da misliš da postoje, ali kad jednom stigneš tamo, neko će da se prišunja dok ne gledaš i naškraba ti ispred nosa „Jebi se“.“