Архиве ознака: Napuljske priče

Najbolje knjige iz 2018. godine

Naslovna fotografija: Borislav Brezo

Većina onih koji pišu o knjigama na kraju godine (oni vrijedniji) ili početkom nove (ovi s troje male djece) sumiraju svoje čitalačke utiske i izdvajaju nekoliko najkvalitetnijih naslova koje rado preporučuju. Pa, kud svi tu i mali Mujo. Za sam početak moram reći da sam protekle godine čitala više nego inače iz više razloga. Prvih pet mjeseci sam još uvijek bila na porodiljskom odsustvu, pa sam imala vremena za čitanje, zatim tu je društvo iz D kluba čija je čitalačka energija zarazna i svi su zadavali sjajne knjige za čitanje, a kulminaciju je, svakako, izazvao prvi festival književnosti „Imperativ“ koji je obnovio moje interesovanje za savremene domaće autore. S te strane, veliku zahvalnost dugujem Saneli Babić, idejnom tvorcu i izvršnom direktoru festivala, ženi od koje se, zaista, mnogo može naučiti u svakom smislu, naročito o organizaciji posla, profesionalnosti i maksimalnoj predanosti poslu kojeg se prihvati. No, otom-potom, svakako ću jedan tekst posvetiti svemu onom što mi se na ličnom planu izdešavalo u proteklom periodu, a Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ će tu, nesumnjivo, zauzeti centralno mjesto. Takođe, ništa od ovoga ne bi imalo smisla da ne spomenem sve vas, moje vjerne pratioce i čitaoce koji me konstantno podstičete i inspirišete sopstvenom strašću prema čitanju, koji me iznova podsjećate koliko je još dobrote i ljubavi ostalo u ovom rusvaju od svijeta, zbog kojih želim da budem bolja.

Nego, vrijeme je da pređem na stvar, ubiće me moji uvodi. Prema goodreads-u na kojem sam, poput svakog opsjednutog OKP-ovca uredno vodila evidenciju, prošle godine sam pročitala 67 naslova. Doduše, bilo je tu još sigurno 10-ak knjiga koje se ne nalaze na goodreads-ovoj listi, ali i među ovih 67 našlo se barem tri-četiri od kojih sam odustala. Uglavnom, odlučila sam da izdvojim samo one naslove koje bezrezervno predlažem, te da od istog autora ne preporučujem više od jednog. Jasno je da svi uporno čitamo djela iz opusa onih autora koje najviše volimo i da bismo tad najradije predložili sve njihovo, ali pokušaću to da ne radim. Fante je izuzetak, to se valjda podrazumijeva. Sveukupno, pročitala sam 15.706 stranica što, priznaćete, zvuči zaista impozantno. (Ako vas baš zanima, ovdje možete vidjeti šta se sve našlo na tom raznovrsnom spisku.) Ipak, daleko sam zadovoljnija kvalitetom tih stranica i mogu reći da je ovo, u tom pogledu, bila zaista plodonosna godina. Dakle, samo the best of 2018.

Me’med, crvena bandana i pahuljica, Semezdin Mehmedinović

Ovo je, bez daljnjeg, jedna VELIKA knjiga! Gromada od knjige! Odavno nisam pročitala ljepšu priču o ljubavi i životu! Veličanstvena!

Svojim neponovljivim senzibilitetom, bogatstvom jezika koji je zadržao svoju čistotu (što autor negdje objašnjava činjenicom da je odavno otišao u Ameriku zbog čega je njegov maternji jezik odolio kojekakvim pošastima i bio lišen negativnih uticaja i promjena), snagom svojih intelektualnih zapažanja, širinom svoje životne filozofije i mudrosti koje stvaraju neke nove istine i daju konkretne odgovore na moderne čovjekove nemire, Semezdin Mehmedinović stvara književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza. Ljubav između Me’meda i Sanje duboka je i dirljiva poput one između Ahmeta i Tijane. To je ljubav koja vremenom jača i postaje intenzivnija, ona iskonska koja ne izlazi na vrata kad na njih zakucaju glad, siromaštvo, bolest ili kakva druga nedaća, ona već pomalo zaboravljena kojoj baš ništa nije teško, gotovo nevjerovatna, ljubav koja nadahnjuje i ispunjava svakog ko se nađe pred njenom jednostavnom uzvišenošću.

48361999_272314940142571_2685602789165367296_n

Čini mi se da savremena književnost, baš kao i sam život, vapi za prijatnim i nepatvorenim emocijima, za ljubavlju, onom čistom i uzvišenom. I ne, ta univerzalna tema nije i nikad neće biti iscrpljena, pogotovo ne pred novim izazovima, u vremenima kada su klasična porodica i njene vrijednosti, poput svega drugog, u ozbiljnoj krizi. Vjerovatno najdragocjenija istina na koju nas pisac ovog izuzetnog djela nesebično podsjeća jeste da je i ljubav izbor. Osim toga, nema stranice u ovoj obimom nevelikoj knjizi nad kojom se ne zamislite. Ovo je jedna sasvim posebna knjiga, ona koja se drži uz uzglavlje kreveta, da vam je stalno na dohvat ruke, knjiga koju biste čitali iznova i koju biste, ne mogu reći baš živjeli, mada ni to ne bi bilo sasvim pogrešno, ali nesumnjivo ona koju biste neprestano osjećali.

Na prvom mjestu našla se s razlogom, ostale su poredane bez ikakvog redoslijeda. Detaljnije o njoj sam pisala ovdje.

Tunel, Ernesto Sabato

Huan Pablo Kastel je proslavljeni slikar koji nam već u prvoj rečenici otkriva da je ubica Marije Iribarne. Kao i većina velikih umjetnika Kastel klizi na granici između genijalnosti i ludila. Sujetni osobenjak koji ne trpi društvene trivijalnosti i licemjerje buržuja ima svoje mušice. Iako mizantrop, usamljen i neshvaćen čezne za ljubavlju i pažnjom. Na jednoj svojoj izložbi ugleda Mariju koja jedina zaneseno posmatra presudni detalj na njegovoj slici, kojem drugi ne pripisuju nikakav značaj. I to je taj prelomni trenutak, ta spoznaja da postoji neko ko je u stanju da, otkrivajući taj skriveni prozor, proviri u samu našu dušu. Kastel kaže da je ona jedina osoba koja ga je mogla razumijeti i to shvata samo na osnovu tih nekoliko minuta dok ju je posmatrao.

I ne znam da li sam ikad i u jednom ljubavnom romanu pročitala ljepši i dublji i smisleniji početak ljubavi. Taj trenutak kad nekog ugledate prvi put i shvatite da ste ga oduvijek poznavali i u stanju ste da proniknete u neistražene metafizičke prostore nade jer ste sigurni da su vaše duše oduvijek predodređene jedna drugoj. Taj momenat kad znate da volite baš sve što taj neko jeste, jer je sve ono što ste vi sami i sve ono što ste oduvijek željeli da budete.

Međutim, Kastelova hirovitost, njegov prezir društvenih normi i opšteprihvaćenih pravila ponašanja, njegova impulsivnost i pretjerana analitičnost i konačno njegovo nepovjerenje brzo će pomračiti svu ljepotu i uzvišenost prvobitne očaranosti i odvesti ga u sam ponor zločina iz strasti. Žao mi je što nam Sabato nije dodatno nahranio dušu dopustivši nam da malo duže uživamo u izvanrednoj poeziji rijetke i nesvakidašnje ljubavi od čije potrage niko ne odustaje uprkos saznanju da ju je tako teško doživjeti. Više o Tunelu u mojoj interpretacije možete naći ovdje.

Stoner, Džon Vilijams

Stoner je, prije svega, nježna i topla ljudska priča o jednom malom, svakodnevnom, prosječnom životu običnog čovjeka od njegovog djetinjstva do posljednjih dana na zemlji. Naizgled ni po čemu posebna. Zanimljivost koja se veže uz ovaj roman je da, iako objavljen 1965. godine, tek nedavno biva prepoznat od strane čitalaca. Ovdje bi se dalo raspravljati o tome zašto u Americi nije naišao na isti ili makar sličan prijem kao među evropskim čitaocima i zašto svoju istinsku popularnost doživljava tek u novom milenijumu. Stekla sam utisak da su ga Vilijamsovi sugrađani uglavnom opisivali kao mali, tužan i depresivan roman. Iako ne možemo reći da je sama priča fascinantna, nikad je ne bih opisala kao prozaičnu i pesimističnu. Mene je ova priča dotakla, plakala sam na kraju, ali mi je dala i nadu. Nadu da i naizgled beznačajan i mali život ne mora biti promašen i neproživljen. Knjiga za dušu, nevjerovatna u svojoj ljudskosti.

stoner41

Ovo je toliko nepretenciozna priča o ljubavi, prijateljstvu, predanosti radu, moralnim načelima, životu, čovjeku. Uz sve to, pisana je toliko pitko i lijepo, vrlo preciznim i čistim jezikom da nemate potrebu za predahom. Ovo je knjiga lišena velike i uzbudljive radnje. Njen protagonista je smiren i sve podnosi tiho, bez pompe i drame, kao životnu neminovnost i konačnost. Iako često ravnodušan i bez želje da se upušta u konflikt na zlonamjerne ispade odgovara ili lucidno i duhovito ili nikako. Ovo je priča koja će vam ugrijati srce. I u tome je njena veličina.

Puna života, Džon Fante

Moja očaranost Fanteom nije više nikom nepoznata i stoga sam vjerovatno pristrasna kada kažem da je on stvarno neprikosnoven majstor riječi. Ovaj predivni i duhoviti autobiografski roman koji se čita doslovno u dahu posvećen je njegovoj voljenoj supruzi Džojs, a prati period tokom slatkog iščekivanja njihovog prvog djeteta. Knjiga obiluje vjernim i simpatičnim opisima stanja žene tokom trudnoće kojima sam se smijala do suza.

Osim što je omaž ljubavi njegovog života i ujedno njegovom vječnom podstreku za stvaranje, roman je i svojevrsa zahvalnost Fanteovom ocu, prostodušnom i ne pretjerano taktičnom zidaru, jednostavnom narodskom, naizgled hladnom čovjeku koji se namučio u životu i zna cijeniti svaku teško zarađenu paru. Tata je tipičan Italijan, vječiti stranac u Americi, toliko česta slika oca i uobičajenog tvrdog odnosa prema sinu, čovjek koji zna kako se prave sinovi i koji od svog sina očekuje nasljednika loze, koji ima onaj duboko ukorijenjeni roditeljski stav nepogrešivosti. I mama i Tata su puni bapskih priča i sujevjernih savjeta kojih se Fante, naravno, grozi. Međutim, nakon što mu je voljena propala kroz kuhinjski pod koji su izjeli termiti, u želji da uštedi koji dinar uoči dolaska bebe, Fante odlazi po oca, „najvećeg zidara u celoj Kaliforniji, najplemenitijeg građevinara koji postoji! On će to uraditi besplatno.“ Neponovljivo živopisan i zabavan lik, Tata je jedan od onih ljudi kakvog svako od nas poznaje bilo u užoj ili daljoj familiji ili u komšiluku. Iako naizgled bezazleno simpatičan, Tatin uticaj na Džojs nije nimalo naivan. Štaviše, uz pomoć adekvatne količine trudničkih hormona, prilično je dalekosežan, ali ne bih otkrivala više detalja same radnje kako vam ne bih pokvarila iznenađenje i Fanteov briljantni humor.

38683832_218422352168214_8063917934235353088_n
Foto: Lični album

Budući da je Fante moj ljubavnik među književnicima, preporučujem makar još i njegovu Čekaj do proljeća, Bandini o kojoj sam pisala ovdje.

Za Esme: devet priča, Džerom Dejvid Selindžer

Ako me ne poznajete i prvi put ste se zatekli na mom virtuelnom prostoru, neće vam biti teško zaključiti (iz naziva bloga), da je Selindžer za mene Bog bogova, između ostalog i zbog toga što ga smatram jednim od ubjedljivo najtalentovanijih i najuticajnijih svjetskih pisaca kratkih priča. Njegov stil je sažet, prvoklasan i prelijep! Njegova najveća strast su djeca, njihova nevinost, snaga njihove imaginacije i njihova izvanredna sposobnost percepcije. Genijalna u svojoj neiskvarenosti ne prestaju da ga opčinjavaju i vjerovatno se nikad neće roditi književnik koji će o njima pisati sa toliko žara, topline, gracioznosti i zahvalnosti što postoje i što nas neprestano uče kako da živimo u sadašnjem trenutku, čistog srca i uma nezamagljenog predrasudama. Svih devet priča zbirke „Za Esme“ su napisane sa očaravajućom jednostavnošću, naizgled labave strukture, ali s takvom razigranošću i svježinom koja razoružava i najtvrdokornijeg čitaoca nudeći mu nezaboravno iskustvo.

18315678._SY540_
Foto: Goodreads.com

Ne znam šta me više fascinira: ljepota Selindžerovog stila, njegov nesvakidašnji humor, inteligentni dijalozi, sama atmosfera i prevladavajući ton, njegova ozbiljnost ili pak činjenica da jednim krajnje svedenim pisanjem bez ijedne suvišne riječi opiše cijeli spektar međuljudskih odnosa, izopačenost sistema vrijednosti, ljudsku ranjivost i usamljenost, te zađe u samu dubinu nekih teških tema poput smrti, PTSP-a ili, pak, mističnog duhovnog iskustva. Raskoš Selindžerovog talenta ogleda se i u njegovim drugačijim, ali uvijek zanimljivim formama, u rasponu i preciznosti njegove proze, u upečatljivosti i dubini njegove perspektive, ali i u izuzetnoj karakterizaciji likova. Jedan od rijetkih autora čijim djelima se redovno vraćam.

Tajni život pčela, Sju Monk Kid

Nevjerovatno je kako nekad uprkos želji da dođemo do kvalitetnih naslova, propustimo upravo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. S druge strane, divno je kad nekad bukvalno usput, spomenom nečega, doduše od strane pouzdane osobe čijem mišljenju bezrezervno vjerujete, otkrijete jedan pravi mali dragulj. Upravo takav je bio moj susret s ovom pitkom i izuzetno toplom pričom. „Tajni život pčela“ Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nevjerovatno nježna i moćna knjiga koju ćete čitati više puta!

Greh, Zahar Prilepin

Uvijek sam pomalo skeptična prema djelima pisaca koji na korice svoje knjige stave sopstvenu sliku, frontal u krupnom kadru. Toliko o meni. Što se tiče Prilepina, uzela sam ga najviše zbog preporuke divne bibliotekarke i njegovog najavljenog dolaska u Banjaluku od kojeg, nažalost, nije bilo ništa. Roman u pričama, kako ga naziva stručna javnost, proglašen je knjigom decenije u Rusiji što je već sasvim dovoljan argument da se zainteresujete za Prilepinovo stvaralaštvo. Neću mnogo pisati o pričama iz ove zbirke „Greh“ koliko o samom Prilepinu. Za ove priče dovoljno je reći da sasvim opravdano i zasluženo nose dodijeljeni im status.

Sam Zaharka je radio kao fizikalac, grobar, izbacivač u noćnim klubovima, komandant jedinice Odjeljenja policije za posebne namjene (OMON), učestvovao je u borbenim dejstvima u Čečeniji, radi kao novinar, nosilac je brojnih ruskih i inostranih nagrada za svoj književni rad, ima ga i u politici, otac je četvoro djece,.. Bogato životno iskustvo kipi sa svake stranice ovih nezaboravnih priča među kojima ima najnježnijih očinskih emocija koje ćete ikad pročitati, preko opisa grubih marifetluka sitnih kriminalaca do doživljaja rata ravnih senzibilitetu i kvalitetu jednog Hemingveja.

Pored svih osobenosti stila, najviše me opčinjava njegova sposobnost, da ne upotrijebim baš onu Kunderinu čuvenu sintagmu, nepodnošljiva lakoća služenja jezikom zbog koje pomislim da je ruski ubjedljivo najbogatiji jezik na svijetu.

Razmnožavanje domaćih životinja, Tanja Stupar Trifunović

„Razmnožavanje domaćih životinja“ je zbirka poezije naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović, a čiju sam promociju u Banjaluci imala čast da vodim. Inače, ova snažna zbirka nagrađena je prestižnom književnom nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ koju dodjeljuje Zavod za kulturu Vojvodine i to za najbolju zbirku poezije napisanu na srpskom jeziku od strane ženskog autora.

47580932_2288769418070425_8155208808436596736_n
Foto: Lični album

Kristina Ljevak, urednica najveće izdavačke kuće u BiH, „Buybook“, u čijem izdanju se i pojavila ova zbirka poezije, rekla je da se radi o vrhunskoj poeziji koja i dok opominje pruža onaj nezaboravni užitak čitanja. Urednik i recenzent zbirke, pisac Faruk Šehić naglasio je da je ovom zbirkom Tanja ponovo dokazala svoju pjesničku autentičnost u BiH i da njena poezija utjelovljuje onu Kafkinu rečenicu po kojoj je književnost sjekira koja treba da razbije led na jezeru koje se nalazi u čitaocima. Doc. dr Igor Simanović, profesor opšte i komparativne književnosti Filološkog fakulteta u Banjaluci, koji Tanjin rad i sveukupno stvaralaštvo intenzivno prati i analizira još od njihovih zajedničkih studentskih dana odgovorno tvrdi da je ovo Tanjina najbolja knjiga dosad.

Što se tiče njenih stihova, oni stvarno režu, i to uzduž. Njena percepcija je duboka, pjesnički jezik raskošan, njeni motivi su aktuelni i potresni, a što se tiče emocija koje u vama izaziva Tanjino slojevito promišljanje o stvarnosti, iznenadiće vas njihov raspon. Već sam rekla, ali ću opet naglasiti da je njena interpretacija sopstvenih stihova zadivljujuća! Čitajući/slušajući njenu poeziju naježite se od glave do pete i jasno je da se radi o jednom nevjerovatnom i nesvakidašnjem talentu. Inače, moram reći da sam upravo zahvaljujući Tanji obnovila svoje interesovanje za poeziju i nadam se da mi neće zamjeriti na poređenju, ali ona je za mene ženski Matija Bećković! A poredim ih samo prema sljedećem, za one koji ne znaju, Matija je za mene Bog, otac! Jedan, jedini, neprevaziđeni. Najveći (živući) (srpski) pjesnik svih vremena!

Inače, ja nisam neko ko čita poeziju i imajući to u vidu, jasno vam je o kakvoj zbirci je riječ budući da je našla svoje mjestu među deset pažljivo biranih naslova.

Blue Moon, Damir Karakaš

Ovo je moj prvi susret s Karakašem i mogu reći da me je oduševio! Na stranu što volim ovakav stil – neusiljen, iskren, lišen patetike, ne i emocija – ali isto tako sam sigurna da u tom segmentu ubjedljivo strši među savremenim književnicima iz regije, baš poput “krijeste” njegovog protagoniste Čarlija. Vrlo moderan stil, ali i muški eksplicitan koji, ipak, ni u jednom trenutku ne kvari književni izraz. Osim stila, odlično je i sve drugo jer nas veoma lako uvodi u priču koja drži pažnju, a koja, iako krajnje nepretenciozna, nimalo nije naivna.

Naizgled priča o mladosti i odrastanju, o propalom studentu, rokabiliju koji dane provodi gluvareći i namještajući svoju elvisprislijevsku frizuru, krije mnogo dublje slojeve od kojih je, svakako, najvažniji onaj koji se tiče identiteta i svojevrsnog bunta protiv ustaškog porijekla. Karakaš se prilično smjelo i ozbiljno uhvatio u koštac sa krajnje osjetljivom temom zločinačke istorije. Njegovog apolitičnog junaka koji samo želi da pripada zaljubljenicima u muziku 50-ih godina prošlog vijeka koji su se okupljali u kultnom zagrebačkom klubu osamdesetih “Kulušić”, između ostalog, progone posljedice okrutnog odnosa s ocem i prevelika fizička sličnost s djedovim najmlađim bratom, inače ozloglašenim ustašom. Intimna ispovijest smještena u prijeteću predratnu atmosferu jasnih podjela, pritisaka i nesigurne budućnosti.

blue moon
Foto: Saška Madžar

„Blue Moon“ se čita u dahu! Iskreno se nadam da su i druge Karakaševe knjige odlične poput ove koja je, vjerovatno, moje najveće ovogodišnje iznenađenje, osvježenje koje preporučujem bez rezerve.

Napuljska tetralogija, Elena Ferante

Napuljska saga o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju je s razlogom vrlo brzo zaludila čitav svijet. Ferante piše samo njoj svojstvenom dinamikom i žestinom lako nas uvlačeći u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Osvaja nas autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam jedno veče, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije tog dana već pročitala.

Sviđa mi se to što je, na neki način, glavni junak ove priče sam Napulj, sviđa mi se na koji način teče radnja, sviđa mi se lakoća i jednostavnost kojom nas priča uvuče u svoje sivilo i mračne ćorsokake u koje sami nikad ne bismo zašli, a poslije čega nam ne bude žao što smo iskusili svu njihovu razornu moć, zatim što sama Ferante nije opterećena tuđim mišljenjem, što ne povlađuje čitaocima, što piše britko i neposredno, što racionalizaciju postupaka prepušta nama, što vjerno predstavlja svu složenost i nepredvidljivost ljudskog ponašanja,..

elena-ferrante-brilliant-bellissima-vogue-september-2018-issue

Ono što ovu knjigu, odnosno cjelokupnu tetralogiju, izdvaja od drugih je to što vas čas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo. Međutim, ono što je presudno istaći je to da, iako na momente na samoj granici jeftine sapunice, ova knjiga je sve samo ne plitka! Ferante neke vrlo ozbiljne teme sugestivno stavlja u prvi plan, namećući se kao odgovoran pripovijedač.

Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim!

U svakom slučaju, o kompletnoj tetralogiji bi se mogli pisati cijeli traktati, što apsolutno nemam namjeru da radim. Iako je ovo prvenstveno priča o jednom prijateljstvu ili bolje rečeno o složenom odnosu između dvije žene, o jednom gradu i o životu uopšte, od malih nogu preko zrelog doba do same starosti, obradila je Ferantice ovdje cijeli arsenal tema, neke tek ovlaš načevši, neke značajno elaborirajući. Ostaje činjenica da je ona nesumnjivo pravo osvježenje na savremenoj književnoj sceni i da će nam nedostajati nove avanture Lile i Elene, možda i zbog toga što nas je lišila nekog velikog i zaokruženog finala.

Ostalo mi je nejasno zbog čega je ova priča toliko posebna i drugačija, toliko zarazna i zadivljujuća jer na momente djeluje banalno i bez neke značajne po(r)uke. Vrijeme će pokazati da li će ovo ostati samo prolazni trend koji ćemo brzo zaboraviti ili će učvrstiti svoje mjesto među najkvalitetnijim djelima neprolazne književne vrijednosti. Vjerujem da će sva britkost i briljantnost jezika Elene Ferante još dugo ostati u sferi nedokučivog fenomena poput recimo naglog rasta i uspjeha kineske privrede. Dotad ćemo, nadam se, uživati u seriji koja se, već, počela prikazivati u produkciji HBO.

Priča o izgubljenoj djevojčici

Naslovna fotografija: Vogue.com

Dugo nisam ništa pisala, valjda me je onaj poduhvat o ženama u književnosti iscrpio, a nije da nisam čitala. Doduše, manje nego inače jer me je, usljed zasićenja, zahvatila i neka čitalačka kriza pa mi ništa nije bilo dovoljno dobro. Srećom, uvijek su tu Selindžer i Fante koji me svaki put iznova opčine i nadam se da ću uskoro napisati i nešto malo temeljnije i opširnije o ovoj dvojici genijalaca. Dotad, evo kratkih utisaka o posljednoj knjizi najpoznatije (napuljske) sage o jednom dugovječnom prijateljstvu (između) dvije žene.

Nestrpljivo iščekivani kraj ove zarazne priče je uvjerljiv i nepredvidiv, možda za nijansu slabiji od prethodnih jer je Ferantica opet načela milion nekih tema na momente se malo rasplinuvši i u neki manje vrijedan i kvalitetan stil. Ipak, i dalje nas drži prikovane uz svoje stranice. Osjetan je mali pad kreativnosti u smislu da su posljednje godine života svedene tek na nekoliko stranica. Takođe, čini mi se da joj svi pomalo zamjeramo taj naprasni vrhunac koji odaje utisak da je tu nasilno ubačen i doslovno strši poput kakve pubertetske čibe nasred čela koju ništa ne može sakriti a koja se odlučila pojaviti baš tu posebnu, dugo očekivanu noć značajnog izlaska.

Lik Elene je nastavio da nas iritira do iznemoglosti, a nevjerovatno plastičan i vjeran opis je čini toliko živim, likom od krvi i mesa, zbog čega Ferante zaslužuje naklon do poda. Trebalo je ovako autentično predstaviti nekog ko nema lični identitet bez poređenja s drugima i dopune u drugima ma koliko takvih osoba postojalo u stvarnosti. Ferantica je dosta skretala u neku banalnost, kao da se i sama umorila pišući, a ono čime nas je najviše iznenadila je cijeli taj mistični momenat o izgubljenoj djevojčici koji baš djeluje nepotrebno i loše rješenje čisto tragedije radi. Kao da priča sama po sebi već nije dovoljno zanimljiva, te je osjetila potrebu da ubaci nešto „snažno“, a ne zna ni sama šta, valjda kako bi prodrmala ili dodatno zaintrigirala čitaoce, tako da me je to negdje naljutilo pogotovo što dalji razvoj događaja ne izgleda kao posljedica mnogo čega od tog trenutka koji, stoga, ispade potpuno nesvrsishodan.

43628322_342723883165349_5287344318946738176_n
Foto: Lični album

Ipak i dalje mi je fascinantno kako ova anonimna književnica krene odlično graditi i najavljivati nešto i stalno očekuješ da će se nešto desiti, no ona to isto tako vješto upropasti da bi se vrlo brzo potom, isto tako krajnje neočekivano, iskupila nečim drugim i to u jednom nepojmljivo izuzetnom paragrafu. I to radi skoro sve vrijeme, u svim knjigama, pretpostavljam i nadam se nesvjesno. Ono što je meni negdje ostalo najnejasnije osim prirode samog odnosa Lile i Elene (koje se malo vole i poštuju, podržavaju i podstiču, dive jedna drugoj, pomažu, motivišu da bi se sve to vrijeme i mrzile, takmičile, spletkarile, izbjegavale, vrijeđale,..) je i njihov pristup majčinstvu. Ova problematika mi je nametnula ogroman upitnik iznad glave i još uvijek mi se misli na ovu temu nisu dovoljno stišale i odležale da bih bila u stanju iznijeti kakav iole razuman zaključak. I dok sam u ranijoj knjizi donekle i nalazila razumijevanje i opravdanje za pojedine Elenine izbore i izvore nezadovoljstva zbog majčinstva, ovdje je ta empatija uglavnom izostala. Čini se da nijedna nije svjesno izabrala majčinstvo niti ušla spremno u tu ogromnu životnu promjenu i obje su cijelo vrijeme ostale ravnodušne prema rođenoj djeci. U njihovom slučaju pokazala se tačnom ona zastarjela narodna da se samo djeca slučajno prave, te su se prosto prepustile tom talasu koji ih je onda poprilično zapljusnuo. Jedino što je Elena, uprkos što je Lili rekla da više ne planira rađati i neposredno baš nakon toga, poželjela dijete Nina Saratorea. Međutim, i tu se postavlja pitanje motiva te želje. Da li je to bilo, opet, samo da nešto dokaže Lili, da joj prkosi i napakosti,..

Sve u svemu, Ferante je realno komotno mogla bez ovog dijela, upečatljivije bi bilo da je završila s trećim. Svejedno mi mnogo odskače u odnosu na mnogo toga drugog što sam pročitala u posljednje vrijeme. I znam da ću se uskoro poželjeti nekog ovako slojevitog štiva koje kao da se piše samo sebe radi, ne priklanja se nikome i ničemu i to mi je skroz primamljivo.

U svakom slučaju, o kompletnoj tetralogiji bi se mogli pisati cijeli traktati, što apsolutno nemam namjeru da radim. Iako je ovo prvenstveno priča o jednom prijateljstvu ili bolje rečeno o složenom odnosu između dvije žene, o jednom gradu i o životu uopšte, od malih nogu preko zrelog doba do same starosti, obradila je Ferantice ovdje cijeli arsenal tema, neke tek ovlaš načevši, neke značajno elaborirajući. Ostaje činjenica da je ona nesumnjivo pravo osvježenje na savremenoj književnoj sceni i da će nam nedostajati nove avanture Lile i Elene, možda i zbog toga što nas je lišila nekog velikog i zaokruženog finala. Iskreno, meni je žao što je kraj uprkos osjećanju blagog nezadovoljstva što nije zadovoljila sve moje probuđene čitalačke apetite i simboličke potrebe. Ostalo mi je nejasno zbog čega je ova priča toliko posebna i drugačija, toliko zarazna i zadivljujuća jer na momente djeluje banalno i bez neke značajne po(r)uke. Vrijeme će pokazati da li će ovo ostati samo prolazni trend koji ćemo brzo zaboraviti ili će učvrstiti svoje mjesto među najkvalitetnijim djelima neprolazne književne vrijednosti. Vjerujem da će sva britkost i briljantnost jezika Elene Ferante još dugo ostati u sferi nedokučivog fenomena poput recimo naglog rasta i uspjeha kineske privrede. Dotad ćemo, nadam se, uživati u seriji koja se snima u produkciji HBO.

Ako koga zanima, o prve dvije knjige sam pisala ovdje, a nešto detaljnije utiske o trećoj možete pogledati na ovom linku.

Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju

Naslovna fotografija: Bookaholic.vn

Kako sam nestrpljivo očekivala da prevod treće knjige naše nepoznate Ferantice konačno stigne kod nas. Činjenica da knjige toliko dugo putuju iz Beograda do Banje Luke samo potvrđuje kolika smo mi zabit. Srećom, imala sam tu čast da je dobijem među prvima, jeste da mi je trebalo čak ovoliko da je pročitam. Moram i ovdje izraziti zahvalnost što mi je moja divna Vesna, sestra po knjizi i po mnogo čemu još, priredila još jedno u nizu njenih toplih iznenađenja kad mi ju je jedne prohladne večeri donijela na vrata.

Poslije mi je ispričala kako je njena prijateljica koju je zadužila da mi nabavi i donese knjigu po povratku iz Beograda doživjela saobraćajnu nezgodu. Naime, nakon što je autobus sletio s puta, ta njena prijateljica joj je poslala poruku tipa: „Ne brini, sa knjigom je sve u redu!“ Kad imaš ovakve prijatelje znači da nešto dobro radiš u životu. I, konačno, poslije mojih uobičajeno dugih uvertira i digresija, prelazim na stvar.

Napuljsku sagu o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju, Ferantica nastavlja svojom karakterističnom dinamikom i žestinom. I dalje nas lako uvlači u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Istovremeno, nakon što je u prva dva dijela probudila u nama čitalačku strast, Ferante ne preza od toga da sve one ozbiljne teme kojih se u ranijim dijelovima tek ovlaš ili krajnje nenametljivo dotakla, sada sugestivno stavi u prvi plan namećući se kao odgovorniji pripovijedač.

Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Dok sam čitala pojedine opise teških uslova rada i odnosa prema radnicima u fabrici za preradu mesa imala sam osjećaj kao da mi neko reže vene tupim žiletom. Štaviše, ovdje nam nije ostavljala prostor za predah njenim uobičajenim prelaskom s jedne na drugu priču, tako da sam ih na momente morala sama praviti. Međutim, ne zadržava nas dugo na svoj uzaludnosti sindikalne borbe za humanije uslove rada pod okriljem beskrupulozne kapitalističke ideologije. Naprotiv, kasnije nam, baveći se svakodnevnim „malim“ Eleninim životom u Firenci jedva daje nagovještaj stvarne situacije i opasnosti svakodnevnih nemira na nimalo bezbjednim italijanskim ulicama.

Životima naših glavnih junakinja, po običaju, ne nedostaje uzbuđenja. Štaviše, ma koliko drugačiji i dalje su međusobno isprepleteni neraskidivim vezama, na momente, čak, na samoj granici jeftine sapunice. Ako ste ranije pomislili da je Elena emotivno infantilna i nedorasla (ne samo Lilinim) intelektualnim izazovima, njena nezrelost i pojedine odluke će vas tek sad izbaciti iz cipela. I sva ta njena povodljivost, lakomislenost i nestabilnost.

I to je ono što ovu knjigu čini posebnom.

Čas vas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo.  

1a61a21dac515bdc08b6f7637b3aefff
Foto: Pinterest.de

Ako bih tražila propuste, svakako da bih ih našla pregršt, ali jedini koji mi je baš zasmetao je slaba karakterizacija pojedinih likova, konkretno Nadje i Marijaroze i sličnosti njihovih porodica i odnosa s majkama. Pretpostavila sam da je ovo bio namjeran potez, da se povuče izvjesna paralela, ali što sam više razmišljala o tome, sve manje sam išta shvatala.

Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim! 

Ono što reče moja druga iz čitalačkog kluba sviđa mi se to što je, na neki način, glavni junak ove priče sam Napulj, sviđa mi se na koji način teče radnja, sviđa mi se lakoća i jednostavnost kojom nas priča uvuče u svoje sivilo i mračne ćorsokake u koje sami nikad ne bismo zašli, a poslije čega nam ne bude žao što smo iskusili svu njihovu razornu moć.

Sviđa mi se što sama Ferante nije opterećena tuđim mišljenjem, što ne povlađuje čitaocima, što piše britko i neposredno, što racionalizaciju postupaka prepušta nama, što vjerno predstavlja svu složenost i nepredvidljivost ljudskog ponašanja, što se ne libi upotrebe prostakluka (nije da nisam podizala obrve svaki put kad bi me ošinuli),..

Najviše od svega mi se sviđa što sam napisala utiske, a da vam ništa nisam odala.

O prethodne dvije sam pisala ovdje.

Magnetska privlačnost priča iz Napulja

Naslovna fotografija: Thecut.com

U iščekivanju prevoda treće knjige poznate napolitanske tetralogije pod nazivom „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“ prisjetimo se zašto su nas prve dvije osvojile nezapamćenom brzinom i šta je to što očarava čitalačku publiku širom svijeta.

Moja genijalna prijateljica

Da je genijalna koliko se o njoj priča, i nije. Pa ipak, iako me nije oborila s nogu, još danas nastavljam s drugim dijelom. Pisana veoma pitko, skoro je začuđujuće koliko brzo i lako se čita, nije opterećena suvišnim detaljima.

Osvaja autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju. Doza misterioznosti u realnom životu tjera čitaoca da hoće još.

26648120_10155461323268090_770781741_n
Foto: Lični album

Više od priče o odnosu između dvije žene, mnogo mi je zanimljivije sazrijevanje u svijetu naglo suprotstavljenih vrijednosti: bijeda, patnja, nasilje i težak rad nasuprot raskoši, blještavila, rasterećenog i lagodnog života, ali i izbora koji je stavljen pred žene: da se obrazuju i na taj način steknu ugled i bolji život ili da se (po mogućnosti dobro) udaju i tako „obezbijede“ sebe i porodicu.

Priča o novom prezimenu

Drugi dio „Napuljskih priča“ još je zanimljiviji od prvog, možda zato što prati mladost Lile i Elene čiji međusobni odnos se dodatno produbljuje i komplikuje. Udajom, Lila postaje drugačija, iako žena velikih apetita, predaje se, odustaje, živi u raskoši i bogatstvu, rasipa se novcem, ali i nesebično pomaže prijateljima iz djetinjstva iz siromašnog dijela Napulja. Istovremeno, trpi nasilje od muža i čini se da je iz nje potpuno iščezla ona strastvena djevojčica divljih snova kojoj ništa nije teško. Elena, s druge strane, nastavlja svoje obrazovanje, dodatno usavršavanje i put samospoznaje sve dok se njihovi putevi ponovo ne ukrste kada se u Lili budi ona stara žudnja za učenjem, za ljubavlju, za punoćom života.

Dotiče se ovaj roman apsolutno svega iz života dvije djevojke, obrađuje snažan uticaj vršnjaka i nezdrave konkurencije među prijateljima, razornu moć zavisti, klasičan nedostatak samopouzdanja obrazovanih nasuprot nadobudnosti mediokriteta, pritisak i nedostojnost usljed nedostižnih klasnih razlika i poraznu spoznaju koliko nas porijeklo određuje i uslovljava naše mogućnosti ukoliko mu dopustimo prevlast nad našim životnim bitkama, unutrašnju borbu između svjesnosti elitističkog stava i stida od najdražih, raskalašnost kad se čovjek odrastao u dugogodišnjoj sirotinji i bijedi konačno domogne novca, zelenašenje i ilegalno stečen novac najčešće uprljan krvlju i tuđom nesrećom, složen odnos između majke i kćerke i uopšte izvjesnu emotivnu udaljenost od članova porodice, maske koje nosimo i mijenjamo u zavisnosti od situacije,..

MyBF_1600x542
Foto: Mrcarlwoodward.com

Podsjeća nas ova priča i na činjenicu da preduzetništvo i sposobnost zarađivanja novca nisu nužno povezani sa obrazovanjem, da umjetnost najlakše i najčešće nastaje iz bola i određene doze ličnog nezadovoljstva i ogorčenja poretkom stvari, da nesputana mladalačka ljubav zamagljuje našu moć rasuđivanja i mnoge navodi na nepromišljena djela zbog kojih će im dugo ostati gorčina u duši, da nas pojedina prijateljstva nadahnjuju i oplemenjuju, dok nas neka druga sputavaju, bacaju u okove, ostavljaju razočarane, da poređenje sa tuđim iskustvima, ma kakva ona bila, često lažno i nepotrebno umanjuje vrijednost našeg sopstvenog života i doživljaja koji izgledaju isprazni bez obzira na objektivno ostvarene rezultate,.. Mogla bih ja raspredati i dalje, ali bolje da sami otkrijete sve slojeve ovog nevjerovatno pitkog štiva.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam sinoć, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije u toku dana završila. 

Daleko od toga da nema svojih manjkavosti. Meni nešto nedostaje, mada ni sama ne znam šta. Na primjer, uprkos činjenici da je potpuno lišena suvišnih digresija i patetike, što je izuzetan uspjeh s obzirom na temu i uostalom obim, čini mi se, da je baš po cijenu toga, izostala i emocija. Na primjer, od prve ozbiljnije zarade, Elena je sebi, između ostalog, kupila nekoliko haljina, malo šminke, otišla prvi put frizeru,.. Ovdje sam stala i dobro razmislila koliko sam, možda, neopreznošću čitanja, propustila ovakvih tananih momenata, ali istovremeno se zapitala, zar je moguće da neko može tek tako, onako usput, navesti ovakav detalj. Iako je ona to, vrlo brzo, ispravila na primjeru prve vožnje taksijem, tad mi je zasmetao takav nemaran odnos prema prizemnim i nebitnim stvarima, jer sam, cinik kakav možda jesam, pomislila da se iza toga zapravo krije lažna predstava snage da smo iznad toga, da nas se te stvari ne dotiču. Pogotovo što su ranije navedena promišljanja o podjednako trivijalnim situacijama. A možda sam samo propustila svu složenost Eleninog lika, jer ne želim da prihvatim ovakvu ravnodušnost. Isto tako, ne sviđa mi se taj neki, na momente, meni neobjašnjiv, pomalo površan, više nonšalantan odnos prema (ne)znanju.

bookastore-prijatno-utociste-savremene-knjizevnosti-620-before-after-1260x840
Foto: Booka.in

Takođe, iako je jasno da Elena ovo piše u zrelim godinama prisjećajući se vremena iz mladosti, čini mi se da nekad isključivo opisuje emocije i stavove iz tog doba i to vrlo vjerno i ubjedljivo zbog čega sam se sve vrijeme pitala kako će ovo doživjeti mlađi čitaoci. Mislim da bi ovo mogla biti fina i kvalitetna lektira. Sve pohvale autorki na nepodnošljivoj lakoći pisanja zbog koje pomislimo, pa znam i mogu i ja ovako, a zapravo joj zavidimo!

Sve u svemu, iako me nije raspametila (ali jeste razoružala), ovo je jedna nevjerovatno neposredna, zarazna, intimna ispovijest, ogoljena do potpunosti i ne znam kako ću dočekati druga dva nastavka. A sigurno je da ću nakon ovoga dugo imati ozbiljan book hangover.