Redni broj 21

Naslovna fotografija: Pinterest.es

Preznojavam se. Mrzim taj osjećaj. Kad se znojim bez ikakvog razloga. Samo zato što nisam znala odbiti tanku teksas jaknu koju mi je utrpala u ruke na izlasku. Biće ti hladno tako. Ponesi ovo. I sad se znojim, a ne mogu je skinuti jer su mi ruke zauzete. Svaki dodatni napor bi cijelu, ionako već dovoljno komičnu situaciju učinio samo komplikovanijom. A neki se još usuđuju reći kako su majke uvijek u pravu. I sad hodam sa punim kesama po gradu tražeći bankomat. Mrzim dizati novac sa bankomata. I sad to opet radim. Za nju, naravno. Sopstvenu karticu ni ne pomišljam da imam. Na sreću, nije bilo toliko mučno kao što sam očekivala. Uzimam sve prilično spretno, brzo ubacujem u torbu i odlazim poput kakvog kradljivca. Odmičem se polako, sigurnim korakom, iako mi koljena zapravo podrhtavaju, a srce poprima ubrzane otkucaje. Pitam se čemu onoliki odlasci u teretanu ako mi mišići nogu otkazuju poslije upotrebe bankomata, potpuno manuelne radnje. Zadovoljna, postepeno smirujem disanje, prelazim na drugu stranu gdje je više drveća.

Gledam u građevinu koja niče u nekad lijepom centralnom gradskom parku gotovo na mjestu na kojem je bila fontana. Nedavno su tu našli kumu meni bliske prijateljice kako se kupa u nekoj ljetnoj haljinici. Bilo je to na dan vjenčanja njene rođene sestre. Šta li je sad sa njom, pitam se. Ipak mi je vršnjakinja. Poznajem je još iz osnovne. Da li i dalje traži lak bez sedefa da joj donesu prilikom posjete na psihijatriju? Na krošnji koja oivičuje sam park, poster. Obično ih ne gledam. I ne znam šta mi bi da ovaj pročitam. Na njemu slika dugonoge djevojke u nečemu nalik na gaćice, duga kosa na prosječnom licu i obnažene preplanule grudi. Ispod tekst sljedećeg sadržaja: Zar ti koji imaš grad pod sobom, ne želiš da ovakva djevojka bude sa tobom? Sa mnom sigurno ne želi, pomislih. Uostalom, zar bih ja željela biti sa nekim kome se sviđaju ovakve reklame? Zgrozih se. Nekad bih možda poželjela noge dužine metar i po, ali sad? Mislim da je vrijeme da se ošišam još kraće. Uskoro će zaredati vrućine. Neki čiča iz sportske kladionice bulji. Imam želju da mu stavim svoj pazuh pod nos.

Prolazim kraj pekare i pogled mi ostade na pecivima. Nisam ništa doručkovala. A planiram u teretanu. Doduše, pojedoh čokoladicu koju mi vratiše jutros umjesto kusura. Ovdje to još rade. Da mi je makar vratila bazuku, da se sjetim dobrih starih vremena kad sam uz hljeb redovno kupovala životinjsko carstvo i jela ga usput, uz okrajak. Danas ni hljeb više nije ukusan i mekan kao nekad. Poješću nešto na brzinu kad dođem kući. Kako to da ni u jednom trenutku nisam poželjela jagode koje nosim u kesama? Imam i domaće i šumske. Šumske još po prvi put ove godine. Sjećam se kako sam kao dijete u kratkoj suknjici, izgrebanih nogu išla u šumu da ih berem. Uvijek bih ih više pojela nego nabrala. A i ono što bih nabrala za baku, do kuće sam znala pojesti. Koliko puta mi je tad zmija prešla preko nogu. I nikad nisam paničila. Mislila sam da zmije samo ne treba izazivati i da mi neće ništa. I zato sam uvijek bila tiha da ih ne bih uznemirila. Kada bih se zamišljala u čuvenim scenama američkih filmova kad zatvorenik ima pravo na posljednji poziv ili još češće pogubljenik na posljednju želju, ili kada bih se zamišljala na samrtničkoj postelji, uvijek sam vidjela kako mi donose jagode. Ama kakvi vapaji Milene Dravić za jagodama u filmu Sutjeska. Čudno kako mi sad nisu zamirisale.

Zapuhnu me sparan vazduh. Osjetih isti onaj bol u glavi kao juče. Samo ne to, opet. Neću da se prisjećam jučerašnjeg dana kada sam mislila da će mi glava eksplodirati od nepravde. Tjeram se da mislim o nečemu lijepom. Opet pomislih na šumske jagode i ženu koja mi ih je prodala. Kako je samo ružno kašljala. Bez prestanka. A već sam zatražila i paradajz. Bilo je kasno da se predomislim i pobjegnem. Istog trenutka me nešto zagolica u grlu i počeh kašljati i sama. Isto onako grozno poput nje. Hoću li ikad stići kući da otrčim u teretanu? Puna sam bijesa. Jedva čekam da ispraznim svu negativnu energiju koja se juče nakupila u meni.

Window_shopping_in_Mexico_City (1)
Foto: Commons.wikimedia.org

Bio je to zadnji dan školske godine. Po svemu sudeći i mog pripravničkog staža. Vatrenog krštenja, kako su ga svi koji me znaju nazivali. Imala sam u odjeljenju dva učenika koja su mogla izgubiti godinu. Na kraju je Siniša nakon četiri zaključene jedinice (od kojih sam ja izmolila dvoje kolega da mu poklone dvojke kako bi išao na popravni) prošao glat, jer kako sam to jutro saznala (budući da sam četvrtkom u suprotnoj smjeni):

Razrednice, ne brinite se, bila je mama u školi. 

Ništa mi nije bilo jasno. Gorica je, i dalje, sa tri zaključene neprolazne ocjene, plakala pitavši me: Šta ćemo mi čiji roditelji ne mogu doći u školu?

Naivna i mlada kakva jesam, bila sam potpuno zbunjena. Ušla sam u zbornicu ljuta kao furija. Onda mi je sinulo, jer je jedna od navodno najstrožih profesorica stručnog predmeta pokazivala kolegicama svoje nove cipele marke Marcone, iz, u našem gradu nadaleko poznate, prodavnice luksuzne obuće koju jedan prosvjetni radnik sebi nije mogao priuštiti. Tačno sam se sjetila kad je jednom na pauzi između časova govorila kako ih je vidjela, a kako koštaju pola naše plate. Nije joj smetalo uzeti novac od samohrane majke, supruge poginulog borca, ali joj je bilo ispod časti pokloniti dvojku malenoj Gorici uprkos molbama. Baš kao što joj nije bilo poniženje šepuriti se po zbornici pred kolegama koji su razmišljali kako će prehraniti porodicu. Bijesno sam zgrabila dnevnik i stvorila se ispred nje. Briši, rekla sam krajnje smireno pokazujući na jedinicu ispisanu njenom rukom na stranici učenice pod rednim brojem 21.

sakura-derevo-vishnya-cvety
Foto: Shutterstock.com

Na dnu najduže ulice na svijetu, a to je uvijek ona posljednja do kuće kad se vraćaš umoran ili žuriš, pretičem neku ženu. Kako sam je obišla iza sebe čujem: Koliko su danas trešnje? Kako ih je samo vidjela među svim što teglim. Odgovorih joj. Uh, tako skupe. Juče su bile duplo jeftinije. Bez želje da nastavim dalju konverzaciju, mrzovoljno progunđah i nastavih. Ubrzala sam bez pozdrava i izvinjenja. Njen glas se gubio u gustini vazduha. Kao da sam udisala tijesto. Nikad nisam voljela ovakve razgovore. Baš kao što nikad nisam bila vješta u kupovini na pijaci. Cjenkanju pogotovo. Nikad ne bih obišla sve prodavače jabuka da bih odabrala najjeftinije ili najukusnije. I nikad nisam znala reći, dajte mi ove veće, zrelije, crvenije.

Prolazim kraj dvorišta pedesetogodišnjaka kojeg je mama jednom pitala za neko drvo koje ima posađeno u dvorištu. Rekao je: Moram pitati mamu. Navratite za koji dan pa ću vam reći… Sada ima neke ruže. Pomišljam da uberem koju i obradujem mamu. Čisto da ne galami zbog mog bijednog izbora na tržnici. Kupila sam trešnje koje voli i koje ove godine još nije ni probala, ali će im svakako naći hiljadu mana. Osjećam neku zebnju izazvanu blagim sjeverozapadnim vjetrom. Dobro je da imam jaknu. Izgleda da su mame, ipak, uvijek u pravu.

(Priča „Redni broj 21“ uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu „Priče iz komšiluka“ i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur).

Da li ste ikad zažalili što ste pročitali neku knjigu?

Naslovna fotografija: Theodysseyonline.com

Obično kada sumiramo utiske o pročitanim knjigama u toku jedne godine pišemo o onima koje su nas opčinile ili su nam na bilo koji način značile. I to je u redu. I sama sam više pristalica dobrih vijesti. Ali, nekad treba, bez straha, progovoriti i o onim drugim. Nažalost, nisam od onih ljudi koji lako odustaju. Radije se mučim sa knjigom koja ne odgovara mom senzibilitetu, valjda u nadi da će se u međuvremenu nešto promijeniti i da ne bih nešto značajno propustila, umjesto da je, kao svaki normalan čitalac, jednostavno ostavim. Dok se ne opametim, evo nekih pročitanih prošle godine, a bez kojih sam komotno mogla u životu. Drugim riječima, ne zaboravimo da su i knjige danas proizvod i ne nasjedajmo na zvučan naslov, lijepo dizajnirane korice, preporuke privlačnih glumaca.

Ostani tu, Margaret Macantini

Uzela sam je najviše zbog preporuke u klubu knjige i zbog toga što me najava za film snimljen po ovoj knjizi zaintrigirala. Najžalosnije od svega je što i dalje vjerujem da je film odličan, ali mi se sad uopšte ne gleda. Neke knjige stvarno ne zaslužuju uspješne ekranizacije. Ipak, budući da je knjiga nagrađivana, neću potpuno da je blatim, ali meni se nimalo ne sviđa, iz više razloga.

Prvo i jedino „dobro“ je zanimljiv i potresan okvir u koji je postavljena, što je ujedno i glavni razlog zbog kojeg nisam odustala od čitanja odmah na početku. Morala sam saznati kako će se završiti, a i vjerovala sam da će se dalji razvoj radnje potpuno ili makar djelimično oslanjati na početni događaj. Međutim, glavna priča je prilično dosadna i prozaična, odnosno na mene je ostavila tako blijed utisak, da smatram da, kao takva, nije ni vrijedna pripovijedanja.

Inače, nije li fascinantno da muškarci pišu o ženskim preljubama, dok se žene opredijeljuju da opišu muška razmišljanja i „emocije“ tokom njihovih prevara?! Iako sirova i lišena sentimentalnosti, meni je prilično mlaka i bljutava i neuvjerljiva. Ili protagonista nikad nije spoznao ljubav o kojoj piše i čak ne zaslužuje ni naše sažaljevanje ili je kreten od samog početka ili je autorka prilično nevješto to opisala. Mene ničim nije pomjerila, a ljudi bez savjesti, kakav je glavni junak, me apsolutno ne dotiču.

Da se razumijemo, volim sirovi stil i nemam ništa protiv vulgarnosti u književnosti i eksplicitne muške brutalnosti, ali nije ovo Bukovski ili Elisovski sirovo, nego baš nekako neukusno.

Što se tiče preporuke Penelope Kruz koja glumi u istoimenom filmu, osim ukoliko nije u pitanju jeftin marketinški trik da se poveća gledanost filma, ponoviću ono što sam i prije čitanja knjige napisala u jednom komentaru. Ili ona nije pročitala dovoljno knjiga u životu (što prije da je slučaj) ili je a cold bitch kad je navodno tek tokom čitanja ove knjige plakala. Drugim riječima, stvarno ne vidim razlog da njena izgledom strastvena ličnost laže kad su ovakve stvari u pitanju.

Ah da, i prevod me na momente nervirao.

SPOILER AHEAD
Djevojčica je preživjela, ako i vas smori na početku pa se dvoumite da li da nastavite sa čitanjem. Nadalje, do tog otkrića jedino što će spomenuti kad je u pitanju njegova kćerka je da se na vijest o njenom začeću nije obradovao.

Samo da dodam da sam pogledala film i da je on tek katastrofa. Žalim zbog izgubljenog vremena. Stoga, ne budite budala kao ja i budite skeptični prema tuđim preporukama uključujući i moje, naravno.

Sitnice koje život znače, Lorenco Marone

Pa i nije mi nešto. Uveova loša kopija. Štaviše, Čezare nije neko ko bi mi se ikad mogao dopasti, kao i bilo koji ženskaroš uostalom. Prosto ne razumijem takve ljude, ljude koji besramno varaju sopstvene žene na svakom koraku bez imalo griže savjesti, ostajući u takvom braku i nanoseći bol cijeloj porodici. Samim tim, nemam nimalo poštovanja prema njima.

S druge strane, knjiga obiluje nekim malim i malo većim životnim istinama i promoviše jedan hedonistički stil i ležernu filozofiju življenja i na momente podsjeća na neke popularne psihološke priručnike sa sve savjetima tipa: živi sljedeći nagone, prestani da podižeš beskorisne mentalne ograde, ne postavljaj sebi previše pitanja, ne shvataj život toliko ozbiljno, prepusti se, budi srećan, nasmiješi se, pruži ruku, pomozi, budi čovjek, daj neki smisao svom životu (budi uspomena svojoj djeci),..

Ne bi to ništa bilo loše da nije toliko ravnodušno, odnosno da glavni junak ne koristi ove floskule samo kad treba opravdati svoje loše odluke i obrnuto, onda kad treba pokazati odlučnost i snagu, traži opravdanja u izgovorima tipa: ne možeš spasti onog koji to ne želi. I ne prepoznaje očajne vapaje i ne proganja ga osjećaj krivice,..

IMG_6696
Foto: Stshbook.blogspot.ba

Sve u svemu, moglo je i bolje, sreća pa je pitko i ne smatram da je bilo gubljenje vremena, ipak sam naučila da samo 15% mladih nojeva dočeka prvu godinu života i da su crni labudovi monogamni. Riječ bezmalo upotrijebljena je bezmalo mnogo puta, bez ikakvog smisla i svrhe i bezmalo izgubila svako značenje (ovo je prigovor prevodiocu). Iako nije otkriće tople vode, jedna rečenica mi nikako ne izlazi iz glave, a to je da je poštenje koncept koji su izmislili ljudi, a koji je u prirodi potpuno nepoznata kategorija.

Moj muž, Rumena Bužarovska

Danas, kada toliko našeg dragocjenog vremena gubimo na gluposti, čak i vrijeme posvećeno knjizi ne treba uzimati olako, odnosno zdravo za gotovo. Srećom, ova zbirka priča je prilično kratka, pa nisam izgubila mnogo vremena, ali negdje mi jeste žao što to vrijeme nije bilo ispunjeno ljepšim stvarima. Dakle, jasno je da mi se ova knjiga ne sviđa, a evo i zbog čega.

Odmah da razjasnim da je u pitanju jedna solidna hronika savremenog društva i njegovih vrijednosti, pogotovo krize u koju je zapala moderna porodica i složeni međusobni odnosi svih njenih članova dodatno opterećeni i okovani dugogodišnjim predrasudama. I autorka piše jednostavno, lako gradeći priču, bez nepotrebnih digresija i potpuno lišeno suvišnih elemenata, ukrasa ili dodvoravanja čitaocima i bez poteškoća vas uvlači u sav taj mračni svijet koji opisuje. S te, dakle, tehničke strane, korektno.

Ipak, sve priče imaju sličnu tematiku, gotovo identične likove, pa čak se koristi i ista komunikologija (prevladavaju riječi poput kurvica), tako da do posljednje tri priče imate utisak da stalno čitate jednu te istu priču. Glavni likovi su mahom žene i njihovi muževi, poneka majka, punica, ljubavnica, dijete,..

Međutim, ono što je zajedničko svima njima je da su mahom zajedljivi, isfrustrirani, nezadovoljni, ogorčeni, sujetni, infantilni, impotentni, okrivljuju druge za sopstvene loše odluke, puni negativnosti, takozvani ljudi muve. Nema u ovim pričama niti jedne prijatne emocije, niti jedne nježnosti i onoga što nas čini ljudima, ničega lijepog i dobrog, nikakvog tračka svjetlosti ili traga ljubavi, samo hladnoće, grča u želucu i anksioznosti. Ako i ima, izuzetak je mlaki pokušaj u priči „Subota, pet po podne“, takvim trenucima se ne da da isplivaju na površinu, bivaju namjerno sputani ili ismijani, ostaju neprimijećeni. Smatram da ovakvi likovi ne zaslužuju pažnju, pogotovo ne vječnost obezbijeđenu na ovaj način. Jer, ovako predočeno, njihovo postojanje nema apsolutno nikakvu svrhu ili dublji smisao. Najzanimljivije u svemu je što, ako izuzmemo priču Lili (mada je to tek diskutabilno i posebna tema), niko od njih nema realan i ozbiljan problem osim onog sa samim sobom.

Književnost treba da bude topla, da nas inspiriše, oplemeni, produhovi, poduči, razvije,..

Zbog ovakvih ljudi u stvarnom životu zatvaramo se u neki svoj mikrokosmos gdje se pokušavamo okružiti pozitivnijom energijom i zaštiti se od njihovih dalekosežnih otrova. Od ovakve stvarnosti mi zapravo bježimo u svijet knjiga. I onda nas njen trulež zapuhne još jače, jer je tu ne očekujemo u tolikoj mjeri i tako intenzivno. I, jer, uostalom, ne želim da slušam, čitam i razmišljam o takvim ljudima.

Jedino na čemu mogu zahvaliti autorki ove zbirke je što me isprovocirala da razmišljam o sopstvenim izvorima netrpeljivosti. Žali Bože para koje sam bacila na ovakve knjige koje kasnije ne mogu nikome ni pokloniti.

I za sam kraj, ovo su samo moji utisci, mnogima su ove knjige odlične. Prema tome, odluka je samo vaša. Ali, nemoj poslije da bude da vam nisam rekla.

(Ne)uredniji dom = (ne)kreativnija i (ne)zadovoljnija djeca

Naslovna fotografija: Porodični album

Da li se vi nekad zainatite i stignete u istom danu da podmirite sve potrebe djece bez povremene galame i nerviranja, popijete toplu kafu, prebrišete podove, zalijete cvijeće, operete prozore i sklonite igračke, ostatke keksa i maramica sa prozorske daske, temeljno oribate kupatilo uključujući i pločice i vrata, konačno smotate i razvrstate onaj veš koji ste oprali prije dva dana, napravite kompletan ručak uključujući dezert, odete u šetnju ili park počešljani i neuflekani, a da ne svratite nijednom u prodavnicu, sredite šporet da se cakli, pročitate jedno poglavlje knjige, namažete cijelo tijelo kremom nakon tuširanja, pogledate film, upalite mašinu, vodite ljubav? Ni ja.

26855549_10155470976583090_665667139_n
Foto: Porodični album

Nije da nekad ne pokušam, možda bih i stigla da nemam toliko cvijeća. Odmah da se razumijemo, nikad nisam bila od onih koji robuju kući i održavaju sterilne uslove. Daleko od toga da ne volim dobro organizovan radni sto ili ormar u kojem su stvari složene po boji i godišnjem dobu, uredne stalaže sa knjigama, precizno poredano posuđe u kuhinji, te da u svakom trenutku znam gdje mi se šta nalazi. Ali, otkad sam dobila djecu, prioriteti su se promijenili. Na prvom mjestu su mi njihove potrebe, da smo svaki dan napolju, da su siti, srećni i oprani, a sve ostalo može da sačeka. Zašto?

Pa zato što onog dana kada okrečimo stan, dijete kojem inače stvari ne ispadaju iz ruke prospe sok po zidu dnevne sobe ostavljajući fleku veličine afričkog kontinenta. Svaki, ali baš svaki put kad usisate i prebrišete oni će izmrviti kokice, smoki ili keks, jer tzv. „faza” mrvljenja nikad ne prestaje. Inače, svaki tinejdžer sa problematičnim licem bi odahnuo vidjevši naše izbrazdane podove. Osim što je idealna trambolina, ugao je takođe vrlo zgodan za umjetničko izražavanje i prve rukotvorine vaših klinaca.

Takođe, neopisiva je njihova potreba da se otimaju za igračke, vrište, hvataju za vratove, pričepljuju prste vratima, ukenjaju do vrata, ogladne, razbiju čašu, moraju izrecitovati pjesmicu, probude i slično baš uvijek kada želite popiti kafu ili nešto pregristi, pokušate razgovarati s nekim, jeste li zakoračili pod tuš,..

Najbolje u svemu je kad dan nakon što ste pokušali biti vrijedni i djelimično uspjeli u toj namjeri krenu da vam otkazuju stvari, sve u isto vrijeme: veš mašina, bojler, jetra.

Naravno da djecu možemo i trebamo uključivati u obavljanje kućnih poslova, npr. dvogodišnje dijete može da prebaci veš iz mašine u sušilicu, odnese čarape u ladicu, vrati lavor u kupatilo, petogodišnje može zaliti cvijeće, postaviti i raspremiti sto nakon jela, obrisati pod na koji je mlađe prosulo vodu i slično. Jeste da u početku morate imati cijeli spektar pripremljenih odgovora na pitanja: „А što sve ja moram da radim?“ jer oni poput „Ajde prvo da pokupite igračke, jer kad se vratimo iz parka bićete umorne“ ili „Koja prije složi svoje stvari moći će birati puding (od dva ista)“ neće dugo piti vode. Takođe, uskoro će i same početi da koriste iste rečenice: „Tata, nećeš ići s nama vani ako budeš bezobrazan!” Nemojte se iznenaditi ni kad vas po povratku s posla dočeka sa: „Mama, ja sam prebrisala pod, šta si mi kupila?”

26913440_10155470973088090_1845250702_n
Foto: Porodični album

S druge strane, djeca uspješno liječe opsesivno-kompulzivni poremećaj. Doduše, možda ne one teške oblike, ali recimo ono kad satima tražite daljinski ne da biste šaltali kanale nego da biste ga odložili na svoje mjesto ili onu šezdesetu lego kockicu najmanje zbog toga da završite posljednji sprat nebodera, već da bi sve bile na broju.

Danas kod mene možete vidjeti i nakrivljene slike na zidu, ostatke hrane ispod kreveta, igračke u tuti, crteže od čokoladnih i masnih ručica po namještaju, suknjicu za svečane prilike među vešom, a helanke za po pijesku među čarapama, češalj sa kuhinjskim krpama, jednu rukavicu na stolu za ručavanje, a drugu na ormariću u vrtiću i, naravno, daljinski u ormaru među igračkama.

Uostalom, nije li dječija sreća najvažnija? A prašina na televizoru je ionako odlična podloga za njihove crteže. Ja više ne čistim ni kad mi mati dolazi, a kamoli gosti. Kome se ne sviđa, idemo nas petoro kod njih, pa nek čiste poslije, kad već vole. 😁

Sa njih troje, dovoljno je manje od deset minuta nakon generalke da stan izgleda kao da krpu nismo uzeli 15 dana u ruke. A što se tiče onog nered u kući stvara nered u glavi, shvatila sam da mi je u glavi ljepše kad sam naspavana, a ne kad mi je stan pod špagu. Daleko od toga da se ne divim ženama kojima su i djeca sita i kuća blista i one uvijek dotjerane. Kod mene je uglavnom jedno nauštrb drugog. Kuća će sačekati dok ne nauče sami uvlačiti potkošulju u gaće.

Mislite li da održavajući previše urednu kuću sputavamo dječiju kreativnost ili je to samo izgovor nas ljenjivica?

Naime, važna stvar koju sam naučila zbog ove svoje šlampavosti je da, za razliku od mene, moja djece i vole i znaju da crtaju. Ja sam iz likovnog imala 2 i ne znam ništa napraviti sopstvenim rukama, a tek sad sam shvatila i zašto. Odrasla sam u apoteci u kojoj nisam smjela ništa prosuti. Moja mama kao da godinama svaki dan očekuje televizijske kamere da dođu snimati emisiju o uređenju doma. 😁 I ako zanemarimo genetiku koja čini tek mali procenat nečijih budućih rezultata, činjenica je da djeca svoje urođene talente mogu razvijati jedino ako ih podstičemo, jer svi znamo da “practice makes it perfect”.

Prema tome, pustite ih da svoju kreativnost vježbaju i na zidu i na plafonu i na pločicama i gdje god im već dođe inspiracija i opustite se, odmorite noge dok oni otkrivaju čari tempera (plešu, pjevaju, provlače se ispod stola, prave zamak od jastuka ili Ajfelov toranj od rolni toalet papira ili šta već vole da rade) i ne sklanjajte onu igračku koja se zavukla ispod stalaže dok oni spavaju, već plešite uz muziku ili popijte pivo u tišini (ili šta već volite da radite). One dvije prljave šolje neće nigdje, baš kao i onaj nakrivljeni i naborani stolnjak. Živite, šta vas briga ako nekome smeta pocijepan komad namještaja, pošarani zidovi ili odvaljena lajsna dok god su vam djeca nasmijana i zadovoljna.

Sto dana sreće

Naslovna fotografija: Pinterest.com

Kao što sam već napisala u našem divnom klubu, postoji neka tajna veza među nama braćom i sestrama po knjizi. Naime, moja draga Vesna me juče pita jesam li čitala 100 dana sreće, jer ona završava, pa da mi prebaci ako nisam i jutros, kad mi fb memories izbacuje da sam je pročitala upravo na današnji dan prošle godine, i ona javlja da ju je upravo pročitala. U svakom slučaju, ona me je podstakla da sa vama podijelim svoje utiske o ovoj knjizi jer je odlučila da je nekome pokloni i pripremila je jedan mali zadatak za sve koji su zainteresovani da je osvoje.

Nažalost, ne mogu reći da me knjiga baš fascinirala. Daleko od toga da nije prožeta humorom, posebno komična su poglavlja koja opisuju vaterpolo utakmicu presudnu za ulazak u plej-of i tzv. zezanje tokom jedne (operske) predstave. Takođe, sviđa mi se njena realistična strana jer suprotno očekivanjima, nakon spoznaje da mu je preostalo još tri mjeseca iole aktivnog života, glavni junak ne rasprodaje svu imovinu i ne pravi listu egzotičnih stvari koje nije uradio za života. Naprotiv, uz hemoterapiju koja mu iscrpljuje organizam i ugrožava kvalitet preostalih dana na zemlji, naš protagonista odlučuje da ih provede skromno, kao što bi to uradio svaki prosječan čovjek, u krugu porodice i najboljih prijatelja, pokušavajući unaprijediti te odnose.

Posebno je dirljiv, topao i kreativan dio kada navodi šta će mu sve nedostajati kad su u pitanju njemu dragi ljudi.

Naročito mi se sviđaju dijalozi sa djecom i vjerno predstavljena dječija logika i njihovo beskonačno postavljanje pitanja, zatim staro pismo koje mi izmami i suze na oči i, naravno, sam kraj koji me, tek, razgalio.

Screen Shot 2014-03-23 at 1.37.26 PM
Foto: Pinterest.com

100 dana sreće je prilično realna s aspekta želje da se posljednji dani života posvete najbližima. Nažalost, apsurdno i žalosno je saznanje da je čovjeku potrebno da se suoči sa smrću kako bi shvatio da je svoje odnose sa porodicom i najboljim prijateljima, jedinim istinskim vrijednostima, uzimao zdravo za gotovo. Ne znam kako bi knjigu doživjeli ljudi oboljeli od ove opake bolesti. Plašim se da bi im neki dijelovi čak djelovali kao ismijavanje. Nadam se da griješim i da nikad neću saznati.

Ipak, ako je predragoj Brankici ova knjiga „na toliko načina divna“, onda zaista i jeste.

Inače, znala sam da je Leonardo da Vinči bio genijalac, ali moraću guglati da se uvjerim da je bio baš toliki. Takođe, naučila sam još jednu stvar o sebi, a to je da me knjige koje čitam u bolnici redovno ne oduševe. No, kako reče Najra (sa A, i to dva/2 A) ja sam i Psa ocijenila trojkom, prema tome, do mene je.

Tople i pozitivne recenzije možete i morate pročitate kod Hane, Cyber Bosanke i, naravno, kod uvijek inspirativne Lovily.

A ukoliko želite da Vesna ovu knjigu pokloni baš vama, opišite nam ukratko kako izgleda ili kako zamišljate jedan vaš dan čiste sreće. Igramo se do petka, 19. januara.

Pet najčitanijih knjiga u 2017. godini

Naslovna fotografija: Psfilmfest.org

Bolji naslov bi svakako bio pet knjiga koje smo najviše preporučivali jedni drugima unutar naše fejsbuk grupe Klub knjige BiH ili pet knjiga o kojima smo najviše razgovarali. Naravno da se ovdje ne radi ni o kakvoj stvarnoj statistici već o mojoj subjektivnoj procjeni na osnovu koje mogu slobodno reći da je najveći broj članova naše grupe (makar onih aktivnih) pročitao ovih pet knjiga u toku prošle godine i imao pozitivno mišljenje o njima.

26753906_10155463600728090_179562822_n
Foto: Lični album

Dakle, ukoliko ste u potrazi za laganim i pitkim, nikako plitkim štivom uz koje ćete se opustiti, nasmijati, ali i rasplakati, na pravoj ste adresi. Ono što je zajedničko svim ovim naslovima je da se brzo čitaju i da se nakon čitanja osjećate dobro, jer vas inspirišu da budete bolji ljudi.

26755681_10155463600683090_1713614386_n
Foto: Lični album

Garantujem vam da će vas, ako ne sve, onda najmanje četiri od ovih pet toplih, zabavnih, neopterećujućih, nježnih i smislenih knjiga oplemeniti. Prema tome, ovo je pet knjiga za svačiju dušu. Uživajte.

Svila

Kakva divna priča! A tek kakav neočekivani šlag na kraju! Prosto moram izraziti sopstveno oduševljenje ovim djelom, ali i autorom i stilom pisanja. Pitka i lagana, knjiga koja se čita u jednom dahu!

Untitled
Foto: Facebook.com

Pisana lirično, naizgled jednostavno, a zapravo vrlo bogato (što i jeste odlika velikih pisaca da sa što manje riječi kažu sve), radnja se odvija polako, bez uzbuđenja i drame, a atmosfera je sve vrijeme prijatna, makar sam ja bila opuštena čitajući je. I onda, na pretposljednjoj stranici, suze,.. Suze usljed spoznaje kako je ljubav veličanstvena i velikodušna.

Posebno je zanimljivo na koji način autor ponavlja opis putovanja glavnog junaka u Japan mijenjajući samo jednu riječ što cijeloj priči daje posebnu čar jer, između ostalog, ukazuje na činjenicu da vrijeme neumitno prolazi ne mijenjajući motive našeg protagoniste.

Ovo je priča o francuskom trgovcu svile koji, usljed zaraze svilenih buba koja je zahvatila cijeli svijet, kreće na put u Japan u kojem je ova prodaja nezakonita. „Bilo je to 1861. Flober je upravo pisao Salammbo, električno osvjetljenje je još uvijek bilo samo pretpostavka, a Abraham Linkoln, s druge strane okeana, vodio je jedan rat čiji kraj nikad neće dočekati.”

26755551_10155463600748090_1130411188_n
Foto: Lični album

Ipak, sigurna sam da svojevrsni uvid u istorijski razvoj evropske industrije svile nije ono zbog čega nam je, nakon čitanja ovog neobičnog i izuzetnog štiva, toplo oko srca. Ono što nas očarava je zapravo čežnja, zatim ona, svima nama dobro poznata, „nostalgija za nečim što nikad nećeš proživjeti“ i, konačno, sama ljubav u njenom najpotpunijem obliku. Odavno nisam pročitala nešto ovako nježno, drugačije i gotovo savršeno! Nemate izgovor da ne nađete tih sat vremena koliko vam treba da pročitate nepunu 101 stranicu za osjećanje koje traje. I traje. Uživajte!

Čudo

Agi je kao i svaki drugi dječak, dječak koji voli sladoled, Ratove zvijezda, kompjuterske igrice, psa po imenu Dejzi. Dječak koji ima svoje strasti i strahove, svoje snove i dileme, svoje želje i probleme. Međutim, Agi naizgled i nije sasvim običan, jer je rođen sa teškim deformitetom lica zbog čega ga se mnogi plaše, snebivaju i tretiraju kao nekog s posebnim potrebama. Ipak, Agi je po mnogo čemu zaista poseban. Suočavajući se sa tuđim predrasudama i sopstvenom nesigurnošću, odrastajući u stabilnoj porodici punoj ljubavi i podrške, Agi dokazuje svoju hrabrost i uspješno se nosi sa bremenom odrastanja dodatno otežanim posebnim okolnostima.

26754281_10155463600768090_2029343148_n
Foto: Lični album

Čudo je jedna topla i pozitivna priča puna velikih ljudskih poruka. Priča koja nas podsjeća na univerzalnu istinu da svi u osnovi imamo iste potrebe, potrebe za prihvatanjem i razumijevanjem.

Svima nam je poznato kako djeca znaju biti surova, a svojom brutalnom iskrenošću, te nesputanim emocijama i reakcijama u stanju da povrijede i bez stvarne namjere. Koliko li je tek onih koji svoju nesigurnost kriju iza agresivnog ponašanja. Srećom, na ovom svijetu još postoji dovoljno obazrivosti i onih koji će prigrliti sva nježna i krhka, nejaka dječija pleća. Ova knjiga ide i dalje od toga. Ona nas podsjeća da nikad ne možemo biti previše dobri i podstiče da budemo i „bolji nego što je neophodno“.

Ovo je istovremeno i jedno vrlo zabavno i duhovito štivo, pisano jednostavnim i neuštogljenim stilom na vrlo zanimljiv način, iz ugla nekoliko desetogodišnjaka i tinejdžera. Nije lako staviti se u datu perspektivu i ostati podjednako uvjerljiv, ali autorki to očigledno polazi za rukom. Ova knjiga bi trebala biti obavezna lektira za učenike osnovnih škola, ali ne bi trebala zaobići ni (njihove) roditelje.

Untitled6
Foto: Facebook.com

Ako ste u mogućnosti, pročitajte je u originalu, tj. na engleskom, jer ne bi trebalo biti teško. Meni lično je prevod malo pokvario doživljaj. Razumijem ja žargon mlađih (američkih) generacija, ali ne i svojevrsno dodvoravanje njihovoj terminologiji. Da ne budem pogrešno shvaćena, prevod je više nego korektan, ali znate kako kažu. Prevod je kao žena: ako je vjeran nije lijep (i obrnuto). Ima nekih bukvalnih i ne baš najsrećnijih izbora. Valjda smo previše bombardovani elementarnom nepismenošću sa svih strana, pa je opravdano da makar u, uslovno rečeno, književnim djelima očekujemo besprekoran i čist jezik. Pored prevoda zasmetala mi je i doza komercijalnosti koju sam osjetila. Ipak, vrijednost ovog djela je neosporna.

Čovek po imenu Uve

Uve je pripadnik starije generacije koja je navikla da radi, a kojeg šalju u prijevremenu penziju. On je samotnjak naučen da poštuje pravila i živi u skladu s njima. Povučen od malih nogu, od oca je naučio jednu važnu lekciju, a to je da ne govori o tome šta rade drugi. Ćudljiv i lojalan lokalnom proizvođaču automobila. Čovjek koji ne razumije fasciniranost modernim tehnologijama, čovjek kojem nikad nije bilo teško da radi i zaradi od sopstvenih ruku, čovjek koji, štaviše, voli da majstoriše, popravlja, sagradi i cijelu kuću ako treba. Osim toga, Uve je čovjek koji čitav život voli jednu Sonju, ženu u koju se zaljubio čim ju je sreo i koju nikad nije prestao da voli.

Untitled44
Foto: Facebook.com

Ovo je knjiga kojoj treba dati šansu. Čovjek po imenu Uve je čak i mene u početku nervirao, najviše zbog toga što sam prepoznala namćora sebe u njemu, što je svakako bolje nego da sam ostala ravnodušna. Bilo je i nekog nepotrebnog „dramskog“ ponavljanja na početku. Ipak, niz komičnih situacija i uopšte jedan kvalitetan i zdrav humor, kao i suze na samom kraju dovoljni su razlozi za preporuku.

d5e912fbb9b432ec386834b0df155b0d-ove1
Foto: Europeonscreen.org

Obavezno pogledajte i sjajnu ekranizaciju ovog bestselera. Mene je film mnogo više dotakao i rasplakao. Ipak je u pitanju evropska kinematografija, a neće odmoći ni činjenica da je bio nominovan za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma.

Pas

Uprkos opštem sviđanju, nisam od onih koje je Pas raspametio i pomalo mi je žao što ne dijelim slično oduševljenje sa većinom i već sam se zabrinula da sa mnom nešto nije u redu. Nije loša naravno, fina je, ali je daleko od spektakularnog. Štaviše, pojedini dijelovi/rečenice su mi zvučale kao plaćeni tekstovi za udomljavanje pasa. Možda su je previše i nahvalili, zapravo jesu sigurno, pa sam imala prevelika očekivanja, a možda sam ja stvarno samo jedan veliki cinik.

Untitled4
Foto: Facebook.com

Ipak, budući da je tolike meni drage ljude razašila i ispomijerala, vrijedi vašeg vremena. Inače, govorim o preporukama strastvenih i ozbiljnih čitalaca koji ne čitaju manje od 50 kvalitetnih knjiga godišnje. Oduševljenje naše izuzetne članice možete pročitati na ovoj adresi.

Agi i Ema

Konac djelo krasi. Namjerno sam ostavila ovu knjigu za kraj, jer je ona van svake konkurencije. Kako je ovo samo slatka i smiješna priča. Istovremeno predivna i pomalo tužna. Prijateljica Sandrijela koja nam ju je prva predložila u Klubu knjige uporedila ju je sa Malim princem i potpuno je u pravu.

Agi i Ema su savremeni Mali princ, još aktuelniji, relevantniji i dirljiviji. Moja šestogodišnjakinja i ja smo se smijale baš glasno, od sveg srca. Mene je, naravno, poprilično i uzdrmala. Nemojte slučajno da je propustite!

Ovo je jedna toliko posebna knjiga da jedva čekam sutra ponovo da je pročitam. Kad sam rekla drugoj prijateljici kako mi je malo bezveze da istu knjigu pročitam dva puta u jednom danu, rekla je da bi ovu knjigu stalno nosila sa sobom i citirala okolo. Eto koliko je genijalna! Toplu preporuku naše drage Lovily možete pročitati ovdje.

26856120_10155463600638090_814500074_n
Foto: Lični album

Za sam kraj, mogla bih vam reći da ih ne kupujete, jer smo ih mi pokupovali i rado ćemo vam pozajmiti da pročitate, ali velika je šansa da ćete željeti da imate svoj primjerak ili ćete ih čista srca poklanjati svim dragim ljudima. Ovo nije reklama, ali, vala, koliko smo ih promovisali, zaslužili smo da nas izdavači ovih knjiga makar pohvale.

Šta se to dobro krčka u domaćoj kuhinji?

Naslovna fotografija: Huffingtonpost.com

Iako je prošlo više od pola godine od objavljivanja i promocije debitantske zbirke priča naše bivše sugrađanke Slađane Perković, nećete mi zamjeriti što opet objavljujem svoje utiske napisane još tada, jer ovakvi, posebno talentovani i kvalitetni domaći autori zaslužuju svakodnevnu promociju i vjetar u leđa.

Pored toga, Slađana stvarno divno piše i od „obične“ svakodnevice pravi vrlo zanimljiv scenario. Meni se posebno sviđa njen specifičan smisao za crni humor u kojem sam istinski uživala. S druge strane, pronašla sam sebe u gotovo svakoj priči, u nekoj više, u nekoj manje, ali mogućnost poistovjećivanja vas često žestoko otrese o zid, te navede da preispitate sopstvenu letargiju u koju ste zapali, trpljenje i izostanak borbe sa samim sobom.

Situacije u kojima se nalaze glavne junakinje su mahom životne, tim više nas potresaju njihove misli i ponašanja i nema jasne granice između fikcije i jave. Štaviše, sve nam se čini uobičajeno. Odlično je to upakovala ova mlada Banjalučanka u svom debitantskom predstavljanju.

Posebna pohvala za izbor formata. Vrlo praktično izdanje, džepno, zgodno za čitanje tokom putovanja ili čekanja.

promocija slađa 4
Foto: 6yka.com

Nakon promocije Slađanine zbirke, odlučila sam da dopunim ovaj prvobitni kratki prikaz svojim ponovljenim oduševljenjem. Najviše zbog toga što odavno nisam bila na opuštenijoj, spontanijoj i duhovitijoj promociji koja je okupila mnogo finih ljudi. Baš sam se osjećala prijatno u lijepom ambijentu ljetnje terase NUB RS, koja je odisala jednom stvarno pozitivnom energijom. Doduše u posljednje vrijeme nigdje i ne idem (mislim na dešavanja koja ne uključuju sadržaje za djecu). A sad nešto i o samoj knjizi.

Ne znam jesam li ikad slušala izdavača koji sa toliko žara i entuzijazma predstavlja jedan prvenac mladog autora bez obzira što se stvarno radi o izuzetnom štivu. Boris Maksimović je to predstavio tako prirodno, jednostavnim i pristupačnim rječnikom, a opet toliko energično da je bilo uživanje slušati ga. Zamislite samo izdavača koji kaže da smatra i da mu je žao što Slađaninu knjigu nije objavio neki „veći“ izdavač poput recimo Lagune.

S druge strane, naša nagrađivana književnica, ujedno i recenzentkinja ove divne zbirke, Tanja Stupar Trifunović smatra da bi se u tom slučaju njena vrijednost stopila u moru komercijalnih izdanja i ja se nekako više slažem s njom. Ako mene pitate, Slađanino pisanje me najviše podsjeća na djela koja objavljuje LOM, što ne znači da Imprimatur, ovaj mladi lokalni izdavač, jednog dana to neće postati, što mu od sveg srca i želim. Takođe, Boris je spomenuo da se radi o jednoj nesvakidašnjoj knjizi. Mislim da je s razlogom upotrijebio baš ovu riječ (odličan izbor, btw!) zbog njene višeznačnosti. Ja bih posebno naglasila da, kada govorimo o kvalitetu, ovo je jedna veoma nesvakidašnja, još debitantska, knjiga. Naravno, ja sam pomalo i subjektivna jer poznajem Slađanu godinama – ja sam ju na neki način i otkrila i nadam se da će se toga sjetiti kad postane slavna (hi hi), ali to svejedno ničim ne umanjuje ni moju sposobnost objektivne procjene niti moju kompetentnost da pišem o knjizi (toliko o skromnosti).

C_kDuw5WsAAwxsO
Foto: Twitter.com

Tanja je još dodala (naravno, samo parafraziram) i to da vas ovako dobre priče ostave bez teksta i da je sve što bi rekla: „Ljudi, ovo je super, pročitajte!“ Posebno mi se svidjelo njeno zapažanje da se tokom čitanja svake od priča redovno priklanjamo onom ko na neki način počini manji ili veći zločin, a da je to odlika samo odličnih pisaca kakav Slađana nesumnjivo jeste!

Toliko zasad. Žao mi je što nisam ostala duže, na čaši vina i da se javim svim ljudima koje sam prepoznala iz fejsbuk grupe Klub knjige BiH ili koje znam od ranije, ali prestaću i ja dojiti i mlađa djevojčica će konačno naučiti sama ići u toalet. Moram priznati da sad zavidim svima onima koji su tek sinoć uzeli knjigu i upravo uživaju čitajući je.

Elem, jednu baš jezgrovitu, kvalitetnu i divno sročenu recenziju možete pročitati ovdje.

I što bi rekla Slađana, eto.

Magnetska privlačnost priča iz Napulja

Naslovna fotografija: Thecut.com

U iščekivanju prevoda treće knjige poznate napolitanske tetralogije pod nazivom „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“ prisjetimo se zašto su nas prve dvije osvojile nezapamćenom brzinom i šta je to što očarava čitalačku publiku širom svijeta.

Moja genijalna prijateljica

Da je genijalna koliko se o njoj priča, i nije. Pa ipak, iako me nije oborila s nogu, još danas nastavljam s drugim dijelom. Pisana veoma pitko, skoro je začuđujuće koliko brzo i lako se čita, nije opterećena suvišnim detaljima.

Osvaja autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju. Doza misterioznosti u realnom životu tjera čitaoca da hoće još.

26648120_10155461323268090_770781741_n
Foto: Lični album

Više od priče o odnosu između dvije žene, mnogo mi je zanimljivije sazrijevanje u svijetu naglo suprotstavljenih vrijednosti: bijeda, patnja, nasilje i težak rad nasuprot raskoši, blještavila, rasterećenog i lagodnog života, ali i izbora koji je stavljen pred žene: da se obrazuju i na taj način steknu ugled i bolji život ili da se (po mogućnosti dobro) udaju i tako „obezbijede“ sebe i porodicu.

Priča o novom prezimenu

Drugi dio „Napuljskih priča“ još je zanimljiviji od prvog, možda zato što prati mladost Lile i Elene čiji međusobni odnos se dodatno produbljuje i komplikuje. Udajom, Lila postaje drugačija, iako žena velikih apetita, predaje se, odustaje, živi u raskoši i bogatstvu, rasipa se novcem, ali i nesebično pomaže prijateljima iz djetinjstva iz siromašnog dijela Napulja. Istovremeno, trpi nasilje od muža i čini se da je iz nje potpuno iščezla ona strastvena djevojčica divljih snova kojoj ništa nije teško. Elena, s druge strane, nastavlja svoje obrazovanje, dodatno usavršavanje i put samospoznaje sve dok se njihovi putevi ponovo ne ukrste kada se u Lili budi ona stara žudnja za učenjem, za ljubavlju, za punoćom života.

Dotiče se ovaj roman apsolutno svega iz života dvije djevojke, obrađuje snažan uticaj vršnjaka i nezdrave konkurencije među prijateljima, razornu moć zavisti, klasičan nedostatak samopouzdanja obrazovanih nasuprot nadobudnosti mediokriteta, pritisak i nedostojnost usljed nedostižnih klasnih razlika i poraznu spoznaju koliko nas porijeklo određuje i uslovljava naše mogućnosti ukoliko mu dopustimo prevlast nad našim životnim bitkama, unutrašnju borbu između svjesnosti elitističkog stava i stida od najdražih, raskalašnost kad se čovjek odrastao u dugogodišnjoj sirotinji i bijedi konačno domogne novca, zelenašenje i ilegalno stečen novac najčešće uprljan krvlju i tuđom nesrećom, složen odnos između majke i kćerke i uopšte izvjesnu emotivnu udaljenost od članova porodice, maske koje nosimo i mijenjamo u zavisnosti od situacije,..

MyBF_1600x542
Foto: Mrcarlwoodward.com

Podsjeća nas ova priča i na činjenicu da preduzetništvo i sposobnost zarađivanja novca nisu nužno povezani sa obrazovanjem, da umjetnost najlakše i najčešće nastaje iz bola i određene doze ličnog nezadovoljstva i ogorčenja poretkom stvari, da nesputana mladalačka ljubav zamagljuje našu moć rasuđivanja i mnoge navodi na nepromišljena djela zbog kojih će im dugo ostati gorčina u duši, da nas pojedina prijateljstva nadahnjuju i oplemenjuju, dok nas neka druga sputavaju, bacaju u okove, ostavljaju razočarane, da poređenje sa tuđim iskustvima, ma kakva ona bila, često lažno i nepotrebno umanjuje vrijednost našeg sopstvenog života i doživljaja koji izgledaju isprazni bez obzira na objektivno ostvarene rezultate,.. Mogla bih ja raspredati i dalje, ali bolje da sami otkrijete sve slojeve ovog nevjerovatno pitkog štiva.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam sinoć, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije u toku dana završila. 

Daleko od toga da nema svojih manjkavosti. Meni nešto nedostaje, mada ni sama ne znam šta. Na primjer, uprkos činjenici da je potpuno lišena suvišnih digresija i patetike, što je izuzetan uspjeh s obzirom na temu i uostalom obim, čini mi se, da je baš po cijenu toga, izostala i emocija. Na primjer, od prve ozbiljnije zarade, Elena je sebi, između ostalog, kupila nekoliko haljina, malo šminke, otišla prvi put frizeru,.. Ovdje sam stala i dobro razmislila koliko sam, možda, neopreznošću čitanja, propustila ovakvih tananih momenata, ali istovremeno se zapitala, zar je moguće da neko može tek tako, onako usput, navesti ovakav detalj. Iako je ona to, vrlo brzo, ispravila na primjeru prve vožnje taksijem, tad mi je zasmetao takav nemaran odnos prema prizemnim i nebitnim stvarima, jer sam, cinik kakav možda jesam, pomislila da se iza toga zapravo krije lažna predstava snage da smo iznad toga, da nas se te stvari ne dotiču. Pogotovo što su ranije navedena promišljanja o podjednako trivijalnim situacijama. A možda sam samo propustila svu složenost Eleninog lika, jer ne želim da prihvatim ovakvu ravnodušnost. Isto tako, ne sviđa mi se taj neki, na momente, meni neobjašnjiv, pomalo površan, više nonšalantan odnos prema (ne)znanju.

bookastore-prijatno-utociste-savremene-knjizevnosti-620-before-after-1260x840
Foto: Booka.in

Takođe, iako je jasno da Elena ovo piše u zrelim godinama prisjećajući se vremena iz mladosti, čini mi se da nekad isključivo opisuje emocije i stavove iz tog doba i to vrlo vjerno i ubjedljivo zbog čega sam se sve vrijeme pitala kako će ovo doživjeti mlađi čitaoci. Mislim da bi ovo mogla biti fina i kvalitetna lektira. Sve pohvale autorki na nepodnošljivoj lakoći pisanja zbog koje pomislimo, pa znam i mogu i ja ovako, a zapravo joj zavidimo!

Sve u svemu, iako me nije raspametila (ali jeste razoružala), ovo je jedna nevjerovatno neposredna, zarazna, intimna ispovijest, ogoljena do potpunosti i ne znam kako ću dočekati druga dva nastavka. A sigurno je da ću nakon ovoga dugo imati ozbiljan book hangover.