Blogovski rođendan

Na današnji dan prije tačno godinu dana odlučila sam da pokrenem ovaj svoj blog i s tim u vezi red je napisati nekoliko prigodnih rečenica i napraviti svojevrsnu rekapitulaciju protekle godine. Malo ko se u ovim mojim godinama odlučuje da pokrene blog pogotovo bez nekog konkretnog cilja. Moj je bio krajnje lične prirode i nimalo ambiciozan. Bila sam na trećem porodiljskom odsustvu, moj društveni život je bio u potpunosti predodređen potrebama djece, imala sam potrebu za nekim „ventilom“ i tako, ni sama se više ne sjećam kako sam došla na ovu ideju koja će se pokazati vrlo svrsishodnom. Uređivanje bloga mi je donijelo višestruke koristi, a pokušaću ih sažeti tako što ću ukratko opisati samo ono što mi se izdešavalo kad je u pitanju svijet književnosti. Pa, krenimo bez nekog posebnog reda.

Kako sam na blogu najviše prostora posvećivala knjigama koje sam pročitala, tako sam, logično, najviše privukla ljude koji dijele istu strast prema čitanju i pisanju utisaka o pročitanom, te sam upoznala mnogo sjajnih žena (prvobitno napisah ljudi, onda shvatih da su u pitanju prvenstveno žene) koje vode odveć zanimljive i živopisne blogove. Sigurna sam da ću nekog u ovom nabrajanju zaboraviti i nek mi unaprijed oproste jer je zaista nenamjerno (naime, upravo sam shvatila da želim ovaj tekst objaviti baš na današnji dan, a već je veče, djeca su upravo okupana i ja koristim vrijeme između večere i rituala pred spavanje), ali posebno sam srećna zbog održavanja kontakta sa neimenovanim dobro obaviještenim diplomatskim izvorom koji se nije slučajno našao na prvom mjestu ovog spiska (Živim obilje knjiga), Milkom Kolundžić (…sitničarnica…), Sonjom Lero Maksimović (Puella Sole), Katarinom Kostić (Prerazmišljavanje), Katarinom Pavlović (Totally Random & Co), Ivanom (The Stuff Dreams Are Made Of), Hanom Kazazović (Cyber Bosanka), Lanom (Lana piše),.. Među njima moram istaći Milku jer sam upravo zahvaljujući blogu „obnovila“ naše druženje. Inače, Milku poznajem, što se kaže, još iz nekog prošlog života. Međutim, putevi su nas odveli kojekud i bukvalno do prošle godine nisam znala ni gdje je ni šta radi dok me nije našla ovdje i ne mogu vam opisati taj osjećaj kad sam čitajući prvi komentar „novog pratioca bloga“ shvatila o kome se radi, doslovno mi je srce poskočilo od iznenađenja i radosti! Još dvije posebne žene su mi u međuvremenu zaista prirasle srcu, a to su Cara Dara i Jelena Despot, znaće one zašto. Vama je dovoljno navesti zbog toga što me neprestano inspirišu i pozitivno utiču na mene u svakom pogledu najviše zbog toga što su krajnje neposredne i ne pretvaraju se! Cara Dara je jedna rijetko izvanredna osoba koju je zadovoljstvo poznavati jer je iskrena, duhovita i nadasve zanimljiva. Jedna zdrava ličnost s kojom sam se tokom prošle godine smijala od srca, uspjele smo otići i na nekoliko promocija zajedno, ali i u spontanih, kratkih i prijatnih šetnji koje pamtite kako zbog otvorenosti, emocija, tako i koje pametne koju prebacite.

49065391_494182534438978_540699050710663168_n

Društvo iz D kluba ovom prilikom neću značajnije isticati jer sam o njemu pisala u nekoliko navrata i mislim da je svima jasno o kakvom blagu se tu radi i koliko sam zahvaljujući njima obogatila sopstveni duh, ali i društveni život. Tu je još i divna grupa ljudi koju sam upoznala na ruskom, koji su tako neočekivano uplovili u moj život. Presrećna sam što ih poznajem jer su svi prije svega dobri ljudi, a pritom i zapanjujuće kreativni i talentovani. Već dolazimo do prvog festivala književnosti u Banjaluci „Imperativ“ koji opravdano zauzima centralno mjesto ovog mog teksta. Iz više razloga. Jedan sam vam u nekim ranijim objavama već nagovijestila, a to je žena zmaj, Sanela Babić, inače direktorica ovog festivala koja je odradila ogroman i odličan posao i potez ovim događajem koji je, za mene lično, obilježio proteklu godinu. Neću vam mnogo pisati o njoj i zašto joj se divim, ona to već odlično zna, a i žena je koja voli da ostane „iza kamere“, a uz sve to ne želim da koluta očima dok ovo bude čitala mada znam da će mi ionako sasuti u lice sve što misli. Izdvojiću samo jednu misao koje se sjećam, a koju sam podijelila s njom. Naime, zahvalila sam joj što mi je vratila dio mozga. Pametnom dosta.

49348324_1861395870635930_4934421247007129600_n

Elem, na festivalu sam upoznala brojne regionalne savremene pisce, za neke sam čula prvi put, za neke sam samo znala po imenu, ali dotad ništa njihovo nisam čitala, a bilo je i imena čije stvaralaštvo volim. Bilo je tu pregršt izvanrednih momenata, a sve promocije i događaji koje sam uspjela ispratiti su bili organizovani na zavidnom nivou. Lično sam bila najoduševljenija pjesničkom večeri u kojoj su učestvovali Tanja Stupar Trifunović i Marko Tomaš o čemu sam, takođe, ranije pisala (kasnije ću staviti linkove na sve značajnije tekstove da se ne ponavljam previše), kao i komplimentom koji sam dobila od Ivana Tokina uprkos činjenici da sam negdje namjerno bila pomalo gruba prilikom iznošenja svojih utisaka o njegovoj knjizi „Pas“. Najkonkretniji efekat ovog festivala na mene je, upravo ono što je bio i, pretpostavljam, jedan od njegovih glavnih ciljeva, to što sam se zainteresovala za djela lokalnih, tj. regionalnih savremenih autora i mogu reći da sam do kraja godine uspjela pročitati dosta aktuelnih naslova od kojih su neki, usudiću se reći, remek-djela. Kad govorim o festivalu, moram spomenuti i da sam tad, zahvaljujući štandu Imprimatura koji je organizovao druženja sa autorkama čija djela je ova mlada izdavačka kuća objavila, srela dvije nove i vrlo perspektivne autorke koje obećavaju u književnom svijetu, a to su Slađana Nina Perković i Milanka Blagojević. Zadovoljstvo susreta sa obje je neupitno, sa Milankom ove godine dodatno emotivnije jer me je obradovala svojim prvencem i kad me je pozvala na ovo druženje jer slučaj je bio kao s Milkom. Milanka se udala, odselila, promijenila i nismo se vidjele godinama i stvarno sam srećna što smo obnovile naše poznanstvo i što me Milanka, baš poput Jelene, neprestano ohrabruje da pišem. Čudni su putevi Gospodnji i nikad ne znate kad će vam u život poslati neku osobu i zbog čega i kad smo već kod toga ne mogu ne spomenuti Aleksandru Sašku Madžar koju mi je, takođe, ponovo poslao, a na čemu sam mu podjednako zahvalna. Naravno, hvala mu što mi je ove godine na Šoltu poslao i najduhovitijeg živućeg pisca sa ovih prostora, Antu Tomića.

49732813_1957790854517452_6676693147449294848_n
Foto: Berislav Brezo

Naročito sam počastvovana što mi je ukazano povjerenje da vodim promocije u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ i što sam postala član ovog sjajnog tima. O promociji naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović sam već pisala ovdje. Sad bih radije napisala nešto o ostalima, ali prije nego što to učinim pokušaću da zaokružim ovu priču koju sam počela, opet bez nekog konkretnog cilja, najviše zato što osjećam da je lijepo obilježiti godišnjicu. Osim što sam, naravno, zahvalna na dobrom zdravlju koje je poslužilo moju porodicu i moje najdraže, zahvalna sam na svim ljudima koji su obogatili moj život. Neke sam već spomenula, mnoge, nažalost, nisam, ali sigurna sam da se niko od njih neće uvrijediti što ga nisam imenovala i izdvojila jer upravo takvi su to ljudi i zato ih i volim. Inače, tokom prošle godine i jedna moja priča je objavljena u zbirci „Priče iz komšiluka“ na šta sam veoma ponosna, a čemu sam, naravno, posvetila cijeli tekst. Zanimljivo je, možda i to da je jedan od mojih mamećih tekstova više preuziman (što ovlašćeno, više bez pitanja) i dijeljen od strane portala koji se bave tematikom porodice, djece, vaspitanja, odrastanja nego bilo koji „knjiški“. Vjerovatno ću ovaj tekst još danima dopunjavati i proširivati kako se čega sjetim jer sjećanje je varljivo.

Dakle, za sam kraj, nekoliko riječi o autorima i knjigama čije promocije sam vodila.

Nataša Kupljenik rođena je Kutičanka, ali posljednjih 15 i više godina živi i stvara u glavnom gradu Slovenije, gdje je stekla zvanje akademske slikarke. Pored toga, Nataša je suvlasnica, administratorka i fotografkinja jedne male novinske agencije/foto servisa iz Ljubljanje, ali i osnivačica slikarsko-kreativnog ateljea “Mišek”. Kao pjesnikinja, učestvovala je na pjesničkim festivalima, radionicama kreativnog pisanja, raznim pjesničkim susretima. Stvara na oba jezika, i hrvatskom, i slovenačkom, te često učestvuje sa autorima koji žive u Sloveniji, ali pišu na svom maternjem jeziku. Neke njene pjesme su 2014. godine uvrštene u antologiju savremene manjinske i migrantske književnosti u Sloveniji „Iz jezika v jezik“ (Od jezika do jezika) koju je izdalo Društvo slovenskih pisaca, a ove godine i u antologiju „Širi poezijo, ne strahu“ (Širi poeziju ne strah) u izdanju kulturno-umjetničkog društva Poesis iz Ljubljane. Natašin prvenac, zbirka poezije „S druge strane“ podijeljena je u pet poglavlja: Prozora kioska, Umjetnosti, Granice, Života, Njegovog sna. Promociji je prisustvovala i Tamara Lujak, urednica i recenzentkinja ove zbirke koja je, između ostalog, u svom pogovoru rekla da svojim pjesmama Nataša otkriva lekcije o životu, te da govori smjelo, iskreno i potpuno ogoljeno o svim svojim životnim problemima: sukobima sa sredinom u kojoj je odrasla, sa sistemom, ljudima u okolini, samom sobom. Sa Natašom smo razgovarali o mnogo čemu, da li je „lako izboriti se sa depresijama koje odbijenice nose na leđima“, ko su današnje heroine i je l’ previše djetinjasto vjerovati u magiju, zašto Natašin stih „nikome neće poboljšati život“, zašto „državni sistem cijedi, okrada, uništava“, te zašto je „kultura vječno siroče naših država“ i, nezaobilaznim, šta je sloboda, da li je to „odsutnost misli“? Iako predstavljanje debitantske zbirke poezije, posjećenost je bila iznenađujuća, publika se aktivno uključila u razgovor i tražila od pjesnikinje još interpretacija njenih stihova, što je, priznaćete, divno.

Natasa KUPLJENIK, Tamara LUJAK, Vanja SUSNJAR CANKOVIC
Natasa Kupljenik – S druge strane, Predstavitev prve zbirke poezije Natase Kupljenik, Predstavljanje prve zbirke poezije Natase Kupljenik, Presentation of the first book of poetry Natasa Kupljenik, Kulturni center Banski dvor – Crveni salon, Banjaluka, BIH, 03.09.2018, Photo: Igor Kupljenik/MI-PRESS

ODLAZAK COHENA

 

Cijeli dan je bilo mračno

Kako i priliči takvom danu

Na poslu ljudi su zbunjeno gledali

Moje nasmijano lice i tužne oči

Tek dvojica su komentirali majicu

Sad taj natpis „You want it darker“

Zvuči tako ironično

Trebalo je uz svijeću pored Bude

zapaliti cigaretu Tebi u čast

sunce djeluje tako neprilično

Svijet bi trebao tugovati još malo

Sad samo pišu,

Ponavljaju gradivo

 

Mi hodamo po ivici depresije.

Danijela Vejnović rođena je Banjalučanka, gdje je završila gimnaziju. Zvanje inženjera stiče na Fakultetu tehničkih nauka u Zagrebu. Već od gimnazijskih dana pokazuje zanimanje za zakone matematike i fizike i koliko se oni mogu primijeniti u svakodnevnom životu i radu. Kroz studije shvata da postoji nešto što se prožima sa naukom i nadograđuje je, te svoje poznavanje naučnih objašnjenja funkcionisanja korelacije čovjek-priroda, funkcionisanja života na planeti Zemlji, upotpunjuje učenjima iz oblasti energetske i komplementarne medicine, metafizike i spiritualnosti, ayurvede, yoge. Bavi se istraživanjima i traženjem odgovora i u oblasti astrologije. Živi i radi u Beogradu kao holistički terapeut, akupresurolog, bahov praktičar, specijalista ili terapeut informacione dijagnostike i korekcije stanja. Autor je programa „MESTO ISTINE“ koji je nastao kao sublimacija njenih znanja stečenih kroz razne škole, metode i učenja Istoka, kao i velikog iskustva iz prakse (više od 15 godina). Danijela nam je predstavila dvije svoje knjige: „Sjaj vedrog oblaka“ i „Nebeski dlan“ koje obrađuje brojne životne teme i djelimično daju odgovore na važna pitanja koja sebi svakodnevno postavljamo. Svi mi tragamo za smislom i suštinom života na ovaj ili onaj način, međutim neki od te potrage za svrhom u ovom svijetu brzo odustanu. Sa Danijelom smo, između ostalog, razgovarali o tome koliko danas govorimo jezikom duše, dobre namjere, jezikom ljubavi? Koliko je čiste i iskrene komunikacije među nama? Koliko je dobrote i empatije danas? Zašto smo sami sebi često na zadnjem mjestu? Da li se zaista sve dešava u savršenom redu i rasporedu? Crveni salon je bio pun, kako Danijelinih prijatelja iz gimnazije, nekadašnjih komšija, tako i gostiju koji su pažljivo i bukvalno netremice, sa velikim žarom upijali Danijeline rečenice i životne spoznaje zasnovane na godinama ozbiljnog istraživanja i iskustva. I publika i gošća i organizatori su bili prezadovoljni.

42319619_1911159205855258_5339243569880236032_n

Celim svojim Bićem znam da nikada nije uzaludno nijedna reč potrošena, nijedna radost podeljena… a još manje Sveprisutna Ljubav. Što više pružamo – kroz reč, delo, emociju… to sve više dobijamo. Možda ne istom merom i na isti način… čak ni od istih ljudi, ali ipak dobijamo. Postajemo bogatiji za svaku novu vrstu vibracije i dela nečijeg personalnog tona… u ma kojoj razmeni. Može izgledati naivno ili uzalud pruženo i izrečeno. Ali sigurna sam da nije. I kod onih najtvrdokornijih, to (uslovno rečeno) seme kroz reč ili delo će kad-tad početi da daje rezultat. Najčešće mi nećemo biti svedoci toga, ali to nije ni važno. Važno je da smo odaslali sve što jeste deo najčistije vibracije Svetlosti (kroz bilo koji vid njenog ispoljavanja). Važno, zato što se ovde radi o stepenu naše Svesti. Ona ne mora biti u istoj ravni sa nekim drugim Bićem. Ali će, sigurna sam, doprineti i nekom da u svojoj ravni gde se trenutno nalazi, odskoči bar za malo. A to je puno… u Svetlosnom svetu. Pa stoga, ne štedimo reč, radost, ljubav… pružajmo ih i delimo.

Goran Belecan Mirković rođen je u maju 1976. godine u Banjaluci gdje je i odrastao, kako kaže u Ulici Slaviše Vajnera Čiče koja danas nosi ime Rade Vranješević. Međutim, veći dio djetinjstva proveo je na Starčevici u čuvenim papagajkama, u Ulici Rajka Bosnića 3 (treći sprat). Njegovo ime je staro slavenosrpsko, a porijeklo izvodi iz osnove riječi gora, odnosno šuma, planina, a sinonim je golemosti i snage. Osnovna škola koju je pohađao takođe je promijenila naziv, ovog puta iz Mirka Višnjića u Vuka Stefanovića Karadžića. Zajedno sa njegovim upisom u Gimnaziju, Zvezda postaje prvak Evrope. Goran je danas po zanimanju diplomirani pravnik, a o svom poslu kaže: pade mi u krilo, bolji no što jeste ne bih pronašao ni da sam tražio s nešto manje stresa, al’ šta da se radi. Svoje pjesničke bravure objavljivao je u Pančevačkim Rukopisima, te izdanjima izdavačke kuće Alma iz Beograda i nema ambicija da se njegova gimnazijska i fakultetska zanimacija krsti ikako drugačije do hobijem. Goran za sebe kaže da je rođen kao čovjek, što i dalje jeste i nada se da će ostati do kraja, sve u svemu ipak ponosan na sebe u šta je odrast’o od svog prvog maja.

48361418_1953938848243960_3134479132759425024_n
Foto: Borislav Brezo

Goran nam je predstavio svoje dvije zbirke poezije: „Da bog da ti se gradivo nagomilalo“ i „Moj strogi patrijarhalni odgoj i klasično obrazovanje ne dozvoljavaju mi da ovoj zbirci dam bolji naslov nego prethodnoj“. Za svoje stihove, Goran inspiraciju nalazi svuda, u najširem smislu rečeno u prirodi i društvu, u biljnom i životinjskom svijetu, u kafani, s pivom u ruci, u popularnoj kulturi, sportu, politici, među prijateljima i proslavljenim i manje poznatim banjalučkim legendama,.. U njegovoj poeziji provlače se i teme iz čuvenog stripa Alan Ford, kultnog domaćeg filma Kako je propao rokenrol, neke njegove pjesme nose nazive poput onih velikih srpskih pjesnika, ali dotiče se i narodnog folklora. Sa Goranom smo razgovarali o mnogo čemu, o fudbalu, Japanu, Aleksandru Vučiću, malim kravama, pivu, haiku poeziji,.. Najviše smo se smijali. Atmosfera je bila jedinstvena, članica našeg tima i pjesnikinja Saška Madžar je čitala Goranove stihove, neponovljiva energija koja je uspostavljena s publikom bila je garancija prijatnog druženja i svi su neskriveno bili oduševljeni, a Goran je istinski uživao. Treba spomenuti i to da on do dolaska na promociju nije znao gdje dolazi, promociju iznenađenja su za njega organizovali njegovi dugogodišnji prijatelji i radne kolege. Bilo je to nezaboravno veče o kojem je Goran, u njemu svojstvenom maniru, napisao pjesmu koja će biti objavljena u njegovoj sljedećoj zbirci.

Razgovor sa Donijem

Čak četiri puta sam se

rukovao s dragim Trampom

ne jednom tek il’ dva, tri

kao s nekim drugim krampom

Razgovarao sam sa njim

duže nego drugi netko

tako mi se barem čini

a ja grešim vrlo retko

O samoj smo politici

prozborili reč il’ dvije

ali sam mu sve rekao

što se tiče nam Srbije

Izložio detaljno mu

zašto mislim da je važno

da nam dođe u posetu

i rekao „JES“ je snažno

Rekao sam, u suštini,

tebe brate Srbi vole

spominju te otprilike

kol’ko se i meni mole

Rekao mi je da ličim

na en bi ej košarkaša

u sebi sam pomislio

Doni to je igra naša

Sve u svemu, bitan susret

uspešan i plodonosan

doneće nam samo korist

priznaću da sam ponosan

Najbolje knjige iz 2018. godine

Naslovna fotografija: Borislav Brezo

Većina onih koji pišu o knjigama na kraju godine (oni vrijedniji) ili početkom nove (ovi s troje male djece) sumiraju svoje čitalačke utiske i izdvajaju nekoliko najkvalitetnijih naslova koje rado preporučuju. Pa, kud svi tu i mali Mujo. Za sam početak moram reći da sam protekle godine čitala više nego inače iz više razloga. Prvih pet mjeseci sam još uvijek bila na porodiljskom odsustvu, pa sam imala vremena za čitanje, zatim tu je društvo iz D kluba čija je čitalačka energija zarazna i svi su zadavali sjajne knjige za čitanje, a kulminaciju je, svakako, izazvao prvi festival književnosti „Imperativ“ koji je obnovio moje interesovanje za savremene domaće autore. S te strane, veliku zahvalnost dugujem Saneli Babić, idejnom tvorcu i izvršnom direktoru festivala, ženi od koje se, zaista, mnogo može naučiti u svakom smislu, naročito o organizaciji posla, profesionalnosti i maksimalnoj predanosti poslu kojeg se prihvati. No, otom-potom, svakako ću jedan tekst posvetiti svemu onom što mi se na ličnom planu izdešavalo u proteklom periodu, a Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ će tu, nesumnjivo, zauzeti centralno mjesto. Takođe, ništa od ovoga ne bi imalo smisla da ne spomenem sve vas, moje vjerne pratioce i čitaoce koji me konstantno podstičete i inspirišete sopstvenom strašću prema čitanju, koji me iznova podsjećate koliko je još dobrote i ljubavi ostalo u ovom rusvaju od svijeta, zbog kojih želim da budem bolja.

Nego, vrijeme je da pređem na stvar, ubiće me moji uvodi. Prema goodreads-u na kojem sam, poput svakog opsjednutog OKP-ovca uredno vodila evidenciju, prošle godine sam pročitala 67 naslova. Doduše, bilo je tu još sigurno 10-ak knjiga koje se ne nalaze na goodreads-ovoj listi, ali i među ovih 67 našlo se barem tri-četiri od kojih sam odustala. Uglavnom, odlučila sam da izdvojim samo one naslove koje bezrezervno predlažem, te da od istog autora ne preporučujem više od jednog. Jasno je da svi uporno čitamo djela iz opusa onih autora koje najviše volimo i da bismo tad najradije predložili sve njihovo, ali pokušaću to da ne radim. Fante je izuzetak, to se valjda podrazumijeva. Sveukupno, pročitala sam 15.706 stranica što, priznaćete, zvuči zaista impozantno. (Ako vas baš zanima, ovdje možete vidjeti šta se sve našlo na tom raznovrsnom spisku.) Ipak, daleko sam zadovoljnija kvalitetom tih stranica i mogu reći da je ovo, u tom pogledu, bila zaista plodonosna godina. Dakle, samo the best of 2018.

Me’med, crvena bandana i pahuljica, Semezdin Mehmedinović

Ovo je, bez daljnjeg, jedna VELIKA knjiga! Gromada od knjige! Odavno nisam pročitala ljepšu priču o ljubavi i životu! Veličanstvena!

Svojim neponovljivim senzibilitetom, bogatstvom jezika koji je zadržao svoju čistotu (što autor negdje objašnjava činjenicom da je odavno otišao u Ameriku zbog čega je njegov maternji jezik odolio kojekakvim pošastima i bio lišen negativnih uticaja i promjena), snagom svojih intelektualnih zapažanja, širinom svoje životne filozofije i mudrosti koje stvaraju neke nove istine i daju konkretne odgovore na moderne čovjekove nemire, Semezdin Mehmedinović stvara književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza. Ljubav između Me’meda i Sanje duboka je i dirljiva poput one između Ahmeta i Tijane. To je ljubav koja vremenom jača i postaje intenzivnija, ona iskonska koja ne izlazi na vrata kad na njih zakucaju glad, siromaštvo, bolest ili kakva druga nedaća, ona već pomalo zaboravljena kojoj baš ništa nije teško, gotovo nevjerovatna, ljubav koja nadahnjuje i ispunjava svakog ko se nađe pred njenom jednostavnom uzvišenošću.

48361999_272314940142571_2685602789165367296_n

Čini mi se da savremena književnost, baš kao i sam život, vapi za prijatnim i nepatvorenim emocijima, za ljubavlju, onom čistom i uzvišenom. I ne, ta univerzalna tema nije i nikad neće biti iscrpljena, pogotovo ne pred novim izazovima, u vremenima kada su klasična porodica i njene vrijednosti, poput svega drugog, u ozbiljnoj krizi. Vjerovatno najdragocjenija istina na koju nas pisac ovog izuzetnog djela nesebično podsjeća jeste da je i ljubav izbor. Osim toga, nema stranice u ovoj obimom nevelikoj knjizi nad kojom se ne zamislite. Ovo je jedna sasvim posebna knjiga, ona koja se drži uz uzglavlje kreveta, da vam je stalno na dohvat ruke, knjiga koju biste čitali iznova i koju biste, ne mogu reći baš živjeli, mada ni to ne bi bilo sasvim pogrešno, ali nesumnjivo ona koju biste neprestano osjećali.

Na prvom mjestu našla se s razlogom, ostale su poredane bez ikakvog redoslijeda. Detaljnije o njoj sam pisala ovdje.

Tunel, Ernesto Sabato

Huan Pablo Kastel je proslavljeni slikar koji nam već u prvoj rečenici otkriva da je ubica Marije Iribarne. Kao i većina velikih umjetnika Kastel klizi na granici između genijalnosti i ludila. Sujetni osobenjak koji ne trpi društvene trivijalnosti i licemjerje buržuja ima svoje mušice. Iako mizantrop, usamljen i neshvaćen čezne za ljubavlju i pažnjom. Na jednoj svojoj izložbi ugleda Mariju koja jedina zaneseno posmatra presudni detalj na njegovoj slici, kojem drugi ne pripisuju nikakav značaj. I to je taj prelomni trenutak, ta spoznaja da postoji neko ko je u stanju da, otkrivajući taj skriveni prozor, proviri u samu našu dušu. Kastel kaže da je ona jedina osoba koja ga je mogla razumijeti i to shvata samo na osnovu tih nekoliko minuta dok ju je posmatrao.

I ne znam da li sam ikad i u jednom ljubavnom romanu pročitala ljepši i dublji i smisleniji početak ljubavi. Taj trenutak kad nekog ugledate prvi put i shvatite da ste ga oduvijek poznavali i u stanju ste da proniknete u neistražene metafizičke prostore nade jer ste sigurni da su vaše duše oduvijek predodređene jedna drugoj. Taj momenat kad znate da volite baš sve što taj neko jeste, jer je sve ono što ste vi sami i sve ono što ste oduvijek željeli da budete.

Međutim, Kastelova hirovitost, njegov prezir društvenih normi i opšteprihvaćenih pravila ponašanja, njegova impulsivnost i pretjerana analitičnost i konačno njegovo nepovjerenje brzo će pomračiti svu ljepotu i uzvišenost prvobitne očaranosti i odvesti ga u sam ponor zločina iz strasti. Žao mi je što nam Sabato nije dodatno nahranio dušu dopustivši nam da malo duže uživamo u izvanrednoj poeziji rijetke i nesvakidašnje ljubavi od čije potrage niko ne odustaje uprkos saznanju da ju je tako teško doživjeti. Više o Tunelu u mojoj interpretacije možete naći ovdje.

Stoner, Džon Vilijams

Stoner je, prije svega, nježna i topla ljudska priča o jednom malom, svakodnevnom, prosječnom životu običnog čovjeka od njegovog djetinjstva do posljednjih dana na zemlji. Naizgled ni po čemu posebna. Zanimljivost koja se veže uz ovaj roman je da, iako objavljen 1965. godine, tek nedavno biva prepoznat od strane čitalaca. Ovdje bi se dalo raspravljati o tome zašto u Americi nije naišao na isti ili makar sličan prijem kao među evropskim čitaocima i zašto svoju istinsku popularnost doživljava tek u novom milenijumu. Stekla sam utisak da su ga Vilijamsovi sugrađani uglavnom opisivali kao mali, tužan i depresivan roman. Iako ne možemo reći da je sama priča fascinantna, nikad je ne bih opisala kao prozaičnu i pesimističnu. Mene je ova priča dotakla, plakala sam na kraju, ali mi je dala i nadu. Nadu da i naizgled beznačajan i mali život ne mora biti promašen i neproživljen. Knjiga za dušu, nevjerovatna u svojoj ljudskosti.

stoner41

Ovo je toliko nepretenciozna priča o ljubavi, prijateljstvu, predanosti radu, moralnim načelima, životu, čovjeku. Uz sve to, pisana je toliko pitko i lijepo, vrlo preciznim i čistim jezikom da nemate potrebu za predahom. Ovo je knjiga lišena velike i uzbudljive radnje. Njen protagonista je smiren i sve podnosi tiho, bez pompe i drame, kao životnu neminovnost i konačnost. Iako često ravnodušan i bez želje da se upušta u konflikt na zlonamjerne ispade odgovara ili lucidno i duhovito ili nikako. Ovo je priča koja će vam ugrijati srce. I u tome je njena veličina.

Puna života, Džon Fante

Moja očaranost Fanteom nije više nikom nepoznata i stoga sam vjerovatno pristrasna kada kažem da je on stvarno neprikosnoven majstor riječi. Ovaj predivni i duhoviti autobiografski roman koji se čita doslovno u dahu posvećen je njegovoj voljenoj supruzi Džojs, a prati period tokom slatkog iščekivanja njihovog prvog djeteta. Knjiga obiluje vjernim i simpatičnim opisima stanja žene tokom trudnoće kojima sam se smijala do suza.

Osim što je omaž ljubavi njegovog života i ujedno njegovom vječnom podstreku za stvaranje, roman je i svojevrsa zahvalnost Fanteovom ocu, prostodušnom i ne pretjerano taktičnom zidaru, jednostavnom narodskom, naizgled hladnom čovjeku koji se namučio u životu i zna cijeniti svaku teško zarađenu paru. Tata je tipičan Italijan, vječiti stranac u Americi, toliko česta slika oca i uobičajenog tvrdog odnosa prema sinu, čovjek koji zna kako se prave sinovi i koji od svog sina očekuje nasljednika loze, koji ima onaj duboko ukorijenjeni roditeljski stav nepogrešivosti. I mama i Tata su puni bapskih priča i sujevjernih savjeta kojih se Fante, naravno, grozi. Međutim, nakon što mu je voljena propala kroz kuhinjski pod koji su izjeli termiti, u želji da uštedi koji dinar uoči dolaska bebe, Fante odlazi po oca, „najvećeg zidara u celoj Kaliforniji, najplemenitijeg građevinara koji postoji! On će to uraditi besplatno.“ Neponovljivo živopisan i zabavan lik, Tata je jedan od onih ljudi kakvog svako od nas poznaje bilo u užoj ili daljoj familiji ili u komšiluku. Iako naizgled bezazleno simpatičan, Tatin uticaj na Džojs nije nimalo naivan. Štaviše, uz pomoć adekvatne količine trudničkih hormona, prilično je dalekosežan, ali ne bih otkrivala više detalja same radnje kako vam ne bih pokvarila iznenađenje i Fanteov briljantni humor.

38683832_218422352168214_8063917934235353088_n
Foto: Lični album

Budući da je Fante moj ljubavnik među književnicima, preporučujem makar još i njegovu Čekaj do proljeća, Bandini o kojoj sam pisala ovdje.

Za Esme: devet priča, Džerom Dejvid Selindžer

Ako me ne poznajete i prvi put ste se zatekli na mom virtuelnom prostoru, neće vam biti teško zaključiti (iz naziva bloga), da je Selindžer za mene Bog bogova, između ostalog i zbog toga što ga smatram jednim od ubjedljivo najtalentovanijih i najuticajnijih svjetskih pisaca kratkih priča. Njegov stil je sažet, prvoklasan i prelijep! Njegova najveća strast su djeca, njihova nevinost, snaga njihove imaginacije i njihova izvanredna sposobnost percepcije. Genijalna u svojoj neiskvarenosti ne prestaju da ga opčinjavaju i vjerovatno se nikad neće roditi književnik koji će o njima pisati sa toliko žara, topline, gracioznosti i zahvalnosti što postoje i što nas neprestano uče kako da živimo u sadašnjem trenutku, čistog srca i uma nezamagljenog predrasudama. Svih devet priča zbirke „Za Esme“ su napisane sa očaravajućom jednostavnošću, naizgled labave strukture, ali s takvom razigranošću i svježinom koja razoružava i najtvrdokornijeg čitaoca nudeći mu nezaboravno iskustvo.

18315678._SY540_
Foto: Goodreads.com

Ne znam šta me više fascinira: ljepota Selindžerovog stila, njegov nesvakidašnji humor, inteligentni dijalozi, sama atmosfera i prevladavajući ton, njegova ozbiljnost ili pak činjenica da jednim krajnje svedenim pisanjem bez ijedne suvišne riječi opiše cijeli spektar međuljudskih odnosa, izopačenost sistema vrijednosti, ljudsku ranjivost i usamljenost, te zađe u samu dubinu nekih teških tema poput smrti, PTSP-a ili, pak, mističnog duhovnog iskustva. Raskoš Selindžerovog talenta ogleda se i u njegovim drugačijim, ali uvijek zanimljivim formama, u rasponu i preciznosti njegove proze, u upečatljivosti i dubini njegove perspektive, ali i u izuzetnoj karakterizaciji likova. Jedan od rijetkih autora čijim djelima se redovno vraćam.

Tajni život pčela, Sju Monk Kid

Nevjerovatno je kako nekad uprkos želji da dođemo do kvalitetnih naslova, propustimo upravo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. S druge strane, divno je kad nekad bukvalno usput, spomenom nečega, doduše od strane pouzdane osobe čijem mišljenju bezrezervno vjerujete, otkrijete jedan pravi mali dragulj. Upravo takav je bio moj susret s ovom pitkom i izuzetno toplom pričom. „Tajni život pčela“ Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nevjerovatno nježna i moćna knjiga koju ćete čitati više puta!

Greh, Zahar Prilepin

Uvijek sam pomalo skeptična prema djelima pisaca koji na korice svoje knjige stave sopstvenu sliku, frontal u krupnom kadru. Toliko o meni. Što se tiče Prilepina, uzela sam ga najviše zbog preporuke divne bibliotekarke i njegovog najavljenog dolaska u Banjaluku od kojeg, nažalost, nije bilo ništa. Roman u pričama, kako ga naziva stručna javnost, proglašen je knjigom decenije u Rusiji što je već sasvim dovoljan argument da se zainteresujete za Prilepinovo stvaralaštvo. Neću mnogo pisati o pričama iz ove zbirke „Greh“ koliko o samom Prilepinu. Za ove priče dovoljno je reći da sasvim opravdano i zasluženo nose dodijeljeni im status.

Sam Zaharka je radio kao fizikalac, grobar, izbacivač u noćnim klubovima, komandant jedinice Odjeljenja policije za posebne namjene (OMON), učestvovao je u borbenim dejstvima u Čečeniji, radi kao novinar, nosilac je brojnih ruskih i inostranih nagrada za svoj književni rad, ima ga i u politici, otac je četvoro djece,.. Bogato životno iskustvo kipi sa svake stranice ovih nezaboravnih priča među kojima ima najnježnijih očinskih emocija koje ćete ikad pročitati, preko opisa grubih marifetluka sitnih kriminalaca do doživljaja rata ravnih senzibilitetu i kvalitetu jednog Hemingveja.

Pored svih osobenosti stila, najviše me opčinjava njegova sposobnost, da ne upotrijebim baš onu Kunderinu čuvenu sintagmu, nepodnošljiva lakoća služenja jezikom zbog koje pomislim da je ruski ubjedljivo najbogatiji jezik na svijetu.

Razmnožavanje domaćih životinja, Tanja Stupar Trifunović

„Razmnožavanje domaćih životinja“ je zbirka poezije naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović, a čiju sam promociju u Banjaluci imala čast da vodim. Inače, ova snažna zbirka nagrađena je prestižnom književnom nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ koju dodjeljuje Zavod za kulturu Vojvodine i to za najbolju zbirku poezije napisanu na srpskom jeziku od strane ženskog autora.

47580932_2288769418070425_8155208808436596736_n
Foto: Lični album

Kristina Ljevak, urednica najveće izdavačke kuće u BiH, „Buybook“, u čijem izdanju se i pojavila ova zbirka poezije, rekla je da se radi o vrhunskoj poeziji koja i dok opominje pruža onaj nezaboravni užitak čitanja. Urednik i recenzent zbirke, pisac Faruk Šehić naglasio je da je ovom zbirkom Tanja ponovo dokazala svoju pjesničku autentičnost u BiH i da njena poezija utjelovljuje onu Kafkinu rečenicu po kojoj je književnost sjekira koja treba da razbije led na jezeru koje se nalazi u čitaocima. Doc. dr Igor Simanović, profesor opšte i komparativne književnosti Filološkog fakulteta u Banjaluci, koji Tanjin rad i sveukupno stvaralaštvo intenzivno prati i analizira još od njihovih zajedničkih studentskih dana odgovorno tvrdi da je ovo Tanjina najbolja knjiga dosad.

Što se tiče njenih stihova, oni stvarno režu, i to uzduž. Njena percepcija je duboka, pjesnički jezik raskošan, njeni motivi su aktuelni i potresni, a što se tiče emocija koje u vama izaziva Tanjino slojevito promišljanje o stvarnosti, iznenadiće vas njihov raspon. Već sam rekla, ali ću opet naglasiti da je njena interpretacija sopstvenih stihova zadivljujuća! Čitajući/slušajući njenu poeziju naježite se od glave do pete i jasno je da se radi o jednom nevjerovatnom i nesvakidašnjem talentu. Inače, moram reći da sam upravo zahvaljujući Tanji obnovila svoje interesovanje za poeziju i nadam se da mi neće zamjeriti na poređenju, ali ona je za mene ženski Matija Bećković! A poredim ih samo prema sljedećem, za one koji ne znaju, Matija je za mene Bog, otac! Jedan, jedini, neprevaziđeni. Najveći (živući) (srpski) pjesnik svih vremena!

Inače, ja nisam neko ko čita poeziju i imajući to u vidu, jasno vam je o kakvoj zbirci je riječ budući da je našla svoje mjestu među deset pažljivo biranih naslova.

Blue Moon, Damir Karakaš

Ovo je moj prvi susret s Karakašem i mogu reći da me je oduševio! Na stranu što volim ovakav stil – neusiljen, iskren, lišen patetike, ne i emocija – ali isto tako sam sigurna da u tom segmentu ubjedljivo strši među savremenim književnicima iz regije, baš poput “krijeste” njegovog protagoniste Čarlija. Vrlo moderan stil, ali i muški eksplicitan koji, ipak, ni u jednom trenutku ne kvari književni izraz. Osim stila, odlično je i sve drugo jer nas veoma lako uvodi u priču koja drži pažnju, a koja, iako krajnje nepretenciozna, nimalo nije naivna.

Naizgled priča o mladosti i odrastanju, o propalom studentu, rokabiliju koji dane provodi gluvareći i namještajući svoju elvisprislijevsku frizuru, krije mnogo dublje slojeve od kojih je, svakako, najvažniji onaj koji se tiče identiteta i svojevrsnog bunta protiv ustaškog porijekla. Karakaš se prilično smjelo i ozbiljno uhvatio u koštac sa krajnje osjetljivom temom zločinačke istorije. Njegovog apolitičnog junaka koji samo želi da pripada zaljubljenicima u muziku 50-ih godina prošlog vijeka koji su se okupljali u kultnom zagrebačkom klubu osamdesetih “Kulušić”, između ostalog, progone posljedice okrutnog odnosa s ocem i prevelika fizička sličnost s djedovim najmlađim bratom, inače ozloglašenim ustašom. Intimna ispovijest smještena u prijeteću predratnu atmosferu jasnih podjela, pritisaka i nesigurne budućnosti.

blue moon
Foto: Saška Madžar

„Blue Moon“ se čita u dahu! Iskreno se nadam da su i druge Karakaševe knjige odlične poput ove koja je, vjerovatno, moje najveće ovogodišnje iznenađenje, osvježenje koje preporučujem bez rezerve.

Napuljska tetralogija, Elena Ferante

Napuljska saga o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju je s razlogom vrlo brzo zaludila čitav svijet. Ferante piše samo njoj svojstvenom dinamikom i žestinom lako nas uvlačeći u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Osvaja nas autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam jedno veče, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije tog dana već pročitala.

Sviđa mi se to što je, na neki način, glavni junak ove priče sam Napulj, sviđa mi se na koji način teče radnja, sviđa mi se lakoća i jednostavnost kojom nas priča uvuče u svoje sivilo i mračne ćorsokake u koje sami nikad ne bismo zašli, a poslije čega nam ne bude žao što smo iskusili svu njihovu razornu moć, zatim što sama Ferante nije opterećena tuđim mišljenjem, što ne povlađuje čitaocima, što piše britko i neposredno, što racionalizaciju postupaka prepušta nama, što vjerno predstavlja svu složenost i nepredvidljivost ljudskog ponašanja,..

elena-ferrante-brilliant-bellissima-vogue-september-2018-issue

Ono što ovu knjigu, odnosno cjelokupnu tetralogiju, izdvaja od drugih je to što vas čas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo. Međutim, ono što je presudno istaći je to da, iako na momente na samoj granici jeftine sapunice, ova knjiga je sve samo ne plitka! Ferante neke vrlo ozbiljne teme sugestivno stavlja u prvi plan, namećući se kao odgovoran pripovijedač.

Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim!

U svakom slučaju, o kompletnoj tetralogiji bi se mogli pisati cijeli traktati, što apsolutno nemam namjeru da radim. Iako je ovo prvenstveno priča o jednom prijateljstvu ili bolje rečeno o složenom odnosu između dvije žene, o jednom gradu i o životu uopšte, od malih nogu preko zrelog doba do same starosti, obradila je Ferantice ovdje cijeli arsenal tema, neke tek ovlaš načevši, neke značajno elaborirajući. Ostaje činjenica da je ona nesumnjivo pravo osvježenje na savremenoj književnoj sceni i da će nam nedostajati nove avanture Lile i Elene, možda i zbog toga što nas je lišila nekog velikog i zaokruženog finala.

Ostalo mi je nejasno zbog čega je ova priča toliko posebna i drugačija, toliko zarazna i zadivljujuća jer na momente djeluje banalno i bez neke značajne po(r)uke. Vrijeme će pokazati da li će ovo ostati samo prolazni trend koji ćemo brzo zaboraviti ili će učvrstiti svoje mjesto među najkvalitetnijim djelima neprolazne književne vrijednosti. Vjerujem da će sva britkost i briljantnost jezika Elene Ferante još dugo ostati u sferi nedokučivog fenomena poput recimo naglog rasta i uspjeha kineske privrede. Dotad ćemo, nadam se, uživati u seriji koja se, već, počela prikazivati u produkciji HBO.

D klub preporučuje

Vjerujem da ste svi već upratili priču o našem klubu čitalaca koji je nedavno obilježio i prvu godišnjicu okupljanja. Ako niste, prelijepu priču o njemu koju je napisala naša Saška Madžar možete pročitati na ovom linku. Zvaničan datum koji smo odabrali za dan formiranja kluba je 28. novembar kada smo se 2017. godine prvi put i sastali. Na skromnoj, nepretencioznoj, pomalo svečanoj ceremoniji povodom godišnjice podsjetili smo se kako smo nastali, šta smo u međuvremenu sve zajedno pročitali i, kako dolikuje, zahvalili svima onima koji su svestrano podržali našu inicijativu.

Dakle, samo kratko, ponoviću da je D klub nastao spontano, iz jedne prepiske unutar fejsbuk grupe (Klub knjige BiH) koja okuplja ljubitelje pisane riječi, nakon čega se pokrenula inicijativa da organizujemo okupljanje svih zainteresovanih za ovakav vid druženja. Ideja je zaživjela i otad se viđamo svakog drugog četvrtka u 18:00 časova u prostorijama informativno-pozajmnog odjeljenja Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske. Dosad smo ukupno pročitali 25 knjiga među kojima su se našli kako klasici domaće i svjetske književnosti, dobitnici Nobelove, Pulicerove, Bukerove, Ninove i drugih prestižnih književnih nagrada, tako i savremeni domaći autori, pa i oni afroameričkog, mađarsko-švajcarskog, japansko-britanskog porijekla. Klub okuplja raznovrsne članove, među nama ima i novinara, službenika za odnose s javnošću, profesora jezika i književnosti, lektora, ekonomista, pravnika, ljekara, književnika, studenata, penzionera. Inače, pored nešto više od 20 žena, naš donedavno jedini muški član piše. I s ponosom i zadovoljstvom možemo najaviti da će se njegov najnoviji rukupis uskoro naći u štampi. Napisah donedavno jedini jer prošli susret ugostili smo još jednog muškog člana, ujedno i najmlađeg člana kluba.

49196507_354529388430372_8357114052790452224_n

Naš klub čitalaca iznjedrio je zaista mnogo toga lijepog, ljudi koje je prvobitno spojila strast prema čitanju u međuvremenu su postali i dobri prijatelji. Ono što mi imamo je zaista posebno i dragocjeno najmanje zbog toga što danas ljudi sve manje čitaju, više zbog toga što se danas ljudi sve manje druže i razgovaraju. Iako smo mi svi negdje već imali razvijene čitalačke navike, nevjerovatno je koliko su naši susreti inspirativni za svakog od nas ponaosob i koliko nastojimo da prevaziđemo sami sebe kad je u pitanju čitanje. Iskreno se nadam da će naša sveukupna energija takoreći zaraziti i druge da nam se pridruže.

Kao što rekoh, proslavu smo iskoristili da zahvalimo svima koji su omogućili da klub zaživi, a pored nas samih, tu su prvenstveno osoblje, ali i svi korisnici biblioteke koji su trpili naše prilično žustre i glasne razgovore koji su se povremeno doticali i književnosti. Takođe smo zahvalni Ljiljani Vrhovac-Kapor iz Centra za razvoj životnih vještina „Radionica“ na gostoprimstvu tokom naših prvih koraka, Aleksandri Stošić iz NUB RS za beskonačnu strpljivost i udovoljavanje našim najrazličitijim hirovima, Saneli Babić iz Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ za pokretanje naše zajedničke biblioteke, mogućnost učešća u aktivnostima udruženja i afirmaciju članova kluba putem rada Imperativa, Saški Madžar za divan tekst koji je o nama napisala u Glasu Srpske, Jeleni Kojović Tepić za promociju kluba putem njene televizijske emisije ART mašina, Borisu Maksimoviću, između ostalog, i zato što će biti izdavač knjige našeg kolege Steve Grabovca. I konačno, naravno, direktorici NUB RS, Ljiljani Petrović Zečić, odnosno našoj najpoznatijoj i najnagrađivanijoj književnici Tanji Stupar Trifunović kojoj smo u znak zahvalnosti uručili jedan mali, ali primjereni poklon, upravo ono što nas je spojilo, preciznije (ali i doslovno) gajbu knjiga (ideju koju smo „posudili“ od već spomenutog Imperativa).

46825060_10218075167135359_5421178867144458240_n

I sad ono što vas, pretpostavljam, najviše zanima, tj. naslovi koje smo dosad pročitali, a koji su, prema našem izboru (nastalom parlamentarnim glasanjem) ostavili najsnažniji utisak, odnosno koje ćemo definitivno zapamtiti jer su nam iz nekog razloga najznačajniji, najupečatljiviji, najdraži,.. Spisak svih koje smo dosad pročitali imate na plakatu u prilogu ovog teksta, ovdje ću samo izdvojiti one koji su dobili najviše naših glasova. Na plakatu se nisu našli Džon Fante (Puna života i Čekaj do proljeća, Bandini), te Opsada crkve Svetog Spasa Gorana Petrovića o kojoj razgovaramo naredni susret koji je planiran 10. januara 2019. godine. Inače, prvobitno smo planirali izdvojiti pet naslova, ali kako su dva naslova osvojila isti broj glasova, a ja imam svojevrstan OKP, uostalom, da ne objašnjavam, odlučila sam se za sedam prijedloga.

Anđelin pepeo, Frenk Mekort

Prvo mjesto osvojio je Frenk Mekort i njegov memoarski roman ovjenčan Pulicerovom nagradom, Anđelin pepeo. Iako jedna od najprodavanijih knjiga Njujork tajmsa, ova potresna priča o nesrećnom djetinjstvu u Irskoj kod nas nikad nije ostvarila zasluženu pažnju, pa samim tim ni popularnost. Roman opisuje konstantnu borbu višečlane porodice sa siromaštvom, očevim alkoholizmom, bolestima i tragedijama. Porodica godinama živi od hljeba i čaja, bez adekvatne odjeće i obuće, u trošnoj, vlažnoj kući. Uprkos svim nedaćama, odrastanje je prožeto zabavom, iskrenim humorom i šarmom.

Ono što je mene posebno fasciniralo je činjenica da autor pripovijeda ličnu istoriju i vrlo bolna i traumatična iskustva iz djetinjstva i to iz perspektive sebe kao dječaka pritom nevjerovatno „svježe“ kao da se sve upravo dešava, uz mnogo zadivljujućih detalja. Lišen racionalizacije, zadržava dječji šarm i emocije, te ni u jednom trenutku ne upada u zamku svaljivanja odgovornosti na oca kojeg predstavlja kao živopisnog i simpatičnog vječitog zaljubljenika u irsko porijeklo. Iako često osjeća teret krivice zbog svoje grešnosti prvenstveno zbog svojih prirodnih seksualnih nagona, a kasnije i želje da ispliva iz blata i pobjegne trbuhom za kruhom i boljim životom, radost odrastanja opisuje sa toliko humora i samoironije,..

Uz knjigu ćete se smijati od srca, ali i plakati i oporavljati se nakon svakog poglavlja. Ove memoare neprolazne ljepote koja se ogleda u snazi ljudskog duha ćete čuvati i predlagati svim vašim prijateljima.

Purpurni hibiskus, Čimamanda Ngozi Adiči

Kakvo prijatno otkriće i kakav prvenac mlade (i prelijepe) Nigerijke! Kakav očaravajući stil pisanja i živopisni likovi. Jedna od onih knjiga koju ne želite da ispustite iz ruku, ali istovremeno ne želite da ikad završi. Uvijek se divim piscima koji posjeduju vještinu da vas osvoje na prvu, da vas duboku uvuku u svijet koji opisuju i da u potpunosti zaokupe vašu pažnju. Koliko sam opčinjena ovim prelijepim romanom potvrđuje i činjenica da sam nakon njega potražila i sve što je ova mlada autorka dosad objavila. Zanimljivo je spomenuti da je ovaj roman ušao u najuži krug za dobijanje književne nagrade Orindž, a svakako je proglašen za najbolje djelo u zemljama Komonvelta. Neću ponavljati ono što stoji u svim sižeima prosto da ne bih nenamjerno otkrila više nego što treba i time možda nekom pokvarila uživanje i iščekivanje. Za kraj ću prepisati nešto što mi se posebno svidjelo:

„Pošto završismo, očitali smo jutarnje molitve u dnevnoj sobi, nisku kratkih molitava prekidanih pesmama. Teta Ifeoma se pomolila za univerzitet, za predavače i administrativno osoblje, za Nigeriju i, na kraju, da nam dan koji počinje donese smeha i spokoja. Dok smo se krstili, pogledom potražih Jajino lice, da vidim je li i on kao ja zabezeknut što se teta Ifeoma i njena deca, od svega na ovom svetu, mole za smeh.“

49271334_2183772928503175_2826597717860417536_n

Blizanačka trilogija, Agota Kristof

Budući da mene ova knjiga nimalo nije oduševila, ali gotovo sve druge članove jeste, sa vama ću podijeliti utiske naše Sandre Janković koja ju je i predložila za čitanje. „Čudno je kako vas nekad raspamete knjige potpuno suprotne onome što obično čitate, i po tematici i po stilu pisanja. Blizanačka trilogija Agote Krištof (Mađarica koja je živjela u Švicarskoj i pisala na francuskom) počinje nagrađivanim romanom Velika sveska, i govori o sudbini dva brata blizanca u II svjetskom ratu. Rat, pa još djeca u njemu, ne znam šta mi bi da uopšte uzmem knjigu.. Uh, kako bih pogriješila da nisam! Jer ovaj neveliki roman, pisan uglavnom u prezentu, prosto-proširenim rečenicama, udara u srce, u glavu, u želudac, gdje stigne. Jer sve ono zlo i naopako koje bilo koji rat nosi, ali koje i inače postoji u ljudima, gledano očima djeteta umnožava se, bode u oči i vrišti iz sveg glasa.

Agota Krištof majstorski piše, i tim svojim jednostavnim jezikom školskih zadaćnica pravi takve zaplete i tako sjajno gradi likove, da nisam mogla dočekati ponedjeljak da odem u biblioteku, već sam druga dva dijela trilogije, Dokaz i Treću laž, pročitala u pdf-u, i to na telefonu. I, iako im možda nedostaje originalnost i snaga Velike sveske, toliko su dobro napisani da ih ne puštate do zadnjeg slova. Da su u pitanju zaista sjajne knjige govori i to da je po Velikoj svesci snimljen film koji je bio mađarski kandidat za Oskara 2014. (ušao u najuži izbor), a istoimenu predstavu je 2001. godine na scenu Ateljea 212 postavio Kokan Mladenović.“

Koža, Kurcio Malaparte

Kožu nam je za lektiru zadala naša Tatjana Atlagić koja kaže da ju je na čitanje ove knjige najviše podstaklo to što ju je katolička crkva zabranila i što je proglašena jednom od najboljih antiratnih romana iako ona smatra da je svaki ratni roman zapravo antiratni. Nadalje, ona za ovo djelo koje govori o oslobođenju Napulja 1943. godine kaže sljedeće: „Amerikanci zapravo postaju okupatori, a glavna poruka romana je da je sramota dobiti rat jer Napulj se pretvara u centar ljudske patnje, dekadencije, prostitucije, gladi i opšteg gubitka morala kako bi se sačuvala gola koža. Žanr je teško definisati: roman, memoari, dokumenti,.. u svakom slučaju dovedeno do apsurda u preuveličavanju, koje to nekako zapravo i nije. Bez emocija, taksativno, uz puno crnog humora, alegorija, ironije. Baš višeslojan roman. Ličnost Malapartea je neizostavna u analizi. Njegov put od fašiste do komuniste je zanimljiv. Pisao je i o NDH i njenim zločinima. Sve u svemu – groteska. Nema pobjednika u ratovima. Samo glad, kuga, trulež… Na svim stranama. Svašta bi se još moglo reći, insinuacije na američko crno roblje, recimo. Na to da poslijeratne lovorike pokupe oni koji se najmanje borili…“

koža

Prokleta avlija, Ivo Andrić

Ne znam da li je uopšte potrebno posebno predstavljati Andrića. Mislim da nije, zato ću vam samo kopirati kako ga je naš drug Stevo Grabovac najavio nama u klubu: „Prokleta avlija“ zombi horor sa pobješnjelim vampirima koji kolju sve redom. Ako smijem samo jedan preuranjen zaključak i objašnjenje vezano za lektiru: „Prokleta avlija“ po mom mišljenju spada u najbolja djela ex YU književnosti i to je razlog što sam je predložio, u njoj je poetika Ive Andrića na svom vrhuncu i sagledava sve iz svih uglova. Usudim se reći da je to knjiga „o svemu“ – bukvalno. To su moji razlozi da je favorizujem, ostalo prepuštam vama.

49210840_1403449626459160_2022087056976510976_n

Igra staklenih perli, Herman Hese

„Mističari su, ukratko i pomalo grubo rečeno, oni mislioci koji ne mogu da se oslobode predstava, dakle uopšte nisu mislioci. Oni su potajni umetnici: pesnici bez stihova, slikari bez kičice, muzičari bez tonova. Među njima ima veoma darovitih i plemenitih duhova, ali oni su svi bez izuzetka nesrećni ljudi.” Ovdje ćete naći jedan sveobuhvatan i vrlo inspirativan tekst o stvaralaštvu Hermana Hesea, pored kojeg je stvarno besmisleno da bilo šta pišem pogotovo o djelu koje, nažalost, nisam pročitala.

Stoner, Džon Vilijams

Stoner je, prije svega, nježna i topla ljudska priča o jednom malom, svakodnevnom, prosječnom životu običnog čovjeka od njegovog djetinjstva do posljednjih dana na zemlji. Naizgled ni po čemu posebna. Zanimljivost koja se veže uz ovaj roman je da, iako objavljen 1965. godine, tek nedavno biva prepoznat od strane čitalaca. Ovdje bi se dalo raspravljati o tome zašto u Americi nije naišao na isti ili makar sličan prijem kao među evropskim čitaocima i zašto svoju istinsku popularnost doživljava tek u novom milenijumu. Stekla sam utisak da su ga Vilijamsovi sugrađani uglavnom opisivali kao mali, tužan i depresivan roman. Iako ne možemo reći da je sama priča fascinantna, nikad je ne bih opisala kao prozaičnu i pesimističnu. Mene je ova priča dotakla, plakala sam na kraju, ali mi je dala i nadu. Nadu da i naizgled beznačajan i mali život ne mora biti promašen i neproživljen. Knjiga za dušu, nevjerovatna u svojoj ljudskosti.

Ovo je toliko nepretenciozna priča o ljubavi, prijateljstvu, predanosti radu, moralnim načelima, životu, čovjeku. Uz sve to, pisana je toliko pitko i lijepo, vrlo preciznim i čistim jezikom da nemate potrebu za predahom. Ovo je knjiga lišena velike i uzbudljive radnje. Njen protagonista je smiren i sve podnosi tiho, bez pompe i drame, kao životnu neminovnost i konačnost. Iako često ravnodušan i bez želje da se upušta u konflikt na zlonamjerne ispade odgovara ili lucidno i duhovito ili nikako. Ovo je priča koja će vam ugrijati srce. I u tome je njena veličina.

Kintsugi tijela

Naslovna fotografija: Bljesak.info

Teško je pisati o knjizi koja je najvećim dijelom autobiografska bez straha da nehotimice ne omalovažiš nečiju životnu borbu. Svejedno ću pokušati. „Kintsugi tijela“ je jedna krajnje intimna ispovijest žene o borbi sa najopakijom bolešću današnjice. U ovoj knjizi autorka potpuno objelodanjuje sebe, svoje tijelo i kompletan proces suočavanja sa sopstvenom smrtnošću. Brutalno egzibicionističko otkrivanje gotovo svega što se našlo na tom putu ka ozdravljenju, pritom nimalo neprikladno. Međutim, na samom početku važno je naglasiti da ovo nije nekakav priručnik za samopomoć onima kojima je dijagnostifikovan karcinom (iako će ovdje nesumnjivo naići na prihvatanje i razumijevanje), već vrlo uspješno literarno ostvarenje koje obrađuje ovu tematiku. Nezahvalno je obrađivati potresna lična iskustva i to na emotivnom i psihičkom nivou, potpuno ogoljeno, a ne upasti u zamku patetike. Srećom, vješta Senka Marić nije imala problema tog tipa. Priča je koliko beskompromisna toliko i uvjerljiva, a što je još važnije, protagonistkinja ni u jednom trenutku u nama ne izaziva sažaljenje, već istinsko poštovanje.

Neobičnost ove knjige ogleda se, između ostalog, i u tome što je pisana u drugom licu, gdje jedan vrlo sveden stil biva ispresijecan čistom medicinskom terminologijom koja daje precizna objašnjenja poput rezultata patohistološkog nalaza ili kontraindikacija hemoterapije, vrlo živopisnim košmarima sa mitskim bićima, ali i dubokim poetskim opservacijama i čulnim pjesničkim izrazima. Glavni narativni tok obogaćen je sjećanjima na prošlost i tipično ženske tjelesne promjene, prve spoznaje sopstvene seksualnosti, ali i bolno odrastanje prouzrokovano lošim odnosom s ocem. Osim zatrovane balkanske patrijarhalnosti, ispostavlja se da je istorija junakinjine porodice i istorija bolesti.

„Budiš se u znoju. To što bukti u tebi je iznenadni ljetnji požar. Navala vreline i svijest se na trenutak zamuti. Ginekologinja je rekla da ti prirodno ne bi ušla u klimaks za još petnaest godina. Takva je bila hiperprodukcija estrogena u tvom tijelu. Ti si ono što se zove ekstremno ženstvena žena. Pomisliš da je možda upravo to razlog. Možda si slutila da svijest nema mustru za takvu ženu, zato ova sramna izdaja, ovo odbacivanje dijelova sebe, osjećanje da te uvijek ima viška, da moraš odsjeći da bi pripadala, da bi se uklopila.“

„Kintsugi tijela“ je knjiga koja slavi ženu, žensko tijelo, žensku ljepotu i senzualnost, žensku snagu. Knjiga koja nas podsjeća na snagu ženske i majčinske ljubavi, na žensku empatiju i solidarnost, na iskonski poriv za preživljavanjem bez obzira na to koliko puta smo „popucale po šavovima“, rezane i krpljene, na činjenicu koliko možemo ostati „potpune žene, savršene i lijepe bez obzira na oblik tijela“. Ono što je mene posebno fasciniralo je da neko, uprkos svemu, toliko može (i mora) voljeti svoje tijelo, ma kako „razrovano“ bilo, jer je ono hram naše duše koja nužno ne stari i ne propada zajedno sa njim. Divno je kad neko nalazi ljepotu i onda kad ostane bez gotovo svih ženstvenih dijelova tijela. Upravo to je kintsugi – japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije,.. Ističući oštećenja i lomove, kintsugi slavi jedinstvenu istoriju svakog predemta, revitalizujući ga novim životom, i dajući mu veću ljepotu nego što ju je inicijalno imao.

„Kliziš po površini mora, kao po zaleđenom jezeru, do stjenovitog otoka s vrtom kamenih muških tijela. Zmije u Meduzinoj kosi su zaspale.
– To nije san. Smrt je prelazna bolest. Bježi – govori ona – ionako je svaka bitka unaprijed izgubljena kad si žena.
Spustila je pogled, njena smrt ne može da te oživi.
Malo dalje, na mjestu gdje se more otvara da primi rijeku, delte kriju tijela mrtvih Amazonki. Kose su im riječna trska, njiše ih voda.
– Pentesileja! Pentesileja! – dozivaš.
– Pala sam od ruke Ahileja. Sad sam samo jedan od leševa razbacanih po stranicama historije. Poražena – oči su joj školjke, pune mulja.
– Mi smo mjesečeve ratnice, kćeri Aresa! – vrištiš.
Glas ti se odbija od njihova tijela. Sad su već staklena. Ožiljci na njihovim prsima zure u tvoje oči.
– Voda pamti. Još samo ona odnijet će u vječnost obrise naših boli.
To je posljednje što čuješ. Izjeda vas magla. Vruća je i ljuta kao da izbija iz grotla svijeta pod tvojim krevetom. Krevet je dubok i uzak, kao grob iz kojeg nikad nećeš ustati.“

Ovo je knjiga od koje vas, ako ste iole čovjek od krvi i mesa, boli sve, od grudi preko svake koščice i mišića u tijelu pa sve do prstiju koji se tresu i ručnih zglobova koji otkazuju poslušnost. Ipak, nakon čitanja ove knjige osjećate se ispunjeno i preporođeno.

Tvoj sin, Huckleberry Finn

Naslovna fotografija: Jutarnji.hr

Vrlo punokrvno, slikovito, neposredno i živo pripovijedanje, imate utisak da sve vrijeme zapravo sjedite pored autora/protagoniste i slušate njegove dogodovštine. Štaviše, na momente kao da i sami putujete brodicom, osjetite njeno lagano ljuljanje, zatezanje kože nakon kupanja, miris hašiša, mokro lišće i granje pod nogama nakon kiše, čujete lavež pasa u daljini ili zaškiljite gledajući udaljena svjetla s obale,.. Dakle, taj ton i stil kojim ga postiže su više nego izvanredni i, rekla bih, definitivno najjači adut Sejranovićevog pisanja. Uz sve to, ova avanturistička knjiga obiluje vrlo plastičnim opisima i prodornim zapažanjima kako same prirode (koji su pritom vrlo zanimljivi i umjereni tako da ne smaraju), tako i ljudi (posebno Japanca i Matorog), ali i veoma ozbiljnim životnim temama. Sviđa mi se i svojevrsna informativnost ovog djela kada je u pitanju norveško društvo. Generalno me zanimaju različite kulture, interkulturalna komunikacija, predrasude, a posebno te bogate skandinavske zemlje koje ujedno važe i za najsrećnije nacije. Međutim, kad malo zagrebeš naiđeš na svašta, od dvostrukih aršina preko neskrivene diskriminacije, sve do neonacizma.

Nevjerovatno je koliko se Sejranović otvorio, piše krajnje iskreno, bez pardona i autocenzure, a pokrio je mnoge teme i pitanja. Doduše, neke je tek ovlaš dotakao, budeći veliko interesovanje za njima među čitaocima (mislim na sebe), ali ih nije dodatno obradio niti zatvorio i to mi je smetalo. Osim toga, mislim da se na momente baš rasplinuo, izgubio nit. Stekla sam utisak da je pisao baš za sebe, za svoju dušu, bez namjere da to (dobar urednik) malo dotjera. Meni lično je predugačko i imao je mnogo digresija i lutanja koja ga odvuku od neke, meni „važnije“ i prioritetnije teme. U jednom trenutku sam stalno čekala hoće li se već jednom nešto konkretno početi dešavati, ali to je život u svom izvornom obliku i tako funkcioniše naša svijest i misli skaču s jedne teme na drugu,.. Uostalom, i sam protagonista koji se istovremeno obraća čitaocima je prilično nesređen u tom periodu života koji opisuje, te takva je i ova knjiga.

Inače, roman je, ponoviću, pisan toliko uvjerljivo da sve djeluje autentično i bez problema povjeruješ da je sve opisano čista istina. Autor to postiže i pisanjem u prvom licu, te korišćenjem sopstvenog glasa, kao pisca koji razgovara sa čitaocima, ali i korišćenjem autobiografskog materijala. Meni je nedostajalo više tog odnosa s ocem, voljela bih da je to malo detaljnije analizirao jer na početku sam stekla utisak da će roman biti najviše upravo o tome (nije da to nedostaje u književnosti), ali kao da se u nekom trenutku predomislio i odlučio to dublje ne čačkati. Slično radi i kad počne raspetljavati priču o svojoj dragoj, ubaci milion nekih sporednih priča, površno ih dotičući,.. Sviđa mi se (što i) kako piše o seksu. Tačno ću morati guglati onog porno glumca Woodman-a. 🙂 Takođe bi bilo interesantno čitati o odvikavanju od droge. Mislim da je onaj dio sa četnicima malo naduvan (očigledno se više dešavalo u njegovoj glavi nego na javi, doduše i sam autor priznaje koliko se neke stvari namjerno preuveličavaju zarad same priče), ali me oduševljava njegova iskrenost u tim trenucima, priznaje i svoje slabosti i predrasude i paranoju i neprijatnost, pa i strah, na kraju krajeva.

Sve u svemu, knjiga koju definitivno neću zaboraviti i voljela bih još, samo malo sređenije. Čini mi se da je nemaran prema sopstvenom pisanju, tj. svom uspjehu kao pisca, ima ogroman potencijal prema kojem je bahat. Mislim da je od ovog materijala mogao napraviti više odličnih knjiga.

 

Me’med, crvena bandana i pahuljica

Ovo je, bez daljnjeg, jedna VELIKA knjiga! Gromada od knjige! Odavno nisam pročitala ljepšu priču o ljubavi i životu! Veličanstvena! Bojim se bilo šta napisati jer ne poznajem riječi kojima bih opisala makar i najmanji dio lavine emocija koje je u meni pokrenula. Pustila sam je da „odleži“ koji dan ne bih li u međuvremenu smislila dovoljno primjerenih superlativa. Međutim, ovo je knjiga koju prosto treba oćutati. Uostalom, ovo je jedna od onih rijetkih knjiga koje vas potpuno preplave i nemate potrebu bilo šta da govorite već da se prepustite i uživate u svemu čime vas je trajno obogatila kao čovjeka.

Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi, Me’med, priča je o infarktu i prvom ozbiljnijem suočavanju sa sopstvenom smrtnošću. „Broj mojih godina ljekarima predstavlja važnu informaciju. Imam osjećaj da se, na taj način, prvi put – u ovom dugom životu – ispravno mjeri moje vrijeme. Zbog toga su danas iščezle sve moje iluzije o mladosti. Mi racionaliziramo svoj doživljaj vremena, ali ga izvan kalendarske zadanosti, nismo svjesni. Zato što „u duhu“ ostaje isti. „U duhu“ ja sam ista osoba kakav sam bio u svojim dvadesetim. Tako je, valjda, kod svih ljudi, to je osobina naše vrste. Na taj način se štitimo od smrti. Zapadne kulture čovjeka vide u njegovoj asimetriji i neskladu, tako što ga dijele na tijelo koje stari, i dušu koja ne stari. Osim, valjda, kod Dostojevskog.“ U ovom dijelu bavi se Mehmedinović pitanjima jezika, kulturnog nasljeđa, identiteta.

47580104_437707913434455_8918709755778695168_n

Drugi dio, Crvena bandana (što je zapravo boja marame njegovog sina Haruna) živopisan je putopis koji autor bilježi tokom putešestvija američkom pustinjom u društvu svoga sina, fotografa. Ovo je vrlo prisna i autentična ispovijest autora o odnosu sa sinom, o griži savjesti, o sjećanjima na opsadu Sarajeva i njihov tadašnji život, ali i o zajedničkim emigrantskim iskustvima i preokupacijama. Dotiče se Semezdin i teme usamljenosti, ali i strahovitih promjena u američkom društvu koje otvaraju novu tjeskobu u vječitim strancima. Ipak, sa svih stranica i dalje zrači zapanjujuća toplina.

Noću, kad voziš i nedostaje ti sagovornik, nazoveš me. I onda razgovaramo. Uvijek kad se to dogodi, kad nazoveš, postanem svjestan svoje samoće. I postanem svjestan tvoje samoće. Razgovaramo, hrabrimo jedan drugoga, dišemo u telefonske slušalice, sami u pustoši kozmosa.

„Nisam znao da je pustinja ovako lijepa. Mi sebi rado postavljamo metafizička pitanja o svijetu, životu i čovjeku. A trebali bismo iznova i stalno pitati: zašto s tolikim naporom i mukom živimo, kad znamo da ćemo ovdje biti samo jednom i kad imamo tako kratko i neponovljivo vrijeme u ovom neopisivo lijepome svijetu?“

Nisam ja bijelac! Uvijek, i na svakom kontinentu, ja sam ugrožena manjina. Za Evropljane musliman. Za Azijate Evropljanin. Za Amerikance… Nekoliko puta ovdje mi je rečeno – „Go back to Russia!“, a to spada u najblaže identitetsko prekoravanje. Zašto meni uporno stižu kazne zbog tuđih grijeha? Uvijek na brisanom prostoru, bez zaklona, unaprijed spreman na udarce. A ja repove svih granata koje su padale na kuće u kojima sam stanovao nosim sa sobom, kao potvrdu preživljavanja, i kao upozorenje. To je bio brz, i kratki, napad samosažaljenja. A imam li ja ovdje pravo na samosažaljenje?

Plijeni ovaj dio vrlo plastičnim opisima svojstvenim američkoj filozofiji puta koji postaje svojevrsno simboličko putovanje i potraga za vlastitim identitetom, ogoljenom i istovremeno poetskom scenografijom kakvu možemo naći recimo u radovima Sema Šeparda kojeg i sam Mehmedinović spominje (inače, pojedini prijatelji ga oslovljavaju upravo sa Sem), te vrlo prefinjenim i melanholičnim zapisima i nekih mučnih sjećanja oživljenih u jeftinim motelima. Ono što je najzanimljivije u svemu je, za promjenu, čitati o jednom zdravom odnosu između oca i sina.

Volio bih vidjeti sebe u tuđem snu.

48247062_1951040768533768_3237698630085246976_n
Foto: Borislav Brezo

I konačno, kada pomislimo da smo pročitali neke od najljepše ispisanih stranica i da nas Mehmedinović više ničim ne može iznenaditi, uslijedi Pahuljica, najdivniji omaž voljenom biću, priča posvećena njegovoj supruzi Sanji nakon što je doživjela moždani udar i trajno izgubila pamćenje koje se uprkos Semezdinovoj nadi i predanosti ne vraća. Fascinantna je njegova požrtvovanost i blagost, taj nesalomivi bedem njegove ljubavi, neodoljiva je i gotovo magična njegova stabilnost.

Meni se na moj posao ne vraća. Ja sam studirala filozofiju, ali od toga nije bilo nikakve koristi. Radila sam dosadne, birokratske poslove. Sad bih voljela da promijenim profesiju.
Šta bi sada radila?
Voljela bih da budem čuvar zmajeva. Znam da zmajevi ne postoje, ali može se biti čuvar i bićima iz priča. I ona trebaju zaštitu.

„Njena samoća. U povratku s posla ustrčim uz stepenice, a ona ispred mene otvori vrata. Nasmijana je. Mislio sam da s prozora gleda kad će se stari Ford Taurus pojaviti na parkingu, i onda ide do vrata da mi ih otvori prije nego što pozvonim. Ali nije tako. Ona kaže da ne gleda s prozora, već čeka na vratima i gleda kroz špijunku.“

Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više od nas nije ostalo, osim ljubavi.

Čini mi se da savremena književnost, baš kao i sam život, vapi za prijatnim i nepatvorenim emocijima, za ljubavlju, onom čistom i uzvišenom. I ne, ta univerzalna tema nije i nikad neće biti iscrpljena, pogotovo ne pred novim izazovima, u vremenima kada su klasična porodica i njene vrijednosti, poput svega drugog, u ozbiljnoj krizi. Vjerovatno najdragocjenija istina na koju nas pisac ovog izuzetnog djela nesebično podsjeća jeste da je i ljubav izbor. Osim toga, nema stranice u ovoj obimom nevelikoj knjizi nad kojom se ne zamislite. Ovo je jedna sasvim posebna knjiga, ona koja se drži uz uzglavlje kreveta, da vam je stalno na dohvat ruke, knjiga koju biste čitali iznova i koju biste, ne mogu reći baš živjeli, mada ni to ne bi bilo sasvim pogrešno, ali nesumnjivo ona koju biste neprestano osjećali.

Za one koji su to možda propustili i kojima je važno, iako se i sami pisci uglavnom slažu da književne nagrade nisu nužno garant kvaliteta, “Me’med, crvena bandana i pahuljica“ prepoznat je od strane više kritičara kao najbolji roman ove godine, te je osvojio nagrade „Mirko Kovač“ i „Meša Selimović“. Zanimljivo je da u jednom dijelu knjige, spominje autor i jedan svoj susret sa Kovačem koji je, kako kaže, kod slušatelja testirao novu temu jer je njegova „nova stvarnost“ (bolesničko i bolničko iskustvo) donijela potpuno unikatne slike koje bi rado da opiše. „U bolnici“, kazao je, „gledao sam na onkologiji dvoje zaljubljenih bolesnika, muškarca i ženu, kako se strasno ljube, a njihove metalne boce s kisikom sudaraju se i zveče…“ Iako nisam čitala mnogo dobitnika književne nagrade „Meša Selimović“ i iako sam svjesna da ovo što ću sad napisati nema nikakvu primjenjenu analogiju sa samim nazivom nagrade, ne mogu a da ne dam sebi slobodu da kažem da ništa sličnije i bliže Mešinom stvaralaštvu među domaćim savremenim autorima dosad nisam pročitala.

48361999_272314940142571_2685602789165367296_n

Svojim neponovljivim senzibilitetom, bogatstvom jezika koji je zadržao svoju čistotu (što autor negdje objašnjava činjenicom da je odavno otišao u Ameriku zbog čega je njegov maternji jezik odolio kojekakvim pošastima i bio lišen negativnih uticaja i promjena), snagom svojih intelektualnih zapažanja, širinom svoje životne filozofije i mudrosti koje stvaraju neke nove istine i daju konkretne odgovore na moderne čovjekove nemire, Semezdin Mehmedinović stvara književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza. Ljubav između Me’meda i Sanje duboka je i dirljiva poput one između Ahmeta i Tijane. To je ljubav koja vremenom jača i postaje intenzivnija, ona iskonska koja ne izlazi na vrata kad na njih zakucaju glad, siromaštvo, bolest ili kakva druga nedaća, ona već pomalo zaboravljena kojoj baš ništa nije teško, gotovo nevjerovatna, ljubav koja nadahnjuje i ispunjava svakog ko se nađe pred njenom jednostavnom uzvišenošću.

Topla i blaga priča o svemu onome što čini život, o ljubavi, roditeljstvu, braku, „najintimnija knjiga Semezdina Mehmedinovića pretočena u jedinstvenu prozu, prepuna empatije, do srži pročišćena,..“ Vladimir Arsenić je rekao da se „radi o strašnoj i divnoj knjizi, tekstu koji je veličanstven u svom slavljenju pisanja i uzvišen u prikazu patnje svakodnevice. Radi se o knjizi s kojom se treba suočiti i kao pisac i kao čitalac.“ Miljenko Jergović ističe da je ovo knjiga „s kojom počinje i završava jedna povijest književnosti. Najusamljenija knjiga ovoga jezika o muškarcu, dječaku i ženi.“ Čudesna je ovo knjiga. Pročitajte je, kad vam kažem.

Napomena: Crteži su rad Semezdina Mehmedinovića, preuzeti su iz knjige, a sastavni su dio drugog dijela, putovanja kroz pustinju.

Ovaj tekst je nastao u saradnji sa Udruženjem za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ iz Banjaluke.

 

Razmnožavanje domaćih životinja

Naslovna fotografija: Borislav Brezo

„Razmnožavanje domaćih životinja“ je zbirka poezije naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović, a njena promocija je održana prošli mjesec u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ iz Banjaluke. Za one koji ne znaju, ukazano mi je povjerenje da vodim promociju ove snažne zbirke nagrađene prestižnom književnom nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ koju dodjeljuje Zavod za kulturu Vojvodine i to za najbolju zbirku poezije napisanu na srpskom jeziku od strane ženskog autora.

Kristina Ljevak, urednica najveće izdavačke kuće u BiH, „Buybook“, u čijem izdanju se i pojavila ova zbirka poezije, rekla je da se radi o vrhunskoj poeziji koja i dok opominje pruža onaj nezaboravni užitak čitanja. Urednik i recenzent zbirke, pisac Faruk Šehić naglasio je da je ovom zbirkom Tanja ponovo dokazala svoju pjesničku autentičnost u BiH i da njena poezija utjelovljuje onu Kafkinu rečenicu po kojoj je književnost sjekira koja treba da razbije led na jezeru koje se nalazi u čitaocima. Doc. dr Igor Simanović, profesor opšte i komparativne književnosti Filološkog fakulteta u Banjaluci, koji Tanjin rad i sveukupno stvaralaštvo intenzivno prati i analizira još od njihovih zajedničkih studentskih dana odgovorno tvrdi da je ovo Tanjina najbolja knjiga dosad.

To su samo kratki utisci zvanično kompetentnih ljudi. Što se mene tiče, ja sam se sa Tanjinom poezijom malo bolje upoznala tek prošle godine na manifestaciji „Po(v)ezivanje“ koja se održava povodom Svjetskog dana poezije u organizaciji NUB RS gdje je Tanja i zaposlena. Tad me je potpuno raspametila i oduševila kako samim stihovima tako i sopstvenom interpretacijom! Zatim sam je nastavila pratiti kad god je nastupala, posebno snažna je bila tokom ovogodišnjeg Festivala književnosti „Imperativ“ zajedno sa Markom Tomašem. Napravili su, zaista, neponovljivo pjesničko veče.

47580932_2288769418070425_8155208808436596736_n
Foto: Lični album

Inače, Tanja je uoči promocije dala mnogo intervjua i potražite ih jer sam sigurna da ćete uživati u njenim preciznim, direktnim i britkim mislima. Što se tiče njenih stihova, oni stvarno režu, i to uzduž. Njena percepcija je duboka, pjesnički jezik raskošan, njeni motivi su aktuelni i potresni, a što se tiče emocija koje u vama izaziva Tanjino slojevito promišljanje o stvarnosti, iznenadiće vas njihov raspon. Već sam rekla, ali ću opet naglasiti da je njena interpretacija sopstvenih stihova zadivljujuća! Čitajući/slušajući njenu poeziju naježite se od glave do pete i jasno je da se radi o jednom nevjerovatnom i nesvakidašnjem talentu. Inače, moram reći da sam upravo zahvaljujući Tanji obnovila svoje interesovanje za poeziju i nadam se da mi neće zamjeriti na poređenju, ali ona je za mene ženski Matija Bećković! A poredim ih samo prema sljedećem, za one koji ne znaju, Matija je za mene Bog, otac! Jedan, jedini, neprevaziđeni. Najveći (živući) (srpski) pjesnik svih vremena!

Moram dodati da odavno nisam bila u društvu ovako sjajnih i elokventnih sagovornika, duhovitih, vedrih i pozitivnih koji su stvorili jednu vrlo opuštenu i prijatnu atmosferu u kojoj je mnogobrojna publika, sasvim sam sigurna, uživala. Presrećna sam što sam imala čast da učestvujem u ovom izuzetnom događaju i ponosna na tim Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ koji predstavlja najznačajnije savremene autore iz regiona.

Za sam kraj, postaviću vam linkove na odabrane priče o promociji i razgovore s Tanjom i podijeliti meni najdražu pjesmu iz zbirke. Buka intervju nalazi se ovdje, Nezavisne novine i Glas Srpske takođe su pisali o promociji, gostovanje u emisiji „Kafa u 5“ pogledajte na sljedećem linku, a najavu promocije i zapažanja urednika zbirke ako želite.

 

Novi svijet

 

Više ne postoji rađanje i ne postoje djeca

iz utrnulih vagina bezbolno izvlače sjedoglave starce

smežurane starice

svi čim se rode znaju za vibratore kondome botoks

štetnost UV zraka plastične operacije

kako se zadovoljiti zaštititi uljepšati postati neko drugi

preoblikovati se

djeca su mudra a roditelji su budalasti

djeca poznaju svijet kao vlastiti džep

surfaju internetom znaju za okretanje oko sunca

i neizvjesni položaj planete

znaju za silu zemljine teže i sklonost ka padu

znaju za groblja smrt kraj i kud je otišao djed

ali to ne uzimaju zdravo za gotovo

jer su uronjeni u vječno sada

i kao od šale mogu da budu i Buda i Hrist i đavo

uopšte ne hajući za brzom promjenom kostima

čim su stigli u mozak im je ugrađen mali čip

sa gomilom bespotrebnih informacija i glad

da pojedu još

sa majonezom kečapom i prženim krompirićima

još znanja o ispraznom o predivnom o punom taštine

o jedinom mogućem svijetu u ovoj glavi u ovim kostima

u ovoj ogromnoj čežnji u ovim utrkama kratkog daha

i velikih očekivanja

u ovoj djeci bez djetinjstva

taj strašni svijet dozrijeva

i niko ne zna šta će biti kada prezrelo voće

sa njihovih umornih glava počne da otpada