Архиве ознака: Me’med crvena bandana i pahuljica

Najbolje knjige iz 2018. godine

Naslovna fotografija: Borislav Brezo

Većina onih koji pišu o knjigama na kraju godine (oni vrijedniji) ili početkom nove (ovi s troje male djece) sumiraju svoje čitalačke utiske i izdvajaju nekoliko najkvalitetnijih naslova koje rado preporučuju. Pa, kud svi tu i mali Mujo. Za sam početak moram reći da sam protekle godine čitala više nego inače iz više razloga. Prvih pet mjeseci sam još uvijek bila na porodiljskom odsustvu, pa sam imala vremena za čitanje, zatim tu je društvo iz D kluba čija je čitalačka energija zarazna i svi su zadavali sjajne knjige za čitanje, a kulminaciju je, svakako, izazvao prvi festival književnosti „Imperativ“ koji je obnovio moje interesovanje za savremene domaće autore. S te strane, veliku zahvalnost dugujem Saneli Babić, idejnom tvorcu i izvršnom direktoru festivala, ženi od koje se, zaista, mnogo može naučiti u svakom smislu, naročito o organizaciji posla, profesionalnosti i maksimalnoj predanosti poslu kojeg se prihvati. No, otom-potom, svakako ću jedan tekst posvetiti svemu onom što mi se na ličnom planu izdešavalo u proteklom periodu, a Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ će tu, nesumnjivo, zauzeti centralno mjesto. Takođe, ništa od ovoga ne bi imalo smisla da ne spomenem sve vas, moje vjerne pratioce i čitaoce koji me konstantno podstičete i inspirišete sopstvenom strašću prema čitanju, koji me iznova podsjećate koliko je još dobrote i ljubavi ostalo u ovom rusvaju od svijeta, zbog kojih želim da budem bolja.

Nego, vrijeme je da pređem na stvar, ubiće me moji uvodi. Prema goodreads-u na kojem sam, poput svakog opsjednutog OKP-ovca uredno vodila evidenciju, prošle godine sam pročitala 67 naslova. Doduše, bilo je tu još sigurno 10-ak knjiga koje se ne nalaze na goodreads-ovoj listi, ali i među ovih 67 našlo se barem tri-četiri od kojih sam odustala. Uglavnom, odlučila sam da izdvojim samo one naslove koje bezrezervno predlažem, te da od istog autora ne preporučujem više od jednog. Jasno je da svi uporno čitamo djela iz opusa onih autora koje najviše volimo i da bismo tad najradije predložili sve njihovo, ali pokušaću to da ne radim. Fante je izuzetak, to se valjda podrazumijeva. Sveukupno, pročitala sam 15.706 stranica što, priznaćete, zvuči zaista impozantno. (Ako vas baš zanima, ovdje možete vidjeti šta se sve našlo na tom raznovrsnom spisku.) Ipak, daleko sam zadovoljnija kvalitetom tih stranica i mogu reći da je ovo, u tom pogledu, bila zaista plodonosna godina. Dakle, samo the best of 2018.

Me’med, crvena bandana i pahuljica, Semezdin Mehmedinović

Ovo je, bez daljnjeg, jedna VELIKA knjiga! Gromada od knjige! Odavno nisam pročitala ljepšu priču o ljubavi i životu! Veličanstvena!

Svojim neponovljivim senzibilitetom, bogatstvom jezika koji je zadržao svoju čistotu (što autor negdje objašnjava činjenicom da je odavno otišao u Ameriku zbog čega je njegov maternji jezik odolio kojekakvim pošastima i bio lišen negativnih uticaja i promjena), snagom svojih intelektualnih zapažanja, širinom svoje životne filozofije i mudrosti koje stvaraju neke nove istine i daju konkretne odgovore na moderne čovjekove nemire, Semezdin Mehmedinović stvara književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza. Ljubav između Me’meda i Sanje duboka je i dirljiva poput one između Ahmeta i Tijane. To je ljubav koja vremenom jača i postaje intenzivnija, ona iskonska koja ne izlazi na vrata kad na njih zakucaju glad, siromaštvo, bolest ili kakva druga nedaća, ona već pomalo zaboravljena kojoj baš ništa nije teško, gotovo nevjerovatna, ljubav koja nadahnjuje i ispunjava svakog ko se nađe pred njenom jednostavnom uzvišenošću.

48361999_272314940142571_2685602789165367296_n

Čini mi se da savremena književnost, baš kao i sam život, vapi za prijatnim i nepatvorenim emocijima, za ljubavlju, onom čistom i uzvišenom. I ne, ta univerzalna tema nije i nikad neće biti iscrpljena, pogotovo ne pred novim izazovima, u vremenima kada su klasična porodica i njene vrijednosti, poput svega drugog, u ozbiljnoj krizi. Vjerovatno najdragocjenija istina na koju nas pisac ovog izuzetnog djela nesebično podsjeća jeste da je i ljubav izbor. Osim toga, nema stranice u ovoj obimom nevelikoj knjizi nad kojom se ne zamislite. Ovo je jedna sasvim posebna knjiga, ona koja se drži uz uzglavlje kreveta, da vam je stalno na dohvat ruke, knjiga koju biste čitali iznova i koju biste, ne mogu reći baš živjeli, mada ni to ne bi bilo sasvim pogrešno, ali nesumnjivo ona koju biste neprestano osjećali.

Na prvom mjestu našla se s razlogom, ostale su poredane bez ikakvog redoslijeda. Detaljnije o njoj sam pisala ovdje.

Tunel, Ernesto Sabato

Huan Pablo Kastel je proslavljeni slikar koji nam već u prvoj rečenici otkriva da je ubica Marije Iribarne. Kao i većina velikih umjetnika Kastel klizi na granici između genijalnosti i ludila. Sujetni osobenjak koji ne trpi društvene trivijalnosti i licemjerje buržuja ima svoje mušice. Iako mizantrop, usamljen i neshvaćen čezne za ljubavlju i pažnjom. Na jednoj svojoj izložbi ugleda Mariju koja jedina zaneseno posmatra presudni detalj na njegovoj slici, kojem drugi ne pripisuju nikakav značaj. I to je taj prelomni trenutak, ta spoznaja da postoji neko ko je u stanju da, otkrivajući taj skriveni prozor, proviri u samu našu dušu. Kastel kaže da je ona jedina osoba koja ga je mogla razumijeti i to shvata samo na osnovu tih nekoliko minuta dok ju je posmatrao.

I ne znam da li sam ikad i u jednom ljubavnom romanu pročitala ljepši i dublji i smisleniji početak ljubavi. Taj trenutak kad nekog ugledate prvi put i shvatite da ste ga oduvijek poznavali i u stanju ste da proniknete u neistražene metafizičke prostore nade jer ste sigurni da su vaše duše oduvijek predodređene jedna drugoj. Taj momenat kad znate da volite baš sve što taj neko jeste, jer je sve ono što ste vi sami i sve ono što ste oduvijek željeli da budete.

Međutim, Kastelova hirovitost, njegov prezir društvenih normi i opšteprihvaćenih pravila ponašanja, njegova impulsivnost i pretjerana analitičnost i konačno njegovo nepovjerenje brzo će pomračiti svu ljepotu i uzvišenost prvobitne očaranosti i odvesti ga u sam ponor zločina iz strasti. Žao mi je što nam Sabato nije dodatno nahranio dušu dopustivši nam da malo duže uživamo u izvanrednoj poeziji rijetke i nesvakidašnje ljubavi od čije potrage niko ne odustaje uprkos saznanju da ju je tako teško doživjeti. Više o Tunelu u mojoj interpretacije možete naći ovdje.

Stoner, Džon Vilijams

Stoner je, prije svega, nježna i topla ljudska priča o jednom malom, svakodnevnom, prosječnom životu običnog čovjeka od njegovog djetinjstva do posljednjih dana na zemlji. Naizgled ni po čemu posebna. Zanimljivost koja se veže uz ovaj roman je da, iako objavljen 1965. godine, tek nedavno biva prepoznat od strane čitalaca. Ovdje bi se dalo raspravljati o tome zašto u Americi nije naišao na isti ili makar sličan prijem kao među evropskim čitaocima i zašto svoju istinsku popularnost doživljava tek u novom milenijumu. Stekla sam utisak da su ga Vilijamsovi sugrađani uglavnom opisivali kao mali, tužan i depresivan roman. Iako ne možemo reći da je sama priča fascinantna, nikad je ne bih opisala kao prozaičnu i pesimističnu. Mene je ova priča dotakla, plakala sam na kraju, ali mi je dala i nadu. Nadu da i naizgled beznačajan i mali život ne mora biti promašen i neproživljen. Knjiga za dušu, nevjerovatna u svojoj ljudskosti.

stoner41

Ovo je toliko nepretenciozna priča o ljubavi, prijateljstvu, predanosti radu, moralnim načelima, životu, čovjeku. Uz sve to, pisana je toliko pitko i lijepo, vrlo preciznim i čistim jezikom da nemate potrebu za predahom. Ovo je knjiga lišena velike i uzbudljive radnje. Njen protagonista je smiren i sve podnosi tiho, bez pompe i drame, kao životnu neminovnost i konačnost. Iako često ravnodušan i bez želje da se upušta u konflikt na zlonamjerne ispade odgovara ili lucidno i duhovito ili nikako. Ovo je priča koja će vam ugrijati srce. I u tome je njena veličina.

Puna života, Džon Fante

Moja očaranost Fanteom nije više nikom nepoznata i stoga sam vjerovatno pristrasna kada kažem da je on stvarno neprikosnoven majstor riječi. Ovaj predivni i duhoviti autobiografski roman koji se čita doslovno u dahu posvećen je njegovoj voljenoj supruzi Džojs, a prati period tokom slatkog iščekivanja njihovog prvog djeteta. Knjiga obiluje vjernim i simpatičnim opisima stanja žene tokom trudnoće kojima sam se smijala do suza.

Osim što je omaž ljubavi njegovog života i ujedno njegovom vječnom podstreku za stvaranje, roman je i svojevrsa zahvalnost Fanteovom ocu, prostodušnom i ne pretjerano taktičnom zidaru, jednostavnom narodskom, naizgled hladnom čovjeku koji se namučio u životu i zna cijeniti svaku teško zarađenu paru. Tata je tipičan Italijan, vječiti stranac u Americi, toliko česta slika oca i uobičajenog tvrdog odnosa prema sinu, čovjek koji zna kako se prave sinovi i koji od svog sina očekuje nasljednika loze, koji ima onaj duboko ukorijenjeni roditeljski stav nepogrešivosti. I mama i Tata su puni bapskih priča i sujevjernih savjeta kojih se Fante, naravno, grozi. Međutim, nakon što mu je voljena propala kroz kuhinjski pod koji su izjeli termiti, u želji da uštedi koji dinar uoči dolaska bebe, Fante odlazi po oca, „najvećeg zidara u celoj Kaliforniji, najplemenitijeg građevinara koji postoji! On će to uraditi besplatno.“ Neponovljivo živopisan i zabavan lik, Tata je jedan od onih ljudi kakvog svako od nas poznaje bilo u užoj ili daljoj familiji ili u komšiluku. Iako naizgled bezazleno simpatičan, Tatin uticaj na Džojs nije nimalo naivan. Štaviše, uz pomoć adekvatne količine trudničkih hormona, prilično je dalekosežan, ali ne bih otkrivala više detalja same radnje kako vam ne bih pokvarila iznenađenje i Fanteov briljantni humor.

38683832_218422352168214_8063917934235353088_n
Foto: Lični album

Budući da je Fante moj ljubavnik među književnicima, preporučujem makar još i njegovu Čekaj do proljeća, Bandini o kojoj sam pisala ovdje.

Za Esme: devet priča, Džerom Dejvid Selindžer

Ako me ne poznajete i prvi put ste se zatekli na mom virtuelnom prostoru, neće vam biti teško zaključiti (iz naziva bloga), da je Selindžer za mene Bog bogova, između ostalog i zbog toga što ga smatram jednim od ubjedljivo najtalentovanijih i najuticajnijih svjetskih pisaca kratkih priča. Njegov stil je sažet, prvoklasan i prelijep! Njegova najveća strast su djeca, njihova nevinost, snaga njihove imaginacije i njihova izvanredna sposobnost percepcije. Genijalna u svojoj neiskvarenosti ne prestaju da ga opčinjavaju i vjerovatno se nikad neće roditi književnik koji će o njima pisati sa toliko žara, topline, gracioznosti i zahvalnosti što postoje i što nas neprestano uče kako da živimo u sadašnjem trenutku, čistog srca i uma nezamagljenog predrasudama. Svih devet priča zbirke „Za Esme“ su napisane sa očaravajućom jednostavnošću, naizgled labave strukture, ali s takvom razigranošću i svježinom koja razoružava i najtvrdokornijeg čitaoca nudeći mu nezaboravno iskustvo.

18315678._SY540_
Foto: Goodreads.com

Ne znam šta me više fascinira: ljepota Selindžerovog stila, njegov nesvakidašnji humor, inteligentni dijalozi, sama atmosfera i prevladavajući ton, njegova ozbiljnost ili pak činjenica da jednim krajnje svedenim pisanjem bez ijedne suvišne riječi opiše cijeli spektar međuljudskih odnosa, izopačenost sistema vrijednosti, ljudsku ranjivost i usamljenost, te zađe u samu dubinu nekih teških tema poput smrti, PTSP-a ili, pak, mističnog duhovnog iskustva. Raskoš Selindžerovog talenta ogleda se i u njegovim drugačijim, ali uvijek zanimljivim formama, u rasponu i preciznosti njegove proze, u upečatljivosti i dubini njegove perspektive, ali i u izuzetnoj karakterizaciji likova. Jedan od rijetkih autora čijim djelima se redovno vraćam.

Tajni život pčela, Sju Monk Kid

Nevjerovatno je kako nekad uprkos želji da dođemo do kvalitetnih naslova, propustimo upravo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. S druge strane, divno je kad nekad bukvalno usput, spomenom nečega, doduše od strane pouzdane osobe čijem mišljenju bezrezervno vjerujete, otkrijete jedan pravi mali dragulj. Upravo takav je bio moj susret s ovom pitkom i izuzetno toplom pričom. „Tajni život pčela“ Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nevjerovatno nježna i moćna knjiga koju ćete čitati više puta!

Greh, Zahar Prilepin

Uvijek sam pomalo skeptična prema djelima pisaca koji na korice svoje knjige stave sopstvenu sliku, frontal u krupnom kadru. Toliko o meni. Što se tiče Prilepina, uzela sam ga najviše zbog preporuke divne bibliotekarke i njegovog najavljenog dolaska u Banjaluku od kojeg, nažalost, nije bilo ništa. Roman u pričama, kako ga naziva stručna javnost, proglašen je knjigom decenije u Rusiji što je već sasvim dovoljan argument da se zainteresujete za Prilepinovo stvaralaštvo. Neću mnogo pisati o pričama iz ove zbirke „Greh“ koliko o samom Prilepinu. Za ove priče dovoljno je reći da sasvim opravdano i zasluženo nose dodijeljeni im status.

Sam Zaharka je radio kao fizikalac, grobar, izbacivač u noćnim klubovima, komandant jedinice Odjeljenja policije za posebne namjene (OMON), učestvovao je u borbenim dejstvima u Čečeniji, radi kao novinar, nosilac je brojnih ruskih i inostranih nagrada za svoj književni rad, ima ga i u politici, otac je četvoro djece,.. Bogato životno iskustvo kipi sa svake stranice ovih nezaboravnih priča među kojima ima najnježnijih očinskih emocija koje ćete ikad pročitati, preko opisa grubih marifetluka sitnih kriminalaca do doživljaja rata ravnih senzibilitetu i kvalitetu jednog Hemingveja.

Pored svih osobenosti stila, najviše me opčinjava njegova sposobnost, da ne upotrijebim baš onu Kunderinu čuvenu sintagmu, nepodnošljiva lakoća služenja jezikom zbog koje pomislim da je ruski ubjedljivo najbogatiji jezik na svijetu.

Razmnožavanje domaćih životinja, Tanja Stupar Trifunović

„Razmnožavanje domaćih životinja“ je zbirka poezije naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović, a čiju sam promociju u Banjaluci imala čast da vodim. Inače, ova snažna zbirka nagrađena je prestižnom književnom nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ koju dodjeljuje Zavod za kulturu Vojvodine i to za najbolju zbirku poezije napisanu na srpskom jeziku od strane ženskog autora.

47580932_2288769418070425_8155208808436596736_n
Foto: Lični album

Kristina Ljevak, urednica najveće izdavačke kuće u BiH, „Buybook“, u čijem izdanju se i pojavila ova zbirka poezije, rekla je da se radi o vrhunskoj poeziji koja i dok opominje pruža onaj nezaboravni užitak čitanja. Urednik i recenzent zbirke, pisac Faruk Šehić naglasio je da je ovom zbirkom Tanja ponovo dokazala svoju pjesničku autentičnost u BiH i da njena poezija utjelovljuje onu Kafkinu rečenicu po kojoj je književnost sjekira koja treba da razbije led na jezeru koje se nalazi u čitaocima. Doc. dr Igor Simanović, profesor opšte i komparativne književnosti Filološkog fakulteta u Banjaluci, koji Tanjin rad i sveukupno stvaralaštvo intenzivno prati i analizira još od njihovih zajedničkih studentskih dana odgovorno tvrdi da je ovo Tanjina najbolja knjiga dosad.

Što se tiče njenih stihova, oni stvarno režu, i to uzduž. Njena percepcija je duboka, pjesnički jezik raskošan, njeni motivi su aktuelni i potresni, a što se tiče emocija koje u vama izaziva Tanjino slojevito promišljanje o stvarnosti, iznenadiće vas njihov raspon. Već sam rekla, ali ću opet naglasiti da je njena interpretacija sopstvenih stihova zadivljujuća! Čitajući/slušajući njenu poeziju naježite se od glave do pete i jasno je da se radi o jednom nevjerovatnom i nesvakidašnjem talentu. Inače, moram reći da sam upravo zahvaljujući Tanji obnovila svoje interesovanje za poeziju i nadam se da mi neće zamjeriti na poređenju, ali ona je za mene ženski Matija Bećković! A poredim ih samo prema sljedećem, za one koji ne znaju, Matija je za mene Bog, otac! Jedan, jedini, neprevaziđeni. Najveći (živući) (srpski) pjesnik svih vremena!

Inače, ja nisam neko ko čita poeziju i imajući to u vidu, jasno vam je o kakvoj zbirci je riječ budući da je našla svoje mjestu među deset pažljivo biranih naslova.

Blue Moon, Damir Karakaš

Ovo je moj prvi susret s Karakašem i mogu reći da me je oduševio! Na stranu što volim ovakav stil – neusiljen, iskren, lišen patetike, ne i emocija – ali isto tako sam sigurna da u tom segmentu ubjedljivo strši među savremenim književnicima iz regije, baš poput “krijeste” njegovog protagoniste Čarlija. Vrlo moderan stil, ali i muški eksplicitan koji, ipak, ni u jednom trenutku ne kvari književni izraz. Osim stila, odlično je i sve drugo jer nas veoma lako uvodi u priču koja drži pažnju, a koja, iako krajnje nepretenciozna, nimalo nije naivna.

Naizgled priča o mladosti i odrastanju, o propalom studentu, rokabiliju koji dane provodi gluvareći i namještajući svoju elvisprislijevsku frizuru, krije mnogo dublje slojeve od kojih je, svakako, najvažniji onaj koji se tiče identiteta i svojevrsnog bunta protiv ustaškog porijekla. Karakaš se prilično smjelo i ozbiljno uhvatio u koštac sa krajnje osjetljivom temom zločinačke istorije. Njegovog apolitičnog junaka koji samo želi da pripada zaljubljenicima u muziku 50-ih godina prošlog vijeka koji su se okupljali u kultnom zagrebačkom klubu osamdesetih “Kulušić”, između ostalog, progone posljedice okrutnog odnosa s ocem i prevelika fizička sličnost s djedovim najmlađim bratom, inače ozloglašenim ustašom. Intimna ispovijest smještena u prijeteću predratnu atmosferu jasnih podjela, pritisaka i nesigurne budućnosti.

blue moon
Foto: Saška Madžar

„Blue Moon“ se čita u dahu! Iskreno se nadam da su i druge Karakaševe knjige odlične poput ove koja je, vjerovatno, moje najveće ovogodišnje iznenađenje, osvježenje koje preporučujem bez rezerve.

Napuljska tetralogija, Elena Ferante

Napuljska saga o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju je s razlogom vrlo brzo zaludila čitav svijet. Ferante piše samo njoj svojstvenom dinamikom i žestinom lako nas uvlačeći u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Osvaja nas autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam jedno veče, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije tog dana već pročitala.

Sviđa mi se to što je, na neki način, glavni junak ove priče sam Napulj, sviđa mi se na koji način teče radnja, sviđa mi se lakoća i jednostavnost kojom nas priča uvuče u svoje sivilo i mračne ćorsokake u koje sami nikad ne bismo zašli, a poslije čega nam ne bude žao što smo iskusili svu njihovu razornu moć, zatim što sama Ferante nije opterećena tuđim mišljenjem, što ne povlađuje čitaocima, što piše britko i neposredno, što racionalizaciju postupaka prepušta nama, što vjerno predstavlja svu složenost i nepredvidljivost ljudskog ponašanja,..

elena-ferrante-brilliant-bellissima-vogue-september-2018-issue

Ono što ovu knjigu, odnosno cjelokupnu tetralogiju, izdvaja od drugih je to što vas čas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo. Međutim, ono što je presudno istaći je to da, iako na momente na samoj granici jeftine sapunice, ova knjiga je sve samo ne plitka! Ferante neke vrlo ozbiljne teme sugestivno stavlja u prvi plan, namećući se kao odgovoran pripovijedač.

Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim!

U svakom slučaju, o kompletnoj tetralogiji bi se mogli pisati cijeli traktati, što apsolutno nemam namjeru da radim. Iako je ovo prvenstveno priča o jednom prijateljstvu ili bolje rečeno o složenom odnosu između dvije žene, o jednom gradu i o životu uopšte, od malih nogu preko zrelog doba do same starosti, obradila je Ferantice ovdje cijeli arsenal tema, neke tek ovlaš načevši, neke značajno elaborirajući. Ostaje činjenica da je ona nesumnjivo pravo osvježenje na savremenoj književnoj sceni i da će nam nedostajati nove avanture Lile i Elene, možda i zbog toga što nas je lišila nekog velikog i zaokruženog finala.

Ostalo mi je nejasno zbog čega je ova priča toliko posebna i drugačija, toliko zarazna i zadivljujuća jer na momente djeluje banalno i bez neke značajne po(r)uke. Vrijeme će pokazati da li će ovo ostati samo prolazni trend koji ćemo brzo zaboraviti ili će učvrstiti svoje mjesto među najkvalitetnijim djelima neprolazne književne vrijednosti. Vjerujem da će sva britkost i briljantnost jezika Elene Ferante još dugo ostati u sferi nedokučivog fenomena poput recimo naglog rasta i uspjeha kineske privrede. Dotad ćemo, nadam se, uživati u seriji koja se, već, počela prikazivati u produkciji HBO.

Me’med, crvena bandana i pahuljica

Ovo je, bez daljnjeg, jedna VELIKA knjiga! Gromada od knjige! Odavno nisam pročitala ljepšu priču o ljubavi i životu! Veličanstvena! Bojim se bilo šta napisati jer ne poznajem riječi kojima bih opisala makar i najmanji dio lavine emocija koje je u meni pokrenula. Pustila sam je da „odleži“ koji dan ne bih li u međuvremenu smislila dovoljno primjerenih superlativa. Međutim, ovo je knjiga koju prosto treba oćutati. Uostalom, ovo je jedna od onih rijetkih knjiga koje vas potpuno preplave i nemate potrebu bilo šta da govorite već da se prepustite i uživate u svemu čime vas je trajno obogatila kao čovjeka.

Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi, Me’med, priča je o infarktu i prvom ozbiljnijem suočavanju sa sopstvenom smrtnošću. „Broj mojih godina ljekarima predstavlja važnu informaciju. Imam osjećaj da se, na taj način, prvi put – u ovom dugom životu – ispravno mjeri moje vrijeme. Zbog toga su danas iščezle sve moje iluzije o mladosti. Mi racionaliziramo svoj doživljaj vremena, ali ga izvan kalendarske zadanosti, nismo svjesni. Zato što „u duhu“ ostaje isti. „U duhu“ ja sam ista osoba kakav sam bio u svojim dvadesetim. Tako je, valjda, kod svih ljudi, to je osobina naše vrste. Na taj način se štitimo od smrti. Zapadne kulture čovjeka vide u njegovoj asimetriji i neskladu, tako što ga dijele na tijelo koje stari, i dušu koja ne stari. Osim, valjda, kod Dostojevskog.“ U ovom dijelu bavi se Mehmedinović pitanjima jezika, kulturnog nasljeđa, identiteta.

47580104_437707913434455_8918709755778695168_n

Drugi dio, Crvena bandana (što je zapravo boja marame njegovog sina Haruna) živopisan je putopis koji autor bilježi tokom putešestvija američkom pustinjom u društvu svoga sina, fotografa. Ovo je vrlo prisna i autentična ispovijest autora o odnosu sa sinom, o griži savjesti, o sjećanjima na opsadu Sarajeva i njihov tadašnji život, ali i o zajedničkim emigrantskim iskustvima i preokupacijama. Dotiče se Semezdin i teme usamljenosti, ali i strahovitih promjena u američkom društvu koje otvaraju novu tjeskobu u vječitim strancima. Ipak, sa svih stranica i dalje zrači zapanjujuća toplina.

Noću, kad voziš i nedostaje ti sagovornik, nazoveš me. I onda razgovaramo. Uvijek kad se to dogodi, kad nazoveš, postanem svjestan svoje samoće. I postanem svjestan tvoje samoće. Razgovaramo, hrabrimo jedan drugoga, dišemo u telefonske slušalice, sami u pustoši kozmosa.

„Nisam znao da je pustinja ovako lijepa. Mi sebi rado postavljamo metafizička pitanja o svijetu, životu i čovjeku. A trebali bismo iznova i stalno pitati: zašto s tolikim naporom i mukom živimo, kad znamo da ćemo ovdje biti samo jednom i kad imamo tako kratko i neponovljivo vrijeme u ovom neopisivo lijepome svijetu?“

Nisam ja bijelac! Uvijek, i na svakom kontinentu, ja sam ugrožena manjina. Za Evropljane musliman. Za Azijate Evropljanin. Za Amerikance… Nekoliko puta ovdje mi je rečeno – „Go back to Russia!“, a to spada u najblaže identitetsko prekoravanje. Zašto meni uporno stižu kazne zbog tuđih grijeha? Uvijek na brisanom prostoru, bez zaklona, unaprijed spreman na udarce. A ja repove svih granata koje su padale na kuće u kojima sam stanovao nosim sa sobom, kao potvrdu preživljavanja, i kao upozorenje. To je bio brz, i kratki, napad samosažaljenja. A imam li ja ovdje pravo na samosažaljenje?

Plijeni ovaj dio vrlo plastičnim opisima svojstvenim američkoj filozofiji puta koji postaje svojevrsno simboličko putovanje i potraga za vlastitim identitetom, ogoljenom i istovremeno poetskom scenografijom kakvu možemo naći recimo u radovima Sema Šeparda kojeg i sam Mehmedinović spominje (inače, pojedini prijatelji ga oslovljavaju upravo sa Sem), te vrlo prefinjenim i melanholičnim zapisima i nekih mučnih sjećanja oživljenih u jeftinim motelima. Ono što je najzanimljivije u svemu je, za promjenu, čitati o jednom zdravom odnosu između oca i sina.

Volio bih vidjeti sebe u tuđem snu.

48247062_1951040768533768_3237698630085246976_n
Foto: Borislav Brezo

I konačno, kada pomislimo da smo pročitali neke od najljepše ispisanih stranica i da nas Mehmedinović više ničim ne može iznenaditi, uslijedi Pahuljica, najdivniji omaž voljenom biću, priča posvećena njegovoj supruzi Sanji nakon što je doživjela moždani udar i trajno izgubila pamćenje koje se uprkos Semezdinovoj nadi i predanosti ne vraća. Fascinantna je njegova požrtvovanost i blagost, taj nesalomivi bedem njegove ljubavi, neodoljiva je i gotovo magična njegova stabilnost.

Meni se na moj posao ne vraća. Ja sam studirala filozofiju, ali od toga nije bilo nikakve koristi. Radila sam dosadne, birokratske poslove. Sad bih voljela da promijenim profesiju.
Šta bi sada radila?
Voljela bih da budem čuvar zmajeva. Znam da zmajevi ne postoje, ali može se biti čuvar i bićima iz priča. I ona trebaju zaštitu.

„Njena samoća. U povratku s posla ustrčim uz stepenice, a ona ispred mene otvori vrata. Nasmijana je. Mislio sam da s prozora gleda kad će se stari Ford Taurus pojaviti na parkingu, i onda ide do vrata da mi ih otvori prije nego što pozvonim. Ali nije tako. Ona kaže da ne gleda s prozora, već čeka na vratima i gleda kroz špijunku.“

Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više od nas nije ostalo, osim ljubavi.

Čini mi se da savremena književnost, baš kao i sam život, vapi za prijatnim i nepatvorenim emocijima, za ljubavlju, onom čistom i uzvišenom. I ne, ta univerzalna tema nije i nikad neće biti iscrpljena, pogotovo ne pred novim izazovima, u vremenima kada su klasična porodica i njene vrijednosti, poput svega drugog, u ozbiljnoj krizi. Vjerovatno najdragocjenija istina na koju nas pisac ovog izuzetnog djela nesebično podsjeća jeste da je i ljubav izbor. Osim toga, nema stranice u ovoj obimom nevelikoj knjizi nad kojom se ne zamislite. Ovo je jedna sasvim posebna knjiga, ona koja se drži uz uzglavlje kreveta, da vam je stalno na dohvat ruke, knjiga koju biste čitali iznova i koju biste, ne mogu reći baš živjeli, mada ni to ne bi bilo sasvim pogrešno, ali nesumnjivo ona koju biste neprestano osjećali.

Za one koji su to možda propustili i kojima je važno, iako se i sami pisci uglavnom slažu da književne nagrade nisu nužno garant kvaliteta, “Me’med, crvena bandana i pahuljica“ prepoznat je od strane više kritičara kao najbolji roman ove godine, te je osvojio nagrade „Mirko Kovač“ i „Meša Selimović“. Zanimljivo je da u jednom dijelu knjige, spominje autor i jedan svoj susret sa Kovačem koji je, kako kaže, kod slušatelja testirao novu temu jer je njegova „nova stvarnost“ (bolesničko i bolničko iskustvo) donijela potpuno unikatne slike koje bi rado da opiše. „U bolnici“, kazao je, „gledao sam na onkologiji dvoje zaljubljenih bolesnika, muškarca i ženu, kako se strasno ljube, a njihove metalne boce s kisikom sudaraju se i zveče…“ Iako nisam čitala mnogo dobitnika književne nagrade „Meša Selimović“ i iako sam svjesna da ovo što ću sad napisati nema nikakvu primjenjenu analogiju sa samim nazivom nagrade, ne mogu a da ne dam sebi slobodu da kažem da ništa sličnije i bliže Mešinom stvaralaštvu među domaćim savremenim autorima dosad nisam pročitala.

48361999_272314940142571_2685602789165367296_n

Svojim neponovljivim senzibilitetom, bogatstvom jezika koji je zadržao svoju čistotu (što autor negdje objašnjava činjenicom da je odavno otišao u Ameriku zbog čega je njegov maternji jezik odolio kojekakvim pošastima i bio lišen negativnih uticaja i promjena), snagom svojih intelektualnih zapažanja, širinom svoje životne filozofije i mudrosti koje stvaraju neke nove istine i daju konkretne odgovore na moderne čovjekove nemire, Semezdin Mehmedinović stvara književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza. Ljubav između Me’meda i Sanje duboka je i dirljiva poput one između Ahmeta i Tijane. To je ljubav koja vremenom jača i postaje intenzivnija, ona iskonska koja ne izlazi na vrata kad na njih zakucaju glad, siromaštvo, bolest ili kakva druga nedaća, ona već pomalo zaboravljena kojoj baš ništa nije teško, gotovo nevjerovatna, ljubav koja nadahnjuje i ispunjava svakog ko se nađe pred njenom jednostavnom uzvišenošću.

Topla i blaga priča o svemu onome što čini život, o ljubavi, roditeljstvu, braku, „najintimnija knjiga Semezdina Mehmedinovića pretočena u jedinstvenu prozu, prepuna empatije, do srži pročišćena,..“ Vladimir Arsenić je rekao da se „radi o strašnoj i divnoj knjizi, tekstu koji je veličanstven u svom slavljenju pisanja i uzvišen u prikazu patnje svakodnevice. Radi se o knjizi s kojom se treba suočiti i kao pisac i kao čitalac.“ Miljenko Jergović ističe da je ovo knjiga „s kojom počinje i završava jedna povijest književnosti. Najusamljenija knjiga ovoga jezika o muškarcu, dječaku i ženi.“ Čudesna je ovo knjiga. Pročitajte je, kad vam kažem.

Napomena: Crteži su rad Semezdina Mehmedinovića, preuzeti su iz knjige, a sastavni su dio drugog dijela, putovanja kroz pustinju.

Ovaj tekst je nastao u saradnji sa Udruženjem za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ iz Banjaluke.