Архиве ознака: Klub čitalaca knjige

D klub preporučuje

Vjerujem da ste svi već upratili priču o našem klubu čitalaca koji je nedavno obilježio i prvu godišnjicu okupljanja. Ako niste, prelijepu priču o njemu koju je napisala naša Saška Madžar možete pročitati na ovom linku. Zvaničan datum koji smo odabrali za dan formiranja kluba je 28. novembar kada smo se 2017. godine prvi put i sastali. Na skromnoj, nepretencioznoj, pomalo svečanoj ceremoniji povodom godišnjice podsjetili smo se kako smo nastali, šta smo u međuvremenu sve zajedno pročitali i, kako dolikuje, zahvalili svima onima koji su svestrano podržali našu inicijativu.

Dakle, samo kratko, ponoviću da je D klub nastao spontano, iz jedne prepiske unutar fejsbuk grupe (Klub knjige BiH) koja okuplja ljubitelje pisane riječi, nakon čega se pokrenula inicijativa da organizujemo okupljanje svih zainteresovanih za ovakav vid druženja. Ideja je zaživjela i otad se viđamo svakog drugog četvrtka u 18:00 časova u prostorijama informativno-pozajmnog odjeljenja Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske. Dosad smo ukupno pročitali 25 knjiga među kojima su se našli kako klasici domaće i svjetske književnosti, dobitnici Nobelove, Pulicerove, Bukerove, Ninove i drugih prestižnih književnih nagrada, tako i savremeni domaći autori, pa i oni afroameričkog, mađarsko-švajcarskog, japansko-britanskog porijekla. Klub okuplja raznovrsne članove, među nama ima i novinara, službenika za odnose s javnošću, profesora jezika i književnosti, lektora, ekonomista, pravnika, ljekara, književnika, studenata, penzionera. Inače, pored nešto više od 20 žena, naš donedavno jedini muški član piše. I s ponosom i zadovoljstvom možemo najaviti da će se njegov najnoviji rukupis uskoro naći u štampi. Napisah donedavno jedini jer prošli susret ugostili smo još jednog muškog člana, ujedno i najmlađeg člana kluba.

49196507_354529388430372_8357114052790452224_n

Naš klub čitalaca iznjedrio je zaista mnogo toga lijepog, ljudi koje je prvobitno spojila strast prema čitanju u međuvremenu su postali i dobri prijatelji. Ono što mi imamo je zaista posebno i dragocjeno najmanje zbog toga što danas ljudi sve manje čitaju, više zbog toga što se danas ljudi sve manje druže i razgovaraju. Iako smo mi svi negdje već imali razvijene čitalačke navike, nevjerovatno je koliko su naši susreti inspirativni za svakog od nas ponaosob i koliko nastojimo da prevaziđemo sami sebe kad je u pitanju čitanje. Iskreno se nadam da će naša sveukupna energija takoreći zaraziti i druge da nam se pridruže.

Kao što rekoh, proslavu smo iskoristili da zahvalimo svima koji su omogućili da klub zaživi, a pored nas samih, tu su prvenstveno osoblje, ali i svi korisnici biblioteke koji su trpili naše prilično žustre i glasne razgovore koji su se povremeno doticali i književnosti. Takođe smo zahvalni Ljiljani Vrhovac-Kapor iz Centra za razvoj životnih vještina „Radionica“ na gostoprimstvu tokom naših prvih koraka, Aleksandri Stošić iz NUB RS za beskonačnu strpljivost i udovoljavanje našim najrazličitijim hirovima, Saneli Babić iz Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ za pokretanje naše zajedničke biblioteke, mogućnost učešća u aktivnostima udruženja i afirmaciju članova kluba putem rada Imperativa, Saški Madžar za divan tekst koji je o nama napisala u Glasu Srpske, Jeleni Kojović Tepić za promociju kluba putem njene televizijske emisije ART mašina, Borisu Maksimoviću, između ostalog, i zato što će biti izdavač knjige našeg kolege Steve Grabovca. I konačno, naravno, direktorici NUB RS, Ljiljani Petrović Zečić, odnosno našoj najpoznatijoj i najnagrađivanijoj književnici Tanji Stupar Trifunović kojoj smo u znak zahvalnosti uručili jedan mali, ali primjereni poklon, upravo ono što nas je spojilo, preciznije (ali i doslovno) gajbu knjiga (ideju koju smo „posudili“ od već spomenutog Imperativa).

46825060_10218075167135359_5421178867144458240_n

I sad ono što vas, pretpostavljam, najviše zanima, tj. naslovi koje smo dosad pročitali, a koji su, prema našem izboru (nastalom parlamentarnim glasanjem) ostavili najsnažniji utisak, odnosno koje ćemo definitivno zapamtiti jer su nam iz nekog razloga najznačajniji, najupečatljiviji, najdraži,.. Spisak svih koje smo dosad pročitali imate na plakatu u prilogu ovog teksta, ovdje ću samo izdvojiti one koji su dobili najviše naših glasova. Na plakatu se nisu našli Džon Fante (Puna života i Čekaj do proljeća, Bandini), te Opsada crkve Svetog Spasa Gorana Petrovića o kojoj razgovaramo naredni susret koji je planiran 10. januara 2019. godine. Inače, prvobitno smo planirali izdvojiti pet naslova, ali kako su dva naslova osvojila isti broj glasova, a ja imam svojevrstan OKP, uostalom, da ne objašnjavam, odlučila sam se za sedam prijedloga.

Anđelin pepeo, Frenk Mekort

Prvo mjesto osvojio je Frenk Mekort i njegov memoarski roman ovjenčan Pulicerovom nagradom, Anđelin pepeo. Iako jedna od najprodavanijih knjiga Njujork tajmsa, ova potresna priča o nesrećnom djetinjstvu u Irskoj kod nas nikad nije ostvarila zasluženu pažnju, pa samim tim ni popularnost. Roman opisuje konstantnu borbu višečlane porodice sa siromaštvom, očevim alkoholizmom, bolestima i tragedijama. Porodica godinama živi od hljeba i čaja, bez adekvatne odjeće i obuće, u trošnoj, vlažnoj kući. Uprkos svim nedaćama, odrastanje je prožeto zabavom, iskrenim humorom i šarmom.

Ono što je mene posebno fasciniralo je činjenica da autor pripovijeda ličnu istoriju i vrlo bolna i traumatična iskustva iz djetinjstva i to iz perspektive sebe kao dječaka pritom nevjerovatno „svježe“ kao da se sve upravo dešava, uz mnogo zadivljujućih detalja. Lišen racionalizacije, zadržava dječji šarm i emocije, te ni u jednom trenutku ne upada u zamku svaljivanja odgovornosti na oca kojeg predstavlja kao živopisnog i simpatičnog vječitog zaljubljenika u irsko porijeklo. Iako često osjeća teret krivice zbog svoje grešnosti prvenstveno zbog svojih prirodnih seksualnih nagona, a kasnije i želje da ispliva iz blata i pobjegne trbuhom za kruhom i boljim životom, radost odrastanja opisuje sa toliko humora i samoironije,..

Uz knjigu ćete se smijati od srca, ali i plakati i oporavljati se nakon svakog poglavlja. Ove memoare neprolazne ljepote koja se ogleda u snazi ljudskog duha ćete čuvati i predlagati svim vašim prijateljima.

Purpurni hibiskus, Čimamanda Ngozi Adiči

Kakvo prijatno otkriće i kakav prvenac mlade (i prelijepe) Nigerijke! Kakav očaravajući stil pisanja i živopisni likovi. Jedna od onih knjiga koju ne želite da ispustite iz ruku, ali istovremeno ne želite da ikad završi. Uvijek se divim piscima koji posjeduju vještinu da vas osvoje na prvu, da vas duboku uvuku u svijet koji opisuju i da u potpunosti zaokupe vašu pažnju. Koliko sam opčinjena ovim prelijepim romanom potvrđuje i činjenica da sam nakon njega potražila i sve što je ova mlada autorka dosad objavila. Zanimljivo je spomenuti da je ovaj roman ušao u najuži krug za dobijanje književne nagrade Orindž, a svakako je proglašen za najbolje djelo u zemljama Komonvelta. Neću ponavljati ono što stoji u svim sižeima prosto da ne bih nenamjerno otkrila više nego što treba i time možda nekom pokvarila uživanje i iščekivanje. Za kraj ću prepisati nešto što mi se posebno svidjelo:

„Pošto završismo, očitali smo jutarnje molitve u dnevnoj sobi, nisku kratkih molitava prekidanih pesmama. Teta Ifeoma se pomolila za univerzitet, za predavače i administrativno osoblje, za Nigeriju i, na kraju, da nam dan koji počinje donese smeha i spokoja. Dok smo se krstili, pogledom potražih Jajino lice, da vidim je li i on kao ja zabezeknut što se teta Ifeoma i njena deca, od svega na ovom svetu, mole za smeh.“

49271334_2183772928503175_2826597717860417536_n

Blizanačka trilogija, Agota Kristof

Budući da mene ova knjiga nimalo nije oduševila, ali gotovo sve druge članove jeste, sa vama ću podijeliti utiske naše Sandre Janković koja ju je i predložila za čitanje. „Čudno je kako vas nekad raspamete knjige potpuno suprotne onome što obično čitate, i po tematici i po stilu pisanja. Blizanačka trilogija Agote Krištof (Mađarica koja je živjela u Švicarskoj i pisala na francuskom) počinje nagrađivanim romanom Velika sveska, i govori o sudbini dva brata blizanca u II svjetskom ratu. Rat, pa još djeca u njemu, ne znam šta mi bi da uopšte uzmem knjigu.. Uh, kako bih pogriješila da nisam! Jer ovaj neveliki roman, pisan uglavnom u prezentu, prosto-proširenim rečenicama, udara u srce, u glavu, u želudac, gdje stigne. Jer sve ono zlo i naopako koje bilo koji rat nosi, ali koje i inače postoji u ljudima, gledano očima djeteta umnožava se, bode u oči i vrišti iz sveg glasa.

Agota Krištof majstorski piše, i tim svojim jednostavnim jezikom školskih zadaćnica pravi takve zaplete i tako sjajno gradi likove, da nisam mogla dočekati ponedjeljak da odem u biblioteku, već sam druga dva dijela trilogije, Dokaz i Treću laž, pročitala u pdf-u, i to na telefonu. I, iako im možda nedostaje originalnost i snaga Velike sveske, toliko su dobro napisani da ih ne puštate do zadnjeg slova. Da su u pitanju zaista sjajne knjige govori i to da je po Velikoj svesci snimljen film koji je bio mađarski kandidat za Oskara 2014. (ušao u najuži izbor), a istoimenu predstavu je 2001. godine na scenu Ateljea 212 postavio Kokan Mladenović.“

Koža, Kurcio Malaparte

Kožu nam je za lektiru zadala naša Tatjana Atlagić koja kaže da ju je na čitanje ove knjige najviše podstaklo to što ju je katolička crkva zabranila i što je proglašena jednom od najboljih antiratnih romana iako ona smatra da je svaki ratni roman zapravo antiratni. Nadalje, ona za ovo djelo koje govori o oslobođenju Napulja 1943. godine kaže sljedeće: „Amerikanci zapravo postaju okupatori, a glavna poruka romana je da je sramota dobiti rat jer Napulj se pretvara u centar ljudske patnje, dekadencije, prostitucije, gladi i opšteg gubitka morala kako bi se sačuvala gola koža. Žanr je teško definisati: roman, memoari, dokumenti,.. u svakom slučaju dovedeno do apsurda u preuveličavanju, koje to nekako zapravo i nije. Bez emocija, taksativno, uz puno crnog humora, alegorija, ironije. Baš višeslojan roman. Ličnost Malapartea je neizostavna u analizi. Njegov put od fašiste do komuniste je zanimljiv. Pisao je i o NDH i njenim zločinima. Sve u svemu – groteska. Nema pobjednika u ratovima. Samo glad, kuga, trulež… Na svim stranama. Svašta bi se još moglo reći, insinuacije na američko crno roblje, recimo. Na to da poslijeratne lovorike pokupe oni koji se najmanje borili…“

koža

Prokleta avlija, Ivo Andrić

Ne znam da li je uopšte potrebno posebno predstavljati Andrića. Mislim da nije, zato ću vam samo kopirati kako ga je naš drug Stevo Grabovac najavio nama u klubu: „Prokleta avlija“ zombi horor sa pobješnjelim vampirima koji kolju sve redom. Ako smijem samo jedan preuranjen zaključak i objašnjenje vezano za lektiru: „Prokleta avlija“ po mom mišljenju spada u najbolja djela ex YU književnosti i to je razlog što sam je predložio, u njoj je poetika Ive Andrića na svom vrhuncu i sagledava sve iz svih uglova. Usudim se reći da je to knjiga „o svemu“ – bukvalno. To su moji razlozi da je favorizujem, ostalo prepuštam vama.

49210840_1403449626459160_2022087056976510976_n

Igra staklenih perli, Herman Hese

„Mističari su, ukratko i pomalo grubo rečeno, oni mislioci koji ne mogu da se oslobode predstava, dakle uopšte nisu mislioci. Oni su potajni umetnici: pesnici bez stihova, slikari bez kičice, muzičari bez tonova. Među njima ima veoma darovitih i plemenitih duhova, ali oni su svi bez izuzetka nesrećni ljudi.” Ovdje ćete naći jedan sveobuhvatan i vrlo inspirativan tekst o stvaralaštvu Hermana Hesea, pored kojeg je stvarno besmisleno da bilo šta pišem pogotovo o djelu koje, nažalost, nisam pročitala.

Stoner, Džon Vilijams

Stoner je, prije svega, nježna i topla ljudska priča o jednom malom, svakodnevnom, prosječnom životu običnog čovjeka od njegovog djetinjstva do posljednjih dana na zemlji. Naizgled ni po čemu posebna. Zanimljivost koja se veže uz ovaj roman je da, iako objavljen 1965. godine, tek nedavno biva prepoznat od strane čitalaca. Ovdje bi se dalo raspravljati o tome zašto u Americi nije naišao na isti ili makar sličan prijem kao među evropskim čitaocima i zašto svoju istinsku popularnost doživljava tek u novom milenijumu. Stekla sam utisak da su ga Vilijamsovi sugrađani uglavnom opisivali kao mali, tužan i depresivan roman. Iako ne možemo reći da je sama priča fascinantna, nikad je ne bih opisala kao prozaičnu i pesimističnu. Mene je ova priča dotakla, plakala sam na kraju, ali mi je dala i nadu. Nadu da i naizgled beznačajan i mali život ne mora biti promašen i neproživljen. Knjiga za dušu, nevjerovatna u svojoj ljudskosti.

Ovo je toliko nepretenciozna priča o ljubavi, prijateljstvu, predanosti radu, moralnim načelima, životu, čovjeku. Uz sve to, pisana je toliko pitko i lijepo, vrlo preciznim i čistim jezikom da nemate potrebu za predahom. Ovo je knjiga lišena velike i uzbudljive radnje. Njen protagonista je smiren i sve podnosi tiho, bez pompe i drame, kao životnu neminovnost i konačnost. Iako često ravnodušan i bez želje da se upušta u konflikt na zlonamjerne ispade odgovara ili lucidno i duhovito ili nikako. Ovo je priča koja će vam ugrijati srce. I u tome je njena veličina.

Advertisements