Архиве ознака: Boja purpura

Uspješne ekranizacije kvalitetnih naslova za kišne dane

Kad se zasitim čitanja, a dođu neočekivano hladni kišni dani, onda volim pogledati dobar film baziran na književnom djelu. Činjenica je da ne vrijedi polemisati oko toga šta je bolje. U pitanju su različite vrste umjetnosti i svaka nesumnjivo ima svoje prednosti. Uostalom, o tome sam detaljno već pisala ovdje. Podjednako sam uzbuđena pred svakom filmskom adaptacijom knjige koja mi se svidjela i pred svakim djelom koje poželim pročitati nakon njegove kvalitetne prezentacije na filmskom platnu. Predstavljam vam pet odabranih ostvarenja koja vas neće razočarati bez obzira za šta se odlučite. Pretpostavljam da ste ih, za razliku od mene, davno otkrili, ali nikad se ne zna. Ako, kojim slučajem, tražite neki film inspirisan životima pisaca, podsjetite se ove liste.

Dangerous Liaisons SL001
Foto: Eastman.org

Boja Purpura

Ubrzo nakon što je Laguna izdala Boju purpura u novom ruhu, obnovila je i zanimanje čitalaca za ovaj američki klasik Alis Voker ovjenčan Pulicerom i drugom najvažnijom američkom književnom nagradom „National Book Award“. Radnja ovog romana u pismima najvećim dijelom se odvija u ruralnoj Džordžiji i opisuje težak život crnkinja na samom početku XX vijeka. Sili odrasta u teškom siromaštvu, stalna je žrtva fizičkog nasilja i seksualnog zlostavljanja od strane očuha koji je odvaja od rođene djece. Već sa četrnaest godina udaje se za čovjeka koji je, takođe, tuče i maltretira, trpi uvrede od strane njegove djece koju podiže, njeguje i njegovu ljubavnicu koju dovodi u kuću i biva razdvojena od rođene sestre Neti koja je pobjegla od očuha, a koja će ubrzo otići u Afriku. Pomirena sa sudbinom, Sili postaje opčinjena nezavisnošću strastvene i prelijepe pjevačice Šug Ejveri koja predstavlja njenu slamku spasa i izvor snage, a prema kojoj razvija intimnu naklonost. Vrijedi napomenuti da ni druge Afroamerikanke nisu u mnogo zavidnijem položaju od Sili. Ratoborna Sofija koja uvijek kaže sve što misli i ne sputava sopstveno ponašanje će upravo zbog svoje „jezičine“ završiti u zatvoru i biti izložena najrazličitijim poniženjima.

colorpurple13
Foto: Film-actually.com

Film snimljen po ovoj veoma značajnoj knjizi režirao je Stiven Spilberg, a bio je nominovan za čak 11 Oskara. Zanimljivo je spomenuti i to da su Vupi Goldberg i Opra Vinfri debitovale u ovom vrlo nježnom i dirljivom filmu odradivši, zaista, sjajan posao. Štaviše, sam film je u meni izazvao daleko više emocija nego knjiga.

Svila

Svila italijanskog pisca Alesandra Barika je priča o francuskom trgovcu svile koji, usljed zaraze svilenih buba koja je zahvatila cijeli svijet, kreće na put u Japan u kojem je ova prodaja nezakonita. Bilo je to 1861. Flober je upravo pisao Salammbo, električno osvjetljenje je još uvijek bilo samo pretpostavka, a Abraham Linkoln, s druge strane okeana, vodio je jedan rat čiji kraj nikad neće dočekati. Ipak, sigurna sam da svojevrsni uvid u istorijski razvoj evropske industrije svile nije ono zbog čega nam je, nakon čitanja ovog neobičnog i izuzetnog štiva, toplo oko srca.

14silk-600
Foto: NYtimes.com

Ono što nas očarava je zapravo čežnja, zatim ona, svima nama dobro poznata, nostalgija za nečim što nikad nećeš proživjeti i, konačno, sama ljubav u njenom najpotpunijem obliku. Radnja se odvija polako, bez uzbuđenja i drame, a atmosfera je sve vrijeme prijatna i onda, na pretposljednjoj stranici, suze,.. Suze usljed spoznaje kako je ljubav veličanstvena i velikodušna. Nemate izgovor da ne nađete tih sat vremena koliko vam treba da pročitate nepunu 101 stranicu za osjećanje koje će vas držati. Ne znam osobu kojoj se nije svidjela ova nenametljiva knjiga.

df201ec6c1027d049f2efdb91af88350
Foto: Pinterest.com

Što se tiče njene ekranizacije, vrijedi istaći da se film svidio i mom mužu koji nije čitao knjigu i koji, naravno, preferira istorijske, ratne, akcione, džejmsbondovske i uopšte filmove s puno trke, lude vožnje i pucačine. Boje, predjeli i priroda su (vizuelno) očaravajući, a i sama atmosfera je vrlo vjerno prenesena. Čak ni Kira Najtli nije iritantna.

Tajni život pčela

Nevjerovatno je kako uprkos želji da dođete do nekih finih knjiga i filmova i uostalom tolikom napretku tehnologije da vas do takve informacije često dijeli samo klik mišem (naravno ukoliko znate pametno da se služite svim raspoloživim sredstvima), često propustimo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. S druge strane, divno je kad nekad bukvalno usput, spomenom nečega, doduše od strane pouzdane osobe čijem mišljenju bezrezervno vjerujete, otkrijete jedan pravi mali dragulj. Upravo takav je bio moj susret s ovom pitkom i izuzetno toplom pričom.

The-Secret-Life-of-Bees-Summary-Sample
Foto: Essayshark.com

Tajni život pčela Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nažalost, stekla sam utisak da je film nepravedno zapostavljen i podcijenjen, a stvarno nema posebnog razloga za to jer nije samo glumačka ekipa (Dakota Faning, Kvin Latifa, Dženifer Hadson, Ališa Kiz, Pol Betani) fantastična!

Opasne veze

Američka kostimirana drama iz 1988. godine je, mogli bismo reći, indirektna adaptacija francuskog epistolarnog romana iz XVIII vijeka Pjera Šoderloa de Lakloa. Scenario je više prilagođen pozorišnoj adaptaciji ovog književnog klasika. Reditelj Stiven Frirs je ovom dramom debitovao u Holivudu. Svejedno, film će pokupiti Oskare u tri kategorije: za najbolji adaptirani scenario, za najbolji kostim i za najbolju scenografiju. Samim tim, bespotrebno je da naglašavam kvalitete ova tri elementa filma. Ipak, Oskar je u to vrijeme još uvijek nešto značio.

maxresdefault
Foto: Youtube.com

Prefrigana i veoma uticajna plemkinja iz pariskog visokog društva, markiza de Martej moli svog nekadašnjeg ljubavnika, inače atraktivnog zavodnika lišenog emocija koji prosto obožava nametnute izazove tog tipa, da oduzme nevinost mladoj Sesil Volanž koja treba da se uda za markizinog bivšeg muža. Vikont, s druge strane, želi da se upusti u osvajanje prelijepe i pobožne madam de Turvel u koju će se kasnije iskreno, po prvi put u životu, i zaljubiti. Ako volite beskrupulozne aristokratske spletke i niz komičnih situacija, raskošnu kostimografiju i slojevite likove, ova elegantna drama zadovoljiće vaša čula. Fenomenalnu glumačku postavu čine nesvakidašnji Džon Malkovič, odlične Glen Klous, Mišel Fajfer i Uma Turman, te simpatični Kijanu Rivs.

(Florensina) Knjižara

Djelo Penelope Ficdžerald “The Bookshop” dugo već planiram pročitati, a ta želja će posebno ojačati sad nakon što sam pogledala ovaj predivni, za moj ukus dovoljno melanholični film. Udovica Florens Grin otvara knjižaru u jednom učmalom primorskom gradu u Engleskoj. Međutim, ubrzo će se ispostaviti da ne dijele svi njenu ljubav prema čitanju. Nevjerovatno hladnoj okolini ona, naime, postaje trn u oku. Jedinu podršku nailazi u gospodinu Brundišu, povučenom osobenjaku koji dijeli njenu strast prema knjigama, a kojem prvom šalje nove i kontroverzne naslove poput Lolite i Farenhajta 451. Ljudima koji ne znaju uživati u usamljenosti i koji ne razumiju bijeg od ljudi u svijet knjiga, ovo će biti monotono i dosadno.

636707493620078871-Mr.-Brundish-Bill-Nighy-reads-from-Florence-Green-s-Emily-Mortimer-selection---The-Bookshop---Courtesy-of-Greenwich-Entertainment
Foto: AZcentral.com

Ako ste, pak, bibliofil (a da niste ne biste se zatekli čitajući ovo), sigurna sam da ćete uživati u ovoj špansko-britansko-njemačkoj koprodukciji višestruko nagrađivane drame “Florensina knjižara” koja podsjeća na značaj očuvanja knjižara, izdavača, pisaca i brigu o čitaocima. Preporuka za sve koji vole razmišljati o međuljudskim odnosima uopšte, o ponašanju, komunikaciji, motivima, ljudskoj površnosti i namjernoj svireposti,.. Glavne uloge tumače Emili Mortimer, Patriša Klarkson i Bil Naj.

Boja purpura

Naslovna fotografija: Neontommy.com

Boja purpura Alis Voker je američki klasik ovjenčan Pulicerom i drugom najvažnijom američkom književnom nagradom „National Book Award“. Odmah da kažem da su Vupi Goldberg i Opra Vinfri debitovale u istoimenom filmu nominovanom za 11 Oskara, snimljenom u režiji Stivena Spilberga. Sad kad smo to rekli, možemo dalje. Radnja ovog romana u pismima se najvećim dijelom odvija u ruralnoj Džordžiji i opisuje težak život crnkinja na samom početku XX vijeka. Sili odrasta u teškom siromaštvu, stalna je žrtva fizičkog nasilja i seksualnog zlostavljanja od strane očuha koji je odvaja od rođene djece. Već sa četrnaest godina udaje se za čovjeka koji je, takođe, tuče i maltretira, trpi uvrede od strane njegove djece koju podiže, njeguje i njegovu ljubavnicu koju dovodi u kuću i biva razdvojena od rođene sestre Neti koja je pobjegla od očuha, a koja će ubrzo otići u Afriku. Pomirena sa sudbinom, Sili postaje opčinjena nezavisnošću strastvene i prelijepe pjevačice Šug Ejveri koja predstavlja njenu slamku spasa i izvor snage, a prema kojoj razvija intimnu naklonost. Vrijedi napomenuti da ni druge Afroamerikanke nisu u mnogo zavidnijem položaju od Sili. Ratoborna Sofija koja uvijek kaže sve što misli i ne sputava sopstveno ponašanje (drugim riječima „ne jebe živu silu“) će upravo zbog „jezičine“ završiti u zatvoru i biti izložena najrazličitijim poniženjima.

Moram priznati da mi je u samom početku čitanje išlo teško ne toliko zbog epistoralne forme koliko zbog samog stila pisanja. Naime, mlada i neobrazovana Sili piše pisma Bogu, njen govor je kolokvijalan, narodski, njene misli su pomalo zbrkane i jednostavne, njena sintaksa i vokabular siromašni. S druge strane, kad sam konačno dočekala pisma njene pismene i načitane sestre Neti koja joj piše o svojim misionarskim iskustvima na dalekom „crnom“ kontinentu, poslije tri-četiri takva pisma već mi je nedostajalo Silino prosto(dušno) izražavanje.

Ono što me je najviše zainteresovalo i zaintrigiralo je njihovo shvatanje ropstva. Naime, vjeruje se da su Afrikanci nekada davno imali bolju civilizaciju od Evropljana, ali da su, zbog razaranja čitavih gradova ratovima za hvatanje roblja, opterećeni bolestima i potonuli u duhovnu i fizičku pometenost. I iako su kolonijalni osvajači zapravo prouzrokovali sve te „nevolje“ tokom kojih su milioni i milioni Afrikanaca hvatani i prodavani u roblje, Afroamerikanci, potomci robova, i to, ni manje ni više nego oni koji su odabrali misionarski put se pitaju zašto su ih prodali, kako su mogli to da učine i zašto ih oni, uprkos svemu, pogotovo njihovom stalnom preziru i ravnodušnosti, i dalje vole. Afrikanci nas čak i ne vide. Čak nas i ne prepoznaju kao braću i sestre koje su prodali. To je suština svega, zar ne vidiš. Mi njih volimo. Na svaki način pokušavamo da im pokažemo tu ljubav. Ali oni nas odbacuju. Nikad čak i ne slušaju kako smo patili. A i kad slušaju, govore gluposti. Zašto ne govorite naš jezik?, pitaju. Kako ne možete da se setite starih običaja? Zašto niste srećni u Americi, kad tamo svi voze motorna kola? Nikad nisam razmišljala o ovome na ovaj način. Ovo je potpuno promijenilo moju percepciju mnogih stvari. Nikad mi ne bi palo na pamet da postoji ijedan čovjek koji bi same Afrikance smatrao odgovornim za ropstvo.

Možda nije primjereno, ali ovo me je podsjetilo na korupciju i opravdanje koje za sebe vješto traže oni koji daju mito zaboravljajući da su i sami korumpirani (taman da nikad nisu primili novac ili prigrabili kakvu drugu korist), a samim tim i podjednako krivi za stanje u društvu. Ne možeš za sve svaljivati krivicu na sistem i društvo čiji si i sam član, na čije ponašanje utičeš i čije vrijednosti oblikuješ. Dok god si spreman nekog da podmitiš uvijek će se naći neko ko će to jedva dočekati. Zato ne treba da se iščuđavamo kad neko za jedan krajnje čisti, bezinteresni prijateljski i kolegijalni čin upita: „A kakva je tvoja korist od toga?“ Baš smo se srozali. Nego, da se ja vratim temi.

35826248_10155842267628090_6004052559671590912_n
Foto: Lični album

Druga, inače meni uvijek zanimljiva tematika je viđenje Boga od strane crnih ljudi. Da li je njihov Bog crn ili bijel? Vokerini likovi razgovaraju o tome u nekoliko navrata, ali ovog puta ću sa vama podijeliti samo jednu priču prema kojoj ljudi u Africi vjeruju da su bijeli ljudi zapravo potomci, odnosno djeca crnih ljudi i da je Adam zapravo prvi bijeli čovjek. Ne prvi čovjek! Kaz’li da niko nije tol’ko lud da misli da mož’ da kaže ko je bio prvi čovek. Al’ prvog belog čoveka svi primetili jer on bio beo… Kažu da svi pre Adama bili crni. Onda jednog dana neka žena koju odma’ posle ubili rodila tu bezbojnu bebu. Prvo mislili da to od nečeg što ona pojela. Al’ onda i druga dobila jedno pa žene počele rađati i blizance. Stoga ljudi počeli da usmrćuju bele bebe i blizance. I tako Adam nije bio čak ni prvi belac. Bio je samo prvi kog nisu ubili… Pa, kaz’la sam, znaš da crni ljudi imaju ono što zovu albinoidima do danas. Al’ nikad nisi čuo da belci imaju nešto crno sem ako se neki crnac nije umešo s njima. I ‘opšte nije bilo beli’ ljudi tamo u Africi kad se sve to desilo…

Ipak, meni je negdje izostala emocija. Naravno da sam plakala na posljednjoj stranici, jer to je jače od mene, ali generalno ne mogu reći da me je priča uznemirila koliko je realno mogla. Možda to samoj književnici i nije bio cilj. Možda je ona htjela pokazati koliko malo pažnje, prihvatanja i razumijevanja, te iskrenog ljudskog dodira i zagrljaja može biti ljekovito. Jedan od njenih likova negdje i kaže: Al’ kad se priča o ljubavi, ne moram da nagađam. Imam ljubav i volim. I zahvaljujem Bogu što mi dao dovoljno razuma da znam da s’ ljubav ne mož’ zaustaviti samo zato što ljudi pate i jadikuju. Istovremeno, iako u knjizi uopšte nema mnogo likova, ja sam u jednom trenutku potpuno izgubila konce ko je čije dijete, jer nema ko s kim nije spavao, i to sopstvenim izborom, odnosno iz užitka (dakle, ne mislim na djecu silovatelja)! Takođe, nikako nisam mogla razlučiti namjeru autorke u pogledu tona same knjige. Ona nekako uporno nagoviještava happy-end, ali uprkos tome, stalno sam imala grč u želucu i slutila sam da se stvari neće povoljno odvijati.

Isto tako, nisam osjetila bitniju promjenu u likovima, postupnu gradaciju tokom vremena i neminovno „sazrijevanje“ pa kakvo god. Kod nekih se transformacija dogodila doslovno preko noći, dok kod drugih baš i nismo sigurni. Na primjer, bez obzira što je glavna junakinja maloljetnica, ona već na uvodnim stranicama „zvuči“ nekako zrelije i svakako duplo starije, da bi i trideset godina nakon toga, osim što se osamostalila u svakom, prvenstveno finansijskom smislu, odavala utisak manje-više iste osobe, tek za nijansu staloženije. Zanimljivo je istaći da sam usljed raznovrsnosti ženskih likova stekla utisak da je loš položaj crnkinja manje posljedica sveukupnog stanja crnačke populacije Juga tadašnje Amerike, odnosno nivoa obrazovanja ili socijalnog statusa koliko ličnog temperamenta i samosvijesti. Takođe, mislim da je ovo jedna od onih knjiga koja mnogo izgubi tokom samog prevoda. U svakom slučaju, ako mene pitate, Toni Morison ostaje neprikosnovena kada su u pitanju teme potlačenosti crnkinja i rasne diskriminacije, naravno uz jednu, ali vrijednu knjigu Harper Li, a vidjećemo šta će Čimamanda Ngozi Adiči uraditi sa svojim talentom.