Prvi put s djecom na utakmicu

Sofija: Sa koliko oni to lopti igraju? Ja sam mislila da se rukomet igra s jednom loptom.
I igra se, samo još utakmica nije počela.
Koliko igrača bude s jedne strane?
Misliš ukupno ili na terenu?
Mislim ukupno.
Na terenu bude šest+golman, dakle sedam (i toliko i iz drugog tima). Ukupno ćemo izbrojati kad izađu, nisam sigurna koliko bude rezervnih.
Broji Sofija. A ko su ovi u zelenim dresovima?
To su golmani i njih brojiš jer su i oni dio tima.
Mito za to vrijeme gleda u navijače i mlatara nogama i cijelim tijelom.
Sofija nastavlja: Je li ovi navijaju za Borac, a oni tamo za goste (da, prethodno sam objasnila ko su domaći, a ko gosti)?
Ne, večeras svi navijaju za Borac.
Baš svi?
Paaa, da. Svi. Možda je neko doputovao sa igračima iz Rumunije, pa navija za njih, ali njih u dvorani vjerovatno nećemo čuti i primijetiti jer ih je malo.
Mito u međuvremenu stoji na stolici s rukom dignutom visoko u vis i govori: Borac, Borac, Borac!!!
Sofija: A za koga navijaju sudije?
Sudije ne bi smjele ni za koga da navijaju, oni moraju osigurati da se igra pošteno, sportski i suditi fer.
A smiju li oni tamo (spiker, delegati) za onim stolom navijati?
Smiju, ali ne moraju baš da pokažu.
Mito u nepromijenjenom položaju.
Jelena: Jesi li nam ponijela nešto da jedemo?
Jesam, evo vam štapići.
Sofija: Jooooj, mi svoje glasove trošimo, a Borac dao samo devet golova. Možda oni nas ne čuju? (dvorana se ori)
Naše je da navijamo i plješćemo i kad naši gube.
Mito, Mile i Jelena se ne čuju, jedu štapiće i gledaju, Mito mlati nogama i cijelim tijelom.
Sofija: Vidi, navijači su sad promijenili ono dole!
To se zove transparent.
A šta je ono na onom kako si to rekla da se zove? Na zastavi?
To je lešinar, navijači Borca se zovu lešinari.
A što onda dole piše nešto drugo?
Zato što se na engleskom lešinari kažu vultures.
Mito: Mama, golub! (pokazuje na maskotu Borca i daje mi ruku da ga odvedem do njega)
Sofija: Šta je sad?
Sad je poluvrijeme, pauza, moraju igrači da se odmore, osvježe, istegnu mišiće.
Sofija: Da istegnu mišiće? Misliš ovako? Istežući se udari čovjeka ispred sebe, on joj nabaci pet, iskoristi priliku i pita možemo li mu pripaziti jaknu dok ode po pivo.
A ko je ona djevojka?
Ona je fizioterapeut.
A šta ona radi?
Ona ih masira kad dobiju grč, pruži prvu pomoć kad se povrijede.
A hoće li se oni vratiti?
Hoće, vratiće se, još pola sata će igrati.
A što ovi nisu ušli?
Oni nisu ni igrali, sjedili su na klupi, ne moraju se odmarati nego zagrijavati da mogu i oni kasnije igrati ako zatreba.
Aaaaa, vidi, onaj jedan iz Borca poznaje onog gosta, sad mu je pružio ruku!
Igrači treba da se poštuju, ne da se mrze.
Ali, kad igraju, zar ne žele da budu bolji?
Naravno.
Važno je učestvovati, je li tako? Nije važno pobijediti, to ti meni uvijek kažeš kad se trkam.
JAVI SE ZAPAD!
Svih petoro uglas: BORAC BANJA LUKA, O-O-O-OOOOO!
Sofija: Ovi drugi su baš bolji. Je li tako?
Mito (plješće): Borac, Borac, Borac!!!
Jelena: Mama, ima li šta slatko?
Nema.
Žena pored sa sinom im daje smoki. (Njoj očigledno nije prvi put, pripremila je punu kesu namirnica.)
Mito i Jelena jedu smoki.
Sofija: Vidi, udari lopta onog navijača! Ako bih ja uhvatila loptu, je li je moram vratiti?
(Mislim u sebi mala je šansa da ćeš ju baš ti uhvatiti) Ne moraš.
Mito: Borac, Borac, Borac!!!
Jelena: Mama, meni je dosadilo.
Dobro, sad ćemo ići, ajde oblačite se da izađemo prije gužve.
Sofija: Neeeee, ja hoću još da ostanem, Mito plače, Jelena je već sišla.

IMG_20190330_220409_964

Da si još uvijek ovdje

Naslovna fotografija: Criterion.com

Da si još uvijek ovdje
Zagrlio bih te
Protresao ti koljena
Puhao u oba uha

Ti, koja si pisala ko zmaj
Što li ti se uvuklo u žile
Koja te to zelena krv
Otplavila u propast

Da si još uvijek ovdje
Rasparao bih tvoj strah
Da visi s tebe
U dugim trakama
Dronjci užasa

Okrenuo bih
Prema vjetru
Svinuo ti kralježnicu preko koljena
Grizao ti zatiljak
Dok ne bi otvorila usta životu

Sem Šepard

Jedna za Džeremija Ajronsa

Naslovna fotografija: Michel Comte (1stdibs.com)

Svetlana je voljela unikatne, ručno rađene torbe šarenih dezena, nesvakidašnjih i za afričke tkanine. Voljela je pogled na zemlju iz aviona, naročito na pravilne geometrijske oblike i boje nastale presijecanjem različitih površina. Svoje biljke koje je njegovala sa pedantnom ozbiljnošću i predanošću naučnika, trenutak kada bi papirna korpica za proju pod pritiskom sadržaja uronila u kalup. Najviše od svega, voljela je pozorište, posebno njegov prepoznatljivi miris, onaj teških zavjesa i tvrdih fotelja, miris same magije koju stvara neki drugi svijet, a opet tako poznat i blizak, kao sam život. A voljela je i mirise kvalitetnih parfema rijetko prefinjenih dama koje su još uvijek dolazile u pozorište onako kako dolikuje, u skupocjenim i elegantnim toaletama. Njoj je već odavno postao luksuz uživati u raskošnom mirisu egzotične crne orhideje koja je pristajala njenoj zategnutoj koži.

Voljela je Svetlana i šetnju ovim sumornim gradom u kojem se, uprkos činjenici da je veći dio života bila njegov žitelj, uvijek osjećala kao stranac. Voljela je čak i njegovu hladnu jesen koja miriše na kestenje i ugalj, onu koja i hroničnu usamljenost obavija u zlatni plašt zbog kojeg se, makar i u svjesnoj zabludi, na momente osjećaš sabrano, u miru sa sobom i prilagođeno okolini. Prolazeći pored mjesta na kojem je nekad bila pijaca dvoumila se hoće li kupiti buket poljskog cvijeća koje je odvažno i ljubopitljivo stršalo privlačeći i najodsutnije poglede zabrinutih duša tog maglovitog i hladnog oktobarskog dana. Još jedna stvar koju je mnogo voljela bilo je svježe cvijeće u vazi na kuhinjskom stolu i nikad joj nije bilo jasno zašto ljudi zatrpavaju cvijećem grobove kad tokom života gotovo nikad ne poklanjaju te samo naizgled sitne radosti. Onda se sjetila koliko joj je novca ostalo do kraja mjeseca i produžila je dalje krupnim korakom.

***

I dalje su ga čekale, ništa kraće nego inače.
Koja će ga nazvati da provjeri dolazi li? Možda ga je opet zabolio zub ili glava, kao onda, pa je popio tabletu i zaspao, zaboravivši na sastanak.
Čekaj, prošlo je tek pola sata, još je rano da ga zovemo.
Ma nek je rano, gladna sam, išla bih kući, od jutros smo ovdje.
Ajme, zar vam nije hladno tako?, upitala je sekretarica gledajući ih u tankim košuljicama kratkih rukava, po inerciji se ogrnuvši svojim besprekorno ispeglanim crvenim šalom.
Jeste, ali nisam imala šta drugo obući, reče Zorica, pokušavajući od toga napraviti vic.
Nisi imala šta obući zato što si omršavila ili zato što nemaš para da sebi kupiš?, bestidno upita čistačica koja nikad nije sputavala svoje misli.

Zorica se pravila da je prečula pitanje i nastavila pričati o zadivljujućim rezultatima svoje nove dijete i fizičke aktivnosti. Znate, mnogo se bolje osjećam otkad vježbam. Naveče budem toliko umorna da odmah zaspim i ne budim se u po noći razmišljajući koje račune ću da platim, mogu li ovaj mjesec preskočiti i struju i grijanje kako bih djeci kupila čizme za zimu.
Isidora na to, u svom dobrodušnom maniru, zamahnu glavom, na tren obasjavši cijelu prostoriju svojim najljepšim osmijehom i vječitim optimizmom. A ja baš ovih dana razmišljam hoćemo li moći u onim prošlogodišnjim, koje smo joj namjerno kupili za broj veće, sastaviti od septembra do marta, a da ne izraste.

Svetlana nije mogla da vjeruje da ih sve more iste brige o kojima se ona nije usuđivala govoriti. Osim što je strijepila da će to zvučati kao kukanje kojeg se gnušala, nije joj dopuštala ni njena samonametnuta radna etika zbog koje je često odavala utisak nekolegijalnosti. Saznanje da nije jedina koja je ovdje svašta morala progutati i na štošta zažmiriti nije joj puno pomoglo. Začudila se kako je neki dan uopšte nije uznemirio bijes jednog studenta koji je, nakon što ga je ljubazno zamolila da nauči osnovne stvari i dođe na sljedeći ispitni rok, bacio stolicu tik ispred nje.

Devojke, kako ste, nadam se da me dugo ne čekate?, konačno se začuo njegov glas i nakon što se mlako rukovao sa svakom od njih, sjeo je, raskopčavajući dugme od sakoa da ne pukne. Imamo li mnogo posla? Znate, malo sam umoran, majstori u našem novom stanu su napravili neki rusvaj, pa mi se danas ništa ne radi. Nisam vam rekao da smo kupili novi stan? Četvorosoban, prostran, a i blizu moje mame. Maločas me žena zove, kaže da u kupatilu nisu nešto postavili kako je ona zamislila, ljuti se, šta ja sad da radim?
Što bismo mi voljele da imamo takve „probleme“ u životu, pomislila je Svetlana pokušavajući da ne zakoluta očima na njegovo ekavsko preseravanje.  

I dok je on šokirano nabrajao kako je sve nenormalno poskupjelo, ona je razmišljala o tome kako su Danijela i Snježa prije nekoliko mjeseci gledale Džeremija Ajronsa na Brodveju. Zar ona sebi nije mogla priuštiti takav život? Zar je toliko nesposobna? Ne, Svetlana, nisi ti nesposobna, sjetila se dobronamjernih riječi jednog galantnog gospodina kojeg je posebno cijenila, ti si neprilagođena. Iza sebe je imala dva spontana, trombofiliju, karcinom jetre, ali i dva doktorata, Fulbrajtovu stipendiju i zavidnu ambiciju. Nekad je maštala o tome da jednog dana postane ministar nauke, naivno vjerujući da se na tu funkciju dolazi isključivo stručnim kompetencijama. Kakve li ironije! Nedavno je baš na tu poziciju postavljena njena školska koja je gotovo cijeli prvi razred gimnazije bila u crnini kako bi izbjegla odgovaranje kod pojedinih profesora. Čuven je njen odgovor: Naš Nobelovac, Sveti Sava za djelo „Orlovi rano lete“,.. Ili je to bio Petar Kočić? Svetlana nije željela da kompromituje svoj kredibilitet političkim angažmanom, ali nije sebi mogla oprostiti letargiju u koju je zapala, a koja ju je sputavala da preuzme konce sopstvenog života u svoje ruke u mjeri u kojoj je mogla i morala. Sad se osjećala kao prevarant svaki put kad uđe u amfiteatar i treba da predaje etiku. Muž ju je jednom prilikom, kad mu se požalila, pitao zar sveštenici u crkvi ne govore o grijehu i sagrešenju. S druge strane, Džeremi Ajrons, taj savršeni glumac i hedonista, ne plaši se javno da kaže kako nam je svima ispran mozak i upita kome cijeli prezaduženi svijet zapravo duguje pare.

Devojke, ja sam malo izgladnio. Dragana, hoćete li nam otići kupiti neke grickalice?, upitao je vadeći iz džepa nekoliko sitnih narandžastih kovanica i pružajući ih toj vječito anemičnoj djevojci s vidnim tragovima psorijaze po rukama, koja je bespogovorno izvršavala sve njegove zadatke. Neka, profesore, ja ću, odgovorila je tiho, uzela svoj novčanik i neprimjetno izišla iz prostorije.

Koliko još ovoga imamo? Već sam izgubio koncentraciju. Šta mislite da nastavimo sutra? Ionako je subota, neće nas niko ometati, imamo cijeli dan pred sobom. Onda, u 10? Bolje u 11, da duže odspavam.

***

Pogled na gradsko pozorište u daljini podsjetio ju je na posljednju predstavu koju je pogledala, a zbog koje je plakala što od smijeha što od muke zbog tako realno prikazane surove svakodnevice u kojoj vladaju glupost i bahatost. Zaboravila je da ne stavlja maskaru kad ide u pozorište i svi su, opet, vidjeli njenu razmrljanu šminku i neuspjele pokušaje da prikrije dušu koja joj se cijepala od jecaja. Smatrala je da svi treba da vide ovu komediju, ovaj teatar apsurda koji boli. Nije se zavaravala. Kao što na roditeljske sastanke nikad ne dolaze roditelji problematične djece, a programima obuke ne prisustvuju radnici kojima je ona najpotrebnija, tako ni ovu predstavu neće pogledati oni kojima je namijenjena, odnosno oni koji su najodgovorniji za ovakav nakaradni poredak stvari. Ako je pogledaju, ni u jednom trenutku neće posumnjati da se to odnosi upravo na njih. Ipak, on je baš tog dana u svom obraćanju novim studentima, koje je više ličilo na posmrtni govor nego na toplu domaćinsku dobrodošlicu, naglasio upravo značaj kulture i odlazak u pozorište za razvoj ličnosti. U koje je on to pozorište išao, pitala se dok je posmatrala njegovo stalno dvoumljenje da li da zakopča dugme na sakou i prikrije mlohave pihtije od stomaka, kojih se i sam grozio. (Znala je da je ljubomoran na njen stomak koji je i sad, u četvrtom mjesecu trudnoće, bio ravan i čvrst.) Kakve je on to predstave gledao kad nije shvatio da se rugaju upravo njemu i da direktno kritikuju takve prepotentne licemjere koji ne poznaju drugi autoritet osim svog, a koji kroje sudbine unesrećenih podanika u ovoj improvizaciji od države?

Kada je stigla pred ulazna vrata stana ustanovila je da su joj opet ukrali dvije saksije cvijeća. Nije joj bilo jasno kako se neko uopšte usuđuje popeti na peti sprat i, tek tako, nonšalantno snijeti saksije. To je bila već osma koju su odnijeli u posljednjih mjesec dana. Na kuhinjskom stolu je zatekla upozorenje pred isključenje struje. Spustila je kese i nije požurila da spremi ručak. Umjesto toga je sjela za laptop i ukucala u pretraživač Džeremi Ajrons na Brodveju, a u drugi lutrija za zelenu kartu.

Mirisi sjećanja

Ponekad, u onim rijetkim trenucima dokolice, nametnutim stvarnom iscrpljenošću organizma, dok mehanički pritišćem dugmiće na daljinskom, razmišljam o njemu i koliko mi zaista nedostaje. Uključujući i onaj teški miris u radnji one dvojice braće Turčina, u kojoj je uvijek veselo i glasno, a odakle sam vodila najemotivnije razgovore sa svojima. Mnogo je takvih telefonskih govornica u Briselu, gdje se veza sa najbližima ostvaruje putem interneta, a gotovo u svakoj vlada specifičan, uglavnom nepodnošljiv miris. Brzo se čovjek navikne na njega i dugo ga poslije osjeti u nozdrvama, čak hiljadama kilometara daleko, a godinama kasnije ostaje jasno prepoznatljiv, ne gubivši na intenzitetu. Većinom ih drže Arapi, nekadašnji žitelji Magreba i drugih zemalja Sjeverne Afrike. Dobro su se snašli u Belgiji ovi mali preduzetnici, koji su često i vlasnici lanaca prodavnica brze hrane, poznatijih kao “Sultans of Kebab”. Tu se zaista dobro jelo, a miris ustajalog crnog luka koji se zavuče pod nokte zna me i danas vratiti na usporena poslijepodnevna predavanja na kojima bismo zadrijemali, te dopustili da nam misli odlutaju ka “stvarnom” domu.

Međutim, nova iskustva zamjenjuju stara tako da već dugo nema tih mirisa koji bi me podsjećali na indijsku fotokopirnicu u kojoj smo provele jedno nedjeljno poslijepodne, supermarkete Lidl i Delhaze ili teretanu “Centre Gym Etterbeek” koja nam je predstavljala bijeg od svakodnevnog stresa, te izvor snage i neophodnog, iskrenog ljudskog kontakta. Odavno ništa ovdje ne može u meni probuditi sjećanja na afričku tinejdžerku s dugim pletenicama čiji bi se jak miris znoja brzo širio školskim liftom, na briselske ulice zaprljane psećim izmetom ili tragove mokraće zadržane po njegovim mračnim podzemnim stanicama. Čak ni nezamjenjiv miris omiljenog mi zelenog čaja sa vanilijom ne izaziva uspomene na miris tamne kože ispod šareno-smeđe košulje svilenkastog materijala čijeg vlasnika njedra su mi nudila neponovljivo utočište. Prijatan miris ukusnih originalnih belgijskih “gaufres chaudes avec chocolat” ne mogu osjetiti ni u snu. A nikad neću zaboraviti prvo oduševljenje svojih gostiju kojima sam otkrila ovu poslasticu, poznatiju kao Belgian waffles, a koji su tvrdili da “ništa ljepše nisu okusili u životu”.

U Brisel smo doputovale jednog prelijepog oktobarskog dana, tačno znam i kojeg jer sam na isti dan nekoliko godina kasnije rodila prvo dijete, ali za ovu priču je važno da je bilo sunčano i prijatno toplo, te da je, možda i prečestom formulacijom u književnosti, grad bio okupan suncem. Morala sam upotrijebiti ovu sintagmu i to ne u pejorativnom smislu jer mi dotad apsolutno ništa nije značila; naime, tad sam je prvi put zaista i razumjela. Brisel se doslovno presijavao od boja. Iz ove perspektive mogla bih dodati i jednu romantičnu notu, recimo, blistao je nagovještavajući svjetliju budućnost po koju smo došli. Dobro, malo samoironije nije naodmet. Biće u ovim impresijama i one nezrele zanesenosti novim i drugačijim i to je normalno. Bez povremenog mladalačkog žara i entuzijazma pred upoznavanjem novih kultura, uzbuđenja koja sa sobom nose putovanja, onog otkrivanja sebe i čari koje dolaze sa tim kad konačno proniknemo u neke nepoznate dijelove samog sebe, nijedno pisanje ne bi imalo puno smisla.

La Grand Place

Ono što pamtim iz prve šetnje gradom je “Parc du Cinqauntenaire” ne znajući da će mi u narednih godinu dana upravo on postati svakodnevna, jedna od omiljenijih destinacija. Prvo što sam pomislila kad smo se približavali “impozantnoj” trijumfalnoj kapiji na ulazu u ovaj prelijepi park bilo je da nismo greškom sletjeli u Berlin. Iako francuski koji se mogao čuti nije bio muzikalan kako sam očekivala razuvjerio me je da se nalazimo na germanskom tlu. Dobro sad, nećemo zalaziti dublje u istoriju. Ovo impozantan sam namjerno stavila pod navodnike jer je zanimljivo koliko se naša perspektiva s vremenom mijenja. Na prvu je zaista tako izgledala, ali nakon nekoliko prolazaka ispod nje, veličina je splasnula. Kao i sa drugim stvarima. I dan danas se volim prisjetiti kako mi je vrtić u koji sam išla u to vrijeme bio ogroman dvorac nepreglednih dvorana koje kriju najstrašnije i najčarobnije tajne, a visoki stropovi, stepenice čiji kraj bi se nazirao negdje u oblacima, te prostrani vrt pun zakopanog blaga dodatno bi raspirivali ionako bujnu dječiju maštu. Sad se čudim kako je ta zabačena, oronula i mala kuća mogla u meni izazvati toliko divljenje. Već sam vas počela smarati nepotrebnim digresijama, a željela sam pisati o sočnijim stvarima. Kao, na primjer, o jagodama prelivenim čokoladom i sajmu najukusnijih belgijskih poslastica koji se održavao baš u ovom parku. (Ne znam na šta ste vi pomislili.) Učenje cijelih rečenica i lekcija napamet na časovima francuskog u gimnaziji mi je pomoglo da shvatim da ovaj park u svom nazivu krije broj 50 i sufiks riječi godišnjica, odnosno rođendan. Vjerovatno je park jubileja, kako ću kasnije saznati da ga zovu govornici našeg jezika, odnosno njegova arkada, tj. većina zgrada u obliku slova U koje dominiraju parkom, sagrađen povodom obilježavanja 50 godina (od) belgijske nezavisnosti, 1880. godine.

Park jubileja

Naš fakultet nalazio se u najužem centru grada, u zapetljanoj zgradi na nekoliko nivoa i sa više ulaza. Prva osoba koju sam upoznala obratila mi se na srpskom, ekavskim. Pa, gde ste vi? Kad ste doputovale? Čuvao sam vam mesto. I tako sam sjela kraj Berata s Kosova koji će mi pola godine kasnije ispuniti i jedan životni san, povešće me sa sobom u Njemačku na utakmicu svjetskog prvenstva u fudbalu i to između Hrvatske i Brazila. Odao mi je i tajnu visokog nataliteta među Kosovarima i razbio vjerovatno sve predrasude koje sam ikad imala prema Albancima. Uvijek pristojan i odmjeren, bio je jedan od najobrazovanijih ljudi koje sam dotad srela u životu. Kolege Belgijanci bi često ljubomorno posmatrali našu balkansku grupu dok bismo glasno pričali, smijali se, dogovarali kafe i zajednička učenja. Ipak, u našoj studijskoj grupi bilo je najviše Kineza. Trebalo je vremena da uši naviknemo na njihov engleski, ali su nas svejedno sve zadivili upotrebom savremenih informacionih tehnologija. Bili smo ubijeđeni da smo informatički natprosječno opismenjeni, što smo u suštini i bili u našim zemljama, ali pored njih smo se osjećali kao djeca u vrtiću koja nabadaju rižu viljuškom. Promjena sredine nam pomaže na više načina, jedan od njih je poređenje u drugačijoj konkurenciji koje je uglavnom stimulativnog karaktera. Bolji nas podstaknu na razvoj i usavršavanje, drugačiji šire naše zakržljale poglede, a marginalizovani nas podsjete koliko smo zapravo privilegovani. Među njima se, u svakom pogledu, isticao Tigar. Naime, sam nam je, nakon što je izgovorio svoje puno ime i prezime na kineskom, rekao: You can call me Tiger. Tako je i izgledao. Bio je prilično visok za jednog Kineza, lijepo oblikovanih, gotovo crnački vretenastih mišića i začuđujuće bijele kože sa tetovažom zmaja na ruci. Onako uzak i vitak, crne kose kroz koju poželiš provlačiti prste, hodao je manekenski graciozno. Kad bi zakasnio na predavanja, što imam osjećaj da je radio namjerno, sve glave bi se okrenule u njegovom smjeru, baš kao na teniskom meču. Dugo sam pokušavala odgonetnuti porijeklo nadimka koji je sam sebi dodijelio dok jednom nije sjeo pokraj mene. Why Tiger?, upitala sam. Rekao mi je da ne želi druge ljude da dovodi u nepriliku što ne mogu pravilno izgovoriti njegovo ime, te da nam olakša; a tigar je u (kineskom) horoskopu. Tek tako. Koliko su naše spoznaje svijeta skučene i koliko smo zaslijepljeni predrasudama! Svi smo mislili da je preko svake mjere prepotentan da bi se ispostavilo koliko je zapravo jednostavan, prirodan, ležeran, pa i ponizan.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

S Tigrom smo odlučili posjetiti Atomijum ne znajući da je baš tad u toku bila njegova renovacija zbog čega je bio zatvoren za javnost. Tako to ide. Budite sigurni da neku od najvećih turističkih atrakcija određenog grada nećete vidjeti tokom vašeg boravka u gradu. Tigra nije toliko zanimala ova turistička i uostalom arhitektonska znamenitost koliko bioskop koji se nalazio u njegovoj blizini. Inače, Atomijum je sagrađen za Svjetsku izložbu 1958. godine. Visok je 102 metra, a njegov prečnik čine sfere od nerđajućeg čelika povezane tako da formiraju oblik jednog molekula kristala gvožđa uvećanog 165 milijardi puta. Svjetske izložbe pod nazivom EXPO su karakteristične po tome što gradu u kojem se održavaju na poklon ostaje graditeljski poduhvat tog vremena. Tako je Pariz dobio Ajfelovu kulu, San Francisko Golden Gate, Njujork Unisferu, Sijetl Svemirsku iglu,.. Prilično razočarani što nećemo moći pažljivije da ga razgledamo produžili smo do “sinepleksa” što mi je u tom trenutku savršeno odgovaralo jer mi se, da prostite, pripiškilo. Ispostaviće se da se toaleti nalaze u dijelu u koji ne možeš ući bez plaćene ulaznice, ali kako je bio dan i nismo željeli gledati film, istrčala sam napolje u potrazi za nekim kafićem. Međutim, kako to obično biva kad te baš potjera, sve što ćeš naći je golema pustinja, brisan prostor, u mom slučaju veliki parking. Čučnula sam i gledala kako asfalt ispod mene tamni. Još tad sam znala da će to ostati jedna od najupečatljivijih uspomena na ovaj grad. Samo što niko neće izraditi statuu mene u toj pozi koja bi postala jedan od simbola grada i nezaobilaznih fotografskih uspomena turista. Nakon ove epizode posumnjala sam u Maneken Pisa kao amblema buntovnog duha grada. Ta, piškenje je osnovna, nezadrživa, fiziološka potreba. Ima Brisel i djevojčicu koja piški, tek da se zna, i psa, naravno. Da Vinčijev kod smo gledali isto veče ležeći na krevetima u sali veličine omanjeg stadiona.

Atomijum noću

Brisel je jedan od onih gradova koji na oko sigurno nije najatraktivniji koji ćete vidjeti, ritam njegovih ulica bi vam se mogao učiniti anemičan, vjetar i sivilo tokom većeg dijela godine bez sumnje nećete obožavati. Pseći izmet razmazan po prljavim ulicama bi među usputnim prolaznicima mogao razviti misao da je centar evropske administracije grad bez duše. Međutim, Brisel je istovremeno jedan od onih gradova u kojem biste mogli živjeti jer je pitom, dovoljno velik na vas ne guši, dosadnjikav taman onoliko koliko je svakom razumnom čovjeku povremeno neophodno da ne bi sagorio od uzbuđenja. Toplih ljetnjih noći dok šetate kaldrmom iz ko zna kojeg vijeka pokraj romantičnih restorana zagasitog osvjetljenja iz kojih dopiru lagane šansone, zvukovi iz kuhinje i žamor gostiju mogao bi vas zapuhnuti miris Mediterana ili atmosfera pariskih bistroa. Takav je Brisel, čaroban u svojoj jednostavnosti, gostoljubiv i nenapadan. Ako nedjeljom naiđete pokraj crkvenog crnačkog vjenčanja, mogli biste na momenat pomisliti da se nalazite u američkoj Atlanti 60-ih godina prošlog vijeka, a već sljedeći vikend tokom sedmice kongoanske kulture, osjetićete neiskvareni duh Afrike. Usljed jakog uticaja okeanske klime i mirisnog vazduha s Atlantika, Brisel je čas nježan u svojoj nenametljivosti, čas germanski krut i nepristupačan.

Nigdje se kao u Briselu nisam osjećala ženstvenije i privlačnije. Štaviše, za nepun mjesec dana boravka u njemu dobila sam više komplimenata nego u svom gradu za cijeli život. Često su to bili krajnje simpatični i nepotrebno laskavi komentari na račun izgleda bez ikakvih krajnjih namjera, zbog čega su posebno prijali. Čak i dobacivanja za koja naslućujete da nisu najprimjerenija, pa i na tom valonski iskrivljenom francuskom, zvučala bi melodično. Svakoj ženi povremeno treba dokaz da je poželjna. Nije rijedak slučaj da vam muškarac priđe na ulici i poželi da vas upozna i izvede na piće. Ili da vas u diskoteci prosto zgrabi i poljubi, pa šta bude. Tek kasnije, tokom posjete Njujorku sam shvatila ovu pomalo navalentnu samouvjerenost koja je rezultat činjenice da datu osobu koja vam se svidi vjerovatno više nikada u životu nećete sresti, zbog čega ukazanu priliku ne propuštate. Za to vrijeme u Banjaluci je vladalo sljedeće pravilo udvaranja: Raskinuli momak i djevojka nakon dvije godine gledanja. Tako je valjda u malim sredinama. Ljudi misle da imaju sve vrijeme svijeta, da će oni koje svakodnevno sreću uvijek biti tu, vječito se nadajući boljoj prilici.

50 cent-a sam srela u teretani u koju sam išla, a u kojoj je svojevremeno trenirao i Žan Klod Van Dam. Čim sam ga vidjela, tog Kongoanca, ne Van Dama, znala sam da tu neće biti čista posla. Ubrzano bih disala, u ušima mi je tutnjalo i sva bih se zacrvenila svaki put kada bi se našao u mojoj blizini. Njegove duboke tamne oči krile su ponor generacijama proživljavanog bola. Bila sam sigurna da je u pitanju neko čiji su preci preživjeli pakao izbjeglištva iz sopstvene zemlje. Svejedno sam pogledom tražila njegove bicepse koji su provirivali ispod majice svakog časa prijeteći joj da će popucati. Gabaritima, svilenom crnom maramom kojom je obmotavao glavu, bojom kože i činjenicom da ga srećem samo u teretani sa muzikom u ušima me je podsjećao na 50 cent-a, inače se zvao Manu i bio je puno mekši od čuvenog američkog repera čija muzika mi je u to vrijeme bila svojevrstan ventil od stresa prouzrokovanog kulturnim šokom. Svaki susret sa tim najdubljim očima koje sam ikad vidjela za mene je bio preloman, onaj trenutak kada vam se čini da je neko samo jednim pogledom u stanju da pronikne u vašu dušu; trenutak kada znate da volite baš sve što taj neko jeste jer je sve ono što ste vi sami i sve ono što ste željeli da postanete; trenutak kada nekog ugledate prvi put i shvatite da ste ga oduvijek poznavali i da su vaše sudbine predodređene jedna drugoj. Da Kongo nije bio žrtva belgijskih kolonizatora, dugo bih čekala takav trenutak.

Kongo na ulicama grada

Nažalost, belgijski kralj Leopold II bio je nezapamćen tiranin, dio istorije kolonijalizma, imperijalizma, ropstva i genocida u Africi, a nadmašio je i neke od najvećih zločinaca XX vijeka. Kao apsolutni vladar teritorije koja je 76 puta veća od Belgije vladao je pomoću radnih logora, sakaćenja tijela, mučenja, smaknuća i privatne vojske. Vjeruje se da je tokom 30 godina njegovog monstruoznog vladanja Kongo izgubio polovinu stanovništva. Masakrirao je oko 10 miliona ljudi među kojima se ne ubrajaju žrtve sakaćenja.

Oko mene je za to vrijeme obigravao jedan vrlo simpatičan i zgodan, nešto stariji Alžirac koji me je već nakon drugog susreta pitao da li pijem i pušim i koje sam vjere. Bio je vidno razočaran mojim odgovorom i teška srca će se kasnije, saznavši za vjeroispovijest moje cimerke, pokušati prešaltati na nju. Žalosno je to koliko nas određene stvari sputavaju, koliko su boja kože, religija, etničko porijeklo važne odrednice identiteta pojedinih ljudi, duboko ukorijenjene u samu suštinu nečijeg bića, nikad ga ne napuštajući i ne dozvoljavajući mu da bude slobodan i srećan. Ne laskam sebi, više navodim kao moguć primjer, ali mora da sam mu dugo ostala tiha patnja. Čak i u takvoj, multikulturalnoj sredini. Sad kad razmišljam o tome sjetim se da na ulici nećete tako često sresti mlade parove koji razmijenjuju nježnosti ili prosto šetaju držeći se za ruke. Dan zaljubljenih je, s druge strane, komercijalizovan do te mjere da više ne znate da li je crveno svjetlo na semaforima koje je tog dana u obliku srca slatko ili previše. Meni je slatko, a vi kako hoćete.

Dan zaljubljenih u saobraćaju

Kada mi je brat, zatekavši se u Briselu svojim poslom, te zime došao u posjetu i donio ajvar i kafu, bila sam van sebe od sreće. Nigdje u Briselu nisam mogla naći prženu kafu za kuhanje, a nije da nisam tražila i pokušala sa mnogim koje su mi preporučili. Kad god su imali slobodno vrijeme, Urke i Ilija su me zvali da se družimo. Provela sam ih po centru Brisela, pokazala čuveni trg Grand Place na kojem smo, naravno, popili neko crno pivo, ja sam uživala u pjeni i pravljenju brkova dok su njih dvojica u njima svojstvenom stilu komentarisali esnafske građevine iz XVII vijeka koje su ušle na UNESKO-v spisak svjetske baštine u Evropi, a među kojima su najpoznatije Kraljevska kuća, Muzej grada i Gradska skupština. Zatim smo posjetili Makenen Pisa koji je, uprkos činjenici da je imao ormar sa skoro 1000 odijela, bio go. I konstantno je bio go, tokom cijele godine, ja ga nijednom nisam vidjela obučenog. Podsjetiću vas da nije u pitanju nikakav maneken nego bronzana figura dječaka koji piški, a koja je, pomalo razočaravajuće, malecka. Sjećam se da sam bila zatečena. Naime, kip je visok samo 61 cm. Moj sin je na rođenju imao 57, pa vi vidite. Niti jedan dječak od neke 2,5 godine kada nauči da piški stojeći nije toliko nizak, niti fizionomije Maneken Pisa. Ako se ima u vidu da je i ovaj replika posljednjeg ukradenog ne vidim razlog zašto ga nisu mogli povećati za pola metra. Belgijanci stvarno imaju smisla za humor. Da li su uz to i škrti? Ne znam i ne volim generalizovati. Ono što znam je da bi u studentskoj menzi ili kafiću svako baš svaki put plaćao samo svoje. Čak i nakon što sam uspješno odbranila završnu tezu i izvela profesora na piće, on je odbio da platim za njega. Takođe mi je bilo neobično kad se neko ponudi da vas poveze autom ne do vaše kuće, nego tek do najbliže autobuske, tramvajske ili metro stanice odakle možete nastaviti dalje redovnom linijom javnog prevoza koju inače koristite. Kad smo već kod automobila, ne mogu a da ne spomenem činjenicu da su svi maheri za paralelno parkiranje: između vozila uopšte nema razmaka, sva se naslanjaju jedna na druga i opet nijedno ne djeluje zagrebano ili oštećeno. Naravno, možda je to rezultat činjenice da su svi prilično skromni kad je u pitanju izbor automobila, važno je da su funkcionalni, ne skupi.

La Grand Place

Nakon obilaska šetališta u centru grada i zgrade opere, moji gosti su me pitali može li se u Briselu ručati za pet evra po koliko su dobili od organizatora za slobodno poslijepodne. Odvela sam ih kod sultana dobre hrane gdje se za 2,5 evra moglo pojesti pola pečenog pileta uz veliku porciju krompira i kesicu kečapa. Nakon toga sam ih častila čuvenim toplim belgijskim vaflima prelivenim čokoladom od kojih im se zavrtjelo u glavi. Bili su toliko oduševljeni da su smazali po još jedan i onda bi se, izbacivši stomake, počeli šaliti na račun sopstvenih dimenzija. Urke i ja kad izađemo iz tramvaja na naše mjesto odmah stane devet Belgijanaca. Ajde, Urke, šta si se raširio, autobus Japanaca čeka da se uslika pored te snježne kugle koju si skroz zaklonio. Vanjka, je li im dovoljno široka Gospodska ulica da ne moramo hodati na kant?

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Zanimljivo je da sam ih, iako sam znala da dolaze u Brisel i da će mi se javiti, zapravo srela na ulici. Divni su ti, naizgled slučajni susreti koji nas podsjećaju kolika je snaga bliskosti sa pojedinim ljudima koje volimo. A Ilija je došao u pravom trenutku, kao melem na ranu, doza smijeha i energije koja te prosto preplavi i ispuni, kao najbolja terapija. Njihova razdraganost pred novim je toliko zarazna da nisam odbila put u Amsterdam uprkos činjenici da nisam imala validne papire za ulazak u drugu zemlju. Pretpostavljate, to je bilo dok smo bili građani drugog reda, viza za Belgiju koju sam dobila pred dolazak nije bila Šengen, a jedan tranzit sam već iskoristila u Minhenu prilikom presjedanja, a još uvijek sam bila u procesu dobijanja boravišne dozvole. Znam da ovo mlađim generacijama zvuči komplikovano, ali tako je bilo. Srećom, znala sam da među zemljama EU nema granica, te da moj fizički izgled ničim ne odaje moje geografsko porijeklo, a nisam namjeravala da se bavim sumnjivim ili kažnjivim radnjama. Jednom sam isto tako iz Danske prešla u Švedsku. Vođe puta su mi rekle da se držim Afrikanaca i da me niko neće provjeravati. Tako je i bilo, pomoglo je i što sam plava, a jedan Danac se sa mnom vrlo srdačno ispričao na danskom. Klimala sam glavom i osmjehivala se, te ni u jednom trenutku nije posumnjao da ne razumijem niti jednu jedinu riječ. Svejedno, trebalo je za to hrabrosti, ne možete mi to osporiti. Uglavnom, priča o jednom od najradikalnijih gradova na svijetu se ne može sažeti u nekoliko rečenica, stoga je ovom prilikom neću ni počinjati.

Manneken Pis

Brisel je grad psećih govana. Mislim da su dva dana u ovom gradu sasvim dovoljna da zauvijek izgubite želju da imate psa. Malo je reći da su briselski psi ružni, smrdljivi, bezlični iako su apsolutno svuda dobrodošli i to bez onih napadnih naljepnica sa psećim šapama i natpisa pet friendly. Vaši ljubimci se mogu njuškati i maziti po bankama i poštama dok plaćate račune, bez problema zapišavati sredstva javnog prevoza kojim se vozite, donijeti vam s izloga veći broj štikli koje namjeravati kupiti. Oduvijek sam smatrala da psima nije mjesto u zatvorenom i da njihovu prirodu ne treba sputavati životom u stanovima. Ovdje sam se uvjerila koliko neki ljudi u svojoj usamljenosti mogu biti odvratni i koliko ne zaslužuju pse jer ih potpuno upropaste sopstvenom morbidnošću. Većina pasa koje sam srela poprimila je sve one najgore osobine svojih gazda. Neki ljudi su prave životinje. Zaboravila bih na ovo da godinama kasnije kod nas nije zaživio trend udomljavanja pasa. Najglasniji promoteri ove prakse, koji vam savjetuju da sklonite s ulice ofucane avlijanere, su upravo oni koji su za svoje čistokrvne šampione uložili pravo bogatstvo. Svoje mezimce s pedigreom su pravovremeno osakatili da se ne bi kojim slučajem potjerali s kakvom olinjalom lutalicom.

No explanation needed

U pauzama od učenja bih šetala, uvijek nastojeći otkriti neke nove ulice. Baš svaki put bih, poput očaranog djeteta, mahnula konjanicima u policijskim uniformama kad god bi patrolirali gradom. Podjednako očarana sam obilazila belgijske pijace diveći se izloženim vrstama maslina, zrnevlju meni nepoznate namjene i minijaturnim remek-djelima od čokolade. Miris crkvenog bosiljka i boja lavande me i danas podsjete na riznice začinskog i aromatičnog bilja koje bi vrijedni domaćini prodavali uz puno elana. Pomalo tamne, izborane kože i toplih osmijeha nisu se mnogo razlikovali od naših starih prnjavorskih težaka. Vrijednog i dobrodušnog čovjeka lako je prepoznati.

Leopold park

Put bi me najčešće, zbog blizine naselja, navodio prema parku Leopold koji se nalazi u evropskoj četvrti, u blizini sjedišta Evropskog parlamenta. U ovom parku su smješteni i Kraljevski belgijski institut prirodnih nauka i biblioteka Solvay. Voljela bih zastati pokraj jezera i posmatrati divlje patke, barske kokice, egipatske guske, te rijetka drveća, ostatke botaničkog vrta koji su rasli u ovom urbanom okruženju. Iako u Briselu nije padao snijeg i jezero se zimi ne bi zaledilo, patke su uvijek bile tu podsjećajući me na Holdena Kolfilda i njegovo čuveno pitanje Where do the ducks go in the winter? Izgleda da ostaju tu gdje jesu. Iz parka se može uzeti metro na stanicama Šuman ili Malbek, koja će godinama kasnije biti meta bombaškog napada. Naravno da ću tad pomisliti ne samo na sve žrtve tog terorističkog napada i da li sam nekog među njima svakodnevno sretala u metrou dok su išli na posao, nego i da li sam se ja mogla zateći na njihovom mjestu.

Where do the ducks go in the winter?

Drugih dana bih se uputila ka Luksemburškom trgu koji sačinjavaju restorani i barovi u kojima se redovno održavaju tzv. srećni sati namijenjeni prvenstveno zaposlenima i članovima evropskih i drugih udruženih organizacija koje se nalaze u neposrednoj blizini. Staklene institucije Evropske unije stršale su kao nepomirljiv kontrast ostalim građevinama u Briselu, ali bilo je nečeg rogobatno privlačnog u njima. Znali smo tamo povremeno otići na piće koje je, usput rečeno, bilo basnoslovno skupo pogotovo u odnosu na cijene u drugim dijelovima grada. To bismo činili nakon predavanja najviše da udovoljimo hiru prijateljice Milje iz Subotice čije ambicije nisu bile nimalo skromne. Punih usta bi odmjeravala mlade, uredno podšišane službenike savršenih plavih odijela i identičnog, školski prefinjenog engleskog akcenta. Naše kolege Belgijanci bi se tako upeglani, u košuljama i odijelima divnih krojeva, uz obaveznu kravatu, pojavili na ispitima. Sjećam se kako smo svi, kad smo dočekali prvi ispit, bili zapanjeni njihovim izgledom. Čak ni jedini, uvijek uštogljeni Britanac sa naše godine, nije bio utegnut poput njih. Nije da smo mi ostali bili aljkavi ili nemarni, nego prosto svakodnevni. Takvo poštovanje ne samo profesora i institucije obrazovanja, nego uostalom i samog čina ispita nama je bilo potpuno strano.

Uniformisani konjanici na dužnosti

Svakim putovanjem rastemo, svakim susretom učimo i postajemo bogatiji, svakim korakom otkrivamo dio sebe. Ako mene pitate, putovanje je, zapravo, najkraći i najbrži put do samospoznaje. Po povratku iz Brisela imala sam napade panike, gušenja i neobjašnjiv strah od ponovnog života u gradu rođenja. Čežnja za Briselom postala mi je prevladavajuća strast. Naravno, vrijeme je učinilo svoje. Međutim, ono što sam shvatila godinama kasnije, pogotovo tokom usamljenih šetnji u ono doba godine i dana kada su ulice grada puste jeste da sam to i dalje ista ja, gotovo istog raspoloženja i životne energije. Šetajući Briselom ili Banjalukom koja je u međuvremenu postala podjednako zapuštena i prljava i ne zaostaje za količinom psećih fekalija, kada sam prepuštena tišini sopstvenih misli, uviđam istovjetnost svog duha i intenzitet unutrašnjeg svijeta i emocija. Naravno da je iskustvo putovanja preoblikovalo moju sveukupnu filozofiju, obogatilo moje spoznaje svijeta, oslobodilo me brojnih predrasuda, ali to sam i dalje ona ista ja, povremeno malodušna, nesigurna i umorna od ljudi, povremeno vedra, samouvjerena i društvena. Najzanimljivije u svemu je što ovo saznanje nije zastrašujuće, nego smirujuće. Ne znam, doduše, treba li to da me plaši. Kad smo sami sa sobom, najmanje je važno na kojoj tački planete se nalazimo. Mi sebe možemo na kratko zaboraviti pred veličanstvenošću umjetničkog djela genija iz drevnih vremena ili ukrotiti u grandioznom hramu u kojem na momenat doživimo bliski susret s onozemaljskim, možemo se i potpuno prepustiti odsustvu misli i obzira pred snagom privlačnosti koja razdire, ali mi sebe uvijek i svugdje nosimo sa sobom. Ne možemo pobjeći od sebe baš kao ni od snažnih, prepoznatljivih mirisa koji potpuno obuzmu naša čula, stvarajući nove uspomene ili budeći sjećanja zbog koji na momente zadrhtimo od neke čudnovate ustreptalosti.

Ти си моја, ипак

Ти си честа слика моје жалосне љубави
Ти си моја самоћа у којој смо присутни обоје
Ти си моја Синагога ограђена жицом 
Ти си моја нарочито у ово доба, поготову сада
Ти си мој разговор који се у почетку односио на нешто друго
Ти си мој Пабло Пикасо и његова љубав према непојамном
Ти си моја игра која почиње каменчићима
Ти си моја Сахара са једним цветом па чак и без њега
Ти си моја девојка о којој ти нисам говорио
Ти си мој племић који је некада живео на Кавказу неки Всволд
Ти си мојих неколико година од оне ноћи
Ти си моја жена – поноћни воз са једним путником
Железара у каменом добу – ты моя русская земля
Једина жена коју мењам сваког дана
И прави смисао толико хваљених слобода
Ти си мој херој који се постидео и ипак починио издајство
Ти си моја љубав славних људи
Ти си моја јуначка љубав како сам већ рекао
Ти си моја обећања која никада нису ништа значила
Ти си моја љубав иако сам без ње као што је познато
Ти си моја, ипак

Тако је било одувек и узалуд сам се бунио и срамотио обоје
Ти си једна ствар коју је волела једна жена
Ти си једна жена колико и свака друга
Ти си моја упркос познатим истинама
То су бедни подаци којима располажем
То су сва дела моје извитоперене љубави
То сам све могао лепше рећи али нема разлога
Ионако само нагађам и претпостављам
Ти си моја болест болешћу излечена
Ти си моје дете ти ништа не разумеш
И ја дословно морам рећи – да те волим

Матија Бећковић

Neki meni susreti bliski

Fotografije preuzete uz dozvolu. Borislav Brezo, za Imperativ.

Dugo odgađam pisanje utisaka nakon jednog od najznačajnijih književnih događaja koji će nesumnjivo obilježiti kulturnu godinu u našem gradu. Razloga je više, a najvažniji je taj što znam da šta god napišem to neće biti dovoljno dobro. Zato neću ni pokušavati da vjerno dočaram atmosferu koja je vladala prije, tokom i poslije ove književne večeri. Novinari koji su pratili cjelokupan susret sa najvećim piscem naših jezika s kraja XX i početka XXI vijeka su odradili sjajan posao. Ja ću s vama podijeliti tek nekoliko nasumično izabranih crtica.

52440856_385774865584383_7270341761870856192_n

***

Imala sam užasnu tremu. 400 duša u punoj koncertnoj sali najveće institucije kulture u našem gradu i šire. Ne čuje se disanje. Samo onaj davno zaboravljeni smijeh iz srca i spontani aplauzi. Svi sjede mirno i intenzivno upijaju svaku riječ. Prva ja, omađijana, bez ikakve predstave o vremenu i prostoru. Jergović, vidno zatečen brojem posjetilaca, iskreno dirnut ukazanom pažnjom publike, pomalo rumen u licu, baš kao i ja. Razlog mog rumenila je, ako izuzmem adrenalinsku euforiju, boja njegovog glasa koja grije. Ono nešto djetinje što je zadržao u sebi. Zarazna toplina koju širi. Ko god je bio na ovom predivnom druženju otišao je kući bogatiji, smireniji, oplemenjeniji, a izrazi zahvalnosti za organizovanje ovog susreta stizali su sa svih strana. 

***

Važno je pisati o onome o čemu se ne može pisati, o onome o čemu je nedopustivo pisati i o onome o čemu nikom ne bi pisao.

***

Dok sam čitala roman „Dvori od oraha“ pitala sam se kako ikome pored Jergovića uopšte padne na pamet da piše. Mislim, čemu? Nakon Rute mi tek nije bilo jasno. Pa da je samo nju napisao zaslužio je Nobelovu nagradu.

Branko Mikoci naježio se kada su ga pogledale oči Rute Tannenbaum. Bile su to najveće oči koje je on u životu sreo i djelovale su pametnije i starije, ne samo od tog šestogodišnjeg djeteta nego i od svih ljudi koji su se našli u dvorani za baletne probe… U tim starim i pametnim dječjim očima Mikoci je našao ono što je uzalud tražio od svojih glumica kada bi im govorio da ne mlataraju rukama, jer to nije gluma nego težak oblik neurastenije, kakvome je mjesto u Stenjevcu a ne u Hrvatskome narodnom kazalištu…

„Ruta Tannenbaum“ je priča o djevojčici jevrejskog porijekla Lei Dajč, najmlađoj glumici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, čudu od djeteta, hrvatskoj Širli Templ i Ani Frank koja je svoju uspješnu glumačku karijeru završila u Aušvicu. Teška i potresna priča puna ironije svojstvene samo Jergoviću, a opet nekako, uprkos stravičnoj tematici koju obrađuje, prelijepa. Ne znam to objasniti. Jergović umije u ljudima probuditi prijatne emocije, one duboke, najljudskije. Nemam adekvatnih riječi kojima bih objasnila raskoš njegovog talenta, širinu njegove perspektive, dubinu zapažanja, intenzitet emocija koje pokrene,..

Sve važno što čovjek o sebi može reći, svaka istina o njemu koja biva izrečena u tišini, kazuje se očima. A glumci koji ne igraju očima, nego se krevelje, mlataraju rukama i topoću po sceni, vjerovatno jesu najmnogobrojniji i publici najrazumljiviji, jer su joj i najsličniji, ali oni, zapravo, i nisu pravi glumci nego su žongleri, koji ne znaju čak ni žonglirati, i deklamatori, koji nikada nijedan tekst nisu u stanju uvjerljivo izgovoriti jer sve što govore, oni govore poput Čehinja po opatijskim i dubrovačkim plažama, koje se sunčanim naočalama ne brane od sunca nego sakrivaju svoje sitne i pohlepne svinjske očice koje, kao i oči većine naših glumaca, uspijevaju dočarati samo jedno duševno stanje: blagu predjesenju tupost raskvašene slavenske duše.
A ta ga je djevojčica gledala na stotinu načina koje je on mogao prepoznati, i još na najmanje toliko načina koji su mu nepoznati, ali zbog kojih kazalište i postoji. Da nije očiju, predstave bi se igrale u mraku.

52281336_386353365248161_6862420216366759936_n

Snažan i veoma važan roman, moglo bi se čak reći i vječito aktuelan, nažalost. Ne znam (nisam toliko toga čitala) i ne vjerujem da je iko dosad u književnosti na ovakav način obradio stvarne nacističke strahote. Jergović svojim književnim likovima od kojih su neki, kako kaže, samo to, dakle književni, a drugi stvarni, daje stvarne osobine. Savršeno ih portretira, baš kao ljude od krvi i mesa, sa svim vrlinama i mračnim tajnama, sa ljudskim slabostima, vrlo vjerodostojno i autentično. Stvarno sam fascinirana kako neko piše tako kvalitetno o zastrašujućim istorijskim činjenicama, besprekorno, izvanredno, čarobno! Ako trebate pročitati samo jednu knjigu o užasima holokausta, neka to bude ova jer istinsko saosjećanje može probuditi samo jedna ovakva priča, nikako neka koja ljude svede na brojeve i prikaže potpuno crno-bijele. Ovo je knjiga koja će zauzeti posebno mjesto na vašim policama. Ono počasno.

…Zbog toga nisam pobornik pisanja o žrtvama kao žrtvama, jer smatram da to nema prvelikog smisla. Pišući roman o Ruti Tannenbaum, bilo mi je jako stalo da Ruta bude neka neugodna, nepristojna, bezobrazna i nesimpatična djevojčica, iz mnoštva razloga. Najvažniji razlog je taj što postoji neki neugodni, plačljivi stereotip prikazivanja žrtava kao anđela, kao dobrih ljudi. Kad prikazujemo žrtve kao ultimativno dobre ljude, mi ne činimo dobro eventualnoj uspomeni na njih, a pri tome i lažemo. Nisu Nijemci ubijali Jevreje zato što su Nijemci bili zli ljudi, a Jevreji dobri. Ne, oni su ubijali Jevreje zato što su Jevreji bili Jevreji. A ti Jevreji bili su ljudi kao i bilo koji drugi, bili su različiti ljudi – dobri, zli, pokvareni, pošteni, časni, nečasni, znači cjelokupan raspon ljudskosti. To je ono što književnost i kinematografija koji se bave holokaustom najčešće zaobilaze i u to se ne dira. To se ne radi da bi se odalo priznanje žrtvama, već se to radi da bi se olakšala savjest nas živih i da bi se mi prikazali kao jedna nevina i nedužna skupina ljudi, koja u tom žtvovanom svijetu vidi suštu dobrotu. S druge strane, krvnici se prikazuju kao sotone u ljudskom obliku, upravo zato da bi se prikazali različitim od nas…

***

Prije nego što ću krenuti na samo druženje, Kristina iz Sarajeva mi šalje poruku da pita imam li dva primjerka našeg koncepta i pitanja koja smo pripremile za našeg gosta. Govorim da nemam, da sigurno u Banskom dvoru ima štampač, ali budući da ću svakako prolaziti kroz grad, neće mi biti teško svratiti negdje odštampati. U blizini moje zgrade nalazi se jedna fotografska radnja, ulazim i pitam mogu li mi nešto odštampati. Niži čovjek dobronamjernog izgleda me pogleda preko naočala i rukom mi pokaza da prođem iza paravana. Dajem mu usb i govorim da mi treba dokument pod nazivom pitanja za Jergovića. On me upita imam li kakvo dobro pitanje i nakon što ih je pustio na štampanje, ustaje od računara, prilazi maloj plutanoj tabli, pažljivo skida jednu od prikačenih poruka i počinje da mi čita citat, odlomak iz Jergovićeve knjige „Otac“ koju je, kako će mi koji sekund kasnije reći, nedavno pročitao. Malo smo pričali o čuvenoj Olimpijadi u Sarajevu, on je već i zaboravio koje godine se održavala, ja nisam, baš zato što je se ne sjećam kao i on, i inače pamtim samo godine iz prošlosti koje nisu dio mog iskustva, malo o nesrećnom ratu koji nam je svima nešto oduzeo zauvijek se nastanivši duboko u samu srž naših bića i postajući snažna odrednica naših identiteta, malo o sličnostima i o istomišljeništvu,.. Nije mi naplatio štampanje. I sad, svaki put kad pomislim na svu počastvovanost što mi je ukazano povjerenje da vodim razgovor sa Miljenkom Jergovićem, na privilegiju da baš ja sjedim pored njega i uživam u veličanstvenosti i izuzetnosti svakog trenutka, da i ja, na neki način, jednog dana, postanem dio neke lijepe istorije našeg grada, ja se sjetim ovog simpatičnog vlasnika i radnika u fotografskoj radnji i osjetim zahvalnost na tom susretu.

***

Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 1966. godine gdje je završio čuvenu sarajevsku Prvu gimnaziju koju su svojevremeno pohađali, između ostalih, i Gavrilo Princip i Ivo Andrić. Diplomirao je na odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakuleta Univerziteta u Sarajevu. Autor je oko 50 knjiga među kojima su zbirke poezije, pripovijetke, romani, eseji, dramski tekstovi, novele, feljtoni, epistolarni, odnosno romani u vidu prepiske sa Svetislavom Basarom i Semezdinom Mehmedinovićem. Takođe je autor nemalog broja novinskih tekstova, a najpoznatije su njegove kolumne iz serijala Sumnjivo lice i Subotnja matineja koje izlaze u Jutarnjem listu. Od 1993. godine živi i radi u selu nedaleko od Zagreba.

Miljenko Jergović dobitnik je brojnih, najprestižnijih domaćih i inostranih književnih nagrada, a djela su mu prevedena na više od 20 jezika. Preciznije, do sada je izišlo ravno stotinu prevedenih izdanja njegovih djela na ukupno 23 jezika što govori o prijemu njegovog opusa izvan granica matične kulture. Osim što se toj brojci niko sa naše književne scene nije približio, isto tako dočekati za života izabrana djela u našoj kulturi rijetka je privilegija. Naime, izdavačka kuća “Fraktura” iz Zaprešića u prvom kolu izabranih djela pored tri stara davno rasprodana naslova (Sarajevski Marlboro, Dvori od oraha i Hauzmajstor Šulc) uvrstila je i novu knjigu pod nazivom “Imenik lijepih vještina”, svojevrsnu kompilaciju portreta Jergoviću zanimljivih pisaca, ali i kreativaca iz drugih umjetničkih grana (kao što su likovna, filmska i pozorišna umjetnost).

Nagrade koje su pratile književni put jednog od najznačajnijih i najplodnijih pisaca ne samo regiona, teško je nabrojati. Samo u prošloj godini dobio je uglednu književnu nagradu „Milovan Vidaković“ koju u organizaciji Kulturnog centra Novog Sada dodjeljuje Međunarodni književni festival proze, te prestižnu njemačku nagradu „Georg Dehio-Buchpreis“ za ukupno prozno djelo. Tom prilikom, na laudaciji povodom nagrade njemačka novinarka Doris Akrap naglasila kako Jergović nije ni bosanski ni hrvatski, pa ni balkanski nego evropski i svjetski pisac.

Još njegova prva, vjerovatno i najpoznatija i najuspješnija zbirka pripovijedaka, Sarajevski Marlboro koja govori o haotičnoj svakodnevici života u zaraćenoj BiH osigurala mu je međunarodno priznanje kada je 1995. godine za nju dobio nagradu za mir „Erih Marija Remark“ grada Osnabrika, te nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“, a još kao mlad pjesnik, davne 1988. godine,  dobio je nagrade „Mak Dizdar“ i „Ivan Goran Kovačić“ za svoju zbirku poezije „Opservatorija Varšava“. Za roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove” 2012. godine dobio je poljsku književnu nagradu Angelus, jednu od najvažnijih evropskih književnih nagrada koja ga je svrstala u red najvažnijih srednjoevropskih pisaca. Bilo ih je još, zaista, pregršt (Njegoševa nagrada za roman “Rod”, Premio internazionale città di Cassino Letterature dal Fronte za “Sarajevski Marlboro”, Meša Selimović za roman “Ruta Tannenbaum”, Premio Napoli za poeziju “Hauzmajstor Šulc”, Premio Grinzane Cavour, italijanska književna nagrada za “Mama Leone”,..).

Ono što je jasno jeste da gotovo nema djela koje je izišlo iz pera jednog od najproduktivnijih savremenih književnika a koje nije prepoznato i vrednovano bilo od zvanične kritike i stručne javnosti bilo od strane čitalaca. Zanimljivo je spomenuti nedavnu izjavu profesorice na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, Lejle Turčilo koja kaže da kome obeća testamentom ostaviti kompletan opus Miljenka Jergovića može biti siguran da veći izraz ljubavi od nje doživjeti ne može. Ona njegova djela svrstava u tzv. knjige „za uvijek“.

52392594_1013716045685239_4978940288132186112_n

Na svojoj zvaničnoj veb stranici, Miljenko Jergović pokrenuo je rubriku “Ajfelov most”, tačnije književni online časopis koji je ime dobio po starom austrougarskom pješačkom mostu preko Miljacke u centru Sarajeva. Pokrenut je kao biblioteka u kojoj je izašlo nekoliko knjiga, a među autorima na mostu nalaze se imena poput Semezdina Mehmedinovića, Ivane Simić Bodrožić, Ivana Lovrenovića Teofila Pančića, Muharema Bazdulja, Ante Tomića, Ranka Risojevića, Velibora Cvijetića, Vladimira Šagadina, Orhana Pamuka, Vladimira Pištala, Borisa Dežulovića, Marine Vujčić, Davida Albaharija, Mirka Kovača, Dragana Velikića, Senke Marić, te ostalih autora koje je izabrao Jergović.

Književno druženje organizovalo je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“. Sa Jergovićem je uoči promocije razgovarala naša Saška Madžar, PR „Imperativa“ za Glas Srpske, a nakon promocije svoje utiske podijelili su i novinar portala Mondo.ba, Siniša Stanić, Milan Rakulj za Nezavisne novine, te Glas Srpske i Buka Magazin.

Zatočenici sopstvenih zabluda

Naslovna i sve fotografije u tekstu, za Imperativ: Borislav Brezo

Vladimira Tabaševića, ovogodišnjeg laureata Ninove nagrade ugostili smo posljednji dan mjeseca februara u Vijećnici Banskog dvora. Sa Vladimirom smo razgovarali o ratu i izbjeglištvu, o životu u siromaštvu i klasnoj podijeljenosti, o usvajanju jezika, o savremenim mitovima i tome koliko smo zatočenici sopstvenih zabluda, o žrtvama i milosrđu, o ježevima i ježenju, o skijanju i sankanju, o Brehtu i pozorištu, o hrenovkama i hreeenovkama,.. Raspoložen i elokventan gost inspirisao je publiku na aktivno učešće u razgovoru, a zanimljive teme koje su varirale od ozbiljnih filozofskih preko duhovitih do svakodnevnih životnih i, naravno, književnih predstavljaju samo djelić predivne večeri koju je organizovalo Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“.

U tekstu, ili preciznije rečeno, u dijelovima koji slijede pokušaću da vam prenesem dio razgovora sa Vladimirom i predstavim samo neke od mnogobrojnih tema kojih smo se dotakli, stoga ne zamjerite što ovo neće imati složenu i pretjerano logičnu strukturu. Sjećanje je varljivo i neću se oslanjati na njega nego samo na pitanja kojima sam bila vođena i odgovore koje su zabilježili novinari. Naravno, ni ovog puta neću se ustručavati da sa vama podijelim svoje lične impresije o autoru i njegovom stvaralaštvu.

***

“Zabluda Svetog Sebastijana” je priča o turobnoj sudbini dječaka i njegovog odrastanja tokom ratnih trauma i raspada porodice, izbjeglištva, osjećaja nepripadanja novoj sredini, života u siromaštvu i klasnoj potčinjenosti, socijalnoj bezizglednosti, ali i priča o učenju maternjeg jezika u takvim okolnostima. Istovremeno, provlače se i druge važne teme kakva je i pitanje žrtve koja se negdje uvijek smatra moralno superiornom, teme lažnog milosrđa i pravdoljublja zarad sopstvenih interesa. Kao rimski vojnik, Sveti Sebastijan je progonio hrišćane, međutim kako je u srcu i sam njegovao vjeru u hrišćanstvo, on bi ih, zapravo, kad god su mu to prilike dozvoljavale, spašavao. U suprotnom bi ih podsticao na žrtvu zarad sopstvenih ideala. Vladimira smo pitali ko je ovdje sve u zabludi: sam Sveti Sebastijan, hrišćani koje spašava, njegove kolege dželati i o kakvim tačno zabludama je riječ?

Sveti Sebastijan je s jedne strane pošteđivao Hrišćane gde su okolnosti to dopuštale, a tamo gde to nisu dopuštale on je te koji su se kolebali, da li nešto da žrtvuju ili ne – ohrabrivao na žrtvu. Tako bi verovatno radio jedan pravi istinski progonitelj, jer kada neko počne da se koleba, on kaže – ‘ne, ne, nemoj da se kolebaš, baš je poenta da stradaš’.

Ta njegova dvostruka uloga bila mi je veoma zanimljiva, jer smo svi mi često u situaciji da neke naše realne prakse, koje imamo svakodnevno, ne koincidiraju sa našim uverenjima… Vrlo često imamo jedno ubeđenje o sebi, po pitanju nekih krupnih etičkih kategorija, da smo dobri, iskreni, pravdoljubivi itd, a u realnosti se događaju nepravde, laži, zabune, obmane. Ipak, ne možeš da kažeš da bilo ko od tih ljudi, koji su upleteni u tu priču, za sebe veruje da je obmanjivač, da je zao…

I onda, na tragu teze Simona Vejla da je ‘zlo senka dobra’, palo mi je na pamet kako u stvari svi mislimo o sebi i imamo predubeđenje da smo dobri, iskreni, pravdoljubivi i pošteni. U realnosti se dešavaju ratovi i ko zna kakvi problemi, ali ako se malo o tome promisli ispostavi se da su na svim stranama ljudi ubeđeni da rade dobro.

_MGL1551

***

Jedna od ideja u romanu je i ona da je put do pakla popločan dobrim namjerama koja podstiče na razmišljanje o dobročinstvu. Kod nas je negdje postalo pomodarstvo da se svi predstavljaju kao žrtve: majke su žrtve porodice, radnici su žrtve poslodavaca, građani su žrtve države/sistema. Zašto se svima lakše poistovjetiti sa žrtvom? I zašto se često plemenita djela i mučeništvo koriste kao opravdanje za osvetu u slučaju pretrpljene nepravde? Koliko te i takve žrtve pokušavaju umiriti savjest zbog sopstvenog nedjelovanja, a koliko je iko danas spreman biti žrtva zarad sopstvenih ideala, naravno ako izuzmemo fundamentaliste, pa makar i samo u nekom umjetničkom smislu, bez zloupotrebe drugih ili izabrane pozicije?

To ne znači da ne postoje objektivne žrtve, uvek, nažalost one postoje. Ali ono što je važno jeste da žrtve gotovo nikada nemaju glas da artikulišu svoju poziciju žrtve. Žrtve ćute, ne zato što nemaju šta da kažu, već nemaju načina, nemaju reči kojima bi progovorile. U dominatnom diskursu već su napravljeni određeni označljivi pojmovi kako je moguće i o kakvim žrtvama pričati.

Realne žrtve, naravno i dan danas postoje, ali ne postoji artikulisani diskurs, artikulisana ideja i pojmovni aparat kojima bi te žrtve propričale o sebi kao o žrtvama. A, vrlo često, ako si žrtva gotovo i nemaš vremena da o svojoj poziciji žrtve pričaš. Na neki način, ili nađeš načina da opstaneš, izađeš odatle i onda tek eventualno možeš sebe da se setiš kao žrtve.

Ali i to sećanje na sebe kao žrtve je jedna od tema romana, tj. kritika te vrste samosažaljevanja, samodoživljaja sebe kao žrtve, jer kada pričamo o sebi da smo žrtve vrlo često imamo neku vrstu interesa, ne u ekonomskom, već i u bilo kom drugom smislu… Često kada želimo da opravdamo svoj naum sebi kažemo – ‘da, to je zato što je meni neko tada uradio to, pa ja mogu danas da radim ovo’. I to je jedan od najtrivijalnijih mehanizama, unutrašnjih objašnjenja i razloga koje sebi dajemo, iz kojih proističu postupci čije konsekvence se kasnije ispostavljaju kao sigurno ne dobre.

***

Česta simbolika ovog romana, ali i nekih ranijih Tabaševićevih djela je simbolika ježa. Jedna se odnosi na to da je izmučeno i strijelama probijeno tijelo Svetog Sebastijana ličilo upravo na ježevo jer mu je iz leđa štrčalo neprebojivo mnogo strijela, nalik ježurkinim bodljama. Tu je i Vladimirova interpretacija izbora naslovne slike romana. On, naime, kaže da ako dugo i netremice gledamo u ježa na prvoj strani, vidjećemo da on narasta što je odlična uvertira za tekst koji slijedi. Sama posveta romana glasi “Nama, koji smo učili maternji jezik za vreme rata, često bez matere, ježili se“. Vladimir nas je podsjetio i na emotivnu uspomenu na Ćopićevu Ježevu kućicu, ali i na nimalo prijatnu sliku pregaženog ježa koju opisuje u romanu. Međutim, nije nam odao tajnu i objasnio šta sve znači „Jež sam iako tečem“.

***

Ćutanje tih dana upada u usta ljudima, a deca koja uče jezik za vreme rata moraju da nauče i to kako se ćuti i kad se ćuti, kako se priča i kad se priča.
Ljudi oko nas – ovi koji odustaju od jezika, odrasli, ćute jer negde se sprema zlo, šminka se, namešta, trti pred ogledalom, i ćutanjem računaju da ćemo se sakriti – ti ljudi ćute, a deca, sama onda, zapričana, uče taj jezik, ali tako što se, pre svega, uče ćutanju.
U ratu, odrasli, ujezičeni ljudi, uveliko ujezičeni, zagledani su samo, nemilice ćute, pa deca, tako, nauče neki svoj jezik, i značenje tišine.

Navedeni citat predstavlja samo jedan u nizu momenata inicijacije u jezik (i ježenje) u uslovima kada se jezik usvaja u djetinjstvu obilježenom ratom. Svi koji komuniciraju znaju da tišina nije odsustvo komunikacije. Pravo je pitanje možemo li danas govoriti i o nekim zajedničkim karakteristikama komunikacije tih generacija koje su, kako se često kaže, prerano sazrele i naučile ne samo kad treba ćutati, nego i šta znači tišina. Bilo bi zanimljivo sprovesti istraživanje da li im je jezik (s)vezan u čvor i da li su u stalnoj jezičkoj oskudici ili su otišli u drugu krajnost, prekomjerno ga konzumirajući kao hranu u stalnom strahu da će ostati bez nje.

_MGL1525

***

Kritika kaže da „Zabluda svetog Sebastijana“, nije samo roman o ratu, nego i o jeziku. Vladimir Tabašević pisanjem preispituje konvencije u književnosti i jeziku, svaka njegova rečenica je svojevrstan rebus, on stvara neki novi jezik koji čitaoci tek trebaju prevesti. U obrazloženju žirija se kaže da se on u ovom romanu potpuno predaje kontrolisanom jezičkom delirijumu. Tabašević menja perspektive i tehnike, da bi jezičke krhotine iz prvog dela teksta u drugom prikupio u slagalicu, priču koja će nam, na kraju, umesto izlaza ponuditi novi jezički i egzistencijalni lavirint. Stefan Tanasijević, još, kaže da je jezik u njegovim romanima mnogo više od pukog baratanja riječima. Jezički činovi imaju svoje učinke i nije slučajno da se jezik uči u kući zvanoj Ludvig – omaž Vitgenštajnu, prostoru tišine, bez smisla. Zato je ovaj roman posvećen i onima koji se jezikom bave.

***

Međutim, postoji i nešto više od samog jezika, ono nešto izvan jezika, ono što je jezikom neuhvatljivo. Jer postoje reči, misli o rečima i reči srca koje je nemoguće misliti i izreći drugačije osim životom. Koliko danas živimo?

Postoji jedan zanimljiv koncept koji se zove ‘FOMO’, a to je strah od toga da se nešto propušta, tj. da sve prolazi mimo nas. Danas živimo život, s obzirom na prisilu informatičke epohe i društvenih mreža, koji nas prisiljava da sve vreme budemo na bezbroj važnih mesta. Da, na primer, odemo na skijanje, da se tu slikamo, a vrlo često je to i glavni motiv. I onda živimo u tom svetu samoreprezentacije sebe i svog života koji nam se nameće da živimo.

I to je taj koncept ‘FOMO’, znači strah da se stalno nešto propušta. Celo vreme čovek ima osećaj zebnje da nije na pravom mestu. U bitnoj meri to je postignuto upravo fenomenom društvenih mreža kao takvih, na neki način smo svoje živote saobrazili diktatu tih medija, koji mi i ne prepoznajemo kao diktat. A to je jedna vrsta prisile da se živi na taj način.

***

Tabaševićev književni izraz je vrlo raskošan, neki kažu neobuzdan i razigran, književna kritičarka Vladislava Gordić Petković kaže da je on pisac koji naizgled obične pojave oko sebe imenuje na neobičan način, da iz poezije izvlači mnogo energije i smješta ju u prozu, da je jedna od važnijih distinktivnih odlika njegove proze ona lijepa hermetičnost koja poziva na otkrivanje, da svojim poetskim jezikom isporučuje metafore u malim paketićima i da komunicira kroz obilje riječi i slika,.. Iako pisci baš i ne vole da govore o tehnici pisanja, s obzirom na Tabaševićevu očiglednu preokupiranost samim jezikom, nisam mogla odoljeti da ga ne pitam koliko radi na brušenju i brzini rečenice svjesno se trudeći da bude prepoznatljiv, a koliko tu fluidnost postiže prepuštajući se toku misli. Vladimir nije baš pristalica riječi brušenje, ali je bio iskren i otkrio nam da, ipak, razmišlja, radi na tekstu, bira riječi, nije da nema i onih koje prosto same naviru i „izlaze iz glave“ u šta smo se, uostalom, mogli i uvjeriti tokom razgovora. Vladimir prosto fascinira svojim retoričkim sposobnostima.

_MGL1560

Tabašević ovo piše za svoju dušu udovoljavajući nekim svojim simboličkim potrebama, ispituje sopstveno shvatanje jezika, poigrava se, eksperimentiše,.. Dakle, roman je prilično zahtjevan za iščitavanje i razumijevanje obrađenih motiva, a već sam rekla i da je njegov stil potpuno drugačiji, krajnje autentičan i upečatljiv. Tabašević posjeduje osebujen jezički korpus i nevjerovatan talenat služenja jezikom, a njegovo stvaranje je daleko više od nizanja slika i žongliranja riječima. Svaka riječ u njegovom tekstu ima tačno, pažljivo, unaprijed osmišljeno i mjesto i značenje. Pojedine metafore su izvanredne, češće začuđujuće, ali sve su zadivljujuće. Zanimljivo je kako njegov mozak razmišlja, opaža i, konačno, imenuje i opisuje pojave oko nas.

Dakle, ukoliko je to ikako moguće, pokušajte da zaboravite na podrazumijevane i očekivane čitalačke okvire i navike i nemojte da se obeshrabrite ako ne možete, ma koliko revnosno i pažljivo čitali, doprijeti do potpunog smisaonog i semantičkog bogatstva teksta. Vladimir se ne dodvorava čitaocima, ne olakšava im, nije pretjerano ni razmišljao o recepciji, pogotovo ne u onom komercijalnom smislu, ali ne smatra čitaoce razmaženim niti površnim niti na bilo koji način podcijenjuje publiku. Štaviše, on kaže da se pokazalo da ne postoji prosečan čitalac, onaj neki famozni, umišljeni čitalački kapacitet koji nam sve vreme negde tu u vazduhu lebdi kao da postoje neki nesposobni ljudi da razumeju književnost, da se književnošću bave, da se interesuju za književnost. Ova vrsta priznanja učinila je knjigu dostojnom za najrazličitiji broj ljudi i mene to raduje. Dakle, ne moramo biti jezički (da ne kažem obrazovani) obdareni poput Tabaševića da bismo osjetili njegovo specifično iskustvo i kvalitet doživljaja svijeta i da bismo se s njim poistovjetili. Iako će, pogotovo nakon prvog čitanja, mnogo toga i dalje ostati nejasno, sasvim sam sigurna da ćete knjigu poželjeti da pročitate još jednom. Ja jesam, i to odmah (mislim poželjela da je pročitam drugi put). A poželjela sam da pročitam i prethodna Vladimirova prozna djela.

Pazite sad, da budem potpuno iskrena. Da ovu knjigu nisam „morala“ pročitati, vjerovatno bih odustala nakon četrdesetak stranica. O, kako mi je drago što nisam! Ne sudite o knjizi na osnovu korica, na osnovu slike koju mediji stvaraju o samom piscu, na osnovu vaše dosadašnje čitalačke prakse, na osnovu prvih stranica i površnog čitanja,.. Ovo je knjiga od koje vam prokuha mozak poput motora automobila čije kapacitete dovedete do krajnjih granica.

***

Vladimira Tabaševića javnost često etiketira kao najzapaženijeg mladog autora u postjugoslovenskim okvirima, jednog od najintrigantnijih mladih književnika današnjice, nekonvencionalnog ne samo zbog njegove književnosti već i ponašanja. Zahvaljujući nekim njegovim stavovima, nadalje, često se percipira kao svojevrsni enfant terrible srpske književnosti i kulturne scene. Mi nismo pristalice kategorizacija, ali ono što je sigurno, a što je na kraju poentirao jedan od posjetilaca promocije lijepo zaokruživši ovo nadasve inspirativno književno druženje jeste da će Tabaševićeva književnost ostati, tj. da će proći test vremena.

I što reče direktorica Imperativa, Vladimir Tabašević je imperativ!

_MGL1563

***

Vladimir Tabašević rođen je 1986. godine u Mostaru pod punim imenom Bošnjak-Tabašević Vladimir. Studirao je filozofiju na beogradskom Univerzitetu. Književnu karijeru počeo je kao pjesnik objavivši zbirke poezije Koagulum, Tragus, Kundak i Hrvatski kundak. Zastupljen je u pregledima i izborima savremene poezije: Prostori i figure (Službeni glasnik), Restart (Dom kulture studentski grad), Troje (Samizdat, B92).

Njegov prvi roman “Tiho teče Misisipi” osim što se našao u užem izboru za Ninovu nagradu osvojio je regionalnu nagradu “Mirko Kovač” za najbolju knjigu mladog autora. Njegov drugi roman “Pa kao” 2016. godine našao se u najužem izboru za Ninovu nagradu. I, napokon, neki bi rekli treća sreća, Tabaševićevo treće prozno djelo “Zabluda Svetog Sebastijana” ovjenčano je upravo, već spomenutom Ninovom nagradom. Vladimir Tabašević je, takođe, dobitnik regionalne nagrade za priču “Rat” u okviru festivala Biber. Svojevremeno je bio član pjesničke grupe Cache. Osnivač je i jedan od urednika internet časopisa Prezupč koji se bavio pitanjima klasnih odnosa u društvu. Živi u Beogradu.

***

Hvala vrijednom novinaru portala Mondo, Siniši Staniću što redovno isprati naše promocije i uvijek napiše jedan temeljan i kvalitetan izvještaj bez kojeg ni ja ne bih mogla ovako sadržajno ispisati svoj tekst. Njegov tekst možete pročitati ovdje, a onaj Glasa Srpske, novinarke Milanke Mitrić na ovom linku. Tu su i intervjui koje je Vladimir dao uoči promocije za Glas i Nezavisne novine čiji izvještaj iz ugla sjajnog Milana Rakulja s nestrpljenjem očekujemo.